Đavo i dobri Bog: nakon gubitka Chaveza i izbora novog pape Južna Amerika u prvom planu


Kakav će biti svijet sutrašnjice i šta će se promijeniti u Južnoj Americi i u svijetu nakon ovih sudbonosnih događaja? Tko će trijumfirati: đavo ili dobri bog? Zasad, nakon tuge za koomandantom Chavezom, kako su ga zvali u Venezueli, srce lationoamerikanaca veseli se zbog prvog pape s tog kontinenta, Argentinca Jorge Maria Bergoglia. Tako je ovaj kontinent, u kojem katolički vjernici predstavljaju i 40% svih katolika svijeta, prvi put u povijesti katoličanstva dobio papu, koji je «došao izdaleka – sa kraja svijeta», kako reče sam Bergoglio, pošto ga je 115 kardinala u konklavi učinilo papom nakon petog glasanja.

piše Jasna Tkalec

Chiaroscuro

Novi rimski episkop – što je u stvari papa – je Argentinac talijanskog porijekla. Otac, iz Piemonta, a majka iz Genove, koji su se 1921 otputili u Argentinu, sa skromnim  prihodima željezničkog namještenikka podigli su petoro djece: Jorge Mario rođen je 1936. Dok je završavao školu za kemijske tehničare Jorge nije još mislio na redivnički poziv. Vrlo mlad radio je kao vratar u nekom lokalu i, kao i svi njegovi vršnjaci, imao je i zaručnicu. A zatim se ozbiljno razbolio i podnio tešku operaciju pluća. Sa napunjenom 21 godinom ušao je -1958- u isusovački seminar, gdje se smjesta istaknuo inteligencijom i uspjehom u učenju. Zaredio se sa 33 godine i postao profesor filozofije i psihologije na teološkim studijima u St Miguelu. Godine 1979 postao je i rektorom teološkog Sveučilišta St Miguel. I tu se stvari počinju komplicirati za budućeg argentinskog kardinala i današnjeg papu, Jorgea Bergogliou. Njegovo besprijekornu karijeru u redovima crkve, proverbijalnu skromnost i bliskost  sa siromašnima, narušava teška optužba da je bio blizak Videlinoj diktaturi (1976-1983), najgroznijoj i najkrvavijoj od svih južnoameričkih hunti. Za vrijeme vlasti te vojne hunte na čelu sa Jorgeom Videlom i Emiliom Masserom nestalo je 30.000 političkih oponenata, ljevičara, studenata, radnika, sindikalista te pristalica argentinskog peronističkog pokreta. Ovu groznu stranicu Videlinog režima, podržavanog od Sjevernoamerikanaca, svijet je upoznao preko «majki sa trga Mayo», koje su prvo mjesecima, pa zatim godinama tragale za svojom nestalom djecom, što ih je progutao mrak. Masovne grobnice gotovo da nisu pronađene. Tek kasnije se saznalo od malobrojnih preživjelih kako su im sinovi i kćeri, nakon mučenja strujom u podrumima garaža policijskih i vojnih vozila, kako bi progovorili i odali svoje drugove, koje su zatim lovili po stanovima i sveučilištima, davani na «daljnju obradu» vojnim liječnicima, koji bi ih uspavali injekcijom, a zatim ih trpali u vreče i tovarili u vojne avione, koji bi svoj ljudski teret izbacivali nad oceanom. Tako je u Argentini nestalo bez traga oko 30.000 mladih ljudi. Najupečatljiviji dokument o tim danima je knjiga Miguela Bonassa: «Il ricordo della morte». Bonasso između ostalog opisuje i zasebnu sobu tog podzemnog zatvora užasa, u kojoj su se nalazile isključivo trudnice, pristojno hranjene i pod stalnom liječničkom paskom. Kad bi rodile, djeca su im bila oduzeta i razdijeljena oficirima, kao štenići. Najviše su ih uzimali oni što u braku nisu imali djece, a odgojili su ih u mržnji na ljevicare. O toj neiskazivoj stranici argentinske historije postoje mnoge knjige i filmovi. O njoj je pisao Hugo Verbitsky u knjizi «Isola del silenzio Il ruolo della Chiesa nella dittatura.» (Otok ćutanja. Uloga crkve u diktaturi) izašloj 2005 te opisao otimanje novorođenčadi od majki, koje su zatim, kao i svi drugi, pobacane u ocean. Knjiga navodi i slučaj dva jezuitska redovnika, YoriaJalcisa, koje je hunta otela 1976., odmah poslije puča i preuzimanja vlasti. Bergoglio se branio, da je baš zbog njihovog oslobađanja došao u kontakt s Videlom i Masserom, s kojima je nekoliko puta fotografiran. No Maria Elena Fuses ga je, s jednim od poznatih argentinskih advokata i branitelja ljudskih prava, optužila da je imao izvjesnu ulogu «Rabo des bebes», u otimanju tek rođenih beba. Ta optužba je oborena te se kardinalima iz Buenes Airesa u tom procesu javljao samo kao svjedok. Ipak ga je ta sjenka, uprkos njegove svesrdne odbrane, u Argentini obilježila te se u odnosima s predsjednicom Kirschner s prošlošću ljevičarke «osjećala hrđa».

Vatican-l-Argentin-Jorge-Mario-Bergoglio-elu-pape-sous-le-nom-de-Francois-1er_reference

Ipak, Argentina i njezina predsjednica danas slave prvog južnoameričkog papu i osjećaju se počašćenim. Tim više što je Bergoglio uzeo ime Francesco i tvrdi kako mu je taj svetac- siromah, koji se odrekao blaga- budući da je bio sin bogatog trgovca, i krenuo da živi isposničkim životom te prijateljevao sa pticama i svim bezazlenima, djecom, životinjama, suncem i mjesecom-najveći ideal, kojeg bi  želio dostići. Postojao je i izvjesni Francesco Saverio Abate, koji je takđer proslavio isusovački red, što imenu Francesco daje još veću težinu.

Ipak papa je Latinoamerikanac, kao kao svi iz tih krajeva, uprkos velike skromnosti, jako voli nogomet i argentinski tango. Navodno je izabran i da ukroti divljanja i svađe u rimskoj kuriji, koje su prevršile svaku mjeru. Da li će to uspjeti povučeni i izrazito skromni Bergoglio, za kojeg se strepilo da neće htjeti primiti čast i koji navodno nije volio vatikansku kuriju i izbjegavao ju je u svakoj mogućoj prilici? Ipak, on nije nesposoban čovjek i Wojtili je poslužio za likvidaciju «teologije oslobođenja» te je bio papin povjerenik u ovoj nimalo lakoj zadaći. Izgleda da je Bergoglio u tome kao argentinski nadbiskup i predsjednik CALEM-a – Južnooameričke episkopske konferencije– izvrsno uspio te ga je Woytila 2003 za nagradu proglasio kardinalom.

Nadalje misija pape Francesa trebala bi biti oživljavanjr riječi božje i ljubavi Kristove te sprovođenje svih onih zaključaka II Vatikanskog koncuila koji su ostali mrtvo slovo na papiru. Crkva mora biti bliska svom narodu i širiti riječ Evanđela i izvan svog dvorišta. Kao pastir sa svojim stadom i njen vrhovni svećenik, kao i svi drugi svećenici, mora živjeti sa svojom pastvom i s njom nositi križ. «Ako samo radimo svoj posao, kao vjernici ili kao pastiri ili čak kardinali, propovijedamo i ispovijedamo, a ne nosimo križ Krista, – kazao je na prvoj propovjedi novi papa- to ništa ne vrijedi, mi nismo vojnici Krista, Bog nije s nama i ono što činimo bit će bez konzistencije, kao dječje kule od pijeska.  Samo vjera i križ dat će konzistenciju našem radu. U protivnom, ako se radi bez istinske vjere, onda smo mi samo još jedna multinacionalna kompanija koja se bavi vjerskim poslovima». Ali tko da prepozna istinski Kristov križ u srcu vjernika i njihovih pastira?

Što se samom pape tiče, on se vozi kombijem i sam plaća račune u vjerskim hostelima, gdje je boravio i mada krajnje skroman, ima rafiran i pomalo romantičan ukus u muzici, gdje mu je posebna ljubav Höndel, a od likovnih umjetnosti najviše voli Chagallovu sliku razapetog Krista, vrlo realističnu, na kojoj Kristove bokovo pokriva jevrejski talit. Kažu da je ta Chagallova slika bila predskazanje holokausta.

Padobranac ili revolucionar?

I dok tako u Rimu uzimaju pod lupu i analiziiraju život i geste pape Francesca alias Jorgea Bergaglie, za koga se nitko nije nadao da će postati papa, Venezuela još uvijek žali za netom sahranjenim vlastitim nacionalnim herojem, predsjednikom Hugom Chavezom, o kojem je zapadna štampa pisala sa omalovažavanjem i posprdnošću, iako je taj «čovjek iz naroda», od kojega su bogati strahovali kao od đavola, zasluživao mnogo više pažnje i simpatije no što ju je imao među evropskim ljevičarima. Ovaj padobranac-indios, sin učitelja, bio je u djetinjstvu toliko siromašan, da je predan na odgoj djedu i baki. Kako bi se mladi Hugo školovao, bila je tu vojska, jer drugih sredstava nije bilo. Ali su i u vojsku punu sirotinje u Venezueli prodirale napredne ideje i čuvala se tradicija Simona Bolivara, revolucionara i oca nacije. Da li je Hugo Chavez bio autoritarni populista ili revolucionarni socijalista, čija će djela braniti venezuelanski narod, kao što je više puta taj narod branio i odbranio svog voljenog predsjednika, pokazat će vrijeme koje dolazi. A Hugo Rafael Chavez rođen 1954, koji se našao izbornom pobjedom na čelu Venezuele 1999, vodio je tu zemlju do 2013, kad ga je odnijela bolest, koja nikom ne oprašta. Od njega su se pak oprostili svi predsjednici zemalja Južne Amerike i mnogi od vođa država omraženih u tako zvanom demokratskom svijetu, s kojima je Chavez znao naći zajednički jezik i interese.

Venezuela je jedna od najsiromašnijih zemalja južnoameričkog kontinenta, ali ujedno je i najbogatija naftom. Nacionalizaciju te sirovine Sjevenoamerikanci nikad nisu oprostili Chavezu, iako je, pored napetih odnosa, trgovačka razmjena (čitaj prodaja nafte) toj zemlji uvijek bila najveća stavka nacionalne ekonomije. U posljednje vrijeme Chavez se nastojao približiti Kini i s njom uspostaviti intenzivne trgovačke odnose i na polju eksploatacije naftnih nalazišta, za što je potrebna visoka tehnologija, kojom siromašna Venezuela nije raspolagala. Niska cijena nafte po barelu na svjetskim tržištima nije pogodovala venzuelanskoj privredi, koja je zbog tih privrednih nestabilnosti trpjela stalni rast cijena i inflaciju. Ipak, kako bi se oslobodio ovisnosti od stranaca, Chavez je uložio ogroman novac u znastvena istraživanja i u toj zemlji analfabeta razvio visoko školstvo i široke ruke davao stipendije nadarenim učenicima, tako da je danas Venezuela po broju visokoobrazovanih kadrova jedna od prvih zemalja Južne Amerike. Slijedeći  «bolivarsku liniju» Chavez je bio protivnik najbogatijih slojeva u Venezueli i u toj zemlji ogromne bijede neumorno se zalagao za demokratski socijalizam, za integraciju i veću povezanost među zemljama latinoameričkog kontinenta, dok  je antii-imperijalizam bio ne samo slogan već i glavni pravac njegove politike, koja je u njemu našla ljutog protivnika liberističke globalizacije. Svi no global pokreti nalazili su u predsjedniku Chavezu zaštitnika i oca. Njegova bliskost s Kubom bila je notorna, a prijateljstvo s Lukašenkom iz Bjelorusije i sličnim vođama priuštilo mu je sažalni osmjeh zapadnih intelektualaca i slavnih pera lijevog novinarstva, koji su ga prezrivo okrstili «padobrancem».

hugo-chavez-etait-une-icone

Ipak je taj padobranac gorljivo nastojao učiti i obrazovati se: uz pomoć jednog profesora iz Bologne  proučavao je Gramscijevo djelo, a po izjavi samog Chaveza njegovi su ideali bili kao vojnik i revolucionar Garibaldi, a kao mislilac Gramsci.

Chavez je želio obrazovatii i svoje sunarodnjake indiose, koji su mahom bili nepismeni, pa je iz Kube u Venezuelu upućeno 15.000 učitelja i nastavnika, koji su radili i još uvijek rade na obrazovnom planu, dok se 25.000 kubanskih liječnika brine za zdravlje onih čije zdravlje kao i život nikada nikog nisu zanimali. Oni liječe siromašne i zapuštene mase indiosa o dobrobiti kojih venzelanski gornji slojevi kao i strane naftne kompanije nikada nisu vodile nimalo računa. Zato je Hugo Chavez još davne 1992 organizirao politički pokret nazvan Peta republika, s kojim je pobijedio na izborima 2000, 2006 i ponovo 2012, ali je već bio isuviše bolestan da bi morgao položiti zakletvu.

No najveća je ostavština Chaveza na socijalnom planu. Osim poticanja nauke i učenja Chavez je gradio stanove za siromašne, koji su ranije živjeli u zapuštenim četvrtima u kolibama sklepanim od pleha i trske i kao prijatelj sirotinje poveo je bespoštednu bitku sa užasnom venezuelanskom bijedom, pa je u tu svrhu stvorio niz banaka za siromašne sa solidarnim pozajmicama.

Organizirao je trajnu besplatnu liječničku pomoć i cijepljenje za 17 milijuna Venezuelanaca, što znači 70% stanovništva te zemlje, koje prije toga nikada nije dospijevalo do bilo kakve medicinske njege. Mora se imati u vidu da u Venezueli ima jako puno tako siromašnog stanovništva, da je glad i podhranjenost permanentni socijalni problem. Računa se da je 4 i pol milijuna ljudi u Venezueli podhranjeno, što je otprilike 7% od svih pothranjenih stanovnika zemlje. Za njih je Chavez nabavio 1 milijun i 700  tisuća tona hrane, koja je siromašnima dijeljena po najnižoj mogućoj cijeni, a milijun najsiromašnijih dobijao je hranu potpuno besplatno. Ovakve su mjere smjesta smanjile smrtnost djece  za 2% godišnje. Stoga nije čudo što su siromašni slojevi u Venezueli voljeli svog predsjednika  iz sveg srca i što su ga branili vlastitim tijelima, kad je po scenariju vojnog puča u Čileu, izdajom Chavezog prvog vojnog pomoćnika, grupa oficira, potaknuta od sjeveroameričkih tajnih službi 2002 uhapsia Chaveza i nastojala izvršiti vojni udar i oboriti ga s vlasti. Po znanom scenariju puč je započeo štrajkom u koji se umiješala grupa visokih oficira, a kad je narod uzbuđen izšao na cestu, snajperisti su osuli paljbu. Među vođama puča, pored nekih generala, bio je venezuelanski nadbiskup, što nije smetalo Chaveza da do kraja života ostane smjerni katolički vjernik. I dok su oficiri pučisti premiještali Chaveza iz jednog zatvora u drugi, a on i dalje zazivao u pomoć «svog» suradnika, koji ga je ustvari izdao, narod je primijetio da je prevaren, da na njega ne pucaju Chavezovi vojnici, nego pučistički provokatori i da su Chaveza smjestili na neki otok, kako bi ga odvojili od naroda. Razbješnjela masa, njih više od 60.000 okupila se oko predsjedničke palače i zahtijevala povratak predsjednika. Pritješnjeni bijesom, koji je postojao masovan i vrlo opasan, pučisti su morali odustati od svojih namjera. I dok je avion s nadbiskupom slijetao na otok da Chaveza nagovori da ostavi vlast, doletjela su dva helikoptera po tobože svrgnutog i uhapšenog predsjednika, jer je Chavezov narod zahtijevao njegov povratak i prijetio da će golim rukama rastrgati pučiste….

Naravno, nije sve u toj zemlji nafte i cvijeća bilo med i mlijeko. Inflaciju je teško zauzdati, a ona najteže pogađa najbjednije. Naftne kompanije i moćni susjed sa sjevera stalno rovari te je posljednja promjena Ustava zemlje, koja je produžavala Chavezovu vlast, kako bi on sproveo dalje reforme u socijalističkom smjeru, osuđena od tako zvanih demokrata kao znak opasnog autoritarizma. Isto tako Caracas je vrlo nesiguran grad, bande mahom došle iz Kolumbije, pljačkaju, orobljuju i ubijaju. Ali taj nered nije započet s Chavezom. U najgorem slučaju, on ga nije uspio obuzdati. I mada je pri posljednjim izborima Chavez samo za malo više od 10% uspio pobijediti svog političkog protivnika iz liberističkih redova imućne klase zemljovlasnika i industrijalaca, velika ljubav i očita žalost Venezuelanaca kao i strahovanje za sutrašnjicu nisu bili glumljeni, nego najiskreniji. Svi koji su vidjeli taj sprovod ili ga pratili kao novinari pričaju o iskrenom bolu, ali i porodičnoj toplini koja je zračila iz gubitkom ožalošćenih venzuelanskih masa. Iako je Chavez imenovao svog nasljednika do budućih izbora na kojima opet treba da odluči narod, ne zna se kako će se stvari odvijati. Kažu da đavo koji put uzima najneobičnija i najprimamljivija obličja i krije se tamo, gdje ga se najmanje očekuje.

Za novog papu Francesca đavo je mondenost rimske kurije i život bez vjere i bez Kristovog križa, koji simbolizira ozbiljnost žrtve. Za Chaveza đavo je bio imperijalizam i neoiliberalna globalizacija u američkom izdanju. Za Sjevernoamerikance nije bilo sumnje: Chavez je bio đavo.

 A tko će u ovom zamršenom svijetu, u kojem je sve više zbrke i gužve, a sve manje vjere i nade, ne samo one religiozne, pouzdano kazati gdje je đavo, a gdje dobri Bog?

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: