Trotsky (Isaac Deutscher)


(“Staljin- politička biografija” str. 60, 63/64 (različiti ulomci), Globus, Zagreb, 1977)

«Na prijelazku iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće jaz između marksista i takozvanih «legalnih» marksista postao je nepremostiv. «Legalni marksisti» (nazvani tako zbog toga što su marksističku  doktrinu propovijedali samo u onom apstraktnom obliku koji je bio prihvatljiv za carističku cenzuru) bijahu okupljeni oko nekoliko uglednih ekonomista i sociologa (Struvea, Tugan-Baranovskog, Bulgakova i drugih) koji su primjenjivali marksističku metodu na polju sociološke i ekonomske analize, ali su ignorirali ili otvoreno odbacivali revolucionarne aspekte i postavke marksiszma. Rascjep je izazvao veliku pometnju među pristašama marksizma, i to pogotovo zbog toga  što je već dosta dugo marksizam nesumnjivo privlačio mnoge ljude prilično umjerenih gledišta. Naime, marksistička kritika «individualnog terora» i organizatora atentata stvarala je dojam da se marksizam može slobodno uvrstiti među tadašnje umjerene revolucionarne doktrine. Plehanov i Lenjin (i njihovi manje ugledni i manje eminentni prijatelji kao što su bili Axelrod[1], Vera Zasulič i Martov) morali su vraški zapeti da svladaju tu pometnju, da ponovo istaknu revolucionarne zaključke svog učenja, i da razdvoje liberale i prave socijaliste.»

piše Isaak Deutscher

«Drugi, mnogo važniji, događaj počeo se zbivati u srpnju (julu) u jednoj od mnogih stražnjih prostorija socijalističke Maison du Peuple u Bruxellesu (prostoriji punoj bala vune i buha), a završio je u Londonu u drugoj polovici kolovoza (augusta). U Bruxellesu se napokon bio okupio Sveruski kongres socijaldemokrata, što su ga pripremili i organizirali «iskraši». Zapravo je to bio prvi pravi kongres ruskih socijalista, premda ga povjesničari, iz poštovanja prema propalom sastanku u Minsku 1898, nazivaju drugim kongresom. Nekoliko dana nakon početka kongresa delegati su otkrili da njihove dolaske i odlaske motre carski špijuni, pa se zato kongres brže-bolje preselio u London. Delegati su se nadali da će se na kongresu ostvariti ono za što se borila i zalagala Iskra, to jest da će se napokon osnovati sveruska socijalistička stranka. Ali do toga nije došlo, jer je upravo na tom kongresu započeo rascjep ruskog socijalizma na dvije struje, boljševičku i menjševičku, na revolucionarne i na umjerene, na «tvrde» i «meke», kako su se u početku nazivali.

Zasjedanju «iskraša», na kojem je došlo do prvih okršaja, predsjedavao je dvadeset i trogodišnji Trotsky, ali samo zato što se stariji vođe nikako nisu mogli složiti da bilo koji od njihovih kandidata bude predsjednik radnog predsjedništva.

Četrnaest ili petnaest godina nakon tog početka, taj će raskol prodrmati Evropu i svijet isto tako žestoko kao druga jedna šizma koju je 400 godina ranije izazvao Matin Luther, ali su se njezini počeci doimali više nego trivijalno. Nema sumnje da je katedrala u Wittenbergu bila manje groteksno poprište rađanja reformacije nego što je to za rađanje boljševizma bilo ono skladište u briselskoj Maison du peuple s balama punim buha. Luther je uputio izazov papinstvu u obliku devedeset i pet teza , koje je pribio na vrata vitemberške katedrale, dok se Lenjinov izazov u početku svodio na jednu jedinu malu klauzulu u jednom kratkom pasusu. Dok je Luthera iznenadila, ali i odmah poslije moralno ojačala silina otpora njegovim idejama, Lenjina je tako uznemirio i toliko ojadio rascjep što ga je izazvao da je odmah nakon završetka kongresa dobio živčani slom.

Navodno su Lutherove teze bile poznate čitavoj Njemačkoj već četrnaest dana nakon njihova objavljivanja, dok je Lenjinov prvi član Statuta partije dugo ostao nepoznat širokoj javnosti. Pa ipak, lopta koju je Lenjin ubacio u igru povijesti toga srpnja i kolovoza (jula i augusta) 1903. još je i danas u igri.

Prvi član statuta partije imao je definirati tko se može smatrati članom partije. On naoko nije za sobom povlačio nikakva principijelna pitanja, pa čak ni taktička. Kongres je o njemu počeo raspravljati kao o isključivo organizacijskom pitanju, i to nakon što se već složio o zajedničkom programu i prihvatio rezolucije o taktici. Pred delegatima su se našla dva prijedloga teksta toga člana. Lenjinov prijedlog je glasio: »Član Ruske socijaldemokratske radničke stranke svatko je tko prihvaća njezin program, tko materijalno pomaže stranku i osobno sudjeluje u radu jedne od njezinih organizacija.» Drugi prijedlog podnio je Martov. U prijedlogu teksta bile su riječi «osobno sudjeluje u radu jedne od njezinih organizacija» zamijenjene formulacijom «osobno i redovno surađuje (sa strankom) pod vodstvom jedne od njezinih organizacija». Dvije formulacije su bile na prvi pogled gotovo istovjetne, pa se zato prepirka koja se oko njih razvila doimala poput sitničavog cjepidlačenja. Ali ispod toga krila su se dva različita i čak protuslovna poimanja orijentacije i organizacijske strukture stranke.

Lenjin je stajao na stanovištu da se članovima stranke mogu smatrati samo oni koji redovno, stalno, sudjeluju u njezinu ilegalnom radu, i da formalno samo njima pripada pravo da utječu na njezinu politiku. Lenjin nije želio uključiti u stranku simpatizere i suputnike stranke, čiji je broj rastao, i to nije htio bez obzira na to jesu li oni intelektualci ili radnici. Po njegovu shvaćanju članovi organizacije, koja je morala biti tajna, trebalo je da budu vojnici revolucije, ljudi koji su dobrovoljno prihvatili njezinu disciplinu i spremni su da se potpuno potčinjavaju direktivama i instrukcijama centralnog rukovodstva. Stranka se ne može pouzdati u simpatizere, suputnike, da će biti nepokolebljivi, čvrsti i pouzdani vojnici revolucije – oni mogu za nju biti samo bezlična i u svemu kolebljiva civilna rezerva. Partija, kako ju je zamišljao Lenjin, mora biti koherentna, čvrsta iznutra i povezana, ona mora biti u najvišem stupnju centralizirana organizacija, posjednica nepogrešive udarne moći.

Ako se u njezine redove budu primali hiroviti i, u načelu, kolebljivi simpatizeri, njezina će se snaga razvodniti, rasplinuti, a oštrica njezine udarne moći otupjeti. Lenjin je iznio tezu da se upravo takva opasnost krije u Martovljevoj mutnoj i nejasnoj formulaciji, koja od članova zahtijeva samo suradnju po direktivama organizacije umjesto da im nameće disciplinirani rad unutar same organizacije.

Lenjin je polazio od pretpostavke da partija treba da bude u prvom redu oruđe revolucije. S tim su se doduše svi slagali, ali se nisu slagali u gledištima o tome, kakav oblik treba dati tom oruđu. Obje strane spora smatrale su kako se podrazumijeva da oni svi jednako gledaju na sam karakter revolucije, iako su doduše još i prije kongresa urednici Iskre  maglovito osjećali da u općim gledištima na to razlike ipak postoje, pa su se za to napola u šali, podijelili na «tvrde» i na «meke».

Lenjinova «tvrdoća» bila je izvan svake sumnje. «Od takve su tvari načinjeni razni Robespierrei!» rekao je Plehanov jednom zgodom govoreći o svom bivšem učeniku, koji je tako očito nastojao osvojiti vodstvo pokreta rušenjem «stare garde». /…/Lenjin je bio poražen, jer je Martovljev prijedlog bio prihvaćem sa 28 protiv 23 glasa. Lenjin je lijepo primio poraz. »Smatram da naše nesuglasice nisu tako važne i tako krupne da bi ugrožavale opstanak partije». /…/

Menjševici su mislili da partija mora biti zamišljenja kao prilično široko i zato labavo organizirana stranka, koja treba da ide za tim da obuhvati čitavu radničku klasu i socijalistički orijentiranu inteligenciju i da se na kraju s njima poistovjeti. To se poimanje temeljilo na uvjerenju da je socijalistička politička orijentacija urođena radničkoj klasi  te da se čitav proletarijat može slobodno smatrati potencijalnom socijaldemokratskom strankom.  Lenjin je smatrao da je takvo gledanje na radničku klasu naivno; on je gledao na nju kao na golemu heteregenu masu, koju dijele razlike u porijeklu i pogledima na svijet i koju razbijaju grupni interesi. Prema njegovom mišljenju svi dijelovi radničke klase nisu bili sposobni da postignu visok stupanj socijalističke svijesti i duhovne izgradnje, a neki su dijelovi radničke klase bili duboko ogrezli u neukosti i praznovjerju.

Lenjin je neumorno ukazivao svojim protivnicima na poznatu okolnost da je socijalizam bio unijet u radnički pokret izvana, da su ga u nj unijeli građanski intelektualci, kao Marx, Engels i drugi, i da je to najbolji dokaz da nema smisla oslanjati se na nekakav «urođeni» socijalizam masa. Partija mora biti organizacija izabranih i oprobranih pojedinaca, organizacija politički najprosvećenijih i najhrabrijih pripadnika radničke klase, njezina avangarda, koja neće zazirati od odlučne i disciplinirane akcije.

Menjševicima je to zvučalo kao zlokobno ponavljanje «blankizma», doktrine vođe pariške komune, koji je vjerovao da se revolucije može ostvariti jedino neposrednom akcijom male konspirativne manjine što se ne obazire na volju većine. Blankazam je bio «anatema» za sve marksiste, pa je zato Lenjin zapeo da pobije tu optužbu. Po njegovu mišljenju, rekao je, revolucija može pobijediti, samo ako je želi i ako je podupire većina naroda – po tome se njegovo mišljenje razlikuje od Blanquijevog. Ali, smatrao je Lenjin, revoluciju mora predvoditi aktivna i do najvećeg mogućeg stupnja organizirana manjina, i u tome je njegovo gledanje bilo u suprotnosti s gledanjem menjševika i zapadnih socijalista – kao na primjer Kautskog i Rose Luxemburg, koji su stali na stranu menjševika.

Gledajući dalje u prošlost, da u prošlosti pronađu daljnje analogije, menjšavici, a pogotovo Trotski koji je u početku bio njihov vatreni glasnogovornik, optuživali su Lenjina da je «jakobinac», ali njega ta optužba nije smetala.»


[1] Od sve djece Trotskog i Natalije Sedove preživjela je jedino unučica. Najmlađeg sina mu je ubio Staljin, kćer se ubila u Njemačkoj po izbornoj pobjedi Hitlera, a sin umro (misli se ubijen od političkih protivnika) na jednoj privatnoj klinici u Francuskoj, od operacije sliijepog crijeva. Unučica se udala  za Axelrodovog unuka i otišla živjeti u Izrael. Danas potomci Axelroda i (po babi) Trockog žive u Izraelu i to u onim isturenim naseljima, koje je Izrael «preoteo» Palestincima…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: