Cvijeće i pobuna u Sloveniji


”Ne jenjavaju u Sloveniji, koja je na rubu bankrota, protesti  radnika, nezaposlenih i studenata, pokrenuti usred predsjedničkih izbora, na kojima se vidjelo kako socijaldemokrata Pahor ustaje protiv korupcije političara te protiv rezova u javnoj potrošnji i smanjenja društvenih olakšica, što ih Evropska Unija zahtijeva od vlade desnog centra na čelu sa Janezom Janšom, liderom Demokratske partije Slovenije. Malena zemlja, smještena u centralno-istočnoj Evropi ušla je u vertikalnu krizu, sa 11, 5% nezaposlenih, sa privredom koja je previše ovisna o uvozu, pa dakle vrtoglavo pada zbog krize i sa vladom, koja nastoji da popravi novčano stanje namečući horizontalno rezanje sredstava na području kulture, zdravstva, rada i penzija.”

ljubljanaPrvi znaci nezadovoljstva javili su se 26 novembra u Mariboru – drugom po veličini gradu u Sloveniji i prvom po socijalnim problemima i po broju nezaposlenih – gdje je nekoliko tisuća osoba zahtijevalo ostavku gradonačelnika i općinske uprave, optuženih za korupciju i grozno upravljanje gradom. Protest, koji je započeo sasvim mirno, izrodio se zbog naglog juriša policije, koja je nasilno raščistila trg, tako da je bilo više povređenih i čak nekoliko uhapšenih. Nakon napada policije na manifestante u Mariboru, kolektivi i društvene grupacije aktivne u Sloveniji pozvali su da siđu na ulicu građane svih ostalih slovenskih gradova «protiv korupcije i protiv politika štednje».

I zaista, već 30 novembra u maloj zemljici proizašloj iz kolapsa Titove Jugoslavije, došlo je do prvih masovnih manifestacija protiv vlade na kojima je sudjelovalo, prema organizatorima 10 tisuća osoba i to samo u glavnom gradu zemlje, Ljubljani, a manifestiralo se i u svim ostalim većim gradovima. Dan je završen burnom noći i žestokim sukobima ispred zgrada političke vlasti, a sve je započelo nakon što je grupa manifestanata probala prodrijeti u Parlament, pokušaj na koji je odjel policije protiv pobuna – čuvene «zvijeri Ninđe» – odgovorio upotrebom pendreka, suzavca i vodenih topova i pohapsio tridesetak učesniuka.

Dana 12 decembra predstavnici radnika predali su 13.280 potpisa kako bi otpočne put za raspisivanje referenduma, koji se odnosi na upravo prihvaćen budžet od strane Parlamenta. Pitanje je izričito postavljeno: «Želite li da se ukine financijski zakon, koji se odnosi na budžet za godinu 2013-2014, a koji je Parlament odobrio na sjednici od 6 decembra 2012?» Da se započne proces za pripremu referenduma  dovoljno je bilo 3.000 potpisa. Predsjednik Konfederacije Sindikata javnog sektora, Branimir Štrukelj izjavio je, da su pričekali samo još jedan jedini dan, kako bi potpisa bilo još mnogo, mnogo više. Štrukelj je precizirao da se idućeg 23 januara priprema generalni štrajk, organiziran u znak protesta prije svega protiv otpuštanja, kojih se svi plaše. «No nećemo se na tome zaustaviti –  precizirao je sindikalni vođa – štrajkovi će se, nakon 23 januara, proširiti i biti organizirani u vidu leopardovih mrlja u različitim krajevima Slovenije.»

niko-ne-zna-kada-ce-protesti-zavrsiti-ali-jedno-je-sigurno-ljudi-vise-nece-patiti-tisini-slika-195434I dok su ceste i trgovi zasad mirni –  u noći 21 decembra neke žene bacile  su na policajce, koji su čuvali stražu pred Parlamentom, na stotine crvenih karanfila i otada na prvim stranicama najvažnijih novina u zemlji  – i u inozemstvu – pobunu zovu «pobunom cvijeća». Dan kasnije, 22 decembra, na dan godišnjice plebiscita, kojim je Slovenija izašla iz socijalističke Jugoslavije i proglasila se nezavisnom, ponovo se okupilo mnogo hiljada ljudi, da manifestiraju… ne kao prošlih godina «da proslave Dan nezavisnosti», već da iskažu sav svoj bijes protiv «demokratstke vlasti, zastupnika i institucija» i priličnu nostalgiju «za socijalističkim razdobljem.»

Mauro Manzin novinar tršćanskog lista «Piccolo» bio je tih dana pozvan u Ljubljanu i našao se na trgu sa «ljudima, koji zarađuju oko 600 Eura mjesečno i ne mogu više od toga živjeti: cijele porodice, studenti, radnici i nezaposleni, čiji život postaje sve teži, iz dana u dan»: To je samozvani narod, objašnjava Manzin, koji se odazvao bubnjevima sa facebooka. «Bilo je tu onih koji su sudjelovali u ratu za nezavisnost, sa slovenskim zastavama sa crnim florom u znak žalosti. Bilo je roditelja s djecom, starih parova penzionera, pobješnjelih feministkinja, koje su svoj bijes urlale policajcima u lice. Bilo je anarhističkih zastava kao i zastava bivšeg Sovjetskog Saveza. Sa partizanskim kapama na glavi mnogi starci negodovali su zbog vlastite uprljane časti po njima, od prevarantske i lopovske države. Jedan se obukao u žirafu, a u rukama je držao natpis: »Vaši su prsti duži od mojeg vrata.» I mnogo je svinjčića i prasaca od papijemašea predstavljalo narodne zastupnike. Vuvuzele – nastavlja Manzin – su pravile paklenu buku, zajedno sa pištaljkama i bubnjevima». Radnici su vikali: »Vratite nam naše fabrike! Želimo raditi!» Iznenada, ne zna se od kud, pojavio se jedan ogroman kamen iz kaldrme, ovaj put od plastike, na napuhavanje, i ljudi su ga dodavali jedan drugom iznad glava, kao loptu.  «Mi smo država» – vikali su. I žal za «diktaturom proletarijata» uvlačila se u nelagodu ljudi u ovo vrijeme kapitalizma na zalasku. «Bijesni» su okretali leđa sjedištu «Nove Ljubljanske Banke». Na vrata te kreditne ustanove postavili su natpis:

43202697350b71de06cd53752438660_orig«Bankari – gotovi ste!» Svuda je odjekivalo: «Gotovi!» «Gotovi!» i tu je riječ skandirala masa koja se talasala iza na brzinu postavljenih ograda».

I već nakon dva dana, 24 decembra, opet se 5.000 njih okupilo, da okupira trg, iako je bio svetkovni dan i uprkos blještavilu na ulicama glavnog grada.

http://www.senzatregua.it

piše  doc. dr. Pavle Vukčević

S obzirom na tijek zbivanja u Republici Sloveniji, stvorena je volja građana da se isti bude protiv sistema. Neposlušnost prema vladi jedan je od najprirodnijih činova građana, i zar je onda čudno što oni koji su obespravljeni, nezaposleni, eksploatirani, kojima je oduzeto pravo na slobodu, pravo na dostojan život, dostojanstvo i sreću – demonstriraju.
292731_slovenija-demonstracije-protiv-vlade-ljubljana3-ap_f
To – biti protiv – postaje ključ za svako aktivno političko stajalište. Možda i samooslobođenje. Tijek zbivanja u Republici Sloveniji vodio je od nade do straha, od strepnje i zabrinutosti do razočarenja. Izuzetno izraženi socijalni strahovi multipliciraju osobnu, ekonomsku, egzistencijalnu, političku i svaku drugu nesigurnost. Trpi se otuđenje, eksploatacija, obmana i zapovjedanje kao neprijatelja. Pri tome se teško prepoznaju neprijatelji. Ne zna se sa sigurnošću gdje locirati “proizvodnju” tlačenja.
Građani u svojoj volji da demonstriraju, da budu protiv svoje želje samo za oslobođenjem, se moraju progurati kroz „Imperiju srama“ (neoliberalizam), jer samo nezadovoljstvo nije dovoljan uvjet za bilo kakvo političko angažiranje. Neophodno je potrebno da se nezadovoljstvo politički interpretira, prevede u značajne političke ciljeve (naglašavanje političkog karaktera nezadovljstva, lociranje uzroka nezadovoljstva, utvrđivanje ciljeva, ali i sredstava i načina za njihovo ostvarivanje). Korupcija i kompromitacija, nepostojanje morala, etike, odgovornosti stoje nasuprot stvaranju. Posvuda ih ima i “kamen su temeljac i ključ prevlasti”.
Sve to leži u različitim i prepoznatljivim oblicima. U zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, njihovim vazalnim upravama, lobijima neoliberalnog kapitalizma, mafijama društvenih skupina, političkoj religiji, parlamentarnoj diktaturi, stranačkim lobijima, financijskim konglomeratima i svakidašnjim ekonomskim transakcijama. Korupcija se lako zapazi, pojavljuje se kao oblik nasilja, kao uvreda, kao bolest i osakaćenje. Njena specifičnost, i posljedica, je raspad sistema.
1203 reutersNajtotalitarnija ideologija koja štiti korupciju tvrdi da je država Republika Slovenija demokratska i pravna i da je u stalnom privrednom rastu, jer bi se u suprotnom raspala i ne bi ništa ostalo od neovisnosti i suverenosti. Ideolozi ili zaboravljaju ili ne znaju da nema demokracije bez ekonomske i socijalne demokracije i vladavine prava. Demonstracije su očito otkaz poslušnosti lažnim vođama kako bi se usredotočili na bitne sadržaje ljudskog bivstvovanja – težak je to put humanističkog i demokratskog oslobađanja čovjeka. Pitanje je, gdje je granica od koje frustracija, strahovi, egzistencijalna nesigurnost i neizvjesnot prerastaju u artikulirano nezadovoljstvo (organiziranu akciju i građanski neposluh), a odatle u spontano izražavanje nezadovoljstva, gnjev i rušilački radikalizam.
Dakle, fluidno je i stalno promjenljivo razmeđe između mirne i odlučne protestne akcije i spontane nekontrolirane pobune, s često fatalnim posljedicama koje je nemoguće ukalkulirati, a pogotovo kontrolirati. Ulični su prosvjedi nepredvidljivi, spontani, neorganizirani i nekontrolirani. Bez jasnog vodstva sa ljudskim zasićenim bijesom i mržnjom. Demonstranti se moraju čuvati, ali nisu sigurni da će spriječiti infiltraciju rukovodstva koalicionih političkih partija ubačenih organa bezbjednosti.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: