No Volverán


”Naši! Možda se sjećate kad sam sazvao naš skup na Bastilli. Govorio sam: «Kuda smo krenuli? Izgubili smo se! Mimoilazili smo se, da bi se opet pronašli!» Svi ste znali o kome i o čemu sam govorio, nije bilo potrebno daljnje objašnjenje. I ovdje ponovo govorim o istom. Odmah znate o kome se radi: o našima! To je očito. Prvo, počevši od boje kože.  Svuda je dominirala ta prelijepa kestenjasta boja, koja krasi najljepša ljudska bića. Ovdje je boja kože socijalni znak. To je bila prava plima sirotinje, koja je došla iz četvrti grada u kojima stanuje narod. Ne kažem da nije bilo svih mogućih mješanaca! Ništa nije šarenije od karibske mase: hiljadu tonova boje i šarenilo odjeće zasićuje sve, cijelo vrijeme. Ovdje se ne vide dronjci. Već samo siromašni i nevidljivi kako se tu kaže, da bi se označilo one što nepostoje za oči važnih ličnosti. Niži slojevi i siromašni u odjeći vlastite klase, sa licima vlastite klase, sa vlastitim političkim sloganima, ti su siromašni i ti poniženi činili su najveći dio ljudske rijeke, koja se tu stvarla. To me se najdublje kosulo i nagnalo mi suze na oči. ”Prokleti na zemlji” u pokretu.”

piše Jean Luc Mélenchon

Uzmite u obzir da je ova bilješka prešla Atlantik. Ona se dakle otisnula od sveg mogućeg u ovakvom načinu življenja. Živim magično usporenim ritmom u odnosu na onaj kojim sam živio posljednjih mjeseci. Pa ipak ne bih mogao kazati da sam sasvim napustio bojno polje. Ovdje u Venezuali pomalo sudjelujem u izbornoj kampanji za predsjedničke izbore, koji će se održati sljedećeg oktobra.  Ispričat ću vam ponešto od jednog od ovih izvanrednih dana, u kojima sam pronašao toliko zajedničkih crta sa našim prilikama.

Našto ću kazati i o položaju PSA koja je će pretstavljati potpis političkog trenutka započetog u Francuskoj. Ali ću govoriti i o pobjedonosnoj borbi žena iz Sodimedical. Posebno ću mjesto ostaviti cijeni koštanja izborne kampanje. To će mi dozvoliti da naglasim apsolutnu nepravdu izračuna po na osnovu kojeg se dodjeljuju javna sredstva u izbornoj kampanji, pri čemu se uopće ne vodi računa o predjedničkom izboru! Zašto? Isto tako bacit ću pogled i na Paragvaj. Moje ponašanje predstavlja pravi očaj za one koji ne trpe da se gleda igdje drugdje osim na «prave probleme»,  što im stoje ispred nosa, a koji se tiču isključivo njihovog crkvenog zvonika.

Putovao sam u Berquisimeto u avionu. Upravo se tamo trebala tog dana održati «Bolivarska skupština». Grad se nalazi u državi Lara. Dobio sam čast sjediti nasuprot sjedalice na kojoj je stajalo napisano Chavez. Ali je sjedalica ostala prazna, jer «komandant», kako ga ovdje zovu, radi na svojim izjavama privatno na zastorima zastrtom mjestu. Isuviše mnogo sam se bavio takvim stvarima, a da ne bih shvatio njihovu važnost. Vrijeme kad se razmatra ono što se mora kazati ili kad na neki način to treba predstaviti, iziskuje ozbiljan tretman i metodološki razrađen pristup. Jer će nakon toga sve preplaviti izazvane emocije. One rizikuju da izbrišu krhki trag što ostaje na duhovnom planu. A bujica riječi do koje će morati doći, kad za to bude red, ipak zavisi od  prije opisanog. To je situacija, kojom treba potpuno vladati. Nemoguće je preskočiti emocije koje izaziva jedana takva skupština. Uostlom, ne treba se na tome zadržavati, ukoliko se želi upiti ambijent kao i poruka koju on nosi. Mene uvijek obuzmu emocije, kad god sam morao preći preko dvoran gdje su se održavali naši mitinzi. Prestao sam to činiti tek kad sam uvidio da moje kretanje dovodi u opasnost ljude koji mi s toliko topline prilikom dočeka ukazuju dobrodošlicu! To me prilično frustriralo. Ono što sam doživio na licu mjesta u Berquisimeto potvrdilo je moju intuiciju s obzirom na dijalektiku racionalnog i osjećajnog pri nastanku političke poruke. Ono što nas je očekivalo pri našem dolasku TV je nazvala «Bolivskim uraganom», kako bi objasnila slike koje su uslijedile.

Stvarno uragan!

Putem od tri kilometra, kojim su prolazili kamioni, zbijena gomila je neprestano uzvikivala dobrodšlicu, dok smo se vozili. Okupljanje je počelo već pred aerodromom, što nije bilo predviđeno. Vozila pratnje morala su se probijati kroz masu, koja je bila obuhvaćena dvostrukim lancem partijskih aktivista, koji su čuvali prolaz od ljudi koji su se oduševljeno bacali na kola. Pridavljeni naporom, mokri od znoja pod karibskim suncem,  ljudi iz siguronosnog lanca su izvanredno izvršavali svoj dio zadatka! Na njihovim sam mladim licima vidio svjetlo, što ih iznutra obasjava, isto svjetlo, koje sam gledao na svojim mladim drugovima, na mladićima i djevojkama, što su tu istu dužnost izvršavali u Strasbourgu ili u Parizu i što sam ga opazio još sa mnogih drugim podija! Zatim smo sišli s podijuma i popeli se na krov autobusa, koji su se nalazili nasuprot uzvišene pozornice, a koja je u tom času bila potpuno preplavljena masom. I tad je počeo pokret. Nikad nisam vidio toliko političkog oduševljenja koncentriranog na licima i na tijelima ljudi. Na polovini puta primjetio sam da mi suze teku licem.  Pored mene su Max Arvelaiz i Ignacio Ramonet imali neprepoznatljive fizionomije. Oduševljenje i sveti strah koji je nama ovladao u jednom trenutku nemoguće je opisati racionalno. Snaga političke strasti izražene u tom času preoblikovala je sve što je kroz nju prolazilo. Potreslo me nešto što je potrajalo svega nekoliko časaka za sve one koji su se u tome nalazili, a što je zapljuskivalo kamione koji su prolazili kroz masu. To je bilo trenutačno kolosalno oduševljenje, oduševljenje najvećg stupnja za tamo okupljene usporedivo s nekim neprekidnim slapom,  što se sručivao na nas. Izgleda da je to potrajalo cijeli sat. I evo što treba zapamtiti: Sve su to bili naši ljudi, bez i najmanje sumnje.

Naši! Možda se sjećate kad sam sazvao naš skup na Bastilli. Govorio sam: «Kuda smo krenuli? Izgubili smo se! Mimoilazili smo se, da bi se opet pronašli!» Svi ste znali o kome i o čemu sam govorio, nije bilo potrebno daljnje objašnjenje. I ovdje ponovo govorim o istom. Odmah znate o kome se radi: o našima! To je očito. Prvo, počevši od boje kože.  Svuda je dominirala ta prelijepa kestenjasta boja, koja krasi najljepša ljudska bića. Ovdje je boja kože socijalni znak. To je bila prava plima sirotinje, koja je došla iz četvrti grada u kojima stanuje narod. Ne kažem da nije bilo svih mogućih mješanaca! Ništa nije šarenije od karibske mase: hiljadu tonova boje i šarenilo odjeće zasićuje sve, cijelo vrijeme. Ovdje se ne vide dronjci. Već samo siromašni i nevidljivi kako se tu kaže, da bi se označilo one što nepostoje za oči važnih ličnosti. Niži slojevi i siromašni u odjeći vlastite klase, sa licima vlastite klase, sa vlastitim političkim sloganima, ti su siromašni i ti poniženi činili su najveći dio ljudske rijeke, koja se tu stvarla. To me se najdublje kosulo i nagnalo mi suze na oči. ”Prokleti na zemlji” u pokretu. Sa osmjehom na licu. Kao i kod nas kad smo se ponovo našli. Ljudi su se smiješili. I hiljadu osmjeha slivalo se u jedan jedini osmijeh, koji se neprestano zbijao oko kamiona! Sjetio sam slika crno-bijelog filma, kad su Pancho Villa i Emiliano Zapata kao pobjednici ulazili u Meksiko. More siromašnih u seljačkoj odjeći i dronjcima okružilo je njihove konje. Film na koji mislim je naravno nijemi film. Nije bilo popratnih natpisa ni tumačenja. Odmah sam se zapitao, kakve je morala biti buka tada, kad sam vidio te snimke, prošle godine, na izložbi o meksičkoj revoluciji u gradu Arlesu. Taj doživljaj uopće nije usporediv s onim što se čuje. kad se vraća pobjedonosna nogometna momčad ili s bukom oko neke zvijezde pop muzike.  Potpuno je drugačiji ljudski glas u ovom slučaju. Kažem «glas», kako bih opisao boju glasa, koji je imala naša majka, dok nas je ljuljala ili kako prede naša mačka, kako se oglašava životinja koja je gladna ili zvuk, što ga ispušta ljudsko grlo koje viče, kad je ugledalo nešto čudesno. Odnosno bilo koja od od tih poruka, koje nadilaze kratkak spoj riječi. Taj  potpuno osobit zvuk neobičnog događanja među ljudima vama je dobro poznat!  Jedan od onih zvukova, koji su van znani, a da se i ne imenuju: snijeg koji škripi pod koracima, kiša koja lupa o rub prozora, ili koja udara u okna pod jakim pljuskom. Ovdje to je zvuk revolucije. To nalikuje rikanju, kazao je Chavez, a po mojoj estetici to nalikuje uzvicima.

Ma koliko živo bilo odobravanje kad je Chavez prolazio, ni u jednom času nije izbrisalo značenje političkog časa, koji se odvijao. Natpisi, parole, slogani, uzvici i pozdravi, stisnute pesnice što su se neprekidno dizale, vojnički pozdravi, crvene zastave, cijelo vrijeme sve to što je dolazilo iz srca mase zaljepljene oko kamiona, sa grana drveća, sa dva rubnika avenije, ništa od toga ni jednog trenutka nije izbrisalo politički angažman! Nevjerojatna je disciplina ljudi, koji su morali provesti čitave sate u iščekivanju, pa je zatim, nakon prolaska kamiona, nastupilo očekivanje govora, zatim slušanje uz skandiranje slogana i poruka, koje su smisleno pratile govore i uklapali se u događaj. I među svim tim povicima taj grleni uzvik, koji se razlegao poput smijeha: «no volveràn»! Neće se vratiti!

Bilo je to kao četrnaestog jula, možda zato što sam ga spomenuo, Hugo Chavez je odao počast Francuskoj revoluciji. On je objasnio značaj i doprinos tog događaja u pokretu za nezavisnost Venezuele preko ličnosti kakva je bila ona maršala Francisca de Miranda, venecuelanskog vojnika, koji se tukao na našoj strani kod Valmyja i koji je pobjedonosno zapovijedao francuskim armijama u Belgiji protiv agresije feudalne unije Evrope i emigranata. Te Chavezove riječi, podsjećanje na našu krasnu republikansku domovinu i poklici «Živjela!», koji su popratili taj dio govora, kao i boravak u vojnoj akademiji ujutru i uvečer u mjestu Barquisimeto, jako su nas dirnuli, pogodili ste, na tribini, na kojoj smo se nalazili. Za vrstu patriotizma u mojoj verziji, podsjećanje na revolucionarnu Francusku ima ogroman značaj. U njoj je rezimirana suština francuskog identiteta. Chavez je dobro shvatio svu dubinu tog osjećaja: objasnio je kako je Francuska revolucija bila ustvari revolucija cijelog svijeta u mjeri u kojoj je ona zastupala univerzalna prava čovjeka, a ne prava neke zasebne nacije! To čini taj čas tako ozbiljnim u mom pamćenju i daleko zanimljivijim za moju zemlju od susreta novog francuskog predsjednika sa smetenim novinarima, koji su ga htjeli zainteresirati za vlastito kazivanje. No novi je francuski predsjednik također upoznao sličnu mobilizaciju, ukoliko je vjerovati vijestima iz «Ouest France» (Zapadne Francuske). Taj list, koji predstavlja najsektaškije novine, poput lista «Pravda» danas u Francuskoj, i koji me nikad nije počastio davanjem prostora, navodi: »U Brestu je šef države izazvao pravi potres, kolektivnu histeriju». Kako je «Ouest France» zaista desni list, zaključio sam da su, prema njihovom opisu, ljudi koji su se okupili oko Hollandea u Brestu bili ljevičari, jer su opisani kao «histerični». No možda su u Brestu osjetili ponešto žara od one velike vatre, koju sam vidio kako gori, poput požara, u Berquisimeto? Hollande bi se morao čuvati ljudi sposobnih za entuzijazam. Jer će oni na kraju zatražiti razlog i razlog za taj osjećaj.

Po onim vijestima koje sam dobio iz Evrope shvatio sam da smo ušli u novu fazu historije na starom kontitentu. Razina socijalne konfrontacije došla je do odlučne prekretnice. Vijesti iz Španjolske ovdje u Venezueli naši prijatelji mnogo komentiraju. Izazov rudara i represija, koja je uslijedila, jako su utjecvale na njihov duh. Mislim da im jedinstvo jezika dozvoljava da snažnije doživljavaju i da se osjećaju bližim onom što se dešava. Jer općenito primjećujem da ljudi malo znaju o stiskanju «austérité», što se događa u Evropi. Ovdje misle da su svi izvukli pouku iz te politike. To je stoga što vjeruju da su užasi, što su im se dogodili u nedavnoj historiji, kad su ih MMF i Svjetska Banka stezali za gušu, dobro poznati u Evropi.  Prevladava mišljenje, da su ti događaji poslužili kao pouka za sve druge, da su pokazali do čega dovode takve politike. Teško im je shvatiti da to nije tako. Kad objašnjavam da Centralna evropska banka ne posuđuje novac direktno državama svi su zgranuti, moram ponoviti informaciju, da bi bili sigurni kako su je dobro razumjeli. I sve dalje u tom smislu. I ja sam šokiran, uprkos svega što mi je dobro poznato, povraća mi se u kolikoj se mjeri sva zajedno, kao i svako pojedino od naših predviđanja svakog časa pretvara u stvarnost za ljude, koji je žive. Novi plan štednje u Španiji ne znači ništa drugo nego ponovno stavljanje prsta među zupčanike, koji su već uništili Grčku. Kako je moguće da oni koji odlučuju to ne opažaju? Kako se mogu tako ponašati, znajući da to nikamo ne vodi? Udarci koje podnio svijet rada nevjerojatno su žestoki. Pojava ljutitih njuški na ulicama Madrida daje stanju boju, koja će sada pokazati drugo lice borbi što se odvijaju u Španjolskoj. Mjesto «indigniranih» zauzet će «revoltirani». Mislim da će taj tonalitet boje poprimiti i razdoblje koje nas čeka i u Francuskoj. To je faza koja je prethodila u Južnoj Americi finalnom kolapsu , onom koji je nastao, kad je kolosalna masa naroda urlala neka odu svi!»

Ono što mogu reći predviđajući na taj način jesu događanja, koja vode računa o ponavljanju stvarnih iskustava. Svako može potvrditi da politička linija štednje ne otvara nikakav izlaz narodima, koji pristanu na nju. Racesija i bezizlaznost bijede njena su konstanta, sve do eksplozije. Ali ono do čega je došlo u Južnoj Americi, u jednoj zemlji za drugom, sada se dobro instaliralo i na našem kontinentu. Brodolom Grčke o tome najbolje svjedoči. Španjolska upravo ulazi u tu smrtonosnu spiralu. Ni ona neće iz nje izaći. Logika govori da bi uskoro trebali početi politički manevri oko stvaranja velike političke koalicije za spasavanje politika štednje. Ti ljudi su takvi. Kad se Hollande pojavio na grčkoj televiziji, kako bi pozvao ljude da radije glasaju za desnicu nego za drugu ljevicu, to je na neki način značilo nastupanje te neumoljive alijanse eurokrata, kako bi održali svoje planove prema odnosno protiv svih. Pa čak i protiv digniteta ljudi!

Takav niz događaja pobuđuje mnoga pitanja koja sam upravo postavio. Zašto ljudi, koji rukovode, donose odluke koje su toliko očito kontraproduktivne? Zašto španjolski vođa Mariano Rajoy donosi plan koji direktno vodi u recesiju, jer će recesija samo pojačati budžetske poteškoće, kojima bi on trebao ovladati? Budući da je karakter posljedica ovih odluka u takoj mjeri predvidiv, pogađa se, kako se tu situaciju može i mora čitati i na sasvim drugačiji način. Ostavimo po strani činjenicu da su ti upravljači bilo ideološki bilo lično korumpirani. Potrudimo se zamisliti da oni vjeruju vlastitoj propagandi. Tada se može pomisliti da oni zaista ozbiljno misle, da su se tu našli i tu ostaju, da bi ispravili «pogreške u upravljanju» svojih prethodnika. Da «na svaki način treba platiti dugove» i sve ostalo. Ta se muzika najčešće čuje. Nju se sluša u Grčkoj, u Španjolskoj i u Francuskoj, i čuje se kako je «zemlja živjela iznad vlastitih sredstava i mogućnosti». Dug je navodno nastao zbog neodgovornog trošenja. Zamka je u tome što takvo tumačenje dobro funkcionira. To je lako povjerovati, jer se čini očitim to što  oni tvrde. Ali to je samo priča. Ona ne odlijeva ozbiljnoj analizi činjenica.

Počnimo ispočetka. Čega smo to previše potrošili? Zašto je značilio živjeti iznad vlastitih mogućnosti živjeti kako smo dosad živjeli? Fiskalna i ekonomska historija dozvoljava da nađemo sam početak nastanka, uostalom relativan, javnog duga. Neću navesti isključivo trenutak, kad je postalo nemoguće za državu financirati taj dug kod Centralne Banke i kad se ona morala okrenuti, zbog institucionalnih obaveza, prema tržištu privatnih banaka. Želim se vratiti na memenat u kojem je desnica zajedno sa socijalnim liberalima počela snižavati razinu poreza na profite kompanija i na pojedinačnu dobit. Ukoliko smo živjeli iznad mogućnosti to je stoga, jer smo smanjili naša primanja odnosno sredstva, kojima se raspolagalo. I tu pustimo po strani klasni konflikt kao faktor objašnjenja. Prihvatimo uvjerenje da je to činjenica, kako je najavljeno, nužna «da bi se ponovo zahuktala ekonomija i povećala konkurentnost poduzeća», i sve ostalo – pričam ti priču. A ipak rezultate svi vide: ništa se nije od predviđenog obistinilo. Činjenice su to demantirale na najokrutniji način i upravo se one najsurovije suprotstavljaju takvoj politici! Ona ne funkcionira! Otuda dosljednost sistema treba sasvim drugačije čitati. Radi se o organizaciji, koja je stvorena s ciljem da učini mogućim i da protežira kolosalan privatni danak, onaj koji financijski sistem uzima od cijelog društva. Financijska renta i njena zaštita je jedina logika sistema, a ne ta tobožnja volja, da se uradi ovo ili ono, već prema uobičajenim najavama onih, koji donose krupne odluke.  U tom smislu ono što uobičajeno nazivamo i predstavljamo kao «krizu», kao provizornu nepravilnost do koje je došlo zbog lošeg upravljanja u prošlosti ili sadašnjosti, nije uopće to za što se izdaje. Ono što zovu «krizom» jest pravilo, norma, poželjan i profitabilan način funkcioniranja sistema.

S gledišta društvenih relacija, koje takvo stanje povlači za sobom, sistem, kako bi funkcionirao, može se promatrati kao metod konfrontiranja onih, koji od njega profitiraju nasuprot onima, koje on punktira tj . iz kojih on iscjeđuje životnu moždinu. I pored svega, što o tome može kazati i u što možda on i vjeruje, Mariano Rajoy organizira Španjolsku na način, kako bi se mogla nastaviti pljačka zemlje od strane financijskog sistema i to pod uslovima, koje je taj financijski sistem sam odredio. Nema nikakve «krize» u tom smislu, zato što je «kriza» samo naziv izvjesnog društvenog konfrontiranja. Ono počinje od finacijske sfere i odražava se u svim dijelovima, koji su s njom povezani ili od nje ovise. Na svakoj etapi konfrontiranja agenti sistema, bilo da su glupi ili da sami vjeruju u njegovu neophodnost, predstavljaju podređivanje kao zdravorazumski zahtjev! Još bolje: radi se o nužnosti moderniteta, o izboru za budućnost. Sve što tome ne odgovara ocrnjuju kao «ideologiju». Vama je ta muzika poznata, zar ne, prijatelji? U početku joj vjeruje veliki broj ljudi. Većina se podređuje tom sviranju, makar uz roptanje. Propaganda u tom slučaju radi punom parom. Ona se uostalom nikada ne zaustavlja. Zatim dolazi čas, kad se i najveći blesani, a to znači srednje društvene kategorije, koje su vjerovale da će u tome naći vlastitu računicu, nađu u tolikoj mjeri izgažene, da se bude. «Mi imamo porodice» viču manifestanti u Madridu.  Kao da pozivaju vlade da se vrate u stvarnost, kako su to upravo oni učinili. Uže se sve jače zateže. Dok ono izdržava, logika sistema sve će više povećavati tenzije. Ta je logika nategnuta sve do samog vrha društvene hijerahije svih oniih, koji primaju plaće. Sve do posljednjeg časa propaganda radi punom parom.

Čitajte zaprepaštavajući Joffrinov uvodni članak koji se odnosi na PSA, kako biste  shvatili do koje mjere sistem može biti brutalan, kad se radi o njegovim metodama mentalnog trovanja.  Dva grama protesta prije tri kitice pjesmice apela na pokoravanje dominantnim normama i pravilima ideološkog prokazivanja anti-mondjalizacije. Taj pobješnjeli socijalno-liberalni upravljač medija  vidi u aferi PSA »groblje francuske ideološke iluzije» ! Intelektualno to je premještanje na drugu stranu. Naročito ukoliko dolazi od ljudi koji govore, da su ljudi ljevice. No, politički, mi nemamo boljeg saveznika. Ti ljudi održavaju cijelu cjelcatu javnost u stanju neprekidne zgranutosti, koje se ne može drugačije završiti nego ekplozijama poput onih, koje su se već dogodile u Latinskoj Americi.  Jer na kraju krajeva i čitaoci «Nouvel Observateur»-a, mada smrtno zatrovani  onim što čitaju, također «imaju porodice»! I neće im Joffrinov opijum omogućiti da jedu niti će im taj otrov osigurati dostojnu starost! Betonski zid koji grade mediji, što izazivaju halucinacije, objašnjava zašto se toliko ljudi srednje klase ili čak srednje više klase, obraća nama kao mogućoj intelektualnoj alternativi.

Kod nas u Francuskoj sistem konfrontiranja koji izaziva «kriza» uputio se u fabrike. PSA danas. To nije za nas najgori slučaj. Radi se o radničkoj sredini, koja je visoko strukturirana od strane sindikalnog pokreta. Bitka će dakle imati kontroliranu formu i njom će se upravljati tako da će se ublažiti zakretanje šije od strane vlade  ili od strane gazda. Jutros, četvrtak je, u Karakasu, na to sam pomislio odmah, čim sam se digao, i čuo za plan masovnog otpuštanja u PSA. Drugovi su me obavještavali već o situacionom planu Aulnyja odnosno grada u kojem djeluje velika sekcija Partije ljevice (Parite de Gauche). A isto tako naša nacionalna ekipa iz toga izvlači veliki poticaj za borbu. No u meni je sve kuhalo. A ja sam tako daleko! No tamo su očito sve naše raspoložive snage na svom mjestu. Drugovi se dakle spremaju da se podignu, ako ih na to pozovu. Kao obično, mi smo na raspolaganju radničkim sindikatima. Mi ćemo aplicirati poruke, koje će im biti uručene od strane onih koji se bore. To je naš nauk. Zato nismo politički inertni. Partija ljevice upravo podsjeća na svoj stav kod donošenja zakona, koji je zabranjivao burzovne mahinacije i za moratorij na otpuštanja ovog ljeta. Želim podsjetiti, kad je taj zakon protiv burzovnih mahinacija bio podnesen u Senatu prošle godine od Dominqua Warona, senatora Fronta ljevice, da su za njega glasali i socijalisti. On je mogao dakle da uđe na skupštinsku debatu i mogao je stupiti na snagu prije otvaranja radova Parlamenta. Počinje ciklus otvorenog socijalnog konfrontiranja, no mislim da nova vlada uopće to ne shvaća. I nije jedina. Kako se to već događalo u prošlosti, mnogi će predstaviti problem kao «istinsko ekonomsko pitanje», vezano za «konkurentnost poduzeća». I tako dalje. Vama je poznata ta pjesmica. A koliko će njih istaći činjenicu, da PSA na kraju krajeva stvara više od pet stotina milijona Eura dobiti? I koliko će ih potsjetiti na ono što je očito: tržište je bolesno zato što je njegovo otvaranje potpuno nekontrolirano. Na primjer: troja od pet Ranaultovih kola, koja se prodaju u Francuskoj, dolaze iz delokaliziranih fabrika. Ta ekonomska melodija treba da se sada primijeni i na PSA. I to se i radi, jer su ostali nekažnjeni svi ostali konstruktori automobila,  koji su se ponašali na isti način. To isto pitanje odnosi se na neophodno ekološko mijenjanje automobilske industrije, koje već jednom treba da dođe na rd. I u ovom slučaju taj se problem ne može rješavati prema našim vlastitim željama. I ustvari cijelo istraživanje i cijeli razvoj tog velikog poduzeća što ga predstavlja automobilska industrija, već je delokaliziran, prema prethodnom planu iz prošle godine! Ponovo se dopustilo da imperij radi što god hoće. Treba primijetiti također diskretnost «analiza» kod bilansi politika «redukcija cijene radne snage», koju je vodila prethodna vlada i to neprekidno! Mislim u prvom redu na ukidanje profesionalnog poreza! Raskošan poklon u visini dvanaest milijardi Eura «poduzećima» dat bez ikakve protuusluge!A i nova vlada krenut će tim istim putem smanjivanja troškova radne snage, budući da ona želi u svoje ruke preuzeti cijelokupno organiziranje nacionalnog ekonomskog modela kao i onog evropskog. To nadilazi ono što radnici mogu lokalno učiniti. Njihova se borba mora oslanjati na odlučnu podršku kako od strane vlade tako i na  zakonodavnu pomoć. Za to će se boriti većina poslanika Fronta ljevice, koji se nalaze u Parlamentu. Sada ćemo vidjeti što znače brbljarije o «korisnom glasu», kad se budemo našli ispred zida naše socijalne borbe.. Nažalost.

Zato je u srijedu moj dan sa vremenskom razlikom od šest i po sati u odnosu na Francusku bio izvrsno započeo. Bio sam primio poruku Laurence Sauvage. O Laurenci sam već govorio na ovom mjestu. Ona je nacionalni sekretar Partije ljevice zadužena za socijalnu borbu. Nasljedila je katastrofalno stanje nakon kolegice, koja je bila veoma vješta u pisanju tekstova i sastavljanju preporuka, što su nalikovale papskim propovjedima, ali je bila potpuno nesposobna za bilo kakvu konkretnu aktivnost u bilo kom vidu. Mnogo njih ne bi baš mnogo davalo na profesionalnu budućnost Laurence,  mlade žene bez političkog iskustva, koja je najednom našla katapultirana usred ljutog kvocanja i galame i to u sredini kojom obično dominiraju muškarci. Bilanca njenog djelovanja bila je takva da ti stane dah. A koji je njen recept?  Boriti se! Raditi! Laurence uopće ne staje. Ona je uvijek tu. Ne iza pisaćeg stola niti se krije osjećanja moći, koja žučljivo govori. Ona odlazi na lice mjesta, zove, telefonira, daje podršku, dolazi i vraća se, i tjera i mene, kad god je to moguće, da dolazim i odlazim i da stalno budem s njom u komunikaciji. Moj prvi posjet, nakon predsjedničke kampanje, bio je na Laurencino inzistiranje, posjet tim ženama u borbi! Laurencea je učinila središnjim pitanjem Partije ljevice borbu žena u postrojenju Sidimedical i raspalila plamen interesa za borbu tih radnica. Njoj dugujem što sam tako često navodio baš tu borbu u svojim govorima i u javnim prilikama jednostavno zato što me ona neprekidno potanko informirala o svemu, što se događalo. Jutros mi je sms i mail koji sam dobio od nje natjerao suze na oči. Poslije toliko mjeseci ispunjenih tjeskobom, bez plaće, poslije odluka pravosuđa na koje se oglušivalo, poslije ponovnog upućivanja na suđenje, te žene su konačno pobijedile! Zamišljam radost na licu mjesta. U mojim očima suze. Vidim mirno i odlučno lice Angelique, koja je bila junakinja  u prvim redovima te borbe. Evo Laurencine poruke: »Dobar dan svima, ukoliko je trebalo da danas sunce zasija u punom sjaju, trebalo je da to bude već od same zore! Dobili smo bingo! Radnice Sodimedicala su pobijedile u bitci protiv grupe Lhoman&Raucher.  Grupa je osuđena da isplati plaće sa kaznom od 1.000 Eura na dan zbog zakašnjenja. Ili još jasnije: presuda zahtijeva da se nastavi s proizvodnjom u Plancyju. Kad smo kojiput sumnjale i mislile kako je sve izgubljeno, iako smo im redovno i neprekidno pružali podršku i davali im moralni oslonac i putem telefona, ova nam pobjeda dokazuje kako nikad nije ništa propalo! Bravo za njih i za njihove advokate. Dala sam izjavu za štampu još jučer navečer, ali priznajem ti, to je pravi potres, jer je prvi poziv Angélique Debruyne, njihovog «vođe», bio upućen Partiji ljevice, kako bi i mi izravno uživali u njihovoj pobjedi. Poljupci, Laurence.» 

Sad sam podnio svoj račun troškova izborne kampanje u izvrsnom obliku, kako se to mora. To je bio titanski posao za dva druga koja su to morala učiniti, za Maie-Pierre Opandi, moju financijsku mandatorku i za Jean-Pierre Massona, njezinog odanog suradnika u ekipi. Samo da bi se znalo, treba objaviti kako je u ovom slučaju taj predsjednički izbor značio 15.000 skeniranih dokumenata, 4.800 podnsenih stavaka za računovodstvo, 2.400 izdanih čekova samo za Udruženje finaciranja i računa izborne kampanje «JL M 2012», 2.000 radnih sati, koje je izvršio tandem, što  sam ga upravo naveo. I naravno, što sam zaboravio kazati…Upravo započinje period suradnje sa Komisijom zaduženom za verificiranje regularnosti svega navedenog u izbornoj kampanji. Mislim da mi je dužnost podsjetiti vas, kako sam ja lično odgovoran sa pravnim posljedicama za sve što se činilo. Ja moram platiti iz vlastitog džepa ukoliko podneseni računi za izbornu kampanju budu odbačeni. Mene će kazniti, ukoliko je neko ovdje ili ondje varao te na moja leđa natovario troškove, što će se vidjeti kod ovog cjepidlačenja oko podnošenja računa. Vidi se koju ulogu pri tom ima kandidat. I vide se rizici, kojima je on izložen. Jer naravno u tom računskom krugu ima uvijek stavki za koje se mora preuzeti odgovrnost. Kad su se održavali izbori za evropski Parlamenat osoba, koja je bila odgovrona za jedan od deprtmana, otputovala je na ferije, a da nije podnijela dokumentacijuu. Trebalo je usred jula mjeseca sve ponovo rekonstruirati  i ponovo posjetiti sela i gradove i izvući dokumente, koji se moraju podnijeti računovodstvu. Ovog puta se radilo o sasvim drugoj stvari: 2.000 računovodstvenih dokumenata, koji su pristigli svi zajedno svega četrnaest dana prije zatvaranja roka za podnošenje računa i sve ih je trebalo primiti, pregledati  i opravdati u visini sume, koja je iznosila više od milijon Eura! Ležernost ponekiput graniči sa sabotažom i od toga me obliva hladan znoj  u retrospektivi

Ukoliko su toliki rizici natovareni na leđa kandidata kako ne ukazati prstom na golemu napravdu javnog sistema financiranja. Kako vam je poznato javne subvencije političkim partijama dobijaju se pod izvjesnim uslovima. Treba imati bar minimalan broj glasova u minimalnom broju departmana, kako bi se dobilo to financiranje. Gdje je tu nepravda? Evo je. Predsjednički izbori jednostavno uopće ne ulaze u taj račun. Samo se računaju glasovi, koji su dobijeni u legislativnim izborima! Razumije se da je to žestoko zavrtanje šije nama, dok se favoriziraju vodeće partije u tom tipu izbora i to dvostruko! Tako smo mi kao kandidati odgovorni za sve, ali ne uživamo nikakve financijske beneficije. Uzeti u obzir i rezultate predsjedničkih izbora čini mi se da je jednostavno pravičnom mjerom koja bi trebala postojati u jednom pravnom sistemu, koji ja neprekidno kvalificiram kao suštinski nepravedan.

Žalim također naglasiti, iz duhovitosti, još jedno čudaštvo. Kandidati koji dobiju milijon glasova u toku predsjedničkih izbora, kad glasa cijela zemlja, ne moraju kasnije ići na ponovno zaokruživanje, u dva kruga glasanja, što predstavlja pravu vučju zamku, da bi bili moropomazani i da bi tako mogli predstavljati francuski narod u nacionalnoj Skupštini! Ukooliko se zna da je jedan poslanik izabran otprilike ukoliko dobije prosječno trideset hiljada glasova, podijelite to sa četiri milijona glasova, koje sam ja dobio na svoje ime, i vidjet ćete da moje predstavničko mjesto vrijedi jednako koliko i veliki broj mjesta onih, koji sada sjede u parlamentu. Zabavlja me i razmišljanje o još jednoj osobitosti. Jedan od bivših Predsjednika Republike držao je kako je mudro da svlada znanje ustavnog prava na kraju vlastitog mandata i time je automatski postao član nadzornog Savjeta, čija je dužnost nadgledanje ustavnosti zakona. No  ne smatra se dovoljnim i ne vrijedi isto to za kandidata za predstavljanje zemlje, koji je dobio milijon glasova na izborima održanim mjesec dana ranije. A ipak ga se drži odgovornim za te izbore i u civilnom pravu odgovoran je za sve račune, koji su podneseni za vrijeme njegove izborne kampanje. Pa da li je baš lijepa te peta Republika?

U prethodnoj zabilješci spomenuo sam državni udar u Paragvaju. Smatram da mi je dužnost da i dalje pratim i dajem informacije o onome što čitam o tome. Radim to naravno kako biste i vi znali. Znati znači biti pripremljen. Važno je znati na što su sve spremni naši protivnici i koja je uobičajena politika Sjedinjenih Država prema njihovim buntovnim susjedima. To omogućuje da se stvari drugačije postave, kad oni udare medijskom s propagandom protiv «diktatorskih» vlada naših prijatelja u Južnoj Americi i na Karibima. I ja to činim kao izazov. Ono o čemu vam govorim nigdje nećete naći! Zamislite da se tako nešto događa na Kubi ili u Karakasu! Štampa pod zna se kojim utjecajem pucala bi od članaka i od «reportaža» napisanih od «lokalnih korespondenata», kojima smo obično obasipani, čim neka ljevičarska vlada treba da bude dovedena u pitanje! Za mene je važno da izliječim vlastite čitaoce od svih mogućih načina kojima se oni navode na zaboravljenje onoga što su u suštini ti  vajni «mediji na koje se treba pozivati», kad se radi o međunarodnim pitanjima. Dakle, «oboreni» predsjenik Fernando Lugo obratio se nacionalnom i međunarodnom javnom mnjenju. Nađite bilo kakav trag o tome u novinama, koje čitate! On opisuje kako od sada živi njegova zemlja , nakon «puča». Njegov je tekst naslovljen: « Reći ne nasilju nelegitimnog režima i kazati ne pučistima!» iz njega doznajemo kako se uspostavlja politička represija krupnih razmjera. Tako dvojici senatora, Carlos Filizzola i Sexto Pereira, koji su odbili glasati protiv izbacivanja Ferdinanda Lugoa, danas pučisti prijete ni više ni manje nego izbacivanjem iz zemlje! Ali poštoji i nešto još gore. Novi predsjednički pretendent je na čelu velike firme koja prodaje pesticide. On je dakle najuže povezan s CANAVE-om, organizacijom koja kontrolira sjmenje. Mnogi njegovi zaposlenici bili su otpušteni pod optužbom da su «pristalice Lugo-a». Ovdje bi borba protiv pučista morala istovremeno postati i borba za ekologiuju. Ali političko otpuštanje bilo bi pravi poloitički poklon, da se radilo o namještenicima sa Kube ili iz Venezuele.  A u ovom slučaju? Ništa! Čep je jako čvrst. I međunarodni apel Ferdinanda Lugoa znači primjer za Italpu Binacional, najveću hidroelektranu na svijetu! Njen sadašnji generalni direktor iz Paragvaja, koji je na čelu partije predsjednika – vlasnika pesticida, najavio je otpuštanje 300 zaposlenih. Razlog za to. Oni su «ljevičari».

Medijska šutnja odnosi se i na izvjesne domene, koji obično imaju otvorene nerve na površini kože, kad se o tome radi.  Govorim o sakrosanktnoj obrani progoonjenih kolega jer su «isključivo radili svoj posao» ili o «slobodi štampe» niti o uobičajenim brbljarijama te kaste! Jer novi režim u u Paragvaju upravo se ustremio i želi zauzeti javnu televiziju.! Oni koji se nalaze na tom mjestu pružaju herojski otpor. Odsada im se prijeti masovnim otpuštanjima, kako bi se njihov slomio otpor. A o tome svi na svijetu šute ! Sada će vam biti jasno koliko vrijede jecaji zaliveni suzama nekih tobožnjih liječnik,a kad se radi o slobodi štampe i koliko vrijede sve njihove brbljarije o toj temi! Njihova indignacija ukazuje na postojanje mulja, a njihova šutnja  u ovom slučaju pokazuje koliko ona može potrajti! Gotovo naivno Lugo se ipak obraća ovoj bagri: «Ove činjenice treba da pozovu i nacionalno i internacionalno javno mnijenje i sve demokrat, muškarce i žene u regiji i u zemlji, kao i sve međunarodne institucije i regionalne ustanove, da ne posustanu sa svojim optužbama, kako bi spriječili da silovanje demokracije i nasilje nad Ustavom u Paragvaju ne ostanu nekažnjeni!» Apathie, Duhamel, Menard, Elkabbach, pritecite u pomoć!

http://www.jean-luc-melenchon.fr

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: