EU nije projekat mira


”Annie Lacroix- Riz, historičarka,  je profesor emeritus suvremene hostorije na Paris VII – St Denis Diderot. Autorica je mnogobrojnih djela, a posebno se bavila nastankom i kumstvima Evropske Zajednice (osobito je važno djelo: Evropska integracija Francuske: tutorstvo Njemačke i Sjedinjenih Država , Paris, Les temps des Cerises, 2007) . Kada je komisija za Nobelovu nagradu za mir ove godine istu dodijelila Evropskoj Unijii prošlog 12 oktobra, mjesečnik Bastille-République-Nations poželio je objaviti njeno mišljenje i njeno objašnjenje”.

eG1hMW4yMTI=_o_ua2011---intervention-3-annie-lacroix-riz-sur-la-  1118372-1430084 

BRN: Evropskoj Uniji je ove godine dodijeljenjana Nobelova nagrada za mir. Kakva je bila vaša prva reakcija na odluku žirija u Oslu?

ALR: Vijest se mogla isprava uzeti kao poruga. U apsurdnom svijetu u kojem živimo takav izbor  je sukladan s linijom dodijeljivanja Nobelove nagrade u posljednje vrijeme. Time ta vijest nije ništa manje smiješna s obzirom na aktualnu politiku, niti s obzirom na nastanak same EU.

BRN Aktualnu političku praksu smatrate ratnohuškačkom…

ART  – Za sada je ona u ulozi malog poslušnog vojničića NATO pakta, kako je to uostalom EU činila od svog nastanka. Sama EU i veliki broj njenih članica upletene su gotovo sve u povremene ratove, već punih dvadeset godina.

BRN – Ipak, kao historičarka vi neprestano inzistirate na nastanku, koji uopće nije bio mirotvorački, EU. Možete li precizirati ovu analizu?

ARL – Arhivi, koji su najbolji izvori historijskog istraživanja, jedini nam dozvoljavaju da se ogole istinski izvori i ciljevi te zajednice, a oni isključuju takve «pravce» i pobude, kakvi se odnedavna pripisuju EU i kojima nam probijaju uši.

 

BRN – Vi neprestano podsjećate na takozvanu «deklaraciju Schumana» od 9. maja 1960, koja se često uzima za fundamentalni akt, od koje je počelo stvaranje «evropske avanture»…

ARL- Da, i te precizne okolnosti zaslužuju podrobno ispitivanje. Upravo sutradan nakon te Schumanove  izjave – 10 maja 1950 –  imala se održati u Londonu značajna konferencija još tada mladog NATO-a (Atlanske Alianse, koja će službeno biti osnovana tek za godinu dana). Na dnevnom redu bilo je službeno davanje zelenog svjetla, koje je  dozvoljavalo ponovno naoružavanje Savezne Republike Njemačke (BRD), što je uporno već pune dvije godine zahtijevao Washington (od 1948 godine). Struktura i oficiri Wermachta bili su sačuvani u različitim organizacijama, koje su tada ustvari predstavljale fasadu iskorištenu za tu svrhu. No svega četiri godina nakon uništenja nacizma davanje zelenog svijetla za atlantski savez bilo je vrlo teško postići od evropske populacije, prvenstveno u Francuskoj. Stvaranje Zajednice za Ugljen i Čelik (ECSC engl. ili franc. CECA), koji je nagovijestio francuski ministar inostranih poslova Robert Schuman na taj je način dozvoljavalo eskiviranje odnosno odlaganje službene objave te odluke, koju su zahtijevali američki vođe, i prikrilo je ono što je stvarno bilo u toku.

 

BRN- Što je motiviralo tu američku strategiju?

ARL – Od marta 1947, u svom slavnom «govoru u Kongresu» predsjednik Truman je zatražio kredite, da bi spasio Grčku i Tursku od «napadaja», naravno od strane SSSR-a (u tom govoru nije spomenut SSSR). Na taj način započeo je veliko političko-vojno zaokruživanje te zone. Ustvari, već od 1942 Washington je pripremao sučeljavanje s SSSR-om, koji je u tom času bio njegov vojni saveznik, kako bi zajedno vojno savladali Njemačku. Najveću ulogu u tom sučeljavanju trebala je dobiti Zapadna Evropa, koja je imala biti politički integrirana.

BRN- Znači li to da su američki politički vođe zahtijevali evrosku integraciju?

ALR – Da. Washington je u tom času nametao ujedinjenu Evropu pod tutorstvom Savezne Republike Njemačke, zemlje čije su kapitalističke strukture bile najkoncentriranije, najsuvremenije i najtješnje povezane sa Sjedinjenim Državama (koje su u njih investirale milijarde dolara između dva svjetska rata) i najmanje razorene (80% industrijskog potencijala Njemačke bilo je netaknuto 1945!). Takva Evropa bila je potpuno bez obrane u odnosu na amarički izvoz i na američki kapital: motivi američkih političara nisu bili samo geostrateške prirode već isto toliko i ekonomske prirode.

BNR – Kako su to evropski vođe i političari doživjeli?

ARL- Amerikanci su na to natjerali svoje saveznike u Zapadnoj Evtopi, koji zaista nisu bili nimalo oduševljeni da se tako brzo ujedine s dojučerašnjim neprijateljem. Amerikanci su se, bez imalo ustezanja, poslužili financijskom ucjenom, odnosno oktroirali su «Marshallov plan» tim uslovom;  prisilili su ih da prihvate izvjesnu političku «zajednicu» integrirane Evrope, koja je jasno bila formulirana, kao nezaobilazan uvjet u govoru održanom na Harvardu 5 juna 1947.

BRN – Kakvo je bilo stanje duha političkih vođa Zapadne Njemačke?

 

ALR- Od 1945 do 1948, čak i prije službenog stvaranja BRD – Savezne Republike Njemačke – oni su se u svakoj prilici pokazivali kao «najbolji učenici u Evropi», prema zrelo promišljenoj strategiji: svako napredovanje evropske integracije bilo je jednako postepenom brisanju pretrpljenog poraza, ono se pretvaralo u zalog kako će povratiti izgubljenu moć. Tako se ponovo pojavio termin «jednakih u pravima», koji je već prethodio poratnom razdoblju.

BRN – To je vrlo smjela tvrdnja…

ALR – To proizlazi iz analiza tadašnjih francuskih diplomata, a to su oni lucidno postavljali  kao problem još od predratnog razdoblja i to su osjećali kao opasnost, kao što to potvrđuju njihove diplomatske note i poluslužbena upozorenja. Jer, službeno, morali su pozdravljati sjajan evropski horizont.

BRP- Možete li pojasniti kako je «postepeno brisanje poraza» bilo dočekano od političkih elita Bonna?

ALR- One su vrlo brzo postigle ukidanje ograničenja proizvodnje oružja, koje im je bilo nametnuto dogovorima na Jalti u Potsdamu: ustvari, već od 1945 ono je ukinuto u zapadnim zonama Njemačke, a pravno je počelo vrijediti od časa proglašavanja Marshallovog plana, u ljeto 1947. Njemački politički vođe počeli su govoriti jezikom kakvim su se služili između dva rata, jezikom Gustava Stresmanna (ministra vanjskih poslova od 1923 do 1929) i Kölnskog gradonačelnika Adenauera: «dogovori iz Locarna» (1925) garantirali su – na papiru – njemačke zapadne granice (ali ne i istočne), motivirajući ih time što je njihovo definiranje bilo  pripisano Stresemannu, po dogovoru iz godine 1926, i njegovom francuskom kolegi, Briandu… dobitniku Nobelove nagrade za mir.

Berlin je u tom slučaju zapjevao poznatu pjesmicu približavanja Evropi, izraženu uvjetom jednakosti u pravima («Glaicheberechtigung»). To je značilo odustajanje od teritorijalnih i vojnih klauzula Versajskog mira: povratak teritorija izgubljenih 1918 (i tobožnji «evropski» Anschlus Austrije), kao i odustajanje od zabrane obnove ratne industrije.

 

BRN- Može li se dakle u tim pitanima povući  paralela između BDR – Savezne Republike Njemačke – i Njemačke odmah nakon svjetskog rata?

ARL- Francuski diplomat Armand Bérard poslao je kablogram Schumanu u februaru 1952 tvrdeći da će Konrad Adenauer (prvi kancelar Savezne republike Njemačke od 1949-1963) moći, «računajući na nadmoć (postojećih) rasploživih snaga» Amerikanaca protiv SSSR-a, prisiliti Sovjete »na takvo poravnavanje računa po kojem će oni biti prisiljeni napustiti njemačku teritoriju u Centralnoj i IstočnojEvropi, koju sada drže pod kontrolom» (uključujući i Saveznu Republiku Njemačku i Austriju). Radi se o izvanrednom predviđanju, koje će biti ostvareno tek četrdeset godina kasnije…

 

BRN- Ako bi se prihvatila vaša analiza, Evropska Unija je dakle nastala pod američkim pritiskom, a bila je odlučno podržavana od strane zapadnonjemačkih političara zbog njihovih vlastitih ciljeva…

ARL – Da, i ta nas konstatacija odvodi na udaljenost koja se može izreći godinama svjetlosti od današnjih ružičastih pričica, sada u velikoj modi, o «ocima Evrope», koje je neprestano progonila i šarafila misao «da se rat nikad više ne ponovi» i koji su bili isključivo opsjednuti pitanjem, kako da ostvare «prostor mira», a zbog čega su suci za dodjelu Nobela smatrali sve to vrijednom nagrade. Što se toga tiče, treba uzeti u obzir i ostale aktere na sceni, koji su imali presudnu ulogu u stvaranju evropskih integracija…

BRN – Vatikan?

ARL- O geopolitičkoj ulozi Vatikana se malo govori kad je riječ o «evropskoj konstrukciji» u XX stoljeću, ali nakon Drugog svjetskog rata američki politički vođe su Vatikan, još više nego nakon Prvog svjetskog rata, smatrali svojim krucijalnim pomoćnikom. Osim toga, nakon XIX stoljeća i još više nakon Prvog svjetskog rata, s papom Benediktom XV (papom od 1914 do 1922) veze između Reicha i Vatikana dale su konačan oblik evropskom kontinentu ( i prvenstveno istoku Evrope) , kako sam to pokazala u knjizi Vatikan, Evropa i Reich. Globalno uzevši, sve se to događalo  uz potvrdu i pristanak Sjedinjenih Država – osim kad su germano-američka (ekonomska) rivalstva bila isuviše jaka. I zaista, odnosi postaju jako komplicirani uvijek kada se interesi političkih vođa preko Atlantskog oceana  i onih preko Rajne počinju jako razilaziti. U tim slučajevima Vatikan će se uvijek stavljati na stranu Reicha. Najveća je tenzija dakle bila dostignuta tokom dva svjetska rata.

BRN- Precizno rekavši vi opisujete Evropu po žalji Washntona i Bonna (a zatim Berlina). No te dvije političke snage nemaju nužno istovjetne interese…

ARL – Apsolutno točno. A ta njihova razmimoilaženja, jako uočljiva u ratu na Balkanu od 1992 do 1999, intenzificiraju se, kad se kriza pojačava. To je još jedan razlog više da se posumnja u «pacifističke» efekte evropskih integracija.

BRN – Ali Evropske integracije promoviraju i ostale zemlje, kao što to čini i Francuska.

ARL – François Bloch–Lainé visoki državni funkcioner u Francuskoj, koji je postao veliki bankar, grdio je 1974 krupnu buržoaziju, koja je uvijek spremna iskoristiti «nesreću domovine». Od Bečkog Kongresa 1815 pa sve do perioda Kolaboracije u Francuskoj, preko Versaillais-a i Versajaca, ona se bila povezivala sa pruskim kancelarom Bismarckom protiv Parišeke Komune, kao što se vezala  s njemačkim predratnim i američkim poslijeratnim modelom, jer ta upravljačka klasa traga za «društveno političkom zaštitom» protiv svog vlastitog naroda.

BRN- Da  li je to jedna od funkcija Evropske Unije?

ALR- To je njena suštinska funkcija i iz te njezine potrebe proističe porijeklo zajednice. Za vrijeme stvaranja  Zajednice za Ugljen i Čelik 1954 godine, jedan se francuski visoki funkcioner radovao što će «Evropa» konačno omogućiti Ministarstvu financija da  se likvidiraju subvencije za reduciranje cijena neophodno potrebne robe. Ovo oduševljenje vrijedi citirati:»suštinska razlika krije se u činjenici da se evropska politika sada može oslanjati na alibi, koji nasuprot partikularističkih interesa, ima da predstavlja postojanje «nadnacionalnog» organa, dok tradicionalna politika pretendira da se vlade nameću i da one nameću vlastite interese putem nužne discipline. To je bilo jako teško sprovoditi, sve dok ministarstvo nije bilo u mogućnosti da odgovornost za to  prebaci na neki nad-nacionalni organ, koje je u izvjesnoj mjeri nezavisan i u odnosu na samu vladu».

I nakon 60 godina Evropa i dalje pruža «alibi» svojim tobože «nezavisnim» institucijama – kao što je to Centralna Evropska Banka – kako bi mogla svaku pojedinu nacionalnu odluku u cilju interesa krupnog kapitala izvući i udaljiti od kontrole i od gnijeva vlastitog naroda. Značajan kontinuitet, koji baš ne potiče na optimizam i ne daje neke velike «evropske» garancije za mir…

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: