Greška Kominforma


Tragičan i mučan prolog – jer se povlačio godinama – gotovo je nemoguće racionalno objasniti, osim kao uvjetni refleks poludjelih aparata. U trenutku velike pobjede i najraširenijeg konsenzusa, i to u međunarodnom okruženju, koje još nije bilo potpuno podijeljeno ni pocijepano, u društvu potaknutom spontanom vitalnošću na vlastitu obnovu, odjednom je buknula ponovnom jačinom represija (nešto udaljenija od jarkog svjetla reflektora no što se to događalo u prošlosti, ali još više nasumična u izboru žrtvi). „Lenjingradska afera“, to jest eliminacija uđuture partijskog vrha, učesnika najvećeg i najherojskijeg otpora u cijelom II svjetskom ratu, zahvatila je na kraju i najbolji um sovjetske ekonomije i najpoznatijeg Staljinovog suradnika na tom polju, Nikolaja Voznesenskog. Ne mali broj povratnika iz koncentracionih logora, ili boraca „Brigada Garibaldi“, koji su se najprije borili u Španiji, a poslije postali učesnici Pokreta Otpora u raznim zemljama, završili su u Sibiru, osumnjičeni da su dezertirali ili pak da ih je neprijatelj slomio, dok su se, po cijenu vlastitog  života, borili protiv njega. A zatim je došao red na liječnike, koji su optuženi da su stvarali urote, kako da ubiju partijske rukovodioce, što su ih liječili, sve do nemilosrdnih progona oveštale jevrejske organizacije Bund, koja je od samog početka bila uz bok Boljševičke revolucije, a sada, pošto je Izrael kao država bio priznat, našla se optužena za cionizam. To okrutno i potpuno nepotrebno pritiskanje izazvalo je klimu, koja je dozvolila zaokret 1947, čiji će tragovi biti veoma duboki. I zaista sukob je postao sasvim eksplicitan u susretu u mjestu Szkalarska Poreba, u okolini Bratislave, gdje je rođen Kominform.

piše Lucio Magri

3750258231Kominform nije bio replika Kominterne, prije svega zato što su u njega ušle samo neke od komunističkih partija, odnosno one partije za koje se mislilo da su najvjernije SSSR-u ili one kojima je bilo namijenjeno da ih se najviše okrivljuje (kao talijansku i francusku komunističku partiju). Na drugom mjestu, jer se ta organizacija – Kominform – vrlo rijetko sastajala, vrlo kratko postojala, izdavala direktive ili izricala osude, dok su odluke i presude bile donošene drugdje. Njen je apsolutni protagonist bio Ždanov, kojeg je u tom času Staljin smatrao svojim glasnogovornikom, iako je on često svirao i glasnije no što je trebalo, tako da je njegov Rapport predstavljao na najgrublji način novu analizu situacije i novi partijski pravac. Njega je lako sažeti. Svijet podijeljen u dva tabora; ta činjenica, koja je dotada uzimana kao nešto čemu se trebalo protiviti i kojoj se moglo kontrirati, sada je uzeta za gotovu stvar, prema kojoj se moralo ravnati, štaviše, koju treba koristiti: trebalo se svrstati s ove ili s one strane, nije smjelo biti snaga, koje bi oscilirale, a traženje savezništava dolazilo je u drugi plan, postalo je sekundarno i predstavljalo vrlo klizak teren.

Sovjetski Savez nije predstavljao samo prirodnog političkog vođu, već dovršen i savršen model, kojeg se moralo oponašati i koji se, što prije, mora svima predložiti. Kapitalističko polje ulazilo je već u novu ekonomsku krizu i hladni rat će se sigurno pretvoriti u imperijalistički rat, jer se vođe kapitalističkih zemalja okreću prema novom reakcionarnom autoritarizmu. Ne bi dake imalo nikakvog smisla zamajavaati se konceptom “progresivne demokracije“, koja se fatalno pretvarala u parlamentarizam, što je zasjenjivalo klasnu borbu. Političko jedinstvo trebalo se sliti s izvjesnom organskom i kodificiranom ideologijom: marksizmom-lenjinizmom-staljinizmom, čija je sinteza bila „službena historija KP Sovjetskog Saveza“.

I kultura u svim svojim sektorima (podrazumijevajući i nauku, književnost i muziku) morala je imati naglašeno političko gledište i izražavati se u svojim najjednostavnijim oblicima, bliskim narodnoj kulturi i morala je izbjegavati svaki kontakt sa zapadnim kulturama, podrazumijevajući i neortodoksni marksizam i „degenerirane“ avangardne vidove umjetnosti. Na toj platformi, izraženoj u najekstremnijim tonovima, koje je i sam Staljin izbjegavao prihvatiiti i čak ih je u izvjesnim točkama ponešto ispravio, nisu se pojavili, pri susretu u mjestu Szkalarska Poreba, nikakvi otpori ni protivljenja, čak ni značajnije primjedbe, samo su Gomulka, Tito i Dimitrov bili ponešto zabrinuti, a upravo će oni, kasnije, postati mete ove politike. Kinezi nisu bili prisutni, a u svakom slučaju njihov je uobičajeni stav bio da se ne miješaju. Kritike i optužbe, neophodne da se uspostave granice ortodoksnog mišljenja, sručile su se, kako ćemo vidjeti, na Francuze i na Talijane.

titleNa planu vanjske politike i u odnosima sa Zapadom, na državnoj razini, tek rođeni Kominform nije proizveo drugo do li propagandne parole, koje su imale kontraproduktivan učinak. U činjenicama, bar prvih godina, nije bilo nikakvog traga ekspanzionističkih namjera. (I sama blokada Berlina, koja je 1948 dovela do trenutne napetosti, biila je predstavljena kao običan čin protesta protiv samovoljne i jednostrane odluke, da se Zapadna Njemačka ujedini kao stalno postojeća država. I doista, ta je blokada uskoro ukinuta, i to s gubitkom, jer umjesto da bude ponovo lansirana ideja o jedinstvenoj i neutralnoj njemačkoj državi, ona je pomogla ponovnom rađanju zapadnonjemačkiog nacionalizma kao i tome da istakne sovjetsku nemoć.).

Dvije činjenice to jasno i glasno pokazuju. Prva je daleko najvažnaija na geopolitičkom planu, a odnosi se na kinesko pitanje, koje je 1947 bilo u krucijalnoj fazi s Amerikancima, koji su se našli direktno umiješani na tom polju i sa njihovim  Senatom, koji je tražio da se na tom polju još više investira. Kominform se tim pitanjem nije pobliže pozabavio i SSSR je po tom pitanju zadržao, kao uvijek, veoma oprezan stav. Drugo se pitanje odnosilo na talijansku situaciju, koja je u Szkalarskoj Porebi postala protagonist, i to u ulozi okrivljenika. S tim u vezi imamo zanimljivo i čak zabavno svjedočasntvo. Baš je u to vrijeme Pietro Secchia bio poslan na čelu jedne delegacije u Moskvu i bilo mu je stavljeno u zadatak da Sovjete zapita: šta konkreto mislite, da moramo drugačije učiniti? Secchiu su primili lično i na donekle rezerviran način ljudi iz najvišeg vrha sovjetske partije, a on je o tome progovorio tek dvadeset godina kasnije. Čim je stigao, Secchia je odmah na početku istakao svoje lično mišljenje, i nije prećutao vlastitu kritiku pretjeranog parlamentarizma te pretjerane umjerenosti Togliattija, dodajući sa svoje strane, kako u Italiji postoji mogućnost, da borba postane daleko jača, i u slučaju represivnih incijativa protivnika, kako postoje snage, koje bi u sukobu mogle prevagnuti i postati pobjedničke, a da se pritom ne prijeđe u otvoreni ustanak. U tom času ga je Staljin, koji ga je dotada ćutke slušao, prekinuo, sa kratkim, ali vrlo elokventnim izrazima: prije ili poslije našli biste se u ustanku, a sada nije za to trenutak. Svršeno poglavlje: nisu dopuštene nikakve avanture.

bloque-bipolarSasvim je drugačija bila težina Kominforma unutar vlastitog polja djelovanja, kako bi se ono normaliziralo i kako bi se držalo u šaci vlastite snage, a to se odnosilo na partije i na države na čiju je poslušnost Ždanov računao. I zaista, tome su uslijedili, iako ne hotimično, veoma značajni događaji. Prvi je, po vremenskom rasporedu, napadnut Tito, dotada najčvršći i najjači partner SSSR -a, a napad je bio izvršen i vođen s tolikom žestinom, da se očito računalo na njegovo rušenje.

Uprkos čitanja različitih tajnih dokumenata, koje su obje sukobljene strane uskoro objavile, ne nalazi se neka politička diskriminanta, koja bi mogla opravdati ovaj raskid. Nov model socijalističkog društva, samoupravljanje, polemika protiv blokova i politika nesvrstavanja tada još nisu postojale ni u Titovoj ni u Kardeljevoj glavi. Motivi svađe zato izgledaju kao sitničavo cjepidlačenje: arogantno držanje sovjetskih tehničkih savjetnika, ili tip ekonomske pomoći, koju je Sovjetski Savez upućivao Jugoslaviji, tajni kontaktii s nekim jugoslavenskim vojnim starješinama itd. Središnje po važnosti pitanje bilo je ustvari nešto sasvim drugo i to je bilo vrlo značajno. Jugoslavija je bila jedina od istočnih zemalja, koja se pokazala sposobnom, da se sama oslobodi, u jednom užasnom ratu, od vanjskih neprijatelja, talijanskih fašističkih formacija i njemačkih trupa, kao i od unutrašnjih neprijatelja, bilo da se radilo o četnicima, to jest o monarhističkim nacionalistima ili o hrvatskim ustašama. Uzrok i posljedica te epohe bio je nastanak nove nacije , koja je ujedinjavala različite narode, religije i etnije, što su vjekovima međusobno ratovale, te stvaranje skupine ljudi, koja je bila interetnička i vrlo ponosna na to.

20130316115616407_1„Volim Sovjetski Savez“ pisao je Tito Staljinu “kao što volim svoju vlastitu domovinu“: (implicitno) priznajem za vođu jednu, ali zahtijevam nezavisnost od druge. U tome je bila hereza, u tome što je on posjedovao snagu, da povuče narod za sobom i da dobije njegovu podršku. A bio je u pitanju princip, koji je mogao zaraziti i ostale zemlje. U tom času se meta mnogo više podizala, odnosila se na uređenje narodnih demokracija; u tome se pokazala najslabija točka Staljina i zato je trebalo platiti najvišu cijenu. Takvu cijenu, koja je tih godina Staljinovu strategiju najskuplje koštala i to se nikad više nije mogloispraviti.

Pitanje istočne Evrope bilo je vitalno pitanje i istovremeno vrlo složeno. To je bio put kojim su dva puta bili napadnuti i djelomično zaposjednuti, najprije carska Rusija, a potom Sovjetski Savez. Staljin, nakon što je oslobodio ove zemlje, htio je u njima imati bar „prijateljske vlade“, ali su te vlade bile međusobno jako različite. Neke od tih zemalja, kao Jugoslavija, Češka i Bugarska preporodile su se u Pokretu antifašističkog otpora, drugie su se, kao Poljska, borile protiv Nijemaca, ali su kao katoličke i nacionalističke, jednako tako mrzile Ruse i to su mjesecima pokazivale oružanom borbom niskog intenziteta. Druge su pak u prošlosti bile fašističke ili profašističke države ili su u poljednjem ratu direktno sudjelovale, i to do posljednjeg trenutka, na strani nacističkog zavojevača, a takva su bile Hothyjeva Mađjarska i Rumunija, sa rekacionarnom monarhijom ili Slovačka sa monsignorom Tiso. Tajni sporazum Staljin- Churchill, sa svojim smiješnim procentima, koji su se odnosili na pojedine interesne zone od zemlje do zemlje, nije davao previše garancija, i Churchill je te garancije u Grčkoj smjesta opovrgao. Postojao je među njima jedan jedini zajednički cinica,, a taj je bio, da je kroz sve te zemlje bila prošla Crvena Armija, da stigne do Berlina. Isprva se Staljin tom moralnom snagom mudro koristio i vodio računa o razlikama. Nije mogao, a isprva nije ni htio, prijeći načelo „prijateljskih vlada“, ali je prihvatio ideju novog eksperimenta nazvanog „narodna demokracija“, koja je glupo na Zapadu bila smatrana čistim verbalnim trikom, kako bi se prikrili jednostavno okupacioni režimi. Nije bilo tako. Nacionalne komunističke partije nastojale su dati tim zemljma unutarnji sadržaj, Dimitrov se trudio dati im teorijsku definiciju, tvrdeći da to nije nov oblik diktature proletarijata, već novi put u socijalizam. Oni su mogli, u svoju korist računati na dvije snažne točke, jače od garancije, koju je predstavljala prisutnost Sovjetskog Saveza: što ih je donio antifašistički vjetar, koji nije samo ojačao komuniste i oživio druge organizirane snage, manje ili više lijeve, u svakom slučaju demokratske (socijaldemokratske snage i partije sitnih seljaka). Princip višepartijnosti i izabranih predstavnika nije mogao brutalno biti ukinut.

1948-07-Kominform-puppe-ohne-linkes-beinS druge strane , gotovo svugdje , veliki zemljoposjedi, velika industrijska postrojenja kao i financijske institucije bile su dugo, najvećim dijelom u rukama Nijemaca, koji su sad pobjegli ili pak u rukama agenata i suradnika okupatora. To je omogućavalo preraspodjelu zemlje i njezinu dodjelu mnogobrojnim sitnim seljacima, ili nacionalizaciju industrije i velikih banaka u konzistentnim dozama, bez velikih sukoba. Toliki broj pobjeglih fašista i kolaboracionista, koje je trebalo očistiti, oslobađalo je mnoga mjesta u birokratskim aparatima, koji nikada nisu osjetili ni daška demokracije.I sam Fejto, koji je sigurno bio antikomunista, ali i ozbiljan naučni radnik, slaže se da je taj pokušaj, u najvećem broju slučajeva, bio vođen s uvjerenjem i s neophodnom postepenošću i da je postigao koliko konsenzus toliko i dobre rezultate, (osim što su Sovjeti budno pazili, izbečenih očiju, na vojne aparate i policiju, u koje nisu imali povjerenja).

Ni sam Ždanov ne bi bio dovoljan, a uskoro je i umro: da kompletira i dovrši djelo uskočio je Berija. Kako bi svi prigovori bili pobijeđeni, kako bi se osigurali za kasnije i kako bi ekskomunikacija Tita bila vjerodostojna, budući da je Tito ipak ostao čvrsto u sedlu, uslijedila je jeziva posljedica izmišljenih procesa, i osuda, koji put čak i na smrt, titoista u vrhovima komunističkih partija: Rajek, Kostov, Gomulka, Kadar, Clementis (i malo kasnije Slansky). Procjenjuje se, da je upravo ta brutalna „normalizacija“ istočne Evrope, bila najviša cijena, plaćena Kominformu, kao i najveća usluga učinjena kreatorima hladnog rata, ono što je najduže izazivalo spiralu represije-pobune, kao i ono što je imalo najnegativniji utjecaj na javno mnjenje na Zapadu, pa je tako smetalo daljem razvoju i uzrokovalo nazadovanje u idejama i u organizacionim oblicima komunističkih partija.

Monde_multipolaire_1970Teže je izraziti sud o posljednjem poglavlju Staljinovog rukovođenja: o Korejskom ratu. On je odavno katalogiziran kao težnja Sovjetskog Saveza da izvozi komunizam – čim je za to stekao dovoljno snage – i to oružanom agresijom i takvo gledanje spada u jednu od legendi jako raširenih u metropolama, u izmišljanju kojih su suvremeni kreatori hladnog rata bilo vrlo, vrlo plodni. Događanja su započela na dugačak i kompliciran način, ali kako su predstavljala najizraženiju opasnost za izbijanje svjetskog rata, treba ih rekonstruirati na osnovu dokumentiranih činjenica, a ne na osnovu suprotstavljenih propagandi. Koreja je bila dugi niz godina okupirana i držana u ropskom položaju od Japanaca i za vrijeme II svjetskog rata, iako s velikim teškoćama, bila su uspostavljena žarišta otpora, brojnija na sjeveru zbog bliskosti Kine i Manđurije, ali ih je bilo po cijeloj zemlji i njihov je sadržaj i rad bio vrlo složen. Krajem rata u Koreju su prvi stigli Rusi, koji su se, na zahtjev Amerikanaca, zaustavili na 38 paraleli. Amerikanci su stigli u augustu mjesecu i zauzeli jug zemlje, ali ne nalazeći lokalne snage, na koje bi se oslanjali, počeli su pregovore sa bivšim japanskim guvernerom i doveli na vlast Sygmana Rhee, prijatelja japanskih fašista, povezanog sa krupnim zemljoposjednicima. Na sjeveru zemlje Oslobodilački komiteti su započeli agrarnu reformu i pozvali na čelo Kim Il Sunga, koji se borio u pokretu otpora u Manđuriji. Doogovor odavna sklopljen sa saveznicima (ujedinjenje zemlje za dvije godine i slobodni izbori) postalo je jako teško ostvariti, a naročito stoga što je Rhee odlučio da stvori, pomoću izbornih prijevara i s mnogo ubijenih, svoju vlastitu vladu, koje su UN hitro priznale, kao što ju je odmah priznao i Truman. Ujedinjenje zemlje i nadzirani izbori odgođeni su sine die, a Rhee o tome nije htio ni da čuje i tako su započele manje povrede granice s obje strane. Nakon napada sa juga, sjever, koji je bio bolje organiziran, odlučio se presjeći čvor i prodro je skoro do samog Seula. Staljin je to mogao spriječiti, ali ,podcijenivši rizik, pustio ih je da rade što hoće, a tada se uplela direktno američka vojska, poslavši ekspedicioni korpus, koji je dobio legitimitet od Vijeća Sigurnosti, u kojem nije bilo Sovjetskog Saveza i to već dugo vremena: Sovjeti su izišli iz protesta što u UN nije bila priznata nova Kina. No Amerikanci se nisu zadovoljili da uspostave pređašnju granicu, već su je prešli. Tada su se upleli, da pomognu Sjevernoj Koreji „kineski dobrovoljci“, koji su probili front sve do Seula. Amerikanci su udvostručili snage i jako su napredovali , krenuvši na sjever, sa mnogo poginulih na obje strane. Jedan razuman kompromis bio je moguć i kasnije se i ostvario. No komandant MacArthur bio je uvjeren da čvor treba presjeći mačem i da se komunisti moraju najuriti iz Koreje i iz Kine. imagesDa se to postigne, bila je nužna atomska bomba i MacArtur je otvoreno zatražio dozvolu, da je upotrebi. Stvari bi u tom slučaju bilo nemoguće zaustaviti, razvile bi se u opći rat. Truman, koji je već bio na kraju mandata i koga su protiv toga savjetovali saveznici, pa i njegov vlastiti generalštab, nije dozvolio upotrebu atomske bombe. Došlo je do primirja, koje više nije bilo prekidano. Neka čitatelj prosudi sam ovu sekvencu prema činjenicama: površnost jednih, koliko i agresivnost drugih. Jedno je ipak očito: kad se zrak ispuni plinom, do eksplozije može doći i bez lucidne odluke, nezavisno od merituma, zbog samozapaljivosti, ili zbog slučajne lančane reakcije, dovoljna je najmanja iskra. Tada je svijet bio više od dva mjeseca na rubu katastrofe i a posteriori može se zaključiti, da se sretno završilo najopasnije razdoblje novog hladnog rata, zahvaljujući jednom nenadanom obrtu u historiji, jer baš su se tad zbila dva iznenadna sudbonosna događaja u vrhušci dviju velesila: umro je Staljin i na izborima je pobijedio Eisenhower. Posljedice ovih događaja, naročito posljedice onog prvog, u to se vrijeme uopće nisu mogle ni zamisliti.                           

Prevela: JT

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: