Haag i Nirmberg


”Moguće je formulirati pretpostavku, zašto je izabran baš taj put. Dok je u Nirmbergu bila osuđena i nacistička politika i nacistička ideologija, u  slučaju bivše Jugoslavije nije bilo moguće osuditi hrvatsku nacionalističku politiku, kao ni srpsku, ni bosansku, jer bi to bacalo ružne sjenke na  proces takozvane demokratizacije. Evropa i  SAD, priznajući nove zemlje, nastale komadanjem Jugoslavije, u stvari su dozvolile i potvrdile nacionalističke politike, čija je funkcija bila antisocijalistička. Pri tom porođaju Evropa je bila babica, a nacionalizam forceps – kliješta kojima je izvučeno dijete. Zato je odlučeno da se u Haagu sude pojedinačni zločini, ostavljajući po strani ideologiju, ali se u stvari htjelo procesuirati samo zločesti i genocidni nacionalizam. Nažalost na Balkanu ne postoji dobar nacionalizam.”

piše Luka Bogdanić

Dvadesetih godina XX stoljeća grupa egzaltiranih avangardnih intelektualaca iz Jugoslavije  lansirala je slogan: «Balkanizacija Evrope»! Danas više nego ikad vidimo kako se ostvaruje njihov moto. Onima koji su bili svjedoci raspada jugoslavenske federacije oko pitanja tko će platiti dugove zemlje i na koji će se način glasati u novom demokratskom uređenju, koje je Jugoslavija morala prihvatiit od 1990 nadalje, sve što se danas događa u Evropi, izgleda tragično poznato. Grčka i Španija, događanja u Genovi za vrijeme demonstracija kao i nedavno prebijanje pendrecima manifestanata u Rimu na Lungotevere, čine se kao fragmenti evidentne balkanizacije Evrope. Od posljednje presude Haškog Tribunala možemo još dodati da na dnevnom redu nije samo balkanizacija Evrope nego i balkanizacija međunarodnog pravosuđa.

Posljednja presuda Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, sa sjedištem u Haagu, koja je oslobodila Antu Gotovinu i Mladena Markača, već osuđene od prvostepenog sudskog vijeća za ratne zločine nad civilnim stanovništvom, izvršene u Hrvatskoj od 1991 – 1995, čini se da baš to i dokazuje.

Kad ta sudska odluka ne bi imala teške političke i nacionalone posljedice za Hrvatsku,  za regiju cijelog Balkana te jednako teške implikacije na međunarodnom i na osobnom planu ( strogo uzevši  sudske činjenice ispada da je dvoje nedužnih sjedilo u zatvoru više od 8 godina), nametnula bi se konstatacija kako Balkanci posjeduju izvjesnu očaravajuću koliko i rijetku vrlinu: da i najozbiljniju stvar pretvore u sprdočinu.

S koje god točke gledišta razmatrali tu odluku kao i put, kojim se do nje došlo, jako je teško oteti se primisli, kako se ne radi o balkanizaciji, odnosno – općenitije rečeno – o potpunom pomanjkanju racionalnosti.

Ta su dvojica u prvostepenoj presudi bili osuđeni – general Gotovina na 24 godine zatvora, a general Markač na 18 godina. Ako stvar posmatramo s političkog gledišta, prvo je pitanje, koje se nameće: da li to oslobađanje znači da u Hrvatskoj nije bilo etničkog čišćenja, deportiranja Srba i svih drugih, podjednako tužnih, poznatih činjenica?

Preskočivši fakat, da li presuda znači upravo to – kako su odmah pisale i naslovljavale novine u Hrvatskoj – ili pak znači, da ta dvojica nisu krivci za djela, koja su zaista počinjena – a za koja su upravo oni bili optuženi – od strane javnosti u Hrvatskoj presuda se čita i interpretira, da je Tuđmanova politika iz devedesetih godina bila ispravna te da se nju ne smije okrivljavati za neznatne incidente, koji se lako mogu dogoditi u svakom ratu.

U tom smislu treba odati javnu tajnu, a ta je da su Gotovina i Markač od 2001. godine bili izabrani kao jarci za grijeh za Tuđamanovu politiku. Carla del Ponte, koja je u to vrijeme bila javni tužilac – svojim je izvještajima o suradnji zemalja bivše Jugoslavije sa Haškim Tribunalom poput bizantinskog despota odlučivala o sudbini tih zemalja u odnosu na Evropsku Uniju  – ustvari je željela na optuženičkoj klupi vidjeti Tuđmana glavom. A budući da joj je mors velociter – brža smrt – pobrkala planove, morala se zadovoljiti s dvije osobe iz drugog plana. Tu počinje zao glas i lična tragedija Gotovine, momka iz Legije stranaca i policajca Markača.  Po toj logici, jer nema smisla ne vidjeti od drveća šumu, više je nego evidentno, da oslobađanje dvojice generala može biti interpretirano kao oslobađanje od krivice Tuđmanove politike i oslobađanje od krivice nacionalizma u tuđmanovskom redosljedu ideja. Oba ova iščitavanja presude imaju vrlo ozbiljne političke posljedice i ispravna su samo do izvjesne mjere.  Činjenica je, da ona ukazuju na konstitutivno pomanjkanje logike, na kojem je bio osnovan Haški Tribunal za bivšu Jugoslaviju.

Ako oslobađanje znači amnestiju za Tuđmanovu politiku i za nacionalizam, u tom će slučaju ono imati porazne posljedice za cijelu regiju i ne može nego djelovati zastrašujuće na svakog antifašistu.

S druge strane, budući da su dva generala na optuženičkoj klupi predstavljala surogat za Tuđmana i za Šuška (ministra odbrane), koji su već odavno nalaze pred sudom zagrobnog svijeta, kako bi se  ove dvije supstitutivne kontrafigure mogle upotrijebiti, trebalo je izmisliti pravnu formulu, koja bi dozvoljavala, da se pitanju pristupi s drugog ugla. Na kraju se iznašla komplicirana i dosta neuvjerljiva formulacija – prilično zapetljana – o zajedničkom zločinačkom poduhvatu,na čijem su se vrhu našli, osim Tuđmana i Šuška, i dvojica generala. Ova presuda pokazuje i koliko je teško  graditi međunarodnu pravdu na dvosmislenim i praznim konceptima.

Ono što od prvog dana nije bilo razrješeno u odnosu na Haški Tribunal jeste da li bi on morao suditi pojedinačne zločine ili i politike, koje su dovele do tih zločina kao i one politike, koje su pothranjivale rat. Budući da se ovaj problem nije mogao riješiti, jer su osnivači samog Haškog Tribunala bili upravo Milošević i Tuđman, kao potpisnici Daytonskog sporazuma, opredjelilo se za srednji put, a on je kao takav, protuslovan.

Moguće je formulirati pretpostavku, zašto je izabran baš taj put. Dok je u Nirmbergu bila osuđena i nacistička politika i nacistička ideologija, u  slučaju bivše Jugoslavije nije bilo moguće osuditi hrvatsku nacionalističku politiku, kao ni srpsku, ni bosansku, jer bi to bacalo ružne sjenke na  proces takozvane demokratizacije. Evropa i  SAD, priznajući nove zemlje, nastale komadanjem Jugoslavije, u stvari su dozvolile i potvrdile nacionalističke politike, čija je funkcija bila antisocijalistička. Pri tom porođaju Evropa je bila babica, a nacionalizam forceps – kliješta kojima je izvučeno dijete. Zato je odlučeno da se u Haagu sude pojedinačni zločini, ostavljajući po strani ideologiju, ali se u stvari htjelo procesuirati samo zločesti i genocidni nacionalizam. Nažalost na Balkanu ne postoji dobar nacionalizam.

Na isti se način godinama ponašala i Evropska Unija, prihvačajući Tuđmana, ali ne njegov nacionalizam, prihvačajući Miloševića, ali ne i njegov nacionalizam, kao da je moguće na razini ideologije praviti razliku između Mussolinijeve politike i fašizma.

Na primjer decembra 2004 Evropsko je Vijeće obavijestilo Hrvatsku, da je suradnja sa Haškim Tribunalom i hvatanje Gotovine (u bijegu od 2001) conditio sine qua non kako bi otpočeli pregovori o pristupanju Evropskoj Uniji. A sada, kad dva generala nisu više ratni zločinci, čak štaviše, nisu to nikada ni bili, kako opravdati ne samo činjenicu, da su ta dvojica bila nepravedno u zatvoru 8 godina nego i da je čitava zemlja bila nepravedno godinama blokirana u pregovorima za ulazak u Evropsku Uniju?

Kako objasniti običnom hrvatskom građaninu, koji je godinama morao podnositi etiketiranje kao vanevropski subjekt te sva moguća birokratska zlostavljanja, koje ta etiketa za sobom povlači, da se radilo o grešci ili skoro samo o grešci, odnosno da se sve događalo zbog prestroge pravosudne prevencije?

Sve to navodi na pomisao da je veliki gubitnik u svemu Carla del Ponte i njen način vršenja pravde. Bude se sumnje da tu ipak nešto nije funkcioniralo kako treba i navode na pomisao kako ne postoji polovična pravda.

Kruži još jedna sumnja, a ta je da je Haški Tribunal daleko više politička institucija, no što se to želi priznati te da on funkcionira na jedan način, kad je Evropska Unija jaka, a na potpuno drugačiji način, kada je ova slaba. Kako onda umaći slici balkanizacije pravosuđa?

Ostaje činjenica, da su za antifašiste u Hrvatskoj ovo teški dani. Možda će im poći za rukom da se donekle utješe riječima predsjednika republike, prema kojem odluka Tribunala znači nevinost generala, ali i obavezu države da istražuje, šta se doista dogodilo na mjestima, gdje su počinjeni zločini.

Nakon presude se sa trgova u Hrvatskoj, kao u mračnim devedesetim godinama, prolamala rika nacionalističke euforije i među mnoštvom hrvatskih zastava vidjele su se i crne zastave. Jao, ne u znak žalosti, već svečanosti! Tu treba svakako istaći da se hrvatski antifašizam oduvijek zasniva na savezu naprednih Hrvata, liberala i socijalista te Srba iz Hrvatske. Taj je savez razbijen ratpm devedesetih godina i nacionalističkom politikom Tuđmana. Tu pak politiku izgleda da nitko ne želi osuditi, jer u očima nekih ona ima nesumnjivih zasluga, jer je aktivno pridonijela razaranju zemlje u kojoj se nastajalo zajednički živjeti i pored razlika i u kojoj se pokušavalo uspostaviti radničko samoupravljanje.

A sa tim važnim pitanjima momak iz Legije stranaca kao ni policajac iz nekadašnje socijalističke Hrvatske zaista nemaju baš ništa zajedničkog

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: