Zakon o zaštiti životinja (…zbog ljudske zarade)


Ovdje prenosimo tri članka o pravima životinja, uz dvije rijetke analize prijedloga novog hrvatskog Zakona o zaštiti životinja (donesenog 2007.), u nadi da će oni biti poticaj progresivnoj javnosti – a pogotovo progresivnim medijima, koji se uglavnom slabo i rijetko bave pravima životinja – da se udruži u koordiniranu kampanju za odlučne, napredne promjene u Zakonu. Također pozivamo progresivne političare da svojim glasom i potporom, kao i samoinicijativom, doprinesu donošenju civiliziranijeg zakona, smanjivanju patnje životinja i etičkom napretku društva. Potrebni su političari koji bi gurali svijest društva naprijed, umjesto da politika zaostaje čak i za vrlo slabom društvenom svijesti o patnji i pravima životinja. Riječima Milana Kundere: “Istinski moralni ispit čovječanstva, ispit koji je temelj svega ostaloga, očituje se u odnosu prema onima koji u potpunosti ovise o našoj milosti, a to su životinje. Na tom je polju čovječanstvo pretrpjelo potpuni poraz, poraz koji je toliko potpun da svi ostali porazi proizlaze iz njega.”

Zakon o zaštiti životinja (…zbog ljudske zarade)

piše Snježana Klopotan

Prijedlog Zakona o zaštiti životinja prije svega legitimizira načine iskorištavanja životinja, pri čemu su argumenti o etičkoj neprihvatljivosti ozljeđivanja životinja zbog koristi za ljude zakonodavcima posve apstraktno pitanje. Zakon kojim bi se trebale štititi životinje tretira životinje kao resurse za ljudsku uporabu i u tim se okvirima vodi računa o njihovoj ’zaštiti’.

Pišući prije nekoliko godina o aktualnom Zakonu o dobrobiti životinja, Hrvoje Jurić je zaključio kako ne samo da je taj zakon nekvalitetan, nego je, prije svega – bezvezan. Takva ocjena krovnog zakona u Hrvatskoj koji ima ambiciju regulirati zaštitu životinja danas je još aktualnija. Prije 1999., kad je Zakon izglasan, u Hrvatskoj se tzv. zaštita životinja uglavnom svodila na udruge koje su nastojale pomoći napuštenim psima. Problem je ostajao trajno neriješen, jer nisu postojali programi educiranja javnosti, a stalno rastući broj neželjenih i odbačenih pasa, kojima su pojedinci i udruge bili preopterećeni, smatrao se brigom tzv. ljubitelja životinja umjesto gradova, županija i konačno – države. U razdoblju kojemu su prethodili rat i velika stradanja ljudi, iživljavanja nad psima i mačkama nisu se smatrala mučenjem niti ih je itko prijavljivao i tražio zakonsko sankcioniranje zlostavljača. Postupanje prema životinjama koje ljudi eksploatiraju zbog hrane, pokusa i krzna, lišeno ikakve kontrole inspekcija, bilo je prepušteno nahođenju pojedinaca koji su radili s tim životinjama. U takvoj situaciji, najveća vrijednost donošenja Zakona o dobrobiti životinja bila je u činjenici da dotad u Hrvatskoj nije postojao nikakav relevantan zakon koji bi štitio životinje.

Zakonom protiv životinja

Pokazalo se da, nažalost, ovaj Zakon u mnogočemu omogućuje, pa čak i potiče, mučenje i zlostavljanje životinja. Po njemu ne samo da je moguće bez straha od kazne primjerice rezati zmiju ili žabu, s obzirom da one prema Zakonu o dobrobiti životinja uopće ni nisu životinje, već se može i iskopati oko ili brutalno pretući psa. Naime, iako se ovim Zakonom zabranjuje namjerno nanošenje boli i ozljeda životinjama, sastavljači su ’zaboravili’ u kaznenim odredbama propisati kazne za takva nedjela. Da ne postoji članak 260. Kaznenog zakona kojim se sankcionira mučenje životinja, Ostoja Babić koji je krvnički umlatio svoju kujicu nikada ne bio kažnjen zatvorskom kaznom od pet mjeseci, što je nedavno odjeknulo u medijima kao presedan u sankcioniranju zlostavljanja životinja u Hrvatskoj.

S druge strane, ako lovac uđe u nečije dvorište i upuca psa na lancu, što je izuzetno česti slučaj, u najboljem slučaju će biti prekršajno kažnjen zbog korištenja oružja u naseljenom mjestu. Ubijanje psa nije kažnjivo ni po jednom zakonu, pa čak ni po Kaznenom, jer se ubijanje hicem iz puške ne smatra mučenjem životinje već bezbolnom smrću. Nepostojanje Etičkog povjerenstva u Zakonu o dobrobiti životinja omogućilo je da se dogodi nelegalno lomljenje kostiju psima beagleovima prošle godine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, što je šokiralo cijelu hrvatsku javnost. Zakon o dobrobiti životinja također dozvoljava krvave masakre svinja na kolinjima i nastupe cirkusa sa životinjama, koji su protjerani iz Hrvatske zahvaljujući jedino intenzivnoj kampanji aktivista za prava životinja, zbog koje je dosad 28 hrvatskih gradova zabranilo cirkuse sa životinjskim točkama. Ovakav Zakon o dobrobiti životinja preslikao je nespremnost društva da zakonskim aktima pokuša zaista zaštiti svoje najobespravljenije pripadnike, čijim životima neograničeno manipulira zbog vlastite komocije i etičke nezrelosti.

Životinje kao resursi

Predstavljajući Prijedlog novog Zakona o zaštiti životinja, kojeg je sastavilo Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Mate Brstilo iz Uprave za veterinarstvo spomenuo je kako je unazad nekoliko godina svijest ljudi u Hrvatskoj o životinjama jako porasla te da se stoga postojeći Zakon o dobrobiti životinja pokazao nedostatnim. To je svakako rezultat rada udruga za zaštitu i prava životinja, koje sve glasnije istupaju u javnosti tražeći promjene u postupanju prema životinjama, kao logičan korak u razvoju civilnoga društva. Kada smo prošle godine moj kolega Luka Oman i ja bili pozvani da kao predstavnici udruge Prijatelji životinja budemo članovi Povjerenstva Ministarstva poljoprivrede koje je davalo svoja mišljenja i prijedloge na Nacrt Zakona o zaštiti životinja, nismo ni trenutka dvojili da trebamo učiniti sve što je moguće kako bismo maksimalno utjecali na konačan izgled tog Zakona.

Iako smo sva mišljenja i primjedbe argumentirali i pismeno i usmeno, zbog čega su vrlo bitne promjene prihvaćene i ugrađene u Prijedlog Zakona, mnoge važne stvari su odbijene zbog dva razloga – nevoljkosti da se životinje uvrste u etičke kodekse koji su zasad privilegirani uglavnom za ljude i činjenice da su sastavljačima Zakona u tzv. zaštiti životinja na prvom mjestu interesi ljudi te zaštita gospodarskih i ekonomskih interesa države. Prijedlog Zakona o zaštiti životinja prije svega legitimizira načine iskorištavanja životinja, pri čemu su argumenti o etičkoj neprihvatljivosti ozljeđivanja drugih životinja zbog koristi za ljude zakonodavcima posve apstraktno pitanje. Zakon kojim bi se trebale štititi životinje, tretira životinje kao resurse za ljudsku uporabu i u tim se okvirima vodi računa o njihovoj ’zaštiti’. Pozitivni pomaci u odnosu na Zakon o dobrobiti životinja, poput zabrane cirkusa s divljim životinjama, testiranja kozmetike na životinjama (ako ne postoje poznate alternativne metode), uvođenje Etičkog povjerenstva, mogućnost oduzimanja životinje zlostavljaču ako počini prekršaj drugi put i sl., utemeljeni su dobro pripremljenim terenom – već dobro educiranoj javnosti koja kupuje proizvode koji nisu testirani na životinjama, bojkotira cirkuse sa životinjama, sve češće prijavljuje zlostavljanja i ubijanja životinja, osuđuje iživljavanje na životinjama i traži zakonsko sankcioniranje takvih praksi.

Tzv. životinjska pitanja unazad nekoliko godina sve više dolaze u fokus javnog interesa, s porastom senzibilizacije ljudi za patnje životinja. Stoga je neshvatljivo da su predlagači Zakona odbili uvrstiti odredbu o zabrani uzgoja životinja za krzno, iako je zbog jakih argumenata čak postojala u radnoj verziji Nacrta Zakona. Iako u Hrvatskoj ne postoje nikakvi razlozi da se takav uzgoj (p)održi, a osuđuje ga veći dio javnosti, zakonodavci su ipak ignorirali većinsku volju građana, koji ne žele da se u Hrvatskoj ubijaju životinja zbog taštine i profita osoba koje guše činčile kako bi zarađivale na njihovom oderanom krznu.

Specizam u temelju Zakona o zaštiti životinja

Novi Zakon o zaštiti životinja koji bi uskoro trebao biti izglasan u Hrvatskom saboru, neovisno o civilizacijski naprednijim odredbama u odnosu na trenutno važeći Zakon o dobrobiti životinja, odražavat će vrijeme i prostor u kojem je nastao. Regulirat će institucionaliziranu izrabljivačku praksu prema tijelima onih koji ne mogu reći ’ne’, pobjeći ili se na bilo koji način obraniti. I dalje će (p)održavati specističko postupanje prema životinjama, vrsnu predrasudu prema kojoj životinje postoje kako bismo se, kao navodno superiornija i vrednija vrsta, njima služili. Životinje zatočene na farmama i dalje će klati, životinjama zasužnjenima u tzv. istraživačkim laboratorijima i dalje će nasilno manipulirati i ubrizgavati im u tijela otrovne kemikalije.

Stvarna zaštita životinja nije u skladu s držanjem životinja u kavezima, manipulacijama njihovim tijelima, klanjem i drugim oblicima relativiziranja njihovih života i patnje. Stoga držanje životinja i postupanje s njima na manje okrutan način, kao što je regulirano Zakonom o zaštiti životinja, predstavlja tek kompromis i nastojanje da se patnja životinja smanji, s obzirom da ju je Zakonom, zbog većinskog stava ljudske vrste prema životinjama kao ’manje vrijednima’ i predmetima ljudske koristi, trenutno nemoguće posve ukinuti. No, životinje imaju moralna prava i trebala bi imati i zakonska. Aktivistima za prava životinja predstoji veliki posao na educiranju javnosti, na razotkrivanju nasilnih praksi prema životinjama, na bezbrojnim akcijama kojima će skretati pozornost na pitanje čovjekovog postupanja prema životinjama. Rad na kritici, ali i argumentiranom poboljšanju Zakona o zaštiti životinja, makar takvog specistički krojenog prema mjeri pohlepnih želuca i sebičnih interesa, smatram važnim dijelom tog aktivizma.

(www.zamirzine.net, 11 maj 2006.)

Snježana Klopotan je spisateljica i aktivistica udruge Prijatelji životinja.

Veliki ciljevi i mali koraci

piše doc.dr. Hrvoje Jurić

Krenemo li tragom usporedbe starog i novog zakona, te okružja u kojemu su jedan i drugi nastali, mogli bismo reći da se u tekstu nije mnogo toga promijenilo, ali u kontekstu svakako jest.

Frustrirajuće je stalno objašnjavati i braniti ono što je očito, stalno činiti mnogo da bi se postiglo malo, a za animalistički aktivizam i animalističku teoriju koja je usmjerena na akciju to važi, čini se, više nego i za jedan drugi oblik aktivizma i njemu pripadne teorijske podloge ili eksplikacije. No, ako se pritom uspije ostati u uvjerenju da je svaki mali pomak ulog za sljedeći korak koji vodi bliže cilju, a i da svaki mali pomak uvijek spašava pojedina, konkretna bića, onda je lakše podnijeti nerazmjer između uložene energije i vidljivih rezultata, ekvilibriranje između svijesti o konačnim ciljevima i pristajanja na privremene i nezadovoljavajuće rezultate, lakše je istrajati u ambivalentnosti u kojoj nije lako ni misliti, a pogotovo djelovati. Dakle, ipak se govori, piše, djeluje… jer – ipak se kreće! No, da bi se došlo do epur-si-muove-zaključka, potrebno je načas zastati, zauzeti odmak, promotriti stvari u duljem vremenskom odsječku, a da bi se to učinilo korisno je imati dobar povod.

Domaći animalisti i svi koji su, na ovaj ili onaj način, zainteresirani za životinjska pitanja, takav povod mogu pronaći u novom Zakonu o zaštiti životinja koji će stupiti na snagu 1. siječnja 2007., jer ovaj zakon – kakav god bio i koliko god mi zakone smatrali (ne)potrebnima i (ne)učinkovitima – otvara novo poglavlje u problematici prava životinja i njihove zaštite u Hrvatskoj, kao što je to bilo i sa starim Zakonom o dobrobiti životinja koji je stupio na snagu u veljači 1999.

Tekst i kontekst zakona

S obzirom na to da sam osobno jednom prilikom (u Zarezovu tematu Životinja na oltaru znanosti, br. 79, 25. travnja 2002.) objavio članak o Zakonu o dobrobiti životinja, iskoristio sam finale priče oko Zakona o zaštiti životinja za jednu osobnu retrospektivu, vrativši se tom svom tekstu s namjerom da vidim što se i koliko promijenilo od tada do danas. S jedne strane, došao sam do poražavajućeg zaključka da bih tu kritiku starog zakona – uz određene, nevelike preinake – mogao ponovo objaviti ove 2006. godine kao komentar novog zakona. No, s druge strane, da me netko pita kakva je situacija sa životinjskim pitanjima danas, u usporedbi sa situacijom iz 2002., kad je onaj tekst napisan, ili 1999., kad je onaj zakon donesen, rekao bih ipak da je mnogo bolja. U čemu je stvar?

Kako je konstatirala Snježana Klopotan u svome članku Zakon o zaštiti životinja (… zbog ljudske zarade) (http://www.zamirzine.net/spip.php?article3434), ‘novi Zakon o zaštiti životinja (…), neovisno o civilizacijski naprednijim odredbama u odnosu na trenutno važeći Zakon o dobrobiti životinja, odražavat će vrijeme i prostor u kojem je nastao’, što zasigurno ne ide u prilog ovom vremenu i prostoru. I doista, silnice koje su dovele do starog zakona i danas djeluju na svim razinama, nepromijenjenom snagom. Ali s jednom značajnom razlikom: uz dominantne tendencije koje oblikuju jedno vrijeme i jedan prostor – tj. Hrvatsku, kako 1999. tako i 2006. – danas su mnogo jače drugačije tendencije, kontra-tendencije. Drugim riječima, krenemo li tragom usporedbe starog i novog zakona, te okružja u kojemu su jedan i drugi nastali, mogli bismo reći da se u tekstu nije mnogo toga promijenilo, ali u kontekstu svakako jest.

Promjene se mogu detektirati i istražiti na više razina, tj. na svim razinama na kojima se u nas uopće može govoriti o životinjskim pitanjima, a ovdje ću ih pokušati skicirati govoreći o pravnoj regulaciji, teorijskim raspravama, aktivističkom angažmanu, te općem (bioetičkom) senzibilitetu.

Iako se, posve jasno, u ovakvoj prilici ne može pisati čak niti kratka povijest domaćeg animalizma (animalističkog diskursa i aktivizma, te šireg okvira u kojemu ih valja promatrati), osobito zato što ovaj članak ne počiva na detaljnom istraživanju, nego na prigodnom osvrtanju i panoramskom pogledu, volio bih da ga se shvati kao poziv na prikupljanje i sređivanje materijala za pisanje povijesti animalizma u Hrvatskoj, što je posao koji će iz godine u godinu biti sve potrebnije obaviti, ali će ta zadaća biti sve teža.

U zakonu ništa novo

Kako je već rečeno, ‘životinjske zakone’ treba čitati kontekstualno, tj. očitavati na njima neke druge, ne samo zakonske i pravne promjene, ali pritom se svakako treba posvetiti i tekstu.

Prije svega, treba reći zbog onih koji su skeptični prema moći zakona i prava, ili prema državnoj politici i državi općenito: i Zakon o dobrobiti životinja i Zakon o zaštiti životinja i svaki budući zakon u tom području jest osnovno, a možda i jedino sistemsko sredstvo za zaštitu onih koji su dosad u sustavu bili potpuno nezaštićeni ili neadekvatno zaštićeni. U situaciji kad ni nestanak ni radikalne izmjene postojećeg sustava nisu izvjesni, razumno je prihvatiti ono što nezaštićene koliko-toliko štiti, tj. prihvatiti bilo kakvo sredstvo zaštite ako je jedino, pa makar ono posredno služilo održavanju i ‘uljepšavanju’ sustava. Osim toga, proces donošenja zakona inicira kakvu-takvu javnu raspravu, zahtijeva od onih koji su zainteresirani za tu problematiku, kao i od onih koji bi trebali biti a nisu, da javno deklariraju svoje stavove. Izjašnjavanje o zakonu je ujedno i izjašnjavanje o našem odnosu prema životinjama, što znači da donošenje zakona pruža priliku za raskrinkavanje negativnih stavova i praksi, te za promoviranje drukčijih. U oba aspekta – i onom što se tiče učinkovitosti samog zakona u direktnoj zaštiti životinja i onom što se tiče učinka zakona u širem smislu – zakon pridonosi promjenama, koliko god one bile neznatne, a k tome je i sam promjenjiv.

Istina, da bi se uopće počelo razgovarati o donošenju novog zakona koji bi zamijenio katastrofalni stari zakon bilo je potrebno nevjerojatno mnogo vremena i truda, a tek nakon započinjanja rasprave trebalo je pristupiti pravom poslu. No, i u jednom i u drugom mukotrpnom procesu treba istaknuti činjenicu da su najvažniju ulogu odigrali aktivisti koji su i inicirali donošenje novog zakona i spriječili da konačni tekst bude još gori od katastrofalnog. Iako su mnoge mane staroga zakona prisutne i u novome, a ovaj je zakon donio i neke nove nebuloze, u cjelini govoreći ovaj je zakon temeljitiji, opširniji i precizniji, a ima i niz sasvim konkretnih pomaka nabolje.

No, nedostatna uvodna odredba Zakona o dobrobiti životinja iz 1999. i općenito izostanak nekog čvršćeg filozofsko-etičkog načela (kao temeljna pogreška staroga zakona iz koje su, iako se mnogi neće složiti s tim, proizišle sve druge greške), ‘uspješno’ su preneseni u novi Zakon o zaštiti životinja. Za razliku od austrijskog zakona, koji je ovom hrvatskom služio kao uzor, gdje čovjek ima posebnu odgovornost za životinju kao su-stvorenje, dakle biće sa svojim dostojanstvom i tome pripadnim pravima, ovaj se zakon ograničava samo na ‘životinje kralježnjake’, a opet se ne odnosi niti na sve kralježnjake, jer se ne primjenjuje na lov i ribolov, što je apsurdno s obzirom na broj životinja koje se muče i ubijaju u te svrhe.

Dakle, onima koji zagovaraju drukčiji tretman životinja od postojećeg i koji zagovaraju prava životinja i oslobođenje životinja – pa su ‘po definiciji’ naučeni da budu nezadovoljni ‘zadovoljavajućim’ i zadovoljni ‘nezadovoljavajućim’ – ni sada ne mogu i ne smiju biti zadovoljni ovim novim Zakonom o zaštiti životinja, jer je on (kao i stari Zakon o dobrobiti životinja) zapravo legalizacija i legitimacija krvave prakse iskorištavanja, mučenja i ubijanja životinja, a ne pravni govor o dobrobiti i zaštiti životinja. Usprkos nekim poboljšanjima, još dugo ćemo čekati zakon koji će o tome zaista govoriti. Prije će Španjolska ukinuti bikoborbu, nego što će u nas, kao u Španjolskoj, do parlamenta doći pitanje zakonske realizacije zahtjevâ Great Ape Projecta, projekta čiji je cilj priznavanje osnovnih prava velikim (ili tzv. čovjekolikim) majmunima poput čimpanzi, gorila, bonoboa i orangutana.

No, činjenica da se o tome, pa makar i ‘bilo kako’ (što se ponajprije odnosi na veleuvaženu instituciju Sabora) raspravlja, pruža nadu da se u budućnosti neće moći ići ispod dosadašnjih postignuća.

Usamljeni jahači animalistike

Kako u svijetu tako i u nas, počeci zakonske regulacije statusa životinja u ljudskom svijetu povezani su s počecima intenzivnijih teorijskih rasprava o odnosu čovjeka i životinje, o moralnom statusu životinja i njihovim pravima, a na toj razini također primjećujemo značajne pomake sučelimo li 1999. i 2006.

Ne bi se mnogo pogriješilo i ne bi se mnoge uvrijedilo kad bi se ustvrdilo da je jedini animalistički relevantan punkt na teorijskoj karti onog doba, a stoga i izvorište domaćeg animalističkog diskursa općenito, bio Nikola Visković kao svojevrsni one-man-institute. Njegovi radovi koji su, od početka devedesetih nadalje, raspravljali o temama iz zooprava, zooetike i kulturne zoologije, kulminirali su u enciklopedijskom djelu Životinja i čovjek, objavljenom 1996., koje predstavlja ne samo fascinantnu dokumentaciju prisutnosti životinja u ljudskoj kulturi (u mitologiji, religiji, filozofiji, prirodnim znanostima, sociologiji, povijesti, umjetnosti, jezikoslovlju…) nego i sustavni prikaz područjâ stradanja životinja (u kojima je čovjek usavršio i učinio moralno prihvatljivima masovno iskorištavanje, mučenje i ubijanje životinja: od znanstvenih pogona i prehrambene industrije do lova i zooloških vrtova), te različitih mogućnosti njihove zaštite (s naglaskom na etiku, pravo i animalistički aktivizam).

Drugi važan prilog u tom smislu bilo je hrvatsko izdanje epohalnog djela Oslobođenje životinja Petera Singera 1998. i gostovanje Petera Singera u Zagrebu u povodu promocije te knjige. Među tada malobrojnim domaćim animalističkim aktivistima, ali i teoretičarima različitih profila koji su imali kakav-takav interes za životinjstvo, Singerova je knjiga prihvaćena, jednako kao i u svijetu, kao ‘biblija’ pokreta za prava i/ili oslobođenje životinja.

No, iako su Viskovićevi radovi, skupa s njegovim permanentnim javnim zagovaranjem životinjskih prava, bili ne samo pionirski nego dugo i jedini u domaćoj animalističkoj teoriji, te iako Singerova knjiga u Hrvatskoj nije izazvala onakve potrese kakve je u svijetu izazvala dvadesetak godina ranije – i Visković i Singer umnogome su pridonijeli, svaki na svoj način, nastanku, razvoju, etabliranju i samoosvještavanju domaćeg animalizma, kako na teorijskom tako i na aktivističkom planu.

Danas je situacija na planu teorije drukčija. Koliko god da je Visković u prvo vrijeme (početkom i tijekom devedesetih) djelovao ‘otkačeno’ i koliko god da još i danas strši u pustari našeg animalističkog prava i animalističke teorije općenito, moglo bi se reći da su Nikoli Viskoviću kao animalistu danas priznata ‘osnovna teoretičarska prava’. To znači da su pitanja koja je u našim okvirima Visković prvi stavio na dnevni red, ako ništa drugo, priznata kao relevantna i da se od tada do danas o njima sve intenzivnije raspravlja. Osim toga, Visković danas više nije ‘usamljeni jahač hrvatske animalistike’, jer postoji nekolicina autora i autorica (uglavnom mlađih), koji se, na različite načine, nastavljaju na ono što je Visković započeo. Također, prijevodu Singerova Oslobođenja životinja u međuvremenu su se pridružili prijevodi nekih drugih važnih, a animalistički relevantnih knjiga (npr. Singerova Praktična etika, Vječna Treblinka Charlesa Pattersona, Život životinjâ J. M. Coetzeeja, čitav niz knjiga o vegetarijanstvu/veganstvu…). Ali zadovoljstvo se tu može izraziti samo u ograničenoj mjeri, jer bibliotheca animalistica croatica mogla je biti i bolja. Naime, još uvijek nemamo prijevode nekih ključnih djela zooetičke rasprave, poput Animals’ Rights Henryja Salta ili The Case for Animals Rights Toma Regana, a što je još gore, nema niti neke prijevodno-izdavačke animalističke agende koju bi se, na primjer, u sljedećih deset godina trebalo i moglo realizirati.

No, zahvaljujući spomenutim poticajima i paralelnom razvoju bioetičke rasprave u nas – koja je u posljednjih desetak godina znatno iskoračila iz svoje zatvorenosti u okvire humane, biomedicinske bioetike – stanje u sferi animalističke teorije možemo smatrati zadovoljavajućim. Iako je Nikola Visković dijelom bio u pravu kad je prije nekog vremena u jednom intervjuu ustvrdio da su domaći (bio)etičari ‘zaostali’ zbog svog rigidnog ustrajavanja na antropocentričkom pogledu, valja obratiti pozornost na sve snažnije tendencije otvaranja prema biocentrizmu, zasad više u smislu promišljanja tamnih strana antropocentričke matrice u kontekstu znanstveno-tehničke civilizacije i pod utjecajem globalne ekološke krize, ali dijelom i u onom smislu u kojem bi to htio animalizam.

U svakom slučaju, broj publikacija posvećenih animalističkim temama ipak se brzo povećava, na bioetičkim skupovima animalistička je problematika sve prisutnija i barem je deklarativno, a sve više i stvarno, priznata kao jednakopravan odsječak bioetičke rasprave uz onu humano-biomedicinsku.

Nema razloga za bojazan da će postojeći trend otvaranja prema drugačijim, ne-antropocentričkim modelima slabiti. No, trebat će još dosta vremena da se područje animalističke teorije učvrsti do te mjere da se unutar sebe diferencira, odnosno segmentira po temama i pristupima, što bi stvorilo preduvjete za početak ozbiljnije rasprave i posvećivanje životinjskim pitanjima na drugoj razini.

Edukacija i ‘terorizam’

Takvo se diferenciranje i segmentiranje već dogodilo na aktivističkoj animalističkoj sceni koja je, uzme li se u obzir razdoblje od staroga do novoga zakona, doživjela nevjerojatno brz i intenzivan razvoj. Uoči donošenja Zakona o dobrobiti životinja, 1998. i 1999., aktivistička je scena bila tek u povojima, točnije izradu i donošenje tog zakona pratilo je tek nekoliko udruga za zaštitu životinja koje su se uglavnom bavile zbrinjavanjem napuštenih životinja. Uopće ne dovodeći u pitanje važnost tih udruga i pojedinaca, koji svojim nesebičnim angažmanom svakodnevno spašavaju od sigurne smrti brojne pse i mačke, smatram da o animalističkom aktivizmu u Hrvatskoj u pravom smislu riječi možemo govoriti tek od nastanka onih organizacija koje su se posvetile osmišljenom promoviranju prava životinja i/ili oslobođenja životinja. U tom smislu, najstarija i danas još najaktivnija udruga je Prijatelji životinja, osnovana 2001., a na barem prividno drukčijim postavkama osnovane su kasnije, primjerice, i udruge: Oslobođenje životinja, Glas životinja i dr. Jedni su usmjereni na javno zagovaranje, educiranje, lobiranje i druge legalne pritiske na institucije vlasti, drugi su, barem deklarativno, u svojim polazištima i ciljevima radikalniji, treći su kršćanski inspirirani…

Ako se nastanak nekolicine aktivnih animalističkih organizacija i grupa u relativno kratkom vremenu dogodio zbog segmentiranja posla i zbog načelnih razlika u pristupima problemu, onda to treba čitati kao znak sazrijevanja, a ne kao nezrelost koja obilježava neke druge ‘scene’ koje se cjepkaju zbog malih razlika koje nerijetko u pozadini imaju osobna neslaganja i svađe. U tom smislu, kao znak dodatnog usložnjavanja animalističke aktivističke scene treba spomenuti čak i iznenadnu pojavu ‘hrvatske ćelije’ Animal Liberation Fronta, čiji ‘teroristički’ pristup – koji u mnogim akcijama uključuje uništavanje imovine, ali nikad ljudskih ili životinjskih života – bez obzira na to slažemo li se s njim ili ne, potencijalno legitiman (ali ilegalan) način borbe za životinje, iako je pitanje o tome što je dopustivo nasilje i koliko je takav oblik nasilja taktički opravdiv još otvoreno pitanje.

Sve manje mesa

A sazrijevanje bi se – naravno, u jednoj vrlo optimističkoj verziji – moglo pripisati i onome što nazivamo javnošću u najširem smislu riječi. No, svakako bi se, bez pretjerivanja, moglo ustvrditi da je javnost danas kudikamo senzibilnija za životinjska pitanja negoli sredinom i krajem devedesetih godina. U tome su važnu ulogu odigrale prvenstveno udruge koje su permanentno radile na senzibiliziranju javnosti, ali ne smije se zaobići niti ulogu medija. Medijska prisutnost životinjskih tema danas je mnogo veća, a njihova je prezentacija drukčija. Mediji, i ovdje kao i općenito, ‘pale’ prvenstveno na senzacionalne, spektakularne, skandalozne stvari, ali kroz te ‘rupe u sustavu’ do šire se javnosti ipak uspijevaju provući i neke dublje, dalekosežnije poruke.

Rezultat toga je vjerojatno i činjenica da je čak i u jednoj izrazito mesožderskoj kulturi poput naše sve veći broj vegetarijanaca/vegana, da stigmatiziranje vegetarijanaca kao čudaka nije više pravilo, da ‘umjerene’ akcije animalističkih organizacija povremeno dobiju vrlo snažnu podršku javnosti (primjerice, prosvjedi u korist biglova koji su bili korišteni u znanstvenim pokusima na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, njihovo oslobađanje i udomljavanje), a sve češće se može čuti kako se ljudi koji inače jedu meso ‘pohvale’ da ga jedu sve manje ili sve rjeđe. Sve to, koliko god bilo marginalno, treba notirati kao znak određenih pomaka, iako je posve jasno da nekakve radikalne promjene nisu još niti na pomolu. No, danas će, primjerice, ‘obično’ zlostavljanje psa ili maltretiranje slona u cirkusu izazvati veći zazor i snažniju javnu osudu nego prije desetak godina. A slikovito govoreći, kada isto budemo mogli ustvrditi i za zaklanog pijetla, a ne samo za maltretiranu pudlicu ili slonića, moći ćemo shvatiti i da su mali pomaci s kraja 20. i početka 21. stoljeća također bili vrlo važni.

Grabeći ovako širokim zahvatom u animalističku problematiku, možemo doći do zaključka da su svi ti paralelni razvoji događaja – od zakona, preko teorije i aktivizma, do senzibiliteta javnosti – zapravo bili umreženi, odnosno da su bili i nadalje će biti dio iste borbe, koja je u razdoblju od jednog do drugog zakona ili, drukčije gledano, od Nikole Viskovića do Animal Liberation Fronta – postigla značajne rezultate, ali je ustvari još na početku. No, ono što se dosad, čini mi se, iskristaliziralo kao opći stav animalistički orijentiranih grupa i pojedinaca u Hrvatskoj trebalo bi pokušati zadržati i nadalje. Naime, da se nikad ne smije ispustiti iz vida velike ciljeve, ali da se ne smije niti podleći malodušnosti na pola puta, jer se do velikih ciljeva može doći jedino malim koracima. Zaključak možda zvuči banalno, ali ako takav ‘utopizam’ – koji zahtijeva novi način razmišljanja i novu disciplinu, epohalan obrat u svjetonazoru i djelovanju ljudskoga roda, kao i značajne pomake u individualnom mišljenju i djelovanju – rješava neke probleme ovdje i sada, i ne samo ‘neke probleme’, nego nečije probleme, probleme mnogih živih bića, onda malo “banalnog” ohrabrenja na jednoj stanici dugoga puta može biti oprošteno.

(Zarez, 14. prosinca 2006.)

Doc.dr. Hrvoje Jurić je predavač filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i zamjenik urednika časopisa Synthesis Philosophica. Član je Savjeta Novog Plamena.

Život svinja

Prijatelji životinja

Gledano sa stajališta konzumiranja mesa, a to je jedino stajalište s kojega većina ljudi doživljava svinje, očito je da se ljudska vrsta ne želi suočiti s činjenicom da o svinjama razmišlja s predrasudama i podcjenjivanjem, kako bi opravdala njihovo ubijanje zbog prehrane. Teško je moralno opravdati klanje inteligentnih i osjetljivih bića, pa je u zapadnoj kulturi nezamislivo ubiti i jesti psa ili mačku. Ipak, iako su istraživanja pokazala da su svinje po svojoj inteligenciji, društvenosti te sposobnosti za empatiju i privrženost superiorne psima, riječ je o životinjskoj vrsti koja masovno stradava isključivo zbog ljudskog apetita za mesom i prerađevinama od mesa. Specističko i omalovažavajuće promatranje svinja kao prljave, niže, manje vrijedne vrste, namijenjene isključivo klanju, onemogućuje ljudima da upoznaju tu izuzetnu životinjsku vrstu i spoznaju težinu zločina prema ovim svjesnim, visoko inteligentnim, osjetljivim bićima, koja zaslužuju naše uvažavanje i obzir.

Kako svinje žive

Kada su u svojem prirodnom okruženju – a ne na tvorničkim farmama – svinje su društvene, zaigrane životinje sa zaštitničkim osobinama, koje se vežu jedna za drugu, opuštaju na suncu, i rade gnijezda. Nemaju razvijene znojne žlijezde, pa se hlade kupajući se u vodi ili blatu tijekom vrućina. Blato koriste i za zaštitu od sunčevih opeklina te od insekata i parazita.

Praščići čuvaju toplinu grupiranjem u skupine. Sklonost grupiranju u skupine očita je i u starijih svinja u hladnom okolišu. Pri visokim temperaturama svinja ne mijenja način disanja od brzog i plitkog do sporog i dubokog, kao što čine neke druge životinje, pa svinje pri visokim temperaturama doživljavaju stres, ako nisu u mogućnosti ohladiti se.

Kao i divlja svinja u prirodi, svinja se priprema za porod tako što počinje uređivati sklonište ili ‘gnijezdo’. Ako je zatvorena u boksu u uzgoju, ona će instinktivno pokušati urediti ‘gnijezdo’ skupljajući slamu ili piljevinu ispod sebe.

Mama svinja vrlo je brižna, njuškom potiskuje praščiće prema trbuhu i sisama ili ih podvlači natrag prednjim nogama. S praščićima počinje i glasovno komunicirati. Nakon određenog vremena poslije poroda prihvaća i praščiće druge svinje.

Majka i djeca povezani su velikim brojem znakova. Najvažnije su glasovne poruke, pokreti i geste, a važnu ulogu imaju i vizualni i kemijski znakovi. Prije nadolaženja mlijeka, majka svinja znakovitim roktanjem oglašava nadolazeće sisanje, provjerava jesu li svi praščići okupljeni oko sisa i jesu li pronašli mjesto uz svoju bradavicu. Intenzitet roktanja majke sustavno je povezan sa stupnjem sisanja, naročito u prvim danima života. Stariji praščići započinju komunikaciju s majkom glasovnim porukama, tjelesnim dodirom i gestama masiranja vimena, a radi izazivanja nadolaženja mlijeka i sisanja.

Svinja je poznata kao izrazito društvena životinja. Kao i druge životinje, svinje međusobno komuniciraju i prenose svoj socijalni status, koordinaciju pojedinih aktivnosti (početak sisanja praščića), upozoravaju na pojavu opasnosti, na pravilnu orijentaciju, na početak spolne aktivnosti i dr.

Pri velikoj prenapučenosti naročito je izražena socijalna dominacija. Često na liniju klanja iz depoa svinje dolaze redoslijedom onako kako su zajednički živjele u skupini tijekom uzgoja, premda su pri istovaru u klaonici bile raštrkane. No, u smrt odlaze zajedno.

Inteligencija svinja

Svinje su životinje po inteligenciji slične psima, iako ih istraživači smatraju inteligentnijima od pasa.

Svinje stalno međusobno komuniciraju. Više od 20 njihovih groktaja, roktaja i skvičanja identificirano je za različite situacije, od vabljenja partnera do izražavanja gladi. Novorođeni praščići uče trčati na glas svojih majki, a majke svinje pjevaju svojim mladima dok ih hrane.

Svinje imaju jako dugotrajno pamćenje. Dr. Stanley Curtis, prijašnji zaposlenik Sveučilišta Penn, stavio je loptu, frizbi i bučicu ispred nekoliko svinja te ih je uspio naučiti da preskoče, sjednu pokraj ili donesu bilo koji od objekata kad im je rekao. Isto tako, mogle su raspoznavati te objekte još tri godine poslije.

Biologinja Tina Widowski proučava svinje i divi se njihovoj inteligenciji: ”Kada sam radila s majmunima, znala sam ih gledati i reći: ‘Da ste svinje, već biste ovo shvatili.”’.

Znanstvenici na Sveučilištu Illinois saznali su da, ne samo da svinje preferiraju određenu temperaturu, već su sposobne naučiti kroz metodu pokušaja i pogrešaka kako upaliti grijanje u hladnoj staji, ako im se pruži prilika, te kako ga ugasiti ako im je prevruće.

Za svinje je poznato da sanjaju, prepoznaju vlastita imena, uče ‘trikove’ za nagradu poput sjedenja i vode društvene živote takve složenosti kakva je ranije primijećena samo u primata.Mnoge svinje čak spavaju jedne na drugima, poput pasa. Neke se vole grliti, a neke više vole imati prostora.

Ljudi koji vode utočišta za životinje gdje su i svinje kažu da su one sličnije ljudima nego što bismo rekli. Poput ljudi, svinje uživaju u slušanju glazbe, igranju s nogometnim loptama te masažama. Svinje mogu čak igrati videoigre!

Svinje su hrabre

Poznato je da svinje spašavaju živote drugima, uključujući njihove ljudske prijatelje. Prema londonskom časopisu The Mirror, ‘svoju kućnu ljubimicu praščića Pru hvalila je njena skrbnica … nakon što ju je izvukla iz blatnog tresetišta.’ Skrbnica je rekla: ‘Paničarila sam dok sam bila zaglavljena u tresetištu. Nisam znala što da napravim i mislim da je Pru to osjetila. … Imala sam kod sebe uže koje koristim kao pasju uzicu i stavila sam je oko nje. Vikala sam joj da ide kući, a ona me, hodajući prema naprijed, polako izvlačila iz blata.’

Uz Pru, tu je i Priscilla, svinja koja je spasila malog dječaka od utapanja; Spammy, koja je vodila vatrogasce do zapaljenog štaglja kako bi spasili njenog telećeg prijatelja Spota; i Lulu, koja je pronašla pomoć za svoju ljudsku prijateljicu koja je imala srčani udar. Svinja Tunia je otjerala uljeza, a druga, Mona, držala je za nogu sumnjivca koji je htio pobjeći dok nije došla policija.

Mnoge su svinje iz utočišta završile u novim domovima nakon što su skočile s kamiona koji ih je vodio u klaonice i pobjegle. U Engleskoj je na povijesnu katedralu postavljen kamenorez svinje koja se zvala Butch, nakon što su Butch i njegov prijatelj Sundance pobjegli iz klaonice i lutali zemljom prije nego što su bili uhvaćeni. Srećom, javni apel protiv klanja omogućio je da Butch i Sundance odu u utočište.

Proizvodnja svinjskog mesa

Kada ljudi razmišljaju o tome kako se svinje uzgajaju za meso, najčešće pomisle na filmove Šarlotina mreža i Praščić Babe, što je daleko od stvarnosti.

Gotovo sve od 100 milijuna svinja, koliko ih se u SAD-u svake godine ubije za hranu, trpe užasavajuće uvjete na industrijskim farmama. Ove društvene, osjećajne životinje provedu svoje živote u izrazito krcatim, prljavim prostorima, u kojima su lišene čak i prirodne sunčeve svjetlosti do dana kada su natrpane na kamion koji ih vozi u klaonicu. U Hrvatskoj se godišnje zakolje oko 900.000 svinja.

Nema poštovanja za majke

Majke svinje provedu svoje živote zarobljene u sićušnim metalnim boksovima. Nikada ne mogu osjetiti toplinu i udobnost gnijezda ili nježno njuškanje partnera. Umjesto toga, okružene su hladnim metalnim šipkama i leže na mokrim betonskim podovima pokrivenima izmetom.

Kada su dovoljno stare za rađanje, umjetno su oplođene i zatvorene tijekom cijele trudnoće u kavezima premalima da se okrenu ili udobno legnu u njima.

Nakon što rode, majke svinje preseljene su u kaveze sa sitnim dodatnim betonskim dijelom na kojemu mogu hraniti praščiće. Jedan od radnika opisuje proces: ‘Prebiju ih na mrtvo ime (majke svinje) kako bi ih ugurali u kaveze jer one ne žele ići. To im je jedina prilika da prošeću, da se protegnu, a one ne žele (vratiti se u kavez).’

Radnici ponekad vežu majčine noge širom tako da se ne može odmoriti od sisanja praščića. Mogu joj se razviti otvoreni dekubitusi na tijelu zbog manjka kretanja. Ovaj je postupak toliko barbarski da su takvi kavezi za rađanje zabranjeni na Floridi, u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Švedskoj, a zabrane će nastupiti u nadolazećim godinama i u Arizoni, Kaliforniji, Oregonu, Ohiju i u Europskoj uniji.

Odvojeni od majki i osakaćeni

Praščići su odvojeni od svojih majki nakon manje od mjesec dana. U prirodnim okolnostima ostali bi sa svojim majkama nekoliko mjeseci. Majke su ponovno oplođene te se krug prisilnog razmnožavanja i zatočeništva nastavlja.

Ovo intenzivno zarobljeništvo uzrokuje slabost, stres i veliku dosadu. Zbog toga što im nedostaju praščići i zbog toga što ne mogu raditi ništa osim buljiti u šipke ispred sebe, majke svinje često polude, neurotično žvačući šipke svojega kaveza ili opsesivno pritišćući svoje boce s vodom. Nakon tri ili četiri godine, kada su njihova tijela iscrpljena i njihovi umovi gurnuti preko ruba ludila, poslane su na klanje.

Za to vrijeme, muškim praščićima su odrezani testisi, repovi, napola odsječeni zubi i unakažena uha, sve bez ikakvog sredstva za ublažavanje bolova. Odvajanje praščića od majke iznimno je stresno i ostavlja često velike posljedice. Osim odvajanja od majke, stres za praščiće je i premještanje i prijevoz u novu okolinu, povećana grupa životinja unutar koje se uspostavlja nova socijalna hijerarhija, promjena uvjeta mikroklime i promjena vrste hrane.

Nagužvani su u torove s mnogim drugim praščićima, gdje ih se drži dok ne narastu dovoljno za klanje.

Prema jednom časopisu orijentiranom na proizvodnju svinjskog mesa, životinjama nije dano gotovo nimalo mjesta za kretanje zato što ‘pretrpavanje svinja donosi novac’.

Čekajući klanje

Prirodno besprijekorno čiste, svinje na industrijskim farmama prisiljene su živjeti u vlastitom izmetu i bljuvotini, a ponekad čak i među truplima drugih svinja. Ekstremno pretrpavanje, loša ventilacija i smeće uzrokuju jako širenje bolesti. Prije nego što ih se pošalje u klaonicu, 70% svinja na industrijskim farmama boluje od lezija uzrokovanih upalom pluća. U bilo koje vrijeme, više od četvrtine svinja boluje od šuge. Dobivaju ogromne količine antibiotika kako bi ostale na životu u ovakvim uvjetima, no mnoge umru od infekcija.

Zbog bolesti, manjka prostora za kretanje i genetske manipulacije zbog koje rastu prevelike i prebrzo, svinje često obole od artritisa i drugih bolesti zglobova. Mnoge svinje na industrijskim farmama prisiljene su živjeti na daščanim podovima iznad glomaznih jama s gnojivom. Manje svinje često pate od ozbiljnih ozljeda nogu kada im se noge zaglave između dasaka.

Neki farmeri, koji se uvijek brinu oko materijalnog aspekta, jednostavno ubiju bolesne životinje umjesto da im daju lijekove ili veterinarsku skrb. Neovisno u kojem tipu uzgoja svinje žive, na kraju sve završavaju život u klaonicama.

Reference:

Draženka Gutzmirtl, dipl. inž. Agr., Ivana Jurišić, dipl. inž. agr.: Etologija svinja, Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Zagreb, 2006.

 www.prijatelji-zivotinja.hr

Oglasi
Comments
One Response to “Zakon o zaštiti životinja (…zbog ljudske zarade)”
  1. NOA kaže:

    NOA – jer sve što njima radimo, sebi radimo! Sva živa bića su u vezi, povezana su planetom Zemljom po kojoj hodamo i na kojoj i od koje živimo. Ona je neka vrsta živog entiteta i sve loše što rade bilo kom živom biću – sve im se vraća i pri tom uništavaju cijelu ovu prelijepu nam zajedničku Zemlju…

    http://www.drustvonoa.org/zanimljivosti%2058.html

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: