KAPITALIZAM I SOCIJALIZAM U XXI STOLJEĆU


Taj sistem zahtijeva daleko energičniju kontrolu od one što je čine ili mogu da učine vlade i parlamenti kapitalističkih zemalja (koji nakon niza godina teške finacijske krize nisu uspjeli  odlučno i svrsishodno promijeniti pravila ponašanja ni tog sektora).  Stoga postaje neophodan sistem koji ne samo omogućava, već zahtijeva veliki polet prema onim ciljevima, koji su kroz jednu cijelu historijsku epohu vodili i nadahnjivali socijalistički i komunistički pokret: a ti su ciljevi ponovno dovođenje u pitanje privatnog vlasništva  nad sredstviima za  proizvodnju u korist društvene kontrole  proizvodnje i ekonomskog planiranja usmjerenog na podmirenje potreba cijelog čovječanstva (umjesto jurnjave za maksimaliziranjem profita).

piše Jasna Tkalec

Objektivne osnove neophodnosti socijalizma

OktobarskoSudjenje1200Neophodnost da se ponovo pokuša, i u trećem mileniju, prevladati kapitalizam i uspostaviti socijalizam kao historijski moguću alternativu kapitalizmu, ne temelji se isključivo na plemenitim i tvrdoglavim ideološkim aspiracijama, čije bi se ostvarenje imalo utopisitčki potvrditi. Ta nužnost crpi vlastitu potvrdu u starim i novim društvenim kontradikcijama, koje postoje i pošto su protekli vjekovi, a koje kapitalizam, kako se sasvim jasno pokazalo nije, zbog vlastite unutarnje strukture, nikako u stanju riješiti.

Već cijelo jedno stoljeće ne postoji bilo koji razvijeni nacionalni kapitalizam, odijeljen od imperijalističkog oblika, odnosno od imperijalizma, koji je kapitalizam danas poprimio u vlastitoj planetarnoj dimenziji.

Ako je i neosporno, da je kapitalistički sistem pod pritskom borbi potlačenih masa i izrabljivanih naroda te zahvaljujući historijskom izazovu, koji je predstavljao koliko socijalizam toliko i komunistički pokret u XX stoljeću, uspio ispraviti ublažiti neke od svojih najoštrijih suprotnosti, tamo gdje je bio najrazvijeniji, te ukoliko je umio proizvesti materijalno blagostanje za značajne slojeve stanovništva (koji pak predstavljaju ogromnu manjinu u odnosu na svjetsku populaciju, a što je sve danas dovedeno u pitanje krizom samog sistema, koja ne štedi, već naprotiv dobija najjaču udarnu snagu u razvijenim zemljama), on se pokazao apsolutno nesposobnim da učini trajnim razvoj, blagostanje i društveni napredak za najveći dio svijeta te još nesposobniji da dovede do mira, razoružanja i suradnje u međunarodnim odnosima.

To je nesumnjiv pokazatelj da kapitalizam kao sistem, uprkos «dobre volje vlastitih reformatora», ne uspijeva stvoriti čvrstu vezu između ogromnih potencijala znanstveno-tehničkog napretka (koji bi već danas mogao omogućiti pristojne uvjete života svjetskoj populaciji u cjelini) sa društvenim napretkom, sa očuvanjem prirode, a još manje može dovesti do mira u svijetu i do humanizacije odnosa među ljudima.

Postoji istina koju buržoaski ideolozi tvrdoglavo ne priznaju: s krizom koja je otpočela 2007 godine završio je period,  otvoren još prije 30 godina, u kojem su dug i financije uspijevali prikrivati, zaustavljati i neprekidni gubitak krvi te učiniti društveno prihvatljivim kržljav rast i nedovoljnu valorizaciju kapitala u zemljama takozvanog zrelog kapitalizma.

Jaures1Nema više nikakvog manevarskog prostora među svim onim činiocima, koji su stvarali i podržavali bubble époque: profitna stopa je na stoljetnom minimumu, nemogućnost održanja visine duga (privatnog i javnog) osnovno je obilježje čuvene trijade SAD, EU, Japan, a dolar je kao cijenjena međunarodna moneta, ušao u nepovratnu krizu.

To znači da će ekonomije zemalja zrelog kapitalizma u vrlo dugom vremenskom periodu karakterizirati minimalan rast, vrlo visoka stopa nezaposlenosti, stalna podzaposlenost i golemi višak proizvodnih spsobnosti. Razaranje kapitala neophodno kako bi se istinski ponovo pokrenula akumulacija danas se javlja u kolosalnim proporcijama. Nije realno misliti da će porast ekonomije novih zemalja (BRICS-a) i prosječni rast prihoda njihovih građana, ma da ponegdje zapanjujući, biti u stanju da u srednjoročnom ili dugoročnom razdoblju nadomjesti kontinuirani pad potražnje u zemljama zrelog kapitalizma.

Jedino socijalizam može biti odgovor na krizu

 

Na kraju krajeva realni kapitalizam, koji stoji pred licem muškaraca i žena nakon završenog prvog decenija trećeg milenija je duboko različit od kapitalizma 1989: pred nama nije više pobjedonosni ekonomski sistem, koji je odnio nadmoćnu pobjedu u natjecanju sa SSSR-om, već sistem u dubokoj krizi, nesposoban ponuditi progresivne odgovore na potrebe čovječanstva, krajnje  destruktivan u odnosu na ekološki sistem. Pred nama je sistem što je izazvao štete nezamislive samo još prije nekoliko decenija.

Taj sistem zahtijeva daleko energičniju kontrolu od one što je čine ili mogu da učine vlade i parlamenti kapitalističkih zemalja (koji nakon niza godina teške finacijske krize nisu uspjeli  odlučno i svrsishodno promijeniti pravila ponašanja ni tog sektora).  Stoga postaje neophodan sistem koji ne samo omogućava, već zahtijeva veliki polet prema onim ciljevima, koji su kroz jednu cijelu historijsku epohu vodili i nadahnjivali socijalistički i komunistički pokret: a ti su ciljevi ponovno dovođenje u pitanje privatnog vlasništva  nad sredstviima za  proizvodnju u korist društvene kontrole  proizvodnje i ekonomskog planiranja usmjerenog na podmirenje potreba cijelog čovječanstva (umjesto jurnjave za maksimaliziranjem profita).

Te ciljeve može postići jedino revolucionarni pokret, koji proizlazi i potiče iz adekvatnog poznavanja specifičnih dinamika suvremenih kapitalističkih društava. Za to je neophodno uspostavljanje organske veze sa historijom radničkog pokreta i historijatom radničkih partija i pokreta, koji će umjeti biti samokritičan, a da ne postane likvidatorski. Tako će moći učiti na greškama i općenito izvući iz historije – a radi se o našoj historiji – sve  pouke koje iz nje možemo dobiti.

 

Globalna politička slika

 

170px-Progressive_Alliance_of_Socialists_and_Democrats_(S&D)_Group_-_mapOpći kontekst u početku 21 stoljeća jest onaj globalne kompeticije za hegemoniju u ambijentu sve mondijalirizanije ekonomije u kojoj SAD, ali i njihovi glavni saveznici, EU i Japan, predosjaćaju mogućnost opadanja njihove planetarne hegemonije.

Javlja se o tendencijama smanjivanja važnosti SAD-a, EU, i Japana za svjetsku ekonomiju te o porastu drugih ekonomskih, geopolitičkih i valutnih zona. Već je rečeno kako bi kroz nekoliko decenija ukupni ekonomski značaj zemalja kao što su Kina, Indija, Rusija, Brazil i Južna Afrika mogao zamijeniti i nadjačati snagu imperijalističke trijade (SAD-a, EU i Japana); to bi bila prava revolucija u planetarnoj ravnoteži. Svjetski su ratovi u XX stoljeću izbijali zbog daleko manjih razloga.

Sjedinjene Države pred vlastitim ekonomskim teškoćama i vanjskim zaduženjem, koje je najveće na svijetu te na pojavu novih ekonomskih, geopolitičkih i valutnih zona, koje ugrožavaju njihov svjetski primat,  reagiraju tako što nastoje pobijediti u svjetskoj kompeticiji na vojnom planu, gdje su još uvijek najjače. A na tom planu njihov je cilj zadržati ogromnu superiojornost, koja može zgnječiti svakog drugog na svijetu, kako bi na taj način obrnuli tendenciju opadanja vlastitog ekonomskog primata.

Pobjediti u borbi za mir i za razoružanje (borbi koja se svakako mora dotaknuti Međunarodnog Ugovora koji se odnosi na zabranu i na destruiranje svih oružja za masovno uništenje) jest historijska bitka od prioritetnog svjetskog značaja, bitka na dugu prugu. To naravno samo po sebi ne bi dovelo do socijalizma, ali bi učvrstilo multipolarni svjetski poredak, u kojem danas najveću prijetnju predstavljaju najagresivniji sektori imperijalizma SAD-a. To bi značilo poraz i nazadovanje te permanentne prijetnje te otvaranje naprednijih perspektiva za ujedinjenje naroda i za njihovo konačno oslobađanje.

Jedino SAD danas raspolažu vojnom snagom koja im omogućava aspiracije za dominiranjem cijelim svijetom. Ukoliko se ta sposobnost ucijenjivanja smanji ili učini daleko manje opasnom, cijeli će svijet biti slobodniji. Na polju mirne kompeticije i multiporalnosti otvaraju se veći prostori djelovanja i afirmiranja progresivnih snaga naroda i zemalja, koji na različitim krajevima svijeta slijede modele izgradnje socijalističkih društava ili u svakom slučaju društava koja predstavljaju alternativu neoliberizmu

Ne znamo da li će te suprotnosti dovesti prije ili kasnije do sukoba svjetskog razmjera. Moramo se boriti za izbjegavanje scenarija koji bi bili katastrofalni u nuklearno doba. Kad bi to bio scenarij za budućnost (svjetski konflikt ili proširenje regionalnih sukoba) koliko će odlučniji bit front borbe za mir, toliko će višu cijenu morati platiti ratni huškači i podstrekači ratova i toliko će veća biti njihova izliranost u svijetu.

Prema novim svjetskim i kontinentalnim ravnotežama

film-socialisme-still-2-image-courtesy-of-wild-bunchNa neočekivano brz način promijenila se međunarodna slika – koja je bila označena poraznim nazadovanjem revolucionarnog fronta, komunističkog, istinski socijalističkog i antiimperijalističkog općenito, nakon 1989. Ta se slika potpuno preobrazila u posljednjem deceniju.

U Latinskoj Americi nije više jedino Kuba koja pruža otpor i lansira novu nacionalnu razvojnu ekonomiju, već je cijeli kontinent zahvaćen velikiom antiimperijalističkim poletom, što je na različite načine povukao za sobom zemlje kao što su Brazil, Argentina, Bolivija  i Ekvador sve do preuzimanja dosad potpuno neiskušane inicijative puta u socijalizam u Venezueli Huga Chaveza.

U Africi ne samo da postoji stalan revolucionarni otpor apartheidu svih naprednih snaga u Južnoj Africi, već se taj otpor proširio na cijeli južni dio kontinenta.1-couverture-seule2

Čitav kontinent je postao polje kompeticije između euro-američkih interesnih sfera i Kine s druge strane. Naravno da glavni objekt otimanja predstavlja nafta i goleme rezerve najrazličitijih blaga što ga krije afričko tlo ispod zemlje. Iritacija Washintona zbog financijske i trgovačke ekspanzije Kine je sve veća, a isto se ponaša i Evropska Unija, jer i Evropa drži, da je Afrika isključivo njen vlastiti lovni rezervat. Isti ili sličan scenarij obrazuje se i na euro-azijskoj ploči. Kooperacijai između Rusije i Kine te iznenadni uspon Indije u krajnjoj analizi jačaju multilateralnu dimenziju međunarodnih odnosa.

Sadašnji svjetski poredak, koji predstavlja sasvim nov i još neviđeni oblik imperijalizma, usmjeren na 85% svjetskog stanovništva, kako bi bio očuvan, perentorno neprekidno zahtijeva porast militarizma i rat. Upravo se u toj točci – vođenja ratova i političeke destabilizacije čitavih regiona -pokazuju aspiracije i projekti američkog establišmenta, makar i u soft varijanti Obaminog predsjednikovanja, neporecive težnje, da vlastitom vojnom silom zadrže i očuvaju planetarnu kontrolu.

Stoga je nužno boriti se da nove međunarodne dinamike ovakvog tipa  budu zadržavane unutar vlastitih okvira i da ih nikako ne pomažu progresivne i demokratske snage unutar samih kapitalističkih odnosno imperijalističkih zemalja. Ne radi se samo o prepoznavanju i sprečavanji imperijalističkih ratova prerušenih u «humanitarne» intervencije, već o ponovnom rađanju shvaćanja i stavova, zbog pojave novih protagonista na svjetskoj sceni, koji mogu dovesti (i već je doveli) do  ksenofobnih, rasističkih, neprijateljskih i izričito odbojnih stavova prema zemljama i narodima u razvoju. Refleksiju tih stavova predstavlja i odnos prema imigrantima, koji bi željeli predstaviti kao prethodnicu «invazija barbara» koje okružujuni prijete našoj zapadnoj «civilizaciji», čiji su današnji učinci pred očima sviju.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: