Nomonyday – manifestacija u Rimu protiv aktualne vlade


”Pišući o manifestaciji održanoj u Rimu 27. oktobra  2012, učesnica iz Trsta, novinarka i profesionalni historičar- istraživač, dala je sliku zemlje, koja poslije velikog zamaha u drugoj polovini XX stoljeća, nezaustavljivo nazaduje …”

piše Claudia Cernigoj

Pišem polemički u odnosu na sve one novinare, koji s indignacijom neprestano govore o mogućoj cenzuri ili prijetnjama cenzurom od strane vlasti, no nikad ne oklijevaju da sami cenzuriraju vijesti, kad im se ove ne dopadaju (i vidi slučaja, uvijek im se ne dopadaju, kad su protiv konstituirane vlasti). Jučer je ulicama Rima prošlo na desetke hiljada osoba (možda ne baš 150.000 kako je javio Cremaschi, ali svakako jako puno), a kako su na to reagirali mediji? Ostavivši po strani činjenicu da dnevni listovi grupe Espresso nisu uopće izašli zbog štrajka i da je list Fatto Quottidano dao pristojan prikaz, preletavajući tekstove dnevnih vijesti na netu i prevrčući vijesti novinskih listova, mogu kazati sljedeće.

Data je samo pokoja sporadična vijest, gurnuta na kraj strane o unutrašnjim događajima, no jako je naglašena moguća «opasnost» manifestanata (jer se očekivalo «socijalne centre» i pokret protiv brzog vlaka za Francusku «no tav» –no treno alta velocità, a svi su oni, kako je opće poznato, ružni, opasni i zli, ali činjenica, da su manifestaciju sazvali sindikati i to sindikati iz baze, tako zvani Cobas – Comitati di base, o tome nigdje ni jedne jedine riječi). Zatim javljaju o jajima pobacanim po zidovima, o natpisima i o jednom (jedinom – slovom i brojem!) zapaljenom sanduku za smeće, te o kraku ogromne manifestacije, što se izdvojio na kraju i htio provocirati sukobe (do kojih uopće nije došlo). Il  Gazzettino di Venezia navodi parolu, a bilo ih je na stotine, koju je nosio neki manifestant iz Toscane, a na kojoj je stajalo «Monti, osvijetli nas, daj va…»(tre, što je naravno list protumačio kao poziv Predsjedniku Montiju, da sam sebe zapali. O stotinama i hiljadama ostalih slogana i parola baš ništa).

Ni jedne jedine riječi o Savezu Sindikata iz baze, koji su došli u Rim iz cijele Italije, počevši od onih iz željezare Ilva iz Taranta pa do studentskih sindikata iz baze, ni riječi o sindikatima iz baze građana, o onima koji se bore za zaštitu prirodnog ambijenta, o svima onima, koji su došli da zahtijevaju bolji život, da kažemo u dvije riječi, bolji život za kojim težimo i na koji smatramo da imamo pravo u ovim godinama velikog progresa, u kojima, po riječima sopstvenih vlada, živimo.

Šteta što se po njima progres mjeri u slapovima cementa što padaju na gradove, a ne napretkom u zdravstvenom osiguranju, te u investicijama, ali ne u kulturu, već u podivljalu građevinsku djelatnost, u ponovno dovođenje gasa i otvaranje gasnih pogona, a ne u štednji energije, pa zato treba biti strpljiv, i ništa ne mari što će se u takvom projektu progresa snaći k’o riba u vodi (jer se snalazi i pliva k’o riba u vodi već decenijama)  niko drugi do mafija odnosno organizirani kriminal, što će novci otići na vojne troškove, a ne na socijalnu zaštitu, a još manje na stvaranje eko kompatibilnih i društveno korisnih radnih mjesta.

Zato onaj koji se protivi od vlasti nametnutom modelu treba da bude kriminaliziran, pa ako ne uspiju infiltracije i ako ne dadu rezultat provokacije te u glavni grad dođe 100.000 osoba, koje u potpunom redu manifestiraju, u tom slučaju o tome najbolje ni glasa, treba prešutjeti, treba minimizirati, o tome se ne smije govoriti.

Ako se režim (da, režim, jer ova vlast nije izabrana na slobodnim izborima) tako ponaša to kod mene ne izaziva neki naročiti utisak, jer je institucionalna dužnost vlasti cenzurirati opoziciju. Ali da se svi organi štampe tako nisko spuste i da se toliko dodvoravaju režimu, koji i njima ukida financijska sredstva, jest stvar, koja me još uvijek može indignirati, ne samo kao građanku i političku aktivistkinju, već i kao nekog ko pripada kategoriji novinara, kojoj sam se odlučila pripadati prije više od trideset godina, čim sam završila gimnaziju, jer sam smatrala da je nužno proizvoditi informacije, a ne propagandu, te da ljudi moraju biti upoznati sa činjenicama više i dublje no što to dozvoljava vlast svojom cenzurom, jer je to bio jedini put za stvaranje javnog mnjenja, koje bi bilo u stanju da odlučuje i u čije se ruke moglo staviti upravljanje zemljom.

Bila je to utopija generacije koja je stala na životnu pozornicu sedamdesetih godina prošlog vijeka imajući pred očima američki analitički žurnalizam (sjaćate li se još Watergatea?), ali i talijanske novinare -istraživače kao što je bio Nozza, koji je pucao k’o iz puške i sve one novinare analitičare, koji su otkrili u kaontra-istragama, što su ustvari značili «državni pokolji».

Ta se novinarska kultura izgubila i danas imamo informacije (istinske, a ne propagandu) jedino zahvaljujući volonterima odnosno onima koji žive događaje i o njima govore na mreži, ali nažalost doseg takvog novinarstva dopire jedva do nešto više publike od onih, koji se tim stvarima bave.

Zato ne čudi, što imamo takve političare, kakve imamo, što najveći dio populacije pada ničice pred vlašću i pasivno i bez otpora prima ono što joj politička klasa nameće, a to čini zato, jer alternative –nema.

Sumnjiv zavšetak; jako lijepa manifestacija, toliko ljudi, toliko poruka, dobro sam se osjećala i uvijek sam optimist, ali ostaje problem: šta da se radi? A naročito kako raditi, jer na kraju krajeva jest, bilo nas je mnogo, ali malo, ako se uzme u  obzir ukupno aktivno stanovništvo zemlje, jer važni sindikati, oni s kojima se mora računati,  nisu toga dana izišli na ulice, a radnici slijede sindikate s kojima se mora računati, a ne avangardu, čak i kad se slažu s avangardom, a isto vrijedi i za partije, pa se treba začuditi nad činjenicom da su bili prisutni i Talijanski komunisti i Savez ljevice, iako su se u zadnji čas, u predvečerje manifestacije od nje disocirali Partito democratico comunisti italiani i cijeli Savez ljevice, ali ostaje problem, kako će istupiti Savez ljevice na sljedećim izborima.

Naglašavam potpunu otsutnost pristaša Beppe Grilla (glumca koji vodi mase protiv svih postojećih partija i za odustajanje od politike, prim. prev.), koji bi trebali pokazati svoj odnos prema aktualnoj vladi. List «La Repubblica» definirao je našu manifestaciju vintage pokretom. Šteta što se vintage odnosi na najbolji period Italije, period socijalnih dostignuća i priznavanja prava, onih prava koje je «moderna» Montijeva vlada već potpuno izbrisala i skinula s dnevnog reda, u ime «rigoroznosti», koja uvijek i jedino pogađa one najslabije.

Očekujem rezultate sicilijanskih izbora.

Cladia Cernigoi koja danas nosi borbeno ime Vintege.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: