Kolumbija: potencijal radničkog pokreta


Kad se govori o Kolumbiji često se vraća na to pitanje: zašto se čini da je ta zemlja prikovana za građanski rat, koji traje već decenijama? Zašto narodni i demokratski pokret nije uspio da preokrene tok plitičke historije, kao u tolikim drugim latinoameričkim zemljama, bilo to trajno ili ne, putem oružja ili putem izbornih kutija… U Kolumbiji izgleda da je situacija blokirana. Kako bi se shvatila ta blokiranost treba dobro shvatiti konfiguraciju klasnih odnosa u toj zemlji. Ovdje vam predlažemo preambulu našeg dosjea o Kolumbiji.

piše Michel Collon

8Godine 2010 u cjelokupnom broju stanovnoštva od 46 miliona, u Kolumbiji je bilo 18,5 miliona radnika i fizičkih radnika.  Oni su podijeljeni kako slijedi u ovim različitim sektorima:  9 miliona radnika u tercijarnom sektoru (servisi, banke, trgovina), 4,5 miliona u sektoru manifakturalne indsutrije, a 5 miliona u primarnom sektoru (poljodjelstvo, ribolov, eksploatacija rudnika).

Važno je znati da u Kolumbiji 57% radnika i fizičkih radnika, to jest 10 milijona osoba rade u prekarnim uslovima podzaposlenosti. Tome treba dodati više od 4 miliona nezaposlenih.

Mada predstavljaju polovinu populacije – nasuprot 800.000 osoba prijeklom iz krupne buržoazije  i vlasnika velikih zemljoposjeda – radnička klasa, fizički radnici i narod općenito podnijeli su proces dezartikulacije. Ni njihove organizacije ni njihova borba nije uspjela zaustaviti napad neoliberalizma.  Nije im uspjelo stvoriti projekt nacionalne revolucije, koji bi bio sposoban, pod objektivnim i subjektivnim uslovima, da dođu na vlast.

9Na primjer od 8 miliona radnika formalnog sektora svega 810 000 je sindikalno organizirano. To jasno objašnjava prekarizaciju rada vezanu za ugovore koji nastoje sniziti cijenu radne snage. Osim toga sistematična ubojstva, represija za vrijeme procesa fašistizacije, radno zakonodavstvo i teror doveli su do smanjivanja broja kolektivnih ugovora. Momentalno je od radnog stanovništva sindikalno organizirano svega 120 000 radnika. To je svega 2% od cijele radničke klase. Osim toga tome treba dodati mračnu konstantu neprestane kriminalizacije sindikata, zakonodavstvo protiv štrajkova i protiv sindikata, koje postoji u društvu Kolombije.

U tim uslovima nove reformističke i socijaldemokratske tendencije rodile su se u njedrima radničkog i sindikalnog pokreta. One imaju stav da pokret mora podržavati Santosov režim, jer je njegovo predsjednikovanje viđeno kao «demokratski odmor» poslije osmogodišnjeg fašizma pod Alvarom Urbeom. Taj pokret karakterizira klijentarizam i sindikalna antidemokratičnost, jer se koriste mjesta u sindikalnom aparatu za lične privilegije uz ograničavanje radničke borbe i borbe radnika na terenu njihovih udruženja. Ustvari, ta nova tendencija sprečava mase da vide alternativni društveni i politički projekt neoliberalnom modelu.

4I za ostali dio naroda u Kolumbiji uslovi života su također vrlo prekarni. Prema GINI-jevom indexu, koji dostiže 0,6, kolumbijsko je društvo jedno od onih u kojem ima najviše isključenih. 20 milijona Kolumbijaca žive u siromaštvu, a 8 u potpunom neznanju. Njima su najviše pogođeni žene i omladina.

Žene su izložene različitim oblicima nasilja i izopćavanja: seksualna nasilja i ubojstva od strane armije, policije i paramilitarnih formacija; prisilna preseljenja; nezaposlenost, prekarna zaposlenost…

Najvećim dijelom mladi, koji predstavljaju 25% stanovništva, to jest 12 miliona osoba, podnose nezaposlenost, stigmatiziranje, poteškoće u pristupu srednjem i višem obrazovanju.

Ostale žrtve: seljaci i urođeničko stnovništvo, koje se sukobljuje ne samo sa veleposjednicima i državom, već i sa imperijalističkim monopolima koji prigrabljuju i prisvajaju zemlju i koriste je kako bi razvijali svoje agroindustrijske, rudarske i energetske megaporojekte.

Ta je situacija posljednjih godina dovela do povećanja borbenih organizacija, koje okupljaju žene i omladinu, protiv implikacija neoliberalnog modela i protiv procesa fašistizacije. Vodi se borba protiv rodnog nasilja, protiv gladi, za zapošljavanje i za obrazovanje.

5Poslije tri decenije fašizma i dezartikulacije javljaju se novi politički i društveni oblici, kako bi se stvorio novi nacionalni revolucionarni projekt. Takvi su na primjer Narodni Kongres i Cabildo Patriotico por la Independencia, koji je između juna i oktobra 2010 okupio tisuće Kolumbijaca i ova su dva pokreta došli do novih originalnih organizacionih oblika i načina artikulacije na nacionalnom i na regionalnoim nivou i ušli su s drugim sektorima u Koordinaciju organizacija i Socijalnih pokreta Kolumbije.

Te narodne pokrete karakterizira različitost u mišljenjima i pozicijama. Oni nastoje otvoriti socijalni scenerio particapacija u vrlo složenom procesu, traže načine da prevladaju sektaštvo i hegemoniju. Kako bi se na kraju otvorila mogućnost stvaranja jedinstvenog pokreta sposobnog da se suprotstavi imperijalizmu, da potisne fašizam i da krene naprijed s demokracijom i socijalizmom.

Ti se pokreti u svakom slučaju moraju suprotstaviti opasnosti kooptiranja u Santosovu vladu. Potrebno je baš naprotiv zauzeti čvrst stav prema njoj u obrani narodnih interesa.

Klasna borba u posljednjih 30 godina u Kolumbiji

6Kroz zadnje tri decenije društvo i klasna borba u Kolumbiji bili su označeni protivurječjem imperijalizma, prvenstveno sjevernoameričkog i  vladajućih klasa s jedne strane, a na drugoj strani bila je nacija odnosno kolumbijski narod. U tom kontekstu reakcionarne su snage razvile proces fašistizacije države i društva namečući velikim dijelovima stanovništva, osim antidemokratičnih političkih struktura, fašističku ideologiju. Proces fašisizacije društva dosegao je svoju vrhušku pod predsjedništvom Alvara Uribe Véleza (2002-2010). Za vrijeme zadnje tri decenije, a naročito pod vladavinom Uribea, zemlja je prošla kroz tešku humanitarnu krizu , koja je rezultirala izmještanjem 4 milijona seljaka u gradove, i tako se stvorila ogromna baza polu-proletarijata.

Paralelno s fašizacijom bio je nametnut neoliberalni ekonomski model. On je produbio neokolonijalizam i duboko povrijedio nacionalni suverenitet prepuštajući velika bogatstva i proizvodne snage imperijalističkim mega-monopolima i šačici kreolskih monopolističkih grupa, koje su uglavnom skoncentrirane na spekulativne financijske aktivnosti i na aktivnosti u rudarskom i energetskom području.

Sa svoje strane narod je kroz tih trideset godina upoznao političko povlačenje, koje je bilo posljedica rata i represije. To je povlačenje karakteriziralo slabljenje narodnih organizacija i revolucionarnih političkih projekata: neki su kapitulirali pred fašizmom ili su se okrenuli reformističkim i socijaldemokratskim politikama.

1Od 2010 predsjednik Juan Manuel Santos, legitiman predstavnik krupne buržoazije proimperijalistički orijentirane, predložio je neoliberalnu vladu nacionalnog jedinstva, koja slijedi put, koji je otvorio fašizam i ekonomske, društvene i kulturne  transformacije, koje je ovaj izvršio. Internacionalni kontekst ekonomske krize zahtijevao je od krupne buržoazije da ona promijeni strategiju i da stavi Juana Miguela Santosa na mjesto Alvara Uribe Véleza, kako bi se riješile protivurječnosti među vladajućim klasama, koje su začete od ovog zadnjeg, uz favoriziranje produbljenja neoliberalnog ekonomskog modela, pregovore o novim uvjetima neokolonijalne dominacije s demokratima u vladi Sjedinjenih Država, traženje novih  međunarodnih savezništava, nadilazeći relativnu političko-diplomatsku izoliranost iz razdoblja Uribe. Eto zbog čega reakcionarne snage moraju ponovo institucionalizirati odnosno legalizirati «nered» koji je stvorio Uribe. Za velike dijelove krupne buržoazije Uribe više nije neophodan jer je on već izvršio svoju trostruku ulogu: protuustaničku, kako bi pogodio revolucionarni sektor, i to njegov naoružan dio; zatim njegova uloga u jačanju imperijalističkih investicija i na kraju djelovanje na društvenu koheziju. Ali ciljevi se sada razvijaju zajedno sa samim Santosom: demokratski prosperitet: što znači jači ekonomski rast počevši sa energetskim i rudarskim sektorom; zadržavanje orijentacije na poražavanje ustanka; uspostavljanje politike kooptiranja rukovodiolaca narodnih pokreta. A sve to bez demontiranja elemenata fašizacije naslijeđenih i izgrađenih u posljednjih 30 godina.

Zadatak je radničkog pokreta, radnika i naroda općenito, da utvrdi prostore za artikuliranje i stvaranje jedinstva za borbu protiv fašizma i imperijalizma u korist narodne demokracije.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: