Negrijanci i nemogućnost juriša na Zimski dvorac


”Cijeli se problem i svađa okreće oko poimanja tko stvara društveno bogatstvo i šta je društveno bogatstvo uopće. Po negrjancima proces intenzivne industrijalizacije, kad su postojale goleme armije industrijskih radnika je zauvjek završen i društveno bogatstvo stvara se danas ne samo proizvodnim nego i kognitivnim (intelektualnim) radom i takvim operacijama (financijskim, intelektualnim, kulturnim i ostalim) da je velik dio tog bogatstva virtualan, neopipljiv, nematerijalan te da je to suvremeno bogatstvo ne samo stvoreno od cijelog društva, već da je i društveno korišteno… Prema tome, govoriti u klasičnim marksističkim kategorijama je donekle prevaziđena stvar. I među negrijancima postoje keynesijanci i postkeynesijanci, koji su u međusobnoj prepirci. Sam Negri je napao Melénchona (Front ljevice u Francuskoj) i njegovo shvatanje proizvodnje, profita, nacionalne države i klasne borbe u nacionalnim okvirima. On takav pristup smatra zastarjelim i nebitnim za marksizam u XXI stoljeću. Negrijev je stav da su nacionalne države prevaziđene ekonomskim razvojem, da je tako usmjeren i društveni razvoj te da je današnji svijet multinacionalan i multikulturan, a isto vrijedi i za proizvodnju, pa i za proizvodnju roba, bogatstava i znanja. Na što «klasičari» lusurdijanci (pristalice profesora Lussurda i Burgia, klasičnih marksista)  odgovaraju, da to nije tako, da je takvo gledanje nonsens i navode za primjer Kinu, koja se «obogatila» klasičnom proizvodnjom dobara odnosno roba (materijalnom proizvodnjom, a ne «virtualnim» radom!) i citiraju je kao primjer državnog obuzdavanja samovolje tržišta, što po mišljenju lusurdijanaca dokazuje da je proleterska državna organizacija ipak neophodna te da je jugoslovensko viđenje i pokušaj «odumiranja» države, kako se pokazalo, bio utopijski nerealan te je vidno do čega je doveo…Na ovo negrijanci repliciraju da je svaki nacionalazim, osim kad je antikolonijalizam, poguban…Dovoljno je baciti pogled na afričke zemlje, koje su sigurno imale pozitivne i progresivne antikolonijalne pokrete, ali klanje na nacionalnoj, etničkoj ili plemenskoj osnovi (što je u suštini sve isto…ili vjerskoj) Tutsija i Hutua nije valjda nešto pozitivno…A takvih nacionalističkih, tribalnih, religijskih i rasističkih pokreta od Balkana preko arapskih i afričkih zemalja postoji mali milijon i oni su svi ne samo gnusni i opasni, već vuku nazad, u prošlost, a potrebno je ići naprijed, u budućnost…”

piše Jasna Tkalec

Umjesto Zimskog dvorca Kafkin Zamak

 

Ljetnja škola Uninomade ove godine je održana od 6-9 septembra na Trasimenskom jezeru kod Perugie. Središnja tema diskusija bio je biokapitalizam. Prvog dana raspravljalo se o medijima, zatim o ratnim zbivanjima i Mediteranu, a suština disusije bile su ekonomska i financijska kriza i mogući putevi njenog prevladavanja i otpora. Pored Tonija Negrija, u izvjesnom smislu glavnog gurua ovog pravca promišljanja marksizma, u diskusijama  su sudjelovali profesori filozofije  Mezagra i Vercellone te  profesor ekonomskih znanosti Lucarelli. Judith Revel govorila je o biopolitici, a Tulio Massarelli i Giampalo Cialchi Novati o ratnim bubnjevima, što postaju sve glasniji.

Glavni spor i raspra, oko koje postoji suštinsko neslaganje, jest sukob u viđenjima i iščitavanju suvremenosti Negrija i negrijanaca  s «kasičnim» marksistima – izdavačima časopisa «Critica marxista» i tumačima marksističke misli u XXI stoljeću. Njihovi glavni predstavnici su profesor  Domenico Lussurdo (iz Urbina) i  Alberto Burgio (iz Perugie).  Toni Negri (koji privatno izjavljuje kako je bio simpatizer titoističke Jugoslavije te žali zbog njenog rušenja) smatra kako lenjinizam na žalost više ne odgovara suvremenom društvenom razvitku, jer više nema ni zimskih dvoraca u nekadašnjem vidu, ni onih koji su na njega jurišali. Svijet je doživio suštinske metamorfoze, proizvodni procesi, sam rad i radni procesu su bitno izmijeni. Uzaludno je obljepljivati zidove Lenjinovim slikama, time se nimalo neće izmijeniti današnjica, ni aktuelni tokovi (bio)kapitalizma, niti će se to bitnije utjecati trenutak, koji svijet proživljava. Kule i tvrđave suvremenog (bio)kapitalizma, što sputava ljude i uvjetuje sve njihove životne manifestacije, prije su usporedive s Kafkinim Zamkom no sa Zimskim dvorcem iz doba Lenjina i Oktobarske revolucije.

Cijeli se problem i svađa okreće oko poimanja tko stvara društveno bogatstvo i šta je društveno bogatstvo uopće. Po negrjancima proces intenzivne industrijalizacije, kad su postojale goleme armije industrijskih radnika je zauvjek završen i društveno bogatstvo stvara se danas ne samo proizvodnim nego i kognitivnim (intelektualnim) radom i takvim operacijama (financijskim, intelektualnim, kulturnim i ostalim) da je velik dio tog bogatstva virtualan, neopipljiv, nematerijalan te da je to suvremeno bogatstvo ne samo stvoreno od cijelog društva, već da je i društveno korišteno… Prema tome, govoriti u klasičnim marksističkim kategorijama je donekle prevaziđena stvar. I među negrijancima postoje keynesijanci i postkeynesijanci, koji su u međusobnoj prepirci. Sam Negri je napao Melénchona (Front ljevice u Francuskoj) i njegovo shvatanje proizvodnje, profita, nacionalne države i klasne borbe u nacionalnim okvirima. On takav pristup smatra zastarjelim i nebitnim za marksizam u XXI stoljeću. Negrijev je stav da su nacionalne države prevaziđene ekonomskim razvojem, da je tako usmjeren i društveni razvoj te da je današnji svijet multinacionalan i multikulturan, a isto vrijedi i za proizvodnju, pa i za proizvodnju roba, bogatstava i znanja. Na što «klasičari» lusurdijanci (pristalice profesora Lussurda i Burgia, klasičnih marksista)  odgovaraju, da to nije tako, da je takvo gledanje nonsens i navode za primjer Kinu, koja se «obogatila» klasičnom proizvodnjom dobara odnosno roba (materijalnom proizvodnjom, a ne «virtualnim» radom!) i citiraju je kao primjer državnog obuzdavanja samovolje tržišta, što po mišljenju lusurdijanaca dokazuje da je proleterska državna organizacija ipak neophodna te da je jugoslovensko viđenje i pokušaj «odumiranja» države, kako se pokazalo, bio utopijski nerealan te je vidno do čega je doveo…Na ovo negrijanci repliciraju da je svaki nacionalazim, osim kad je antikolonijalizam, poguban…Dovoljno je baciti pogled na afričke zemlje, koje su sigurno imale pozitivne i progresivne antikolonijalne pokrete, ali klanje na nacionalnoj, etničkoj ili plemenskoj osnovi (što je u suštini sve isto…ili vjerskoj) Tutsija i Hutua nije valjda nešto pozitivno…A takvih nacionalističkih, tribalnih, religijskih i rasističkih pokreta od Balkana preko arapskih i afričkih zemalja postoji mali milijon i oni su svi ne samo gnusni i opasni, već vuku nazad, u prošlost, a potrebno je ići naprijed, u budućnost…

Najveća je dilema negrijanaca (na koju bjesne lusurdijanci, koji su s druge strane osumnjičeni  za marksističku ortodoksiju i inkrustacije «staljinizma») što činiti, jer se bez UE i bez Eura ne može, ali UE pritišče ljude težinom mlinskog kamena i čini im život nemogućim (posebno je odvratna u provođenju štetne liberističke prakse sve glomaznija birokracija UE), dok je Euro kao moneta pravi kavez, koji brani slobodu, onemogućuje štampanje novca, što Amerikanci uvelike rade, te je stoga siromašnim zemljama (i ljudima ) u EU još gore, a kriza postaje još žešćom. A na sve to odgovora nema, jer povratak na nacionalne države i na nacionalne monete nije i ne može biti odgovor. Puta nazad u prevaziđeno i zaostalije – što su svakako nacionalne države i nacionalne monete kao i retrogradne nacionalističke grimase – nema. To nije i ne može biti odgovor na zahtjeve radnog stanovništva u XXI stoljeću. Veća multinacionalna i multikulturna zajednica i veće ispreplitanje ekonomija svakako je korak naprijed u odnosu na nacionalnu uskogrudnost.

Ekonomisti prave razliku između monetarizacije i financijarizacije…To je vrlo teško prevesti na naš jezik, jer nema dovoljno ekonomskih izraza, budući da tih ekonomskih operacija na ovim prostorima gotovo i nema. Stvaranje bogatstva vrijednosnim papirima i njihovim trgovanjem, što je u SAD postalo općom pojavom i dovelo do nekoliko pucanja ekonomskih balona (prvo new economy, potom vrijednosnica odnosno vrijednosnih papira i kredita, koje je Greenspan dobro zalivao sredstvima Centralne banke te posljednja kriza, koja je počela u SAD-u 2007 pucanjem «balona» tako zvanih suprime kredita, a potom se kriza prenijela i u Evropu), ipak je bar na neko (prilično kratko) vrijeme obogatilo priličan broj ljudi, koji se stoga u Americi nisu više borili za povećanje plaća ni nadnica i dopustili su da im se oduzmu sva sindikalna prava i uništi socijalna država, jer su svi trgovali i bogatili se vrijednosnim papirima i posjedovali akcije (dionice). Kad je to ekonomsko tržište puklo odnosno propalo, ostali su bez ičega, a onda se ekonomija preorijentirala na nešto drugo. Istina je da najniži slojevi i dio srednje klase (naročito u Evropi) plaća ceh ovakvih politika, ali istina je i da se društvo bogati i da se bogatstvo uvećava (iako su odnosi radničkih i managerskih plaća 1:400). Takve razlike su u drugoj polovini XX stoljeća bile nezamislive, ali je jednako nezamislivo bilo da izostanu i velike kolektivne pobune protiv opisanog stanja. Teško je ne samo predviđati budući razvoj situacije, nego i sadašnju taktiku borbe. Financijskim špekulacijama trajno su se, u konačnici, obogatili samo malobrojni, a troškove novčanih gubitaka mora snositi cijela zajednica. Sve je jako povezano s kretanjem, i to globoalnim, ekonomije, a oko toga ne postoji slaganje u pogledima ne samo negrijanaca i «tvrdih» marksista, već ni samih ekonomista, koji primjenjuju marksistički način mišljenja. Osim toga stvari su se toliko razgranale i razvile, da se i ekonomisti međusobno teško razumiju i još teže slažu, budući da oni koji se bave financijama i novcem imaju na to drugačije poglede od onih koji se bave konkretnijim granama ekonomije, proizvodnjom i prometovanjem roba.

Moguća viđenja bolje budućnosti

Sad negrijanci zamišljaju kako bi stvorili u EU jednu banku koja bi funkcionirala kao «kasa uzajamne pomoći» nekad u socijalizmu (na mutualističkom principu) i bila nezavisna od tržišnih oscilacija. Jako se zanimaju za ideju kliringa i za sve tekstove i upute o toj temi. Naime, ideja je kao jedan od mogućih izlaza, da u budućnosti ne postoji novac, već da postoji isključivo moneta. Paradoks ove zamisli je i u neprevodivosti izraza, koji se odnose na nova gledišta o finacijskom poslovanju. Odnosno jedna je od zamisli negrijanaca da ne bude novca, koji je kapital tj. društveni odnos i kojim se /tuđjim radom i makinacijama/stvara i napuhuje vrijednost kapitala, a da postoji isključivo moneta kao sredstvo razmjene, jer se ipak moraju nabavljati stvari i za njih nekako plaćati (ne može za cipele ili kruh i mlijeko dati u zamijenu «kognitivni rad» odnosno neka intelektualna usluga) stoga mora postojati nekakva moneta za svakidašnje životne potrebe. Dakle moneta će uvijek postojati, ali ono što se francuski zove «l’argent» novac (a to je naslov Zolinog romana, koji objašnjava i ilustrira funkcioniranje burze) ne treba da postoji…To su samo neke od ideja…borbe protiv tako zvanog «financijskog stvaranja», odnosno kreiranja novih načina bogaćenja novčanim operacijama, koje su stvarno …dim, i koje prave (koliko jednostavno varanjem toliko i obrtanjem nepostojećeg kapitala) bogatstvo iz ničega, da bi se potom sve strmoglavilo, pa ponovo izmislilo nešto novo u tom općem hazardiranju, u koje je danas uvučen cijeli svijet i tiče se cjelog društva, a zove se svjetska ekonomija. Zato suvremeni kapitalistički ekonomsti stalno ističu potrebu povjerenja i zahtijevaju povjerenje u vlastite financijske institucije, jer se u protivnom cijeli sistem ruši. Pri tom je prije pucanja posljednjeg financijskog balona jedna američka banka (Fanny Mae i Freddie Mac s početnim kapitalom od 83 milijarde dolara izdala kredita za 5.200 milijardi, u neodrživom odnosu 1:65 !) dala primjer do koje se mjere danas vara i hazardira, daleko smjelije nego u kockarnicama, a u pitanju su zarade i uštede velike većine ljudi, jer su upravo one pretvorene u burzovne akcije…Negrijanci razmišljaju kako napraviti monetu koja bi nadvladala tržište i kapital-odnos, a omogućila notrmalan život. Jer normalna razmjena i moneta su neopohodni, a novac kao društveni odnos i njegovo prometovanje, koje stvara i uvećava kapital treba prevazići. U tome je suština ideje: samo niko nema pojma kako to realizirati. Ideja je zanimljiva, pitanje je koliko je i kojim načinom i putem može postati ostvariva.  Na prigovor negrijancima, da oni ne znaju koji je pravi put – njihov je odgovr da ni kapitalizam u sadašnjoj fazi razvoja također ne zna koji je to put dalje te se i on  prepušta slučaju i fantaziji, kako da se izvuče iz škripca…Lenjin je mrtav, Zimskog dvoraca za osvajanje jurišem također više nema: razvoj je otišao nezamislivo dalje. Morao bi se roditi neki novi Lenjin, budući je Marx živio odavno: ekonomija se našla upred Kafkinim Zamkom, a suvremenici su zbunjeni…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: