Određene karakteristike kolonijalnog sistema u BiH


”Razlog zbog kojeg se parlamentarne stranke kompradorske buržoazije u BiH kontinuirano održavaju na vlasti nakon svih ovih izbora leži u tome što su one formirale ogromno i čvrsto glasačko tijelo kao garant svoga političkog opstanka- a to tijelo upravo čini široko rasprostranjena i duboko ukorijenjena birokratija, ostali zaposleni u javnom sektoru, ali i sitna buržoazija (mala i srednja preduzeća: sitni obrti, zanatske radnje, lokalne firme itd.) koja je izrasla i organski povezana sa vladajućom, a čija materijalna egzistencija direktno zavisi od nje. ”

piše Edin Redžić

Ekonomska podloga parlamentarne domakratije u BiH

Političke stranke u BiH nisu ništa drugo do interesne skupine parcijalizovane kompradorske buržoazije čiju strukturu čini bivša, sada već transformisana republička birokratija i stasali tajkuni privatizacijskom pljačkom. Većina političkih subjekata je neizbježno povezana sa vjerskim zajednicama koje često imaju presudan značaj i ulogu u društveno-političkoj svakodnevnici. One naročito imaju posebnu ulogu u davanju ”duhovnog” i ”moralnog” opravdanja i legitimiteta za sve poteze onih stranaka čiju naklosnost imaju. Takvo stanje usitnjene parlamentarne političke scene nužno dovodi do permanentnog ukrštavanja koplja između tih stranaka i onoga što mnogi danas nazivaju ”političkom krizom u BiH”. Ta politička kriza je zapravo žestoka borba za strateške političke pozicije koje donose veliku moć kao podlogu za daljenje obračunavanje sa svojim oponentima, ali i za ostvarivanje ličnih interesa. Jer ne zaboravimo, kao što u kapitalističkom sistemu proizvodnje imamo konkurenciju između samih radnika na tržištu rada u borbi za preživljavanje, isto tako imamo ne samo ekonomsku, već samim time i političku borbu kako između krupne buržoazije na globalnom, tako i kompradorske na lokalnom planu kapitalističkih kolonija poput BiH. Usljed takvog međusobnog tvrljenja dolazi do nepreglednog prekomponiranja u parlamentima i resornim ministarstvima na svim nivoima vlasti, do formiranja novih-starih koalicija itd. Međutim, da bi se u očima javnosti ti uskogrudni interesi prikazali kao interesi javnog dobra, onda se oni prikazuju kao nacionalni ili ekonomski interesi svih klasa datog društva. Uzmimo za primjer temu koja se često proteže u medijima u posljednje vrijeme, a to je obezbjeđivanje i dovođenje stranih investicija kao jednom od ”ekonomskih strategija”. Dovođenje stranih investicija” je obična zamka u koju može upasti samo politički nepismeno ili polupismeno javno mnijenje poput bosanskohercegovačkog: neoliberalna kolonija BiH i njena marionetska vlada pod čizmom imperijalizma nije dužna, niti će obezbjediti dovođenje velikih stranih investicija, jer pod takvim ideološkim veom, ona jednostavno nema ništa sa tržišnom ekonomijom. Tržišna ekonomija funkcioniše pod vlastitim zakonima tržišta, a ne pod zakonima koje je propisala država. Ona ne može prisiliti niti jedan privatni privredni subjekt da investira, ako on to ne želi. Osim toga, niti jednom korporativnom gigantu ne pada na pamet investirati u jednu BiH pored jeftine radne snage i jeftinih resursa u zemljama trećeg svijeta. Iz toga slijedi da su sve one investicije koje je bilo neophodno realizirati, su već davno realizirane, a realizirane su isključivo zbog velikog i relativno brzog profita, a jeftinih ulaganja i jeftine radne snage. Tako prema godišnjem izvještaju[1] Centralne banke BiH za 2011. godinu najviše se ulagalo u trgovinu i poslovanje sa nekretninama. Ukupna vrijednost stranih investicija je iznosila 612, 1 miliona KM, što iznosi 2,4% od ukupnog BDP-a. Inače je evidentan drastičan pad i ono malo investicija od 2007. pa do 2012. godine što pokazuje i donji grafikon, što je sasvim za očekivati. Grafikoni su preuzeti sa godišnjeg izvještaja za 2011. Centralne banke BiH.

Da bi smo imali jasan uvid o onome o čemu ovdje govorimo, izradili smo tablicu koja jasno prezentuje vrstu i iznos stranih ulaganja.

Pogledajmo sada iz kojih država svijeta dolaze investcije i kako su se one raspoređivale u proteklih skoro dvije decenije. Evidentirana ulaganja datiraju za period od maja 1994. do 31. 12.2011. godine. Posebno ćemo se fokusirati na listu privrednih subjekata u koje je ulagano da bi smo znali kojoj se vrsti proizvodne aktivnosti radi.

Ako pravilno protumačimo i analiziramo sadržaj koji nam ova tablica prikazuje, onda se nećemo dati zavarati ovim brojem investitora i iznosom realiziranih investicija. Naime, sama struktura i vrsta proizvodnje predočenih preduzeća u koje je ulagano u periodu nakon rata pa na ovamo, govori nam da se zapravo radi o investicijma u relativno sitnu proizvodnju i to pretežno u sekundarnom i tercijalnom sektoru proizvodnje. Tim investicijama je pogodovala relativno jeftina radna snaga i potreba za nižom stopom ulaganja sredstava u odnosu na dobit zahvaljujući pokrivanju i monopolu na domaćem i eventualno oligopolu na susjednim tržištima. Drugi ključan faktor koji pogoduje ulaganju jeste eksploatacija ovdašnjih prirodnih resursa. Zbog toga mnoga strana, ali i domaća građevinska preduzeća participiraju u izgradnji i koncesiji raznih elektro-energetskih projekata. Prisjetimo se samo potpisivanja ugovora između vlade RS-a i Elektroprivrede Republike Srpske sa njemačkom kompanijom ”RWE Innogy GmbH” o izgradnji četiri hidroelektrane vrijedne 460 miliona € na gornjem toku rijeke Drine. Potpisani projekat je podigao veliku raspravu prije svega sa ekološkog aspekta.

Kao prilog ovom zaključku uzmimo nekoliko primjera iz tablice.

Recimo ”Tvornica cementa d.d. Kakanj” koja je 2000. godine privatizovana od njemačke korporacije ”Heidelberg Zement AG”, proizvodi 2300. t. cementa dnevno, a ukupna dnevna potražnja je 3000. t. Cijena njenog cementa je 5-10% niža u odnosu na uvozni. Iako doduše zapošljava nekolicinu visokokvalificiranih radnika tj. stručnjaka u procesu proizvodnje, tu prije svega preovladavaju nekvalificirani radnici ili srednjekvalificiani radnici poput radnika u održavanju strojeva i vozača šlepera kojima je niža u odnosu na ove prve i skupoću života. Visina neto plate za 2011. godinu u prerađivačkoj industriji iznosila je 591. KM.

Drugi primjer je tekstilna industrija koja tradicionalno zapošljava jeftinu radnu snagu, podjetimo da proječna ovih radnika u BiH iznosi mizernih 100 €, upravo jedna od takvih fabrika sa liste je i ”Diamant s.r.l. Bonferravo – Tvornica obuće „Sportek“ d.o.o. Kotor Varoš’.U ovoj branši je danas zaposleno oko 35.000. radnika, od kojih 80% čine žene.

Trgovinski sektor je drugi primjer koji ima monopol zbog kojeg se ulaže u velike tržne centre kao što je ”Mercator”, ”Tuš”, ”Konzum” i ”Merkur”. Ove tvrtke su zapravo ovdje došle monopolizirajući tržište kupovanjem ili unajmljivanjem domaćih tržinih centara. Tako je „Konzum“ d.d. Zagreb preuzeo domaće trgovačke lance uzimanjem objekata u najam (VF Komerc Sarajevo, Mališić Čitluk, Dženanović Zenica, Diona Široki Brijeg, Auro Ljubuški, Tom istočno Sarajevo) čime postaje jedan od lidera na domaćem tržištu. U trgovinski sektor se ulaže zato što se zadovoljavanjem direktnih životnih potreba krajnjih potrošača izvlači ogroman profit. ”Mercator” je prošle godine imao čiste dobiti u vrijednosti od 3.371.000 KM, dok je ”Konzum” inkasirao nevjerovatnih 588.000.000 KM. S druge strane prosječna neto plata radnika u trgovini na veliko i malo za 2011. godinu iznosila je 576 KM.

Spomenimo još investiranje, ili bolje reći privatizaciju 2007. godine ”Telekomunikacija RS-a a.d Banja Luka” 646 miliona €. Privatizacija je uspješno izvršena, a investicije su i dalje  nastavile pristizati, ali sve ovo isključivo zbog monopola na području RS-a i oligopolu na području cijele BiH, ali i telekomunikacijskoj infrastrukturi koje je ovo preduzeće posjedovalo i prije privatizacije. Ukupna dobit‘’MTEL-a’’ prošle godine iznosila je 240.288.907 KM, dok su investicijska ulaganja iznosila 24.554.396 KM.  Ovdje je iznos neto plata izuzetak, tako da se one za projekt menadžera u prosjeku kreću oko 2000 KM, a za IT projekt menadžera oko1900 KM.

Evo i liste ostalih prosječnih neto plata i za ostale djelatnosti zaključno sa XI mjesecom 2011. godine.

Prosječne neto plate u KM ( za XI 2011.)
Poljoprivreda, lov i šumarstvo 688
Ribarstvo 576
Rudarstvo i vađenje 943
Prerađivačka industrija 591
Opskrba električnom energijom plinom i vodom 1177
Građevinarstvo 664
Trgovina na veliko i malo 576
Hoteli i restorani 544
Prijevoz, skladištenje i veze 911
Finansijsko posredovanje 1308
Poslovanje nekretninama 713
Javna uprava i odbrana 1147
Obrazovanje 855
Zdravstvena zaštita 999
Ostale društvene i socijalne djelatnosti 731

                                        Tabela br.2

Dakle, radi se, kao što smo prethodno rekli, o investicijama u mala i srednja predueća sekundarnog i tercijalnog proizvodnog sektora, a rijetko gdje u primarni kao što je „Jamnica“ (Sarajevski kiseljak) i Kreis Industriehandel. AG Basel – “VITAMINKA” AD, Banja Luka.

Sva ova preduzeća su skoro ništavna i nekompetitivna u odnosu na evropsko i svjetsko tržište i ona zapošljavaju mali broj radnika u odnosu na armiju obespravljenih i nezaposlenih radnika.To su mahom preduzeća koja u krajnjoj liniji zapošljavaju radnu snagu sa srednjom stručnom spremom, dok joj visokokvalificirana radna snaga skoro pa i nije potrebna što posebno pogađa mlade visokoobrazovane ljude. Dokaz takvom činjeničnom stanju, ne samo ovdje, nego i u čitavoj EU, jesu podaci EUROSTAT-a. Nezaposlenost mladih u zemljama EU-a se povećala za čak 50 posto u periodu 2008-2012, prelazeći sa 15 posto na 22,5 posto. Spomenimo samo da stopa nezaposlenosti mladih u Grčkoj 53,8%, a u Španiji 52,9%, dok u Irskoj, Italiji, Letoniji, Litvaniji, Portugalu i Slovačkoj iznosi i više od 30%.

O stranim investicijama u velike industrijske i poljoprivredne kombinate u prethodnoj tabeli nema ni govora, ni traga ni glasa. Bez ulaganja u gigantske kombinate primarnog sektora i gigantsku namjensku industriju  sekundarnog sektora nema istinskog života i niti razvoja jednog savremenog društva, a o tome ćemo se nešto kasnije pozabaviti. Krenimo dalje.

Bankarski sektor sam odvojio u posebnu rubriku, jer smatram da zaslužuje posebnu pažnju da se obradi i prezentuje. Prvo krenimo od načina iscijeđivanja finansijskog kapitala od naroda tj. od kretanja kamatnih stopa i, poređenja radi, kamatnih stopa u zemljama EU-a. Prosječna kamatna stopa na kredite za nefinansijska privatna preduzeća u decembru 2011. iznosila je 7,14%, dok je kamatna stopa na kratkoročne kredite za stanovništvo obično oscilirala tokom godine, a na kraju 2011. iznosila je 10%. Od svih ukupno plasiranih kredita tokom prošle godine, čak 55% se odnosilo na kratkoročne kredite za nefinansijska privatna preduzeća, dok se vrlo mali udio od ukupno plasiranih kredita odnosio na dugoročne kredite, jer banke insistiraju deviznoj klauzuli i zato što je kamatna stopa za ovu vrstu kredita izuzetno stabilna tokom godine. Naime, na kraju godine je kamatna stopa za dugoročne kredite iznosila 7,41% za nefinansijska privatna preduzeća. Poređenja radi, evo podataka Evropske centralne banke o visini kamatnih stopa na dugoročne kredite za najrazvije države eurozone i za države koje su najmanje pogođene posljednjom ekonomskom krizom:

Kao što vidimo, visina kamatnih stopa u razvijenim državama EU-a koje nisu toliko pogođene krizom, je neuporedivo manja od aktivnih kamata u Bosni i Hercegovini, koje su čak i do nekoliko puta više.

Ništa bolje stanje nije ni u drugim kolonijalnim državama balkanskog poluostrva, čak je situacija i mnogo gora kada su u pitanju kamatne stope. Na primjer, u Rumuniji je aktivna kamatna stopa 2009. godine iznosila čak nevjerovatnih 16,8%.

Valja naglasiti da prema Kriterijima konvergencije[2] nominalna dugoročna kamatna stopa ne smije iznositi više od 2% u odnosu na kamatne stope tri države članice EU s najnižom inflacijom. Prvi razlog ovakvom visokom kretanju kamatnih stopa jeste prije svega što oblast bankarskog poslovanja u BiH nije adekvatno zakonski regulisana i time pruža mogućnost komercijalnim banka da dižu kamatnu stopu koliko one žele, pruža im se prostora za špekulacije, malverzacije i bezličnu pljačku naroda. Drugi, i to ključan razlog jeste što, također zakonski, nije definisana zvanična eskontna (ili referentna) kamatna stopa Centralne banke, što znači da ona i de facto ne postoji.Umjesto nje, u BiH je na snazi valutni odbor (Currency board) koji zapravo predstavlja zakonski propis kojim je ukinuta eskontna (referentna) kamatna stopa, čime su Centralnoj banci BiH oduzete mnoge ključne ovlasti u regulisanju vlastite monetatne politike. Prema propisima Currency board-a Centralna banka nema ovlaštenja da kreditira državu i banke tj. nema ulogu kreditora u krajnjoj instanci. Zbog toga ovdašnje komercijalne banke ne posuđuju novac od CBBiH u KM-ovima kako bi poslovale, nego ga uzimaju od Evropske centralne banke[3] (ECB) u € (eurima) gdje im je mnogo isplativije, a zatim mijenjaju taj iznos u Centralnoj banci BiH čime ona ima ulogu obične mijenjačnice.U takvom monetarnom modelu, novac do krajnjih korisnika (komitenata) dolazi tek iz treće ili četvrte ruke: prvo na kamatama od pozajmmljenog novca zarađuje Evropska centralna banka (ECB), potom strana banka koja ima svoje podružnice u BiH ili domaća banka, obje ove banke mijenjaju iznos u eurima za iznos u KM-ovima kod Centralne banke čime ova zarađuje na tečajnim razlikama, da bi tek onda stigla do krajnjih korisnika. Time većina izdatih kredita ima valutnu klauzulu, budući da novac pušten u opticaj ima pokriće u vanjskom dugu. To šematski izgleda ovako.

Monetarne model Currency board-a održava konvertibilnu marku nerealno jakom, jer je ona zapravo črvsto vezana za kurs eura, te je time napravljena monetarna okupacija države. Država i narod se gurnuti u ekonomsko ropstvo, jer su pali u ovisnost od stranog izvora novca. Rezultat toga jeste veliki vanjski dug, koji opet nije samo posljedica potrošnje, nego je i djelimično nastao radi održanja tečaja. Ovakva nametnuta monetarna politika Centralne banke izaziva visoke kamatne čime se niti jedna ekonomija svijeta ne može razvijati, pa ni naša. Pod tako visokim kamatnim stopama ne može biti govora o domaćim investicijama. Ovaj monetarni model je bio identičan argentinskom tokom krize (1999-2002) i pred samim ekonomskim slomom. Argentinski pezos je još početkom 90-tih bio vezan za kurs američkog dolara, predsjenik Carlos Menema se duboko zaduživao, dok državni aparat nije bio u stanju naplatiti poreze.

CBBiH je prošle godine uspostavila platformu za međubankarske novčane transakcije za komercijalne banke koja bi omogućavala međubankarsku trgovinu u realnom vremenu, depozitima i konvertibilnim markama, deviznim sredstvima i gotovim novcem, ali isključivo na dobrovoljnoj bazi komercijalnih banka. Banke su sada obavezne da koriste ovaj sistem jedino prilikom transakcija kupoprodaje konvertibilne marke i poslova sa gotovim novcem. Cilj ovog elektronskog bankarskog tržišta bio bi, između ostalog, i praćenje i formiranje referentne kamatne stope na osnovu kotacije i ponude i potražnje posredstvom platforme međubankarskog novčanog tržišta. No, treba biti skeptičan po pitanju učešća banaka u ovoj platformi, naročito ako uzmemo u obzir da gotovo sve banke svoje potrebe obavljaju direktnim transakcijama sa svojim inostranim bankarskim centralama.

Lošom monetarnom politikom dolazi do masovnog uvoza robâ, a sve manjeg izvoza jer je sve manje proizvodnje u realnom sektoru. Trguje se isključivo uvoznom robom, a ta pojava se naziva još i ”kasino ekonomijom”. Logičan redoslijed ovakvog činjeničnog stanja jeste sve veća nezaposlenost i pauperizacija masâ.

Naglašavamo da je ova monetarna problematika prenijeta sa hrvatske s jedinom razlikom što Hrvatska narodna banka (HNB) ima definisanu eskontnu kamatnu stopu u trenutnom iznosu od 7%, ali sa identičnim ili sličnim okolnostima.

Prethodne godine je u bankarski sektor uloženo 152,2 miliona KM u odnosu na 2010. godinu kada su investicije iznosile samo 55,5 miliona KM što je i za očekivati za ovako visoku kamatnu stopu. Evo i pregleda tôka ulaganja od 2007., pa na ovamo.

I dok su obespravljeni ljudi sve siromašniji, ukupna neto dobit komercijalnih banaka za 2011. je iznosila 141,9 miliona KM što je poboljšanje u odnosu na 2010. kada su banke poslovale u gubitku od 124,3 miliona KM zbog manje kreditne aktivnosti. Pogledajmo sada ukupne aktive najvećih komjercijalnih banaka u BiH.

Ukupne aktive najvećih komercijalnih banaka u BiH za 2011.
Banke Iznos aktiva(u milijardama KM) Tržišni udio na bankarskom tržištu BiH u %
1. ”UniCredit banka” 19,7 19,3%
2. ”Raiffeisen banka” 3,7 17,6%
3. ‘Hypo grupa” 3,4 16,1%
4. ”NLB grupa” 2 9,5%
5. ”Intesa San Paolo” 1,28 6%
6. ”Volksbank grupa” 1,23 5,8%
7. ”Postbank Sarajevo” i ”Nova banka” 924 miliona 4,3%
8. ”Sparkasse banka Sarajevo” 780 miliona 3,7%
9. ”BBI banka Sarajevo” 307 miliona /

                  

Tabela br .4

Vrlo bitno je naglasiti da se u ovoj tabeli radi o koncentraciji finansijskog kapitala u ruke nekolicine ljudi tj. radi se o stvaranju bankarskih kartela što je osnovna karakteristika imperijaliza, pored koncentracije proizvodnje u realnom sektoru i uvezivanja istog sa finansijskim čime se stvara monopol na tržištu. Samo prve tri banke kontroliraju više od polovinu (53%) ukupnog bankarskog tržišta, dok ostalih šest imaju ukupan tržišni udio od 29,3 %, što znači da ovih devet banaka ima udio od 82,3 % na tržištu od ukupno 29 banaka, koliko ih trenutno egzistira u BiH. Ovako izgleda koncentracija finansijskog kapitala u nekim od banaka:

– ”Unikredit banka” se sastoji od dvije istoimene banke, jedna se nalazi u Mostaru, a druga Banja Luci. Tržišni udio ”Unikredit banke” iz Mostara je bio 17,1 %, a one u Banja Luci 2,2%;

– ”Hypo grupa” se također sastoji od dvije banke, jednom sas sjedištem u Mostaru (FbiH) koja ima udio od 8,87% i drugom sa sjedištem u Banja Luci (RS) koja ima udio od 8,05%;

”NLB grupa” se sastoji od ”NLB Razvojne” banke Banja Luka i ”NLB Tuzlanske banke Tuzla”;

– Od ostalih većih banaka možemo izdvojiti grupaciju koju čini koju čine ”Nova banka Banja Luka” i ”Postbank Sarajevo”, koja je na kraju prošle godine imala aktivu vrijednu 924 miliona maraka, od čega se na aktivu Nove banke odnosi čak 840 miliona maraka.

Ovakva očajna ekonomska situacija i njeni postojeći proizvodni odnosi ne samo da odavno koče razvoj i napredak proizvodnih snaga, nego čak unazađuju njihov dosadašnji historijski napredak. Ukoliko se i dalje nastavi sa ovakvom ekonomskom politikom nesumnjivo je da nas čekaju socijalni nemiri i vrlo neizvjesna budućnost. Bez socijalne i političke revolucije proleterijata nema perspektive za BiH. Taj proces podrazumijeva podruštvljenje sredstava za proizvodnju i čvrsto upravljanje svim državnim organima i poslovima od strane svih radnih ljudi po principu demokratskog centralizma. Podizanje velikih poljoprivrednih i industrijskih kombinata koji predstavljaju žilu kucavicu svake ozbiljne ekonomije i opštu integraciju svih trudbenika u njih je neophodno, a upravo je to ono što neoliberalni dikurs imperijalizma izbjegava. On uporno kroz različite međunarodne finansijske organizacije zastupa razvoj malih i srednjih, ali nikako velikih preduzeća kako ne bi stvarali dodatnu konkurenciju na tržištu i time pomrsili račune mnogim etabliranim korporacijama. Neophodna je opšta integracija svih ljudi i u ostale društveno-političke organizacije javnog života  (kulturne, naučne, obrazovne, sportske itd.), njihova svestrana edukacija u teoriji i praksi. A da bi se to učinilo na putu ka besklasnom i deetatiziranom društvu, potrebno se osloniti na historijske pouke i iskustva koje nam daje proleterska borba kroz prošlost. Samo se na taj način mogu razvijati proizvodne snage i kompletno čovječanstvo.

 

Paradigma održavanja buržoazije na vlasti

Razlog zbog kojeg se parlamentarne stranke kompradorske buržoazije u BiH kontinuirano održavaju na vlasti nakon svih ovih izbora leži u tome što su one formirale ogromno i čvrsto glasačko tijelo kao garant svoga političkog opstanka- a to tijelo upravo čini široko rasprostranjena i duboko ukorijenjena birokratija, ostali zaposleni u javnom sektoru, ali i sitna buržoazija (mala i srednja preduzeća: sitni obrti, zanatske radnje, lokalne firme itd.) koja je izrasla i organski povezana sa vladajućom, a čija materijalna egzistencija direktno zavisi od nje. Podsjetimo da je samo u decembru 2011. godine u javnom sektoru bilo zaposleno 116.703 radnika sa 13,1% potrošnje od ukupnog BDP-a, a trend rasta će biti neminovan, jer usljed međusobne konkurencije za prevlast svaka stranka će nastojati obezbjediti sve veći broj radnika-glasača. Možete samo zamisliti taj poslušni glasački stroj buržoazije koji je u ekspanziji! Međutim, na taj način se samo postiže da se vlast održava visokim nametima i vanjskim zaduživanjima kupujući time socijalni mir, istodobno produžavajući agoniju i patnje ostatka sužnjih. Država, čija se ekonomska osnovica zasniva na principu zaduživanja, a ne na principima punog razvoja proizvodnih snaga koji je moguć samo u podruštvljenom sistemu proizvodnje, je unaprijed osuđena na propast: sve veća troma vladajuća birokratija iziskuje sve veće troškove iz budžeta kojeg niti jedna fiskalna politika nije u stanju toliko i tako brzo napuniti usljed stagniranja tih proizvodnih snaga, konkretno u ovom slučaju kupovne moći naroda. S druge strane, o vanjskom i unutrašnjem dugu koji se sve više povećava i nije potrebno trošiti riječi. Prema posljednim podacima ukupan vanjski dug iznosi 3 milijarde € odnosno šest milijardi KM i neminovno je da će rasti zbog aktuelnog zaduživanja kod MMF-a. Ukupan unutrašnji dug FBiH iznosi 796.375.141 KM od čega na staru deviznu štednju otpada 552.951.170 KM, a na ratna potraživanja 243.423.971 KM. Ukupan unutrašnji dug RS-a iznosi 1,8 milijardi KM. Ove teške okolnosti naprosto tjeraju vladajuću klasu da se hvata za posljednju slamsku spasa- zaduživanje kod MMF-a. Prilikom zaduživanja MMF traže temeljite neoliberane reforme: ukidanje socijalnih prava i davanja, te ukidanje mnogih socijalnih institucija koje je proleterijat kroz historiju klasne borbe izvojevao.

Takva država zapravo i nije klasična kaptalistička država, nego slika i prilika klasične kapitalisitčke kolonije iz koje se crpi finansijski kapital, jeftina radna snaga i prirodni resursi. Takva država nije u stanju riješiti ove protivrječnosti. Ostatak proleterijata, koji nije kompromitovan i uvučen u začarani krug zavisnosti, ostaje odbačen i razbijen na vjetrometini eksploatacije da se brine sam o sebi. On nije politički organizovan u partiju i nezavisne sindikate kao svoju avangardu što dodatno pogoduje ovakvom očajnom stanju. Politički dezorijentiran on trenutno naprosto nema alternativu čime je dovoeden pred zid. Zahvaljujući tome, tzv. ”socijaldemokratija” koja predstavlja samo drugu stranu iste kovanice, olako njime manipuliše vješto se služeći kreiranim kultom J.B. Tita i jugonostalgije kao jednima od niza propagandnih strategija.

Eto, to je stvarni razlog održanja beskrupulozne vladavine eksploatatora instaliranih i uvijek potpomognutih imperijalističkim silama. Razne ”analize” kojekakvih profesora, novinara, analitičara i ostalih plaćenih apologeta neoliberalizma nisu ništa drugo do zamagljivanje te stvarnosti.


[1] Kompletan godišnji izvještaj Centralne banke BiH možete pročitati ovdje u PDF formatu:   http://www.cbbh.ba/files/godisnji_izvjestaji/2011/GI_2011_bs.pdf

[2] ”Kriteriji konvergencije predstavljaju ekonomske uslove utvrđene Ugovorom o Evropskoj uniji (1992./1993.) kojima se procjenjuje spremnost država članica EU za učešće u trećoj fazi ekonomske i monetarne unije. Riječ je o sljedeća četiri kriterija:

– visok stepen stabilnosti cijena; stopa inflacije ne smije biti veća od 1,5 % u odnosu na stopu inflacije u tri države članice EU s najstabilnijim cijenama;

– budžetski deficit ne smije iznositi više od 3 % BDP-a, a javni dug više od 60 % BDP-a;

– učešće u evropskom monetarnom sistemu najmanje dvije godine; nominalne dugoročne kamatne stope ne smiju iznositi više od 2 % u odnosu na kamatne stope tri države članice EU s najnižom stopom inflacije.

Kriteriji konvergencije poznati su i kao kriteriji iz Maastrichta i kriteriji približavanja. Ispunjavanje kriterija provjerava se na osnovu izvještaja Evropske komisije i Evropske centralne banke.”

Izvor: Direkcija za evropske integracije BiH: http://www.dei.gov.ba/dokumenti/?id=4719

[3] Eskontna kamatna stopa Evropske centralne banke iznosi 1%, dok je, recimo Američke središnje banke (Federalne rezerve- FED) 0,25%, a Švicarske narodne banke 0,20%.

Edin Redžić je diplomirao žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u  Sarajevu

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: