Nakon izbora Obame


”Te dvije partije se natječu, istina, koji put vrlo žestoko, oko ovog ili onog aspekta tekuće politike, ali unutar dinamike alternacije, koja se na kraju uliva u takozvani bipolarni sistem i sistem koncentracije vlasti, što u samoj stvari predstavljaju čvrste točke američkog sistema vlasti. Ovaj put je to bilo vidljivo iz oproštajnog govora Romneya, ultrareakcionarnog kandidata republikanske partije (čiju izbornu pobjedu sigurno nije želio ni jedan demokrat na svijetu), koji je odmah osigurao Obami svoju lojalnu i konstruktivnu suradnju, naravno u interesu nacije (tim više što republikanci u Kongresu imaju  solidnu većinu te će moći vrlo opasno uvjetovati sve odluke predsjednika). To će vjerojatno Obaminu politiku u drugom mandatu usmjeriti desnije u odnosu na prvi mandat.”

piše: Fausto Sorini[1]

Ponovan Obamin izbor na mjesto predsjednika SAD-a navodi – kao prvu reakciju – na sljedeća parcijalna razmišljanja:

Izbori u SAD-u su bez sumnje izborni proces najpraćeniji od svjetskih medija. I u našim zemljama u stopu ih je slijedila neprekidna ideološka kampanja, koja predstavlja SAD kao jednu od najnaprednijih demokracija na svijetu. To se neprekidno ponavljalo i guralo u uši u Italiji i to upravo kad se ta zemlja pretvara u poprište bezobzirne izborne kampanje za tobožnjeg «običnog» čovjeka, a ustvari radi se o duboko reakcionarnoj kampanji, kakvo je i javno financiranje partija, dok se lako zaboravlja da se američka izborna kampanja zasniva isključivo na privatnim financijskim  sredstvima te da je ona ovog puta koštala rekordan iznos od 6 milijardi dolara. Stoga samo miljarderi ili prijatelji miljardera mogu imati aspiracija da sudjeluju u izbornoj utrci za američkog predsjednika. A u toj zemlji politički  kao i izborni sistem (koji bi neki htjeli uvesti i u Italiju i vać smo na dobrom putu…) je znanstveno programiran kako bi zadržao netaknutu vlast dominantnih klasa, a u slučaju SAD-a, kako bi učinio vječnom vlast dva velika politička centra: Demokratske partije i Republikanske partije.

Te dvije partije se natječu, istina, koji put vrlo žestoko, oko ovog ili onog aspekta tekuće politike, ali unutar dinamike alternacije, koja se na kraju uliva u takozvani bipolarni sistem i sistem koncentracije vlasti, što u samoj stvari predstavljaju čvrste točke američkog sistema vlasti. Ovaj put je to bilo vidljivo iz oproštajnog govora Romneya, ultrareakcionarnog kandidata republikanske partije (čiju izbornu pobjedu sigurno nije želio ni jedan demokrat na svijetu), koji je odmah osigurao Obami svoju lojalnu i konstruktivnu suradnju, naravno u interesu nacije (tim više što republikanci u Kongresu imaju  solidnu većinu te će moći vrlo opasno uvjetovati sve odluke predsjednika). To će vjerojatno Obaminu politiku u drugom mandatu usmjeriti desnije u odnosu na prvi mandat.

Uostalom, sve je to već viđeno u prve 4 godine Obaminog predsjednikovanja, koje je također bilo dočekano – s  mnogo iluzija – od velikih sektora napredno orijentiranog svijeta u Americi i internacionalno – kao pravi pravcati progresivni zaokret, no radilo se samo o iluzijama, koje su jako brzo bile slomljene i to vrlo očito i glasno – evo samo nekoliko primjera – s agresijom i ratom na Libiju, sa početkom stvaranja vojnog obruča oko Kine, sa vojnim uplitanjem u Siriji (radi se o neobjavljenom ratu), te stalnim prijetnjama otvorenim ratom toj zemlji i Iranu, sa zamašnim povećanjem vojnih troškova (samo za posljednjih 6 mjeseci ti su troškovi u Americi porasli za 13%, što je doprinijelo povećanju bruto nacionalnog dohotka za 5%…) te zbog nesposobnosti (ili nemogućnosti ili pomanjkanju dobre volje) da se ograniči kolosalna moć financijskog kapitala u unutrašnjim i vanjskim poslovima zemlje – a takvo ponašanje financijskog kapitala predstavlja jedan od dubinskih uzroka svjetske krize.

Nije zacijelo slučajno da je Obama izabran (sa minimalnom razlikom od 2%) više nego na talasu nada i emocije, usporedivih s onima iz 2008, već prvenstveno zbog straha, što su ga najizloženiji sektori stanovništva osjetili u odnosu na rasističku i fašistoidnu agresivnost Obaminih protivnika – u odnosu na one plašljive mjere socijalne zaštite (posljednje žalosne ostatke države blagostanja u minimalističkim terminima), koje je Obama uveo na primjer na području zdravstva. Istina je isto tako da je Obama – koji je ovaj put vodio izbornu kampanju sa mnogo umjerenijom retorikom nego 2008 godine, dobio negativan glas od 60% bijelog stanovništva SAD-a (stanovništva koje je bilo zavedeno ultrareakcionarnom kampanjom republikanskog vodstva) te uspio gotovo samo za tanki dašak izbjeći izborni poraz i to  zahvaljujući značajnoj podršci ženskog dijela izbornog tijela (kojeg je prestrašila antiabortistička kampanja), dok je 93% Afro-Amerikanaca glasalo za njega, kao i 70% stanovništva hispanskog porijekla i 73% azijskog stanovništva.

A to sve govori u kolikoj se mjeri američko društvo u cjelini pomaklo udesno.

Taj pomak ka desnici tim je ozbiljniji, jer se događa u situaciji otežanoj svjetskom ekonomskom krizom kapitalističkog sistema, koja ima strukturalnu osnovicu i Obama će se morati suočiti s unutarnjom situacijom vrlo duboko razjedenom krizom, sa javnim dugom koji je poprimio astronomske razmjere; i sa dugom prema inozemstvu, koji je najveći na svijetu, uz neprestani porast nezaposlenosti, koja se u realnim omjerima može cijeniti na 13-14% te sa stagnacijom ekonomije.

Situacija bi mogla biti znatno otežana i čak postati opasna već u prvom semestru iduće godine, pred tako zvanim «fiskalnim ponorom» (što se takve perspektive tiče u tome se Obama danas slaže s republikancima) te će ona biti afrontirana drastičnim rezanjem javnih troškova (ali nipošto vojnih troškova…), a sve bi to moglo dovesti do istinske slike ekonomske regresije u najvećoj imperijalističkoj sili svijeta, osim što će to značiti ogromne žrtve za najsiromašnije slojeve njenog stanovništva.

Na internacionalnom planu (izuzev izraelske vlade, koja je u Rumneyu vidjela solidnijeg podržavatelja nemjeravanog rata s Iranom) ponovni Obamin izbor izgleda da je dočekan s izvjesnim olakšanjem, iako iz najrazličitijih motiva, od strane upravljača drugih zemalja.

Taj je izbor dobro dočekan u Italiji od tandema Monti-Napolitano (a oni su autentični upravljači zemljom), budući da su oni ove godine izravno i lično s Obamom dogovorili najglavnije političke pravce Italije.

Ovaj je izbor dobro dočekan i od glavnih upravljača EU, koji Obamu doživljavaju kao podržavatelja Eura i zaštitnika političke i ekonomske stabilnosti Evropske Unije, u okviru velike euro-atalntske ose, koja počiva na snazi NATO-a, u odnosu na Romneya, koji je bio više od Obame izolacionist i manje ga je zanimala sudbine EU, a daleko je bio zainteresiraniji za tekuće konfrontacije na Pacifiku.

Rusija i Kina ponovni izbor Obame smatraju manjim zlom (a tako se na njega gleda u od svih zemalja BRICS[2]-a i njima bliskih zemalja) između ostalog, zato što će tako postojati veći pristanak, da se osnaži OUN i da se tamo rasprave stvari, u odnosu na izraziti unilateralizam Romneya.

U odnosu na Rusiju Romney je naviještao žestoku eskalaciju i kontranapad, i čak je došao do toga da je Putinovu Rusiju nazvao «geo-političkim neprijateljem». U odnosu na Kinu najavljivao je zaleđivanje odnosa i «efikasnije» mjere od sadašnjeg Obaminog suprotstavljanja, a ovaj je već izjavio da želi koncentrirati u Istočnoj Aziji dvije trećine pomorskog i aeronautičkog vojnog potencijala SAD i tamo premjestiti preko pola miliona vojnika.

Svijet strahuje da ekonomsko i političko propadanje najmoćnije imperijalističke velesile svijeta ne navede njene najreakcionarnije i najekstremnije komponente, da u rješavanju suprotnosti ne upotrijebe organski svoju vojnu superiornost, pribjegavajući satirućoj vojnoj nadmoćnosti, kojom SAD raspolažu u odnosu na preostali svijet, te da ne pokušaju na taj način izaći iz ulice vlastite ekonomske krize te da ne požele da povrate «manu militari» vlastito planetarno vodstvo.

Ta strepnja nije bezrazložna. Organsko nastavljanje takvih političkih pravaca moglo bi dovesti svijet na rub novog globalnog konflikta.


[1] Nacionalni sekretar, odgovoran za vanjske odnose PdCI (Demokratske partije talijanski Komunisti)

2) BRICS – Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: