Postizborna Italija: vizura jednog bivšeg komuniste i člana Demokratske partije


Prema onome kako su se razvijale stvari mora se priznati da je PD tokom godina izgubio ili olabavio vezu s društvenom klasom, kojoj se obraća i iz koje je potekao. Tako da se njegova društvena baza rascjepkala, parcelizirala, podijelila na podklase koje su nerijetko antagonističke, i koje je vrlo teško držati zajedno. Ukratko PD – Demokratska partija – izgubila je kredibilitet u očima vlastite izborne baze: to se već vidjelo i na administrativnim izborima prije nekoliko mjeseci, kod kojih se pokazalo veliko klizanje i premještanje glasačkog tijela bilo prema van, prema drugim partijama, kao i unutar same partije, prema mlađim kandidatima, kakav je gradonačelnik Firenze, Matteo Renzi, a to se događalo čak u najcrvenijim općinama već politički crvene Toscane.

piše Aldemaro Contolini

Sad kad su prestali krvavi sukobi, bacimo pogled na bojno polje: u sredini pravi pokolj malih patrola sa Istoka i sa Zapada. Eto tu padoše Ingroia, Diliberto, papa Bertinotti pa čak i gromovnik Di Pietro (Italia dei valori, prim. prev.), Fini, Bocchino (desnica, prim. prev.)...

U centru ravnice stoje jedna nasuprot drugoj dvije poprilično velike i podjednake u snazi vojske, ali recipročno potpuno nemoćne; u jednoj pokrajnoj dolini smjestila se vojska predsjednika Montija, apsolutno bez utjecaja s numeričke strane, no snabdjevena visokom tehnologijom, bar na papiru, čiji bi potencijal u nekom času mogao nešto da znači.  Te tri vojske, s apsolutno dominantne pozicije, promatraju s distancom jedini stvarni pobjednici bitke, grillini – pristaše Beppe Grilla.

Oni još nisu vojska (jer vojska pretpostavlja organizaciju, hijerarhiju, logistiku, precizne ciljeve i planove, strategiju i taktiku…), ali kao i svi narodni pokreti, raspolažu oduševljenjem i borbenošću (i neiskustvom i naivnošću, koje u nekoj mirnoj situaciji mogu da se ubroje u pozitivne elemente, koji će se dosta isplatiti, ali u burnim vremenima mogu postati faktori ranjivosti i lomnosti). U ovom času, kamo god krenu dvije vojske, koje se nalaze u središtu scene (jedna protiv druge ili u nekom času jedna uz drugu, ili čak obje u istom pravcu) grillini su u stanju da ih dohvate s leđa i da ih sasvim rasture.

pierluigi-bersani-image-8200-article-ajust_930

Izašavši iz ratne metafore treba se zapitati kako se došlo do ovakvog ratnog scenarija: kažu da se pomaknulo više od 16 milijuna glasača. Grillo je lovio na polju desnice, prilično je uzeo od onih koji su prije bili uzdržani, a vrlo mnogo, previše, upecao je glasova ljevice. Zašto? Da li je Bersani (predsjednik Demokratske partije PD- partije levog centra, prim.prev.) pogrešno vodio izbornu kampanju? Odgovoriti da, bilo bi najjednostavnije, ali vjerojatno pogrešno (čak bez vjerojatno, jer ne bi dopustilo da se vide dublji aspekti problema). Čini se ipak, pridružujem se toj ocjeni, da Bersani nije pogriješio ni teme ni oblik izborne kampanje. Bersani je htio da njegov govor bude racionalan, obraćao se razumu ljudi, govorio je kako treba biti odgovoran, kako treba posjedovati osjaćaj za državu, kako treba misliti na spas zemlje, na Italiju: vjerojatno je to bilo ispravno govorenje, ali u pogrešnom času. Obraćao se glavama ljudi, a ljudi su bili prisiljeni voditi računa o vlastitom stomaku, ne u vulgarnom smislu, već u smislu da moraju iz dana u dan misliti na vlastitu porodicu, na nužnosti koje nameće život i preživljavanje, na probleme mladih prekarnih radnika, na odrasle koji su otpušteni, na sitne poduzetnike, koji se nalaze pred propašću i na penzionere, koji više ne mogu izdržati. PD nije ignorirao te stvari , Bersani već mjesecima govori o radu i o moralu: zašto onda te njegove poruke nisu bile u dovoljnoj mjeri primljene od onih kojima su upućene?

Zašto su, nasuprot tome, stratosferske laži Berlusconija, dobile tako veliku slušnost i pristanajanje, uprkos svega onog, što je bilo prije? I zanemarivši đavolsku spretnost Berlusconija da očarava i zavodi, u ovom času mora se kazati, da se na radi o problemu ciljanog govorenja ili pak komunikacije, postoji još nešto mnogo ozbiljnije i dublje od toga. Gospodin iz Arcora (Berlusconi prim.prev.) posjeduje ono što zovu «tvrdim kopitom» falange njemu najvjernijih i najodanijih sljedbenika, a to nisu samo ljudi očarani njegovom karizmom, već socijalna grupacija, društvena klasa u ekonomskom i kulturnom smislu, koja jest i bit će uvijek za desnicu, sa i bez Berlusconija.

2602-UneRepubblica

Razočaranje ljevih glasača

Prema onome kako su se razvijale stvari mora se priznati da je PD tokom godina izgubio ili olabavio vezu s društvenom klasom, kojoj se obraća i iz koje je potekao. Tako da se njegova društvena baza rascjepkala, parcelizirala, podijelila na podklase koje su nerijetko antagonističke, i koje je vrlo teško držati zajedno. Ukratko PD – Demokratska partija – izgubila je kredibilitet u očima vlastite izborne baze: to se već vidjelo i na administrativnim izborima prije nekoliko mjeseci, kod kojih se pokazalo veliko klizanje i premještanje glasačkog tijela bilo prema van, prema drugim partijama, kao i unutar same partije, prema mlađim kandidatima, kakav je gradonačelnik Firenze, Matteo Renzi, a to se događalo čak u najcrvenijim općinama već politički crvene Toscane. Ti su pokreti i njihovi uzroci tada bili pogrešno protumačeni. U stvari ta su napuštanja partije značila prebacivanje PD njegovih proturječnosti, krzmanja, prešućivanja, nepokretnosti, dvosmislenosti i suučesništva, krutosti i ujedno nestabilnosti partijskog aparata (s razloga slabosti, političke kratkovidnosti, nedostatne vidovitosti, unutarnjih podjela, petljanja s vlašću, nesigurnosti i klimavosti partijske linije…) i to u odnosu na vruće teme: visoku cijenu politike… na politiku (kaste!), na sukob interesa, na podjelu fotelja… i za to vezane lične ili partijske bogate prebende, na popuštanja u odnosu na proglašena načela i ne samo na to –  odnosilo se i na problem s vodom, na primjer, pa na financiranje partija i njihovoih novina (a radilo se o čitavoj rijeci javnih novčanih sredstava), ili na predbacivanje, što su u izvjesnoj mjeri dali legitimitet za financijsku politiku Maria Montija, a  da nju nije istovremeno pratila robustna socijalna politika – toliko rigidnosti, a nikakve pravednosti (tome treba dodati i individualne prebjege i miješanja s tom politikom, čega također nije nedostajalo).

A sve se to događalo u času kad su se od porodica tražile teške žrtve i to smjesta. Sve je to na kraju doživljeno kao nepodnošljivo, a svako obećanje izgledalo je malo vjerojatno da će biti ostvareno u budućnosti. I zato su glasači kaznili PD – Demokratsku partiju – jer je njeno glasačko tijelo vrlo zahtjevno i pretendira da se uvažavaju obaveze, te traži korektna ponašanja. U protivnom se pomjera tamo gdje vjeruje – ili se nada – da će takva ponašanja naći te bira Grilla.

grillo_beppe_grillo_traversata

Zašto se to dogpdilo?

Bersani se obraćao racionalnosti u času kad je zemljom zavladala najveća moguća emotivnost. Ta emotivnost se pretvorila u nepovjerenje, bijes, zlopamćenje, prkos, volju da se naplati razočaranje, žalju da se kazni. Grillo je sa svojim ekscesima i drekom umio interpretirati te osjećaje, čak ih je pojačao i učinio glasnim, postavio ih je snažno i enfatično svima pred oči, makar i recitirajući i glumeći takvu ličnost, kakav on ustvari i nije.

Bersani se nije ponašao tako, pa je Bersani ispravno ili krivo bio shvaćen kao netko hladan, bezosjećajan, netko tko ne sudjeluje u patnjama ljudi, suštinski odijeljen od njihovog neposrednog života kao zatočenik (najgore) politike. A sada, šta da se radi? U novinama daju veliku lepezu hipoteza, bože te sačuvaj! Zajednička vlada, kako neki žele, PD i Berlusconijevog PDL (Popolo della libertà) bio bi poguban potez ne samo za PD nego i za zemlju.

Berlusconi je isuviše lukav, prepreden, ciničan i bez ikakvih skrupula da bi ljevica, pavši u njegovu mrežu, imala šanse, uprkos svih «tehničkih» rješenja, koja bi se mogla naći. Žalosno je da u PD ima i u najvišim sferama partije ljudi, koji to ne shvaćaju.

Kraj Druge republike

A onda? Znači da još dalje treba pomaknuti shvaćanje o onima koji moraju rukovoditi partijom. Rukovodioci partije i ljevice moraju shvatiti da je s ovim izborima završena cijela jedna epoha. Nije samo završeno razdoblje koje zovu Drugom republikom, već je završeno jedno historijsko razdoblje. Jedna drugarica je kazala: danas se završio dvadeseti vijek! Mislim da je istina: dvadeseti vijek ovim je otputovao u historiju i bit će prepušten školskim udžbenicima, sviđalo nam se to ili ne.

ITALY-POLITICS-MEDIA-BERLUSCONI-SANTORO

Za one koji danas imaju dvadeset ili trideset godina tragični i slavni događaji dvadesetog vijeka pripadaju događanjima prošlosti kao što je Preporod (tal. Risorgimento prim. prev.), kakvi su bili karbonari i Karbonerija, koji su mu prethodili, iskrcavanje u Normandiji kao i iskrcavanje Kolumba. Diralo nas to ili ne – ta sjećanja i proslave nisu više amalgam za društvo, koje je vrlo složeno u svojim ekonomskim i kulturnim artikulacijama, koje je globalizirano i istovremeno ukorijenjeno u vlastite lokalizme. «Stari» rukovodioci, odgojeni i izrasli na «starim» iskustvima, sa «starim» instrumentima analize (ili čak i bez njih, već jednostavno autoreferencijalni) nisu više u stanju da shavate društvo i da njime rukovode, jer to društvo ima nove aktere i totalno novu problematiku, koja zahtijeva novi registar osjećaja i shvaćanja, kako bi se osjetila i izgradila politika, koju bi još uvijek mogli definirati kao «lijevu».

Zar to znači da je imao pravo «izbacivač u otpad» Matteo Renzi – protukandidat Bersanija na predizborima?  Renzi je ulivao dosta nepovjerenja, jer je u njegovom govoru bilo mnogo dvosmislenosti i one su se potvrdile takvima, kad su mnoge njegove pristalice otišle da osnaže redove predsjednika Marija Montija. Renzi je shvatio lekciju svog poraza i sad se ponaša korektno prema Bersaniju i PD: možda ide i dalje vlastitom cilju sa više vještine? Moguće je. No ono što treba kazati postalo je jasno i Bersaniju. Ne treba više vjerovati u samo «jednog čovjeka na komandnom mjestu». Jer dok se partija bavi svojim starim i novim ljudima, svijet ide dalje svojim putem.

Vratimo se na temu: ta vlada treba da se rodi! Tu igru igraju mnogi, ali prvo bacanje mora izvesti PD. Mislim da Bersani ima pravo kad drži do brojki te da je čvrsto uvjeren da se u pojedinim točkama može složiti sa grillinima. Kod toga treba izbjegavati govore i moduse operandi koji na neki način pripadaju politici prošlosti (i poraza). Na primjer: ova fotelja meni, ova stolica tebi, ti meni glasaš povjerenje, a ja tebi dajem ministarstvo i dva podsekretara i još predsjednika neke javne ustanove kao dodatak ili ću pristati na referendum, koji je za tebe važan…Ako se tako bude i dalje ponašala ljevica, bit će javno obrukana i izrugivat će joj se na svim kanalima Tv! Treba iznaći i usvojiti nov način rada, postupati javno, preuzimajući na sebe rizike i posljedice tih rizika…Možda je to opasno, ali drugog izlaza iz ove situacije u kojoj se nalazi zemlja, nema.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: