Socijalistička partija Nizozemske: Nova nada radikalne ljevice?


”Ovaj će članak detaljnije analizirati sadržinu i karakter SP, a ne njezinu funkciju primjera. Ono što pada u oči kod svake oduševljene reakcije na izborne rezultate SP je nedostatak interesovanja njezinih inozemnih obožavatelja za politiku i ideologiju ove stranke. Ali tko pažljivije gleda, vidi da SP ne zauzima prostor  ‘lijevo od’ ili ‘pokraj’ socijalne demokracije, već sâmo mjesto tradicionalne socijaldemokracije, i to u njezinome populističkom obličju. SP zauzima ne samo mjesto koje je upraznila PvdA [Partij van de Arbeid, Nizozemska socijaldemokratska partija] svojom neoliberalnom politikom, već i dio prostora koji je stvorio Pim Fortuyn [bivši maoista, mijenjao silne partije sve više se približavao desnici, bio prvi koji je otvoreno započeo s islamofobijom, ubijen 2002, atentator ljubitelj životinja, a ne islamski fundamentalist]. U drugim zemljama to mjesto zauzimaju tradicionalne socijalističke partije i Zeleni. Zato je viđenje u izbornim rezultatima SP signala ‘skretanja na ljevicu’ u odnosu na tradicionalnu socijalnu demokraciju tek wishful thiking.”

Vlaams marxistisch tijdschrift,  Zomer 2007, Jaargang 41, Nummer 2

Naslov originala: SP Nederland : Nieuwe hoop voor radicaal links?

*U uglastim zagradama opaske i objašnjenja prevoditeljice.

 

 

Piše Luk Vervaet

Nizozemska socijalistička partija (SP)[1], sa korijenima u maoističkom pokretu, uživa   danas  jaku privlačnost među radikalnom ljevicom na Zapadu: nije li SP primjer kako je jedna mala maoistička stranaka uspjela da postane široka  lijeva masovna partija? Nije li SP partija koja raskida s apokaliptičnim uvjerenjem da ‘sitna ljevica’ zauvijek mora ostati tek ‘sitna ljevica’? 

Izborni rezultati 22. 11. 2006.

22. studenog 2006. SP je na parlamentarnim izborima u Nizozemskoj postigla spektakularan rezultat. Bila je to njezina druga izborna pobjeda zaredom. Na lokalnim izborima 2006.  SP je sa 170 otišla na 340 općinskih vijećnika. Na izborima za zastupnike provincija i za Senat 7. 3. 2007. slijedila je treća pobjeda. U predstavništvima provincija „SP će sad zauzeti 83 mjesta“.[2]  U Senatu se SP sa 4 mjesta popela na 12.

Na parlamentarnim izborima studenog 2006. nizozemska SP je broj mjesta povećala za čitavih 16, najveći dobitak od sviju partija. Ukupno je došla na 25 mjesta u Parlamentu i postala po veličini treća partija Nizozemske. Istraživanje izbornih rezultata pokazalo je da je dobitak SP u iznosu od 25% dolazio od glasača PvdA, 20% od Zelene ljevice, 15% od nekadašnje Liste Pim Fortuyn, 13% od lijevih liberala D66 i 8% od CDA [demokršćani, skupljeni od ostataka katoličkih protestantskih partija, jedna od najjačih stranaka u NL, uz Socijaldemokrate i desne liberale- VVD]. Sa 27% glasova SP je najjača stranka među glasačima s niskim primanjima. Proboj SP se čini utoliko značajnijim jer se dogodio u zemlji koja je već desetinu godina potpuno u čvrstom stisku desnice. Ali politička situacija u Nizozemskoj, kao i bankrot politike PvdA, zajedno istodobno predstavljaju i prvo objašnjenje proboja SP.

 

Desno-liberalna Nizozemska

Nizozemska je na starom kontinentu aktivan sudionik liberalne kontrarevolucije koja već nekoliko decenija bijesni svijetom. Nizozemska je jedna od malobrojnih evropskih relevantnih država koja sudjeluje u američkoj Coalition of the Willing za rat u Iraku. Uz Veliku Britaniju, Nizozemska je zemlja gdje je radikalna privatizacija, fleksibilizacija i liberalizacija najdalje provedena. Nizozemska, koja je nekoć imala reputaciju najtolerantnije zemlje na evropskom kontinentu postala je u samo nešto manje od dvije decenije represivna država. Za deset godina, od 1995. do 2004. utrostručio se broj zatvorenika, sa 46 na 123  na 100 000 stanovnika. 2004. je u Rotterdamu stavljen u funkciju prvi ‘brod za zatvorenike’, na kojem se može zatvoriti 280 osuđenika. Ministrica za imigraciju Rita Verdonk (VVD), odlučila je da regionalna policija može da potpiše ugovor o uhićenju nelegalnih migranata! Pobjeda SP je zato primljena kao masovni i radikalni glas protiv nizozemske desno-liberalne i pro-američke politike. U evropskim i američkim medijima pisao se o proboju komunističke ekstremne ljevice.

 

Nizozemska Partija rada (Partij van de Arbeid – PvdA)

Od 1989. do 2002. PvdA je neprekidno bila na vlasti, prvo u koaliciji sa demokršćanima, potom sa liberalima. Zato je PvdA na parlamentarnim izborima svibnja 2002. povijesno kažnjena. Broj mjesta koje je zauzimala u Parlamentu prepolovljen je  sa 43 na 23. Tada im je Pim Fortuyn odnio glasove.  Bart Tromp [ideolog PvdA] je napisao sljedeće o politici ljubičaste vlade [ljubičaste, jer je partijska boja PvdA crvena, a liberalna je plava]: „Pod ljubičastom vladom i PvdA sudjeluje u privatizaciji, marketizaciji i deregulaciji. Ali što su rezultati svega ovoga? Obećano je da će liberalni politički recept dovesti do više radnih mjesta i više blagostanja. Od toga nije bilo ništa. Broj primatelja socijalne pomoći i pored dvadeset godina sanacije, nije opao. Ispod granice siromaštva živi isti broj domaćinstava kao 1981. (640 000). Privatizacija, deregulacija i širenje  tržišta u javnom sektoru nisu ni u jednom aspektu doveli do povećane efikasnosti, bolje kvalitete i nižih cijena, bilo da se radi o provođenju mjera socijalne sigurnosti, u konkruenciji među taxistima ili na nizozemskim željeznicama.“[3]

 Nakon izbornog poraza PvdA nestaje u opoziciji, ali ni tamo nije postigla bolje rezultate. Vrsta ‘opozicije’ koju je vodila PvdA  može se naslutiti iz očitovanja glasnogovornika PvdA zaduženog za ekonomske poslove, u kojem je riječ o dvadeset godina razgradnje javnog sektora i dostignuća svijeta rada. „Od 1980tih provodi se zamašan projekt deregulacije, liberalizacije i privatizacije. Isksutva sa njim su različita i dijelom negativna. PvdA želi izvući pouku iz ovih iskustava, ponovno razmisliti o ravnoteži između tržišta i države. To znači da pojedine javne službe sa stajališta PvdA ne dolaze u obzir za privatizaciju. Ovdje se može misliti na zatvorski sustav i sektor pijaće vode. PvdA misli da se ne može riskirati u pitanjima garantija za dobar zatvorski sustav i za  kvalitetu pijaće vode. Država treba u ovim sektorima ostati dominatni igrač. To međutim ne znači da  za privatizacijom više ne treba prestati težiti“.[4]

Suprotno većini drugih evropskih socijaldemokratskih partija, PvdA je odobrila rat protiv Iraka i slanje 1100 nizozemskih vojnika u Irak.

Prvog lipnja 2005. 62% nizozemskog pučanstva glasalo je na referendumu protiv Evropskog ustava. Na ljevici je jedino SP pozvala glasače da glasuju protiv. Zelena ljevica i PvdA pozvale su pučanstvo da glasa za i zato su bile kažnjene. Na webstranici PvdA moglo se pročitati: „Zašto je PvdA pristalica Evropskog ustava? Evropa nam je donijela mir i blagostanje Za to se u zadnjih pedeset godina vodila žestoka borba. Istodobno Evropi još puno toga potrebnoga manjka. Sa Ustavom će Evropa  postati još socijalnija, sigurnija i borbenija nego što bi bila bez njega. Osim toga, Ustavom se postavljaju granice Evrope, čime Nizozemska može ostati prosto Nizozemska. PvdA se zalaže za jaku i socijalnu Nizozemsku u Evropi. Ustav to omogućava. Zato je PvdA za evropski Ustav“.

 

Rezultat tridesetogodišnjeg rada

U svojem govoru nakon izborne pobjede, predsjednik SP, Marijnissen, kaže: „Još prije  trideset godina pioniri SP su učini sljedeći izbor: zalagati se za ljude, za bolje društvo. Sad je došlo do velikog proboja“.[5] SP, dakle, nije jednodnevni leptir.

Povijest nastanka SP 60tih i 70tih godina ne razlikuje se od povijesti mnogih drugih maositičkih partija u Evropi koje su proistekle iz ili osnovane protiv tradicionalnih komunističkih partija, u Nizozemskoj CPN. CPN je osnovana 1917., 1991. je raspuštena a  većina članova je ušla u Zelenu ljevicu. CPN je 1946. dobila 10% glasova na parlamentarnim izborima. Do 1986. je uvijek imala po nekoliko zastupnika u Parlamentu i stanoviti utjecaj u poduzećima. 1960tih CPN se nije htjela opredijeliti u sukobu kineskih i ruskih komunista. Međutim, na kongresu 1964. CPN ipak izjavljuje: „Ono što nam KP Kine nudi kao blistavo oružje, već trideset godina leži na hrpi zarđale gvožđurije komunističkog pokreta“. „Maoisti“, koji su se držali kineske linije izbačeni su iz partije. Nakon isključenja oni osnivaju MLCN (Marksističko-lenjinistički centar Nizozemske). Unutarnji konflikti vodili su cijepanju na MLPN (Marksističko-lenjinistička partija Nizozemske ) i KEN (ml), (Nizozemski ujedinjeni komunstički pokret –marksisti-lenjinisti), koji je osnovan 1970. KEN je igrao ulogu u štrajku lučkih radnika u Rotterdamu 1970. Suprotnosti unutra KEN (ml) dovele su 1971. do istupanja jednog broja članova, koji su 1972. osnovali Socijalističku partiju (SP).[6]

Uzroci rascjepa između KEN (ml) i SP ticali su se prvenstveno maoističkog koncepta „linije prema masama“. Od Mao Ze Donga svi maoisti ovoga svijeta naučili su da se mora „primijeniti linija rada s masama“. Moralo se saznati što ljudi misle, kako vide stvari, što su spremni učiniti, a što ne. Dok ke KENml naglašavao ulogu „lenjinističke avangarde“, SP se opirao njihovom „intelektualizmu“ jer se nije pokazivalo zanimanje za svakodnevne nevolje ljudi. SP se odlučio za „misaono blago naroda“. SP je KENu spočitavao dogmatizam i sektaštvo i stavljao naglasak na „odlazak među mase i rad među njima“. Nije radna soba, već „praksa“ najbolja škola jer samo svakodnevna borba za bolju egzistenciju može dovesti do ispravne socijalističke svijesti.

Jezgra aktivnosti SP od početka bila je obrana direktnih interesa ljudi. „I prvak Radničke moći, Jan Marijnissen, dijeli ovo mišljenje. SP  samo ispunjava ono što narod zahtijeva“.[7]

Početkom 1990tih SP iz svojeg programa briše marksizam-lenjinizan. Od tada nadalje  SP je željela biti samo ljevičarska partija koja sluša i daje glas onom što živi među radničkom klasom i u narodu. U ime „onog što među ljudima živi“ korak po korak su ljevičarska načela i vrijednosti gurnuti ustranu. SP to opravdava  među ostalim upozoravajući na opasnost prijetnje od desnih ekstremista. Funkcionar SP Kees Postma: „Mi SPovci želimo znati što živi u narodu. Ozbiljno uzimamo što čujemo na kućnom pragu. Mi ne želimo bijes i frustraciju na koje nailazimo odbaciti prostim ‘ah, ti ljudi ne znaju o čemu govore; to je rezultat kapitalističke politike štednje, dalje je sve u redu’. Mi smatramo takav stav nepravilnim, zastarjelim i opasnim. Jer ako ljevica više ne sluša što ljudi govore, onda se ovi okreću desnici. A to više nije ugodna, represivno-tolerantna desnica od prije dvadeset godina. Što se mene osobno tiče, ne bih volio da se za 15 ili 20 godina očajnički pitam u nekakvom logoru za preodgoj kako su to fašisti u Nizozemskoj mogli dobiti većinu“.

Populizam SP će svoj izraz naći u nekoliko brošura koje su digle prašinu: jednoj protiv feminizma (1980) i drugoj o gastarbajterima (1983). Ali pogledajmo prvo njihov preokret ka parlamentarizmu, koji je također svojedobno digao prašinu.

SP 1975. tvrdi da je miran prelaz u socijalizam nemoguć, a nasilna revolucija nužna. Ali ubrzo potom SP vođa Bob Ruers izjavljuje: „Mora se poći od ljudi, dakle ne brbljati o revoluciji. Mnogi ljudi to ne razumiju“. Ispravnu tezu da je „ parlamentarna demokracija najdemokratskiji sustav koji je moguć pod kapitalizmom“, pratio je iskaz da „ne postoji demokratskija inicijativa od parlamentarnog sustava“, a revoluciju nije zamijenila odgovarajuća revolucionarna politika, već prosto “ parlamentarna borba“ u koju se sve više investiralo (milijun guldena u predizbornoj kampanji 1986., koja nije donijela nijedno zastupničko mjesto). SP piše: „Nakon stoljetne ogorčene  borbe, došli smo do zaključka da je sustav koji sad imamo ‘najmanje loš’. Ne postoji demokratskija alternativa za sustav  reprezentativne  zastupljenosti naroda koji ima posljednju riječ“.[8] U programu SP iz 1986. piše: Devet od deset Nizozemaca smatraju parlamentarnu demokraciju najboljim mogućim sustavom. Sedam od deset građana zadovoljni su funkcioniranjem predstavničke demokracije – a u tomu je Nizozemska jedna od vodećih zemalja u Evropi. Visoka ocjena pučanstva našem demokratskom sustavu budi povjerenje.“[9]

Povodom parlamentarnih izbora 2003., SP je planirala vladu u kojoj će i ona zauzeti mjesto. Pored PvdA i Zelene ljevice, trebalo je da u alijansu uđu u lijevi liberali D66 i Kršćanska unija [Christenunie, mala konfesionalna dogmatična partija]. Suradnja sa CDA bila je isključena. Kako piše De Telegraaf.nlMarijnissen se ozbiljno pripremao ‘za učešće  u narednoj vladi. On smatra sadašnje SP zastupnike Kantovu, Van Bommela i De Wita sposobnim za ministarski položaj. Ministrastva na koja reflektira vođa SP su Ministrastvo zdravlja, Unutarnjih poslova, Graditeljstva, prostornog uređenja i ekologije“. Ništa od svega. U rujnu 2006. rukovodeće tijelo SP zaključuje da partija „na izborima mora težiti ka strategijskom savezu sa PvdA, Zelenom ljevicom i sindikatima“. Time je SP, prema vlastitim riječima izabrala strategiju sa ciljem da „ponudi realističnu perpektivu suradnje na ljevici, alternativu za PvdA umjesto suradnje sa desnicom“. „Na ovaj način jasno pokazujemo da nismo sektaši a pokazujemo na jedan ofenzivan način svima i da smo spremni za vladanje“, rekao je Jan Marijnissen u diskusiji na istom partijskom skupu. Ali nakon izborne pobjede 2006. ni vladanje sa CDA više nije bio tabu. „Uvijek smo govorili: suradnja sa CDA za SP nije realna opcija. Ali zbog izbornog rezultata 22. studenog, osjećamo obavezu da sa njima vodimo pregovore. Na kraju krajeva, u CDA postoji i jedno socijalno krilo“.[10]

Prodor SP u parlament vodio je jednodušnom entuzijazmu partija koje pripadaju trima radikalno-lijevim strujama, naime tradicionalnim komunistima, maoistima (ili marksistima-lenjinistima)  i trockistima.

The Morning Star, dnevni list Komunističke partije Velike Britanije, nazočio je u Utrechtu prvom partijskom skupu SP nakon izbora, i napisao je pohvalan članak pod naslovom The secrets of their success.[11] „Govorimo“, pišu te novine, o djelovanju jedne partije koja „postoji 35 godina, ima 139 lokalnih organizacija, 1,6 milijuna glasača i 25 mjesta u Parlamentu“. Kad novinar pita vođu zastupničke grupe SP u Senatu, Tiny Cox, koje se lekcije općeg značaja mogu izvući iz spektakularne pobjede SP, on odgovara: „Na prvom je mjestu jako važno ne biti dogmatičan. Sve se mora biti podložno dovođenju u pitanje, uključujući vlastite ideje i praksu. Uvijek se moraš prilagoditi okolnostima koje se mijenjaju. Od iste je važnosti čvrsto usidriti partiju i njezin rad. Tri osnovna principa  u našim partijskim načelima i programu su jasna: jednakost, solidarnost i poštovanje ljudskog dostojanstva, u jednu riječ, poštovanje za sve što je živo.“ U članku britanskih komunista se dalje tvrdi da SP „predstavlja jedan istinski socijalistički program za 21. stoljeće“. Pritom se radi o „otporu prema privatizaciji zdravstvenog sustava, borbi protiv birokracije u javnom sektoru, više novaca za obrazovanje, brigu o starima, borbi protiv siromaštva, naročito među djecom“.

Razloge za uspjeh partije prema ovom listu su u aktivizmu na lokalnoj razini, dobroj organiziranosti  partije, pri čemu je polazište da je ljudski kapital najvažniji, ustupanje zastupničke plaće partiji, prijem i obuka novih članova i kandidata, obuka kako objaviti članak, organizirati demonstacije. Da, vele te novine, SP je ranije bila partija koju je lijeva Nizozemska ocrnila zbog njezinih rasističkih nazora zbog čega su joj sve druge lijeve partije zabranile sudjelovanje na proslavi 1. maja, ali  ta stigma pripada prošlosti. „Više žena nego muškaraca glasuje za SP, kao i sve veći broj migranata, a ti glasači raskidaju sa tvrdokornim mitom, koji poput sviju mitova proitiče iz jednog zrnca istine,  da je SP partija bijele, muške radničke klase.“ The Morning Star je onda u jednom dahu mogla dodati dokaz o antirasizmu SP navodeći da je na izborima studenog 2006. na svoju listu kandidata  stavila točno jednog (jedinog!) kandidata migrantskog porijekla.

I belgijska MAS/LSP (Lijeva Socijalistička partija – trockisti), članica međunarodnog Komiteta za radničku Internacionalu) oduševljena je rezultatima SP, mada je SP u  njezinim očima  jedna bivša “mao-staljinistička partija”. Njihovi drugovi iz Ofenzive, jedne trockističke odganizacije u Nizozemskoj, su aktivni u SP gdje vode “kritičku opoziciju”. MAS/LSP piše pred izbore članak pod naslovom “Bolja Nizozemska za iste novce?” u kojem se formulira obazriva kritika  i amandmani, ali se ipak ističe nada u “napredak SP”. “SP je formacija lijevo od socijaldemokracije. Ipak, postoje opasnosti i ograničenja u sadašnjem kursu SP”.

Jedan članak  MAS/LSP nakon izbora pod naslovom “SP je treća partija po veličini u Nizozemskoj” komentarira izborne rezultate i izvlači  poučke  pune nade koji bi trebali vrijediti i za Belgiju: “Lijevo od socijaldemokracije i Zelenih ima još prostora. Do tog je zaljučka došao Komitet za Drugačiju politiku u Belgiji. U Nizozemskoj postojanje takvog prostora pokazuje Socijalistika partije (SP) Jana Marijnissena”.

I iz redova LCR/SAP (Ligue Comuniste Révolutionnaire/Socialistische Arbeiderspartij, Četvrta Internacionala) čuju se pozitivni glasovi. Siječnja 2003.: “Sa preko 35 000 članova i predviđenih dvadeset zastupničkih mjesta u Parlamentu, SP piše političku uspješnu priču ovoga trenutka. Partija Jana Marijnissena prošla je u protekih dvadeset godina kroz preobražaj od ‘ružnog pačeta ljevice’ do široke lijeve partije. Organizacija u međuvremenu nudi krov nad glavom mnogim bišim članovima i glasačima PvdA, bivšim članovima CPN i Zelene ljevice te aktivistima iz brojnih društvenih pokreta. Kao jedina lijeva partija, SP  ne samo da pruža otpor današnjem desničarskom vjetru u Nizozemskoj, nego je i stranka koja najviše raste. Razvoj SP uliva mnogima nadu da se može voditi lijeva politika”.[12] Nakon izbora studenog 2006.: “Sa 17% glasova  radikalna ljevica čini povijesni proboj. Socijalistička partija (SP radikalna ljevica) postala je treća po veličini politička sila u zemlji, sa 1,6 milijuna glasova (16,6%), ili milijun više nego 2003. To je usporedivo sa 2 milijuna  (21,2%) glasova za PvdA. (…) Partija je čvršće strukturirana nego jedan populistički pokret a njezin izborni napredak je konstatntan od 1994.”[13]   […]

2004. vodstvo belgijske PVDA [pazi!!! Ovo je mala radikalna partija u Belgiji],  opisuje SP kao prototip “malograđanske reformističke partije”, sa kojom je pod svaku cijenu nužno razgraničiti se. “Stojimo pred izborom: ili zadržati PVDA kao revolucionarnu partiju radničke klase ili je pretvoriti u malograđansku reformističku stranku tipa SP u Nizozemskoj”.[14] Rezltat tadašnjeg izbora bio je isključenje, po tzv. ‘crti likvidacije’, iz partije Nadine Rosa-Rosso zajedno sa još nekoliko aktivista i članova.

Ali 2006. SP prima od belgijske PVDA telegrafsku čestitku još prije nego što su objavljeni službeni izborni rezultati. Od 2006. vodstvo belgijske PVDA odlučilo se radi vlastitog napretka da imitira nizozemsku SP. Glasnogovornik PVDA, Peter Mertens nazvao je PVDA “belgijskom verzijom nizozemske SP”. U ime nacionalnog vodstva PVDA mogla se pročitati sljedeća vijest: “U (dnevnom listu) De Morgen, Tom Lanoye se prošlog petka pita: ‘Kod PVDA+ [ovaj plus referira na vanpartijske osobe koje na listama PVDA sudjeluju na općinskim izborima], prenapregnuta retorika je po prvi puta napravila mjesta za dostižne i konkretne prijedloge. Da li ćemo konačno ipak dobiti lijevu populističku partiju, dostojnu nizozemske SP? Za to ne bi bilo previše rano’. Osvježena, obnovljena lijeva oporbena stranka jučer je postala stvarnost u najmanje osam općina i gradova. Također je u desetinu drugih mjesta  postavljen temelj  daljem napretku.”[15] U intervjuuu za De Standaard tri funkcionara PVDA, među kojima ponovno službeni glasnogovornik, ističu da  je “nizozemska SP primjer na kojemu možemo puno naučiti, a da pritom ne napravimo kopiju”.[16] Dnevnik De Morgen objavljuje deset dana kasnije intervju sa  jednim PVDA vijećnikom  pod naslovom: “Mi se apsolutno ne osjećamo kao staljinisti ili maoisti”, u kojem  su pobrisali pod sa ‘sektaškom i maoističkom prošlosti’ PVDA i u kojem su skoro doslovno preuzeli Marijnissenovu retoriku. [17] Mjesec dana kasnije Dirk Van Duppen piše, poput britanske The Morning Star, odu SPu pod naslovom “Sličnosti sa SP u Nizozemskoj”.  “Postoje upadljive sličnosti između načina na koji SP u Nizozemskoj ispunjava prostor lijevo od socijaldemokracije i načina na koji PVDA+ to uspjeva u skromnom opsegu u nekoliko općina.”[18] Na proslavi 1. maja 2007., SP po prvi put dobija mjesto na tribini.

Na prvom mjestu belgijska PVDA potcrtava sve pozitivne točke i sličnosti između SP i PVDA. “Imamo skoro identičan program”, “imamo puno ideoloških sličnosti (aktivnost na radnim mjestima, nadoknada vijećnicima, itd).”  Ovdje se može spomenuti da su  “socijalno-etičke kvalitete SP”, koje PVDA toliko ističe (pripadnik partije izabran na javnu funkciju od plaće zadržava samo 1 7000 Eura, ostalo ide u partijsku blagajnu) karakteristične i u partijama poput Ecolo. I drugo: poput SP, PVDA se pokušava osloboditi  svoje “sektaške prošlosti” i “velikih istina”. A u slučaju PVDA i stigme da je partija migranata (Resist i druga iskustva).

Da li je podrška PVDA SPu ilustracija izraženijeg smisla za taktiku? Da li je to ilustracija teze da partija “interno mora biti više marksističko-lenjinistička, a prema vani više taktizirati”.[19] Tako bi PVDA, dok se “prema vani” u velikoj mjeri identificira sa SP, “interno” ustrajavala na “svojoj fundamentalnoj strategiji”. “Naša fundamentalna strategija ostaje ista ona koja je formulirana u partijskom programu 1979. Trajan društveni napredak i mir iziskuju socijalističko društvo a socijalističko društvo zahtijeva socijalističku revoluciju”.[20] Ali ono što glasač jedino može znati o nekoj partiji je ono što se prema “vani” priča, a ne ono što je rezervirano za kućnu potrošnju ili za kakvu međunarodnu konferenciju. Onda, dakle, glasač može u Le Soiru saznati iz usta Raoula Hedebouw, glasnogovornika  PVDA/PTB i člana Političkog biroa, za „rastanak sa socijalističkom revolucijom“. Revolucija ili revolucionarna politika  i strategija se ovdje iznenada izjednačavaju sa anarhističkom idejom „čekanja Le Grand Soir“. Revolucija se od danas provodi svaki dan iznova i to zalaganjem za jeftinije vreće za smeće i zajedničku kupnju struje.

„Jednog će dana ovaj sistem pokazati svoje granice i sam će sebe uništiti, veli Raoul Hedebouw. Mi ne sjedimo čekajući Veliki Dan (Le Grand Soir). Shvatili smo da se revolucija realizira svakim danom pomoću konkretnih akcija, poput  besplatne medicine, borbe za smanjenje cijena vrećama za smeće ili  prijedlozima za zajedničku kupnju struje na općinskom nivou.“… „Čak iako znademo da sustav u kojem živimo ne može garantirati napredak i blagostanje pučanstva, shvatili smo da, ako želimo biti učinkoviti, moramo sudjelovati kao igrači u toj igri“. Na pitanje novinara  „da li je najveća od malih partija na putu da nađe svoje mjesto među velikima?“,  uz svu skromnost odgovor glasi u čistom SP stilu: „Mi smo najmanja od velikih partija. Daj mi jedan mikrofon i ja ću bez problema osvojiti deset procenata glasova.“[21]

 

Program SP

SP je studenog 2006. ušla u predizbornu borbu sa programom od deset točaka:

„Za bolju Nizozemsku za iste novce“.[22] Slijedi program u deset točaka.

 

Bolja demokracija – građani i uprava,

Bolja podjela – zaposlenost, ekonomija, socijalna sigurnost;

Bolja zbrinutost – zdravlje i socijalna skrb;

Bolja sigurnost – policija u pravosuđe;

Bolje učenje – obrazovanje i znanost;

Bolje stanovanje – stanogradnja i prijevoz;

Bolje zelenilo – poljoprivreda, priroda, ekologija;

Bolja kultura – umjetnost, sport, slobodno vrijeme;

Bolji suživot – mladež, starež i invalidi;

Bolja integracija – stari i novi Nizozemci;

Bolja suradnja – međunarodna politika;

Bolje investicije –  financijska politika.

 

SP je dala Centralnom birou za planiranje da prokontrolira finacijsku izvodivost njezinog programa i objavljuje odmah potom da je „sukladno izračunu CPB“, program SP „socijalan, izvodiv i plativ“.

Prije svega, u programu SP nema ni traga od zahtjeva koji bi nadvisili zahtjeve klasičnih socijaldemokrata i Zelenih. Drugo, nema ni jedne misli koja nadilazi elementarni demokratski refleks. Iz SP dolaze „proturječni signali“ (kako prema ljevici, tako i prema desnici), jer su u partiji, koja danas broji 50 000 članova, našli smještaj kako trockisti, tako ex-maoisti, lijevi kršćani (Huub Oosterhuis) i feministkinje, obična je činjenica. Ali opet, proturječni signali dolaze i iz klasične socijaldemokracije i od Zelenih.

Da li je onda SP zbilja partija koja je model za „osvježenu, modernu lijevu partiju 21. stoljeća“? Ili je ona, nasuprot tomu, primjer jedne maostičke stranke  koja, oslobođena „marksizma-lenjinizma“ ili „maoizma“, ništa drugo ne nudi do reformističku viziju o krupnim problemima današnjice? 

 

Podrška malim  i odgovornim poduzetnicima i inovaciji

U svima zemljama socijaldemokracija predlaže isti recept: inovacija i  obnova ekonomije, investicije u obrazovanje (i bolje usuglašavanje obrazovanja sa ekonomskim nevoljama), podrška malim i srednjim poduzetnicima, a sa druge strane ni jedne jedine mjere koja bi se ispriječila krpunom kapitalu i multinacionalkama. Marshallov plan Di Rupa [belgijski-valonski socijademokratski političar, pomoć Flandrije Valoniji da se izvuče iz ekonomskih teškoća] ili Predsjednički Pakt Ségolène Royal mogao je isto tako biti Marijnissenov plan. Kod SP stvari idu ovako: „Učitelji, policajci, medicinske sestre, direktori tvornica, specijalisti, hendikepirani, građevinski radnici, volonteri, članovi gradskih vijeća, gradonačelnici, očevi, majke, đaci, studenti. Ova zemlja vrvi od ljudi koji je žele napraviti boljom. I koji je mogu napraviti boljom. Ako dobiju podršku od politike, podršku koja im često nedostaje, što ih obeshrabruje i ponekad vodi u cinizam. (…) Najbolji opis onoga što mi želimo je: društvo za ljude. Jedno društvo koje svakom čini dobro, bez obzira na bogatstvo, dob ili porijeklo“.[23]

Vrlo je mnogo (sitnih) poduzetnika koji su postali članovi SP. Jedan od njih piše na web stranici SP: „Naglasimo da SP postoji i za 800 000 sitnih poduzetnika koji pomažu da nizozemska ekonomija bude velika. Oni skapavaju od rada da bi često imali samo marginalan prihod. To tvrdim ja kao aktivni član SP i poduzetnik“.[24] Sljedeći odlomak iz izbornog programa ima o tomu reći ovo: „Srednja i mala poduzeća s pravom nose ime motora ekonomije gdje se stvara i najveći broj radnih mjesta. Mali poduzetnici imaju visku vrijednost za ekonomiju, ali je otvaranje takve firme nepotrebno skopčano s teškoćama. Previše je formalnosti, a premalo socijalne sigurnosti. Više od jednog poduzetnika na sedam samostalnih firmi živi ispod granice siromaštva. Mali poduzetnici i osobe koje samostalno žive od vlastitog rada, dobijaju suviše malo interesa od politike. Niz vlada koje su prethodile, pažnju su obraćale prvenstveno na srednje i velike firme. U narednom periodu vlada treba da pruži više podrške malim i srednjim firmama. (…)  Za procvat ekonomskog razvoja od krupnog je značaja inovacija. U tomu Nizozemska zaostaje. Izgleda da se mnogi poduzetnici boje da krenu tim putom. I veće firme  koje su u dobroj financijskoj poziciji  relativno malo investiraju u istraživanje i razvoj. Da bi se inovacija strukturno potaknula mora se desiti više od uspostave prestižne Platforme za inovacije. Puno je važnije da shvatimo kako razmišljanje na kratak rok u ekonomiji stoji na putu njezinom jačanju i poboljšanju. Suviše se gleda na direktno mjerljive rezultate a premalo na buduće prinose. Nova vlada treba da izdvoji za istraživanje i razvoj više sredstava iz javnog sektora i da poduzetnike više opomene na temu njihove društvene odgovornosti. Skoro 80% tehnoloških inovacija kod nas potiču iz industrije. Zato je neophodna inovativna industrijska politika. Država može potpomoći inovativne investicije u industriju. Industrija stvara mogućnosti zapošljavanja na tržištu rada u čitavom njegovom opsegu. Ljudi koji rade rukama su i u budućnosti jako potrebni. Istovremeno se pokazalo da skoro polovica firmi pati od nestašice kvalificiranog manuelnog personala. Prilagođavanje profesionalnog obrazovanja potrebama ekonomije mora se unaprijediti, tako da se riješi problem nestašice kvalificiranog osoblja“.

Poduzetnici se ne trebaju bojati jer SP vodi kampanju pod parolom ‘Bolja Nizozemska za iste novce!’ Oni moraju ponovno otkriti „vrijednosti“ a ne biti sasvim i jednostrano obuzeti profitom ili trkom za njim. Onda mogu računati na financijsku podršku države. Iz izbornog programa 2006.: „Unaprijediti odgovorno poduzetništvo. Poduzetnici imaju važan glas u politici. To im nameće i društvenu odgovornost. Mnogi se poduzetnik  jednostrano rukovodi  težnjom za maksimalizacijom profita i malo se obazire na druge funkcije poduzetništva, kao stvaranje i održavanje radnih mjesta. Pod društveno odgovorno poduzetništvo spada i pružanje mjesta učenicima i studentima stažistima, radnih mjesta djelomično hendikepiranim i invalidima rada, i posla diplomiranim učenicima srednjih pozivnih škola, kao i djeci migranata. Odgovorno poduzetništvo znači i odgovorno investiranje ostvarenog profita u obuku personala, poboljšanje radnih uvjeta i čišću životnu sredinu. Poduzetnici koji pokažu da zbilja ozbiljno shvaćaju odgovorno poduzetništvo, mogu računati na više državne financijske potpore, a protiv onih koji to ne rade treba poduzeti mjere“.

 

Brošura SP pod naslovom „Gastarbajteri i kapital“

Nakon izborne pobjede SP na internet stranici Vlaams Belang [fašistička stranka u Belgiji, diči se islamofobijom] pisalo je da bi Jan Marijnissen „bez problema mogao figurirati na popisu izbornih kandidata Vlaams Belanga“. Ostavimo sada desničarsku demagogiju Vlaams Belanga po strani. SP je 1983. izdala brošuru  Gastarbajteri i kapital koja je prouzročila pravi šok u ljevičarskom dijelu Nizozemske. Ne treba štediti truda da se ova brošura prouči. Antifašističke skupine (Afdruk) su tad SPu spočitavale čisti rasizam. Komunistička partija Nizozemske je mislila da SP „lovi ekstremno desne, Janmaatove glasače“[25] [osamdesetih godina član nizozemskog parlamenta, prvi koji je javno kukuriknuo protiv imigranata, preteča Fortuyna i Wildersa] i ustvrdila da „SP strane radnike želi asimilirati ili silom protjerati, što nikakve veze nema sa socijalizmom“. Pasicfistička socijalistička partija je izjavila da se tom brošurom SP „svrstala među skupine koje strance prikazuju kao tuđinske uljeze“ i najavila bojkot SP.

Polazeći od onoga „što živi među ljudima i običnim svijetom“ SP je došla do zaključka da se migranti nalaze pred izborom: „prilagoditi se = postati Nizozemcima za dvije godine uz obavezne tečajeve jezika i morala“, ili se izgubiti uz premiju od 75 000 guldena“. Ukratko, Gastarbajteri i kapital je avant la lettre postala brošura Svoji radnici na prvome mjestu i primjer lijevog i antikapitalističkog rasizma („poslodavci su krivi za imigraciju“).

Noseća misao te brošure je „zaostalost“ turskih i marokanskih migrantskih obitelji: kulturna zaostalost, zaostalost u moralu i navikama, ropski mentalitet islamskih polufeudalnih seljaka, sa njihovim teškoćama u vladanju nizozemskim, njihovom nepismenošću i običajima. Time oni iritiraju Nizozemce. Oni uvode radne uvjete koje su za Nizozemce neprihvativi. Model kojemu se oni moraju prilagoditi su „nizozemski običaji, navike i borbenost“ Poslodavci moraju prestati dovoditi strane radnike i odlagati modernizaciju. Sad kad je kriza, oni bi morali uzimati prvenstveno i naročito nizozemske radnike  i dovoljno ih plaćati.

Stajalište SP po pitanju migranata je identično stajalištu engleske radničke aristokracije prema irskim migrantima koje su opisali i protivili mu se Marx i Engels. Stajalište SP je zbilja izraz straha od konkurencije imigaranata koji su prijetnja statusu autohtnonih radnika. Marx: „Običan engleski radnik mrzi irskog radnika kao konkurenta koji snižava životni standard. Porijeklo antagonizma između irskih i engleskih radnika je razlika u jeziku i vjeri, u dugotrajnom tlačenju Irske i činjenici da irski radnici konkuriraju engleskim radnicima na polju najamnine“.[26]

Današnji stav SP prema migrantima

SP sama kaže da je zbog bure koju je izazvala njihova brošura bila obavezna na „taktičku odstupnicu“, dok temeljni stav prema problemu migracije i rasizma, kakav je izražen u brošuri ostaje nepromijenjen, mada su tu i tamo izbrušeni oštri rubovi i što se danas partija izjažnjava protiv rasizma. U debatama o integraciji Marijnissen ponosno ističe da je SP „bila prva koja je problem nazvala pravim imenom“ u noti Gastarbajteri i kapital  proljeća 1983. Kod Marijnissena nikad nije bilo nejasnoća: „Niste spremni da se prilagodite? Onda tražite zemlju u kojoj se osjećate doma“.[27] Stajalište o migraciji se može naći kao crvena nit koja se provlači kroz čitavu povijest i predizborne kampanje  SP i nedvojbeno je jedan od razloga za njezin uspjeh na izborima.

Protiv prava glasa migranata na općinskim izborima. U reakciji na davanje prava glasa migranitima na općinskim izborima, Jan Marijnissen kaže: „Da, to je sad tako. Ali mi nismo bili za to. Mi priznajemo da je to sad politička činjenica, ali ostaje pitanje je li to razumno. Ne znam koliko ima primjera u svijetu da je to tako regulirano“.[28]

Slanje ilegalnih imigranata u domicilne zemlje.  Izborni program SP iz 1994.: „Rad ilegalnih imigranata, kakav je već puno puta konstatiran u konfekciji i povrtlarstvu mora se radikalno iskorijeniti. Do sada je država prema tomu imala previše blag odnos. Treba se početi od izvora: od ilegalnih poslodavaca. Ilegalci se moraju poslati nazad. Nema alternative tomu jer bi ona odmah vodila dolasku novih skupina ilegalaca.“

Ne davati posao, ne davati stanove stotinama tusuća koji ih traže. De Groene Amstedammer piše o SP, kad imala samo dva zastupnika u Parlamentu: „Mislim da oni to lukavo rade“, veli politolog Philip van Praag. „SP zna kako se uvijek iznova profilirati kao partija običnog čovjeka. Oni odbijaju sudjelovanje u haaškim političkim smicalicama i trude se da nikad ne zauzmu stajališta koja je teško objasniti njihovim glasačima, što je crta jedne u stanovitoj mjeri populističke stranke“. Čak i njihovo prijeporno stajalište o migrantima skrojeno je prema idejama „običnog čovjeka“.  „Nemamo poslova i nemamo stanova za stotine tisuća onih koji ih ovdje traže“, piše bez zazora u partijskom programu. SP misli da se ilegalci moraju ukloniti, a mladež sa Antila se odgovoriti od planova za dolazak u Nizozemsku. Van Praag: „SP se 1983. okliznula predlaganjem sikter premije za gastarbajtere, ali sad zauzimaju pristojnije stajalište  koje dobro kotira kod njihovih glasača, bijelih radnika sa niskom kvalifikacijom. Prema ilegalcima zauzimaju čvrst stav, ali ako bi ga ublažili, došli bi u poziciju da stoje nasuprot svojemu elektoratu“.[29]

Ne davati novce za kulturu imigranata. Marijnissen u jednom intervjuu 2002.: „Pitanje: Kad je riječ o alohtonom elementu, što misliš o novim idejama u pogledu integracije, koje dolaze prvenstveno sa Liste Pim Fortuyn: ne dotirati više organizacije za očuvanje kulture imigrantskim skupinama, ukinuti štampane informacije na njihovim jezicima, itd. Jan Marijnissen: Potpuno se slažem. To smo mi u SP govorili još prije petnaest godina. Zato su nas gradno ispsovali. Bili smo za njih kriptofašisti i rasisti kad smo govorili da bi strance bilo bolje dekoncentrirati po gradskim kvartovima, ne trošiti novce na nastavu o njihovoj kulturi već na podučavanje u nizozozemskom jeziku, ne davati novce za posebene plivačke klubove [muslimanskih žena] nego za zajedničke klubove za nizozemskom ženama. Napadi na nas su tad bili tako žestoki da smo se opredijelili za taktičku odstupnicu kako bismo spasili partiju. Tad smo taj predmet ostavili nekoliko godina van diskusije. Krajem osamdesetih godina  smo ga se ponovno prihvatili. Sada svoje ondašnje glasove čujemo iz usta skoro sviju političara, čak i od onih koji su se onda prema nama skandalazno ponijeli. Još uvijek me to razbijesni“.[30] Zastupnički klub u Parlamentu je glasao i za zakon po kojem „država ne treba više financirati nastavu na alohtonim živim jezicima i jezičku nastavu po školama na jezicima iz zemalja porijekla“.

Obavezni tečajevi o nizozemskoj kulturi i nizozemskog jezika u Maroku i Turskoj. „Pitanje: Kako vi gladate na integraciju? Jan Marijnissen: Jedna od najvažnijih stvari za nas sada je da alohtone, prije nego što dođu u Nizozemsku, naučimo jezik i upoznamo sa nizozemskim pravima i obavezama. […] To bi veleposlanstva morala organizirati i dijelom financirati. I ti ljudi bi, naravno, nešto i sami morali plaćati. Mi sada razrađujemo plan za to“.[31]

Ilegalci i izbjeglice koji su izgubili spor sa državom oko dobijanja dozvole boravka moraju napustiti Nizozemsku.[32] I dalje: „Prije nego što dobiju pravo na stalno boravište,  može se zahtijevati učenje nizozemskog jezika, uklapanje u nizozemsku kulturu i zaposlenje“. Još je jedna tema uvedena u problematiku migranata, tj. kriminalitet među njima. „Borba protiv specifičnog kriminala i takvi problemi sa stanovitom migrantskom mladeži mora biti praktičnija i više usmjerena na rezultate. Pomoćna sredstva za to su pravljenje profila počinitelja“ i „analiza tvrdog jezgra recidivista.“

Otmjena deportacija. U debati nositelja izbornih lista na TV, 8. siječnja 2003., Jan Marijnissen kaže: Mi ljude morarmo jače prisiljavati na integraciju“. „Ekonomske izbjeglice ne može više puštati u Nizozemsku. Ako bismo to činili, Nizozemska bi se vrlo brzo prepunila“. „Ilegalce treba deportirati, sa time se slažem. Ali, molim vas, hajdemo to raditi malkice otmjenije“.

Odgojitelji, nastavnici i imami moraju izabrati. Tjedan nakon ubojstva Thea Van Gogha Marijnissen kaže: „Islamska zajednica će morati shvatiti da postoji kolektivna odgovornost za aktivno iskorijenjivanje korova – kakav je politički islam. Odgojitelji, nastavnici i imami se moraju bez ustezanja opredijeliti za naš Ustav i njegovom duhu morati odgajati svoju djecu. Ukoliko netko nije spreman da se konformira onom što smo ovdje zajednički stvorili kao vrijednosti i zakone, onda je hitan savjet: traži neku drugu zemlju u kojoj ćeš se osjećati doma“.[33] U tjednima nakon atentata došlo je do preko dvadeset nasilnih napada na islamske bogomolje i škole!

Za Zakon o uvođenju stranih državljana u status stanovnika Nizozemske. U Basni o ilegalcima s jeseni 2006. pod naslovom „SP podržava obavezu uvođenja stranaca u status stanovnika Nizozemske i ponovno razočarava migrante“ piše: „Nekoliko sati po stupanju na dužnost nove vlade, treće vlade premijera Balkenendea, 7. srpnja 2006. Parlament je glasao za Zakon o uvođenju stranaca u status stanovnika Nizozemske. Krunski dragulj ministrice Verdonk nosi u sebi prijetnju da će se od 1. siječnja 2007. stotine tisuća migranata koji nemaju nizozemsko državljanstvo suočiti sa obavezom uvođenja u status stanovnika. Parlament je u cjelosti glasao za. Frapantno je stajalište SP. „Konačno jedna vlada koja se zbilja trudi da provede aktivno uvođenje stranaca u status stanovnika Nizozemske“, bio je kompliment vlastima  SP zastupnice Fenne Vergeer. Zakon obavezuje sve „strance“ koji su porijeklom izvan EU i jednog broja zapadnih zemalja da posjećuju naročite tečajeve i polažu odgovarajući ispit, bez obzira na to koliko već dugo žive u Nizozemskoj. Osobe koje podliježu ovom zakonu  trebaju u načelu sami financirati troškove tečaja od nekih 6 000 eura, eventualno putem zajma kod države. Tko ne položi ispit, riskira zamašnu globu. Ovaj Zakon ne stoji usamljeno već je dio niza vladinih mjera protiv migrantskih prava i tečevina kao, među ostalim, proširenje obaveznog legitimiranja, usvajanje Zakona o uvođenju u status stanovnika Nizozemske koji vrijedi za one koji žive u inozemstvu, s ciljem da se oteža dovođenje budućih bračnih partnera iz zemalja koje nisu na Zapadu, povišenje taksi za dozvolu boravka, ukidanje Zakona Zajedno koji je trebao da spriječi diskriminaciju na tržištu rada[34].

Za brodove-zatvore. SP je glasala za uvođenje zatvora na vodi čija je namjena bila zatvaranje ilegalaca. Tako bi u Zaandamu 300 ljudi dobilo posao. Jedan “uznemiren” član SP postavio je na internet protest nakon glasanja u Parlamentu: “SP tvrdi da se želi boriti protiv izrabljivanja migranata, ali je to nemoguće sve dotle dok ih SP, sa svim drugim partijama na nacionalnoj razini, čini ilegalcima usvajajući nepravedne zakone. I sve dok SP stvara harangu izjavama poput ‘Ako dođu Poljaci, oni će od Nizozemske napraviti septičku jamu Evrope’. Marx je rekao: ‘Radnici nemaju domovine; proleteri sviju zemalja, ujedinite se! SP kaže, u slobodnom sažetku: ‘Vlastiti radnici na prvom mjestu’” .

SP i regularizacija azilanata nakon izbora 2006. U CDA Magazinu 4, 17. 04.2004., u razgovoru sa Antoine Westhoff, Marijnissen ističe da je riječ o “organičenoj skupini od 20 000 osoba”, koji su svoj “zahtjev za regularizaciju podnijeli još prije 2001”: “…ono što mi nije jasno kod CDA je  tijesnogrudan način na koji se nose sa problemom azilanata. Čovjek bi od CDA očekivao da se prema ljudima odnosi sa sućuti  i onda je moguće dati boravišnu dozvolu ograničenom broju starih izbjeglica azilanata, koji su još spadali pod ranije zakone o izbjeglicama, koje ovdje već imaju djecu po školama. Radi se o samo 20 000 ljudi na ukupan broj stanovnika od 16 milijuna!”  Nakon izbora studenog 2006. SP, PvdA, Zelena ljevica i D66 zahtijevaju od ministrice Verdonk da u vrijeme formiranja nove koalicije prestane sa deportacijama osoba koje su zatražile azil prije 1. travnja 2001., koji su još u Nizozemskoj i koji će skoro sasvim sigurno pasti pod sljedeću opću  regularizaciju. Jan De Wit, SP zastupnik: “Od 22. studenog situacija se promijenila. Sada postoji parlamentarna većina koja bi podržala jednu naročitu uredbu i jednom zauvijek okončala dramu onih koji padaju pod stari zakon, a koji su već godinama u Nizozemskoj. Parlamentu je podnesen prijedlog da se izjasni za opću amnestiju azilanata koji spadaju pod stari zakon, koji su zatražili azil prije 1. travnja 2001. Od vlade se traži da ne deportira ljude iz ove poznate skupine od 26 000, čekajući na usvajanje opće amnestije. Ratni zločinci i azilanti koji su osuđeni zbor ‘ozbiljnih delikata’, ne spaadaju ovdje. Ovaj prijedlog podržava parlamantarna većina koja se sastoji od PvdA, SP, Kršćanska unija, Zelena ljevica, D66 i Partija za životinje”.

Socijalni nacionalizam SP

Asimilacija, obavezno prilagođavanje nizozemskim navikama, moralu i vrijednostima je vodeća nit SP u pitanjima migranata. SP priča istu priču kao New Labour Tonyja Blaira. Blair je izjavio 8. prosinca 2006. u svojem govoru  “Budućnost naše nacije – multikulturalizam i integracija” da “svatko treba usvojiti naše zajedničke britanske vrijednosti ….Ne radi se tu o kulturi ili životnom stilu. Radi se o vrijednostima. Radi se o integraciji u zajedničke ujedinjujuće britanske vrijednosti.”

Kako to izgleda kod SP? Još u izbornom programu 1986. SP skicira  sliku jedne idilične Nizozemske koja polako nestaje. “Kakvo god društvo da gledamo u prošlosti, uvijek vidimo kako slabi traže zaštitu jedan od drugog  i da se organiziraju. Tamo je bilo puno ljudske topline, srdačnosti i uzajamnog pomaganja. Na taj je način unatoč teškoćama, tlačenju i lišavanjima, vrijedilo živjeti. Na taj su način ljudi mogli nešto postići, zajednički nešto promijeniti. Društvo nije bilo samo ekonomski pojam, već i zajedništvo ljudi.”

Dvadeset godina kasnije SP se lansira u kampanju “etičkog buđenja Nizozemske” koju je otvorio konzervativni premijer Nizozemske Balkenende. U jednom članku, Segregacija na ljevici, 8. studenog 2006. jedna novinarka opisuje moralni preokret SP: “Naročito je Marijnissen osjetio dolazak multukulturne drame preko korijenja koji njegova partija ima u (bijeloj) najdonjoj klasi. Balkenende je stavio norme i vrijednosti na dnevni red jer je prepoznao novi konzervatizam u Nizozemskoj. Marijnissen ga od prije nekih dvije godine prati i od tada zagovara zajedničarsko mišljenje i obnovu nacionalne kulture. SP  je osim toga i protivnik dvojnog državljanstva, poimenice za migrante koje nisu iz zemalja na Zapadu. I moralna agenda SP  privlačna je starijem, bijelom Nizozemcu  koji žali za gubitkom zajedništva i kulturne homogenosti. Nedavno je Marijnissen stao na stranu pape Benedikta XVI, koji je u uvijenoj formi proglasio islam nasilnim. Marijnissen je rekao: Svi znademo da Muhamed ima i svojih loših strana”.[35]

 

Kuća Povijesti

SP se danas nameće kao partija koja hoće da ponovno uspostavi “povijesnu svijest nizozemskog naroda”. Zato je Marijnissen 2004. predložio da se osnuje  nacionalni povijesni muzej, “Kuća Povijesti”. Za ovo se on obraća jednom specijalisti iz CDA, a sve druge partije (VVD, LPF, SGP, Christenunie), uključujući i ekstremnu desnicu, konačno podržavaju njegov prijedlog. Parlament je odlučio da će Kuća Povijesti biti osnovana.

Nekoliko citata iz Marijnissenove argumentacije pod naslovom Svijest o povijesti zaslužuje novo vrijednovanje. “Narod bez povijesti ne postoji. Svaki narod, i nizozemski, ima dakle svoju povijest. Današnja zbrka oko našeg moralnog, kulturnog i političkog identiteta dijelom je objašnjiva  nepostojanjem povijesne  svijesti u širokim slojevima naroda. U vremenu u kojem se promjene sve brže odvijaju, gdje se društvo individualizira i gdje izgleda da kolektivne ambicije više ne postoje, sve više nestaje i zajedničke orijentacije, javlja se nesigurnost oko identiteta. Pošto ujedinjenje Evrope i glajhšaltovanje  sve više napreduju, svijet postaje sve manjim kao posljedica globalizacije a sve više ljudi s drugačijim kulturnim antecedentima žive u našoj zemlji, što postaje sve manifestnije. Dio mladeži smatra mnoga dostignuća sama po sebi razumljiva, dok ona, kad se bolje pogleda, to nisu. Od šezdesetih godina naglasak se stavlja na međunarodna zbivanja. Kronološka povijest Nizozemske od tada skoro nigdje ne dolazi na red”.

O kakvim se to dostignućima i vrijednostima radi? “Naši demokratski odnosi. Nakon stoljeća ogorčene borbe došli smo do zaključka da je sustav kakav sad imamo ‘najmanje loš’. Za jedan sustav koji se sastoji od reprezenatativnih  zastupnika naroda čija je riječ zadnja  ne postoji alternative koja bi se mogla smatrati demkratskijom. Razdvajanje crkve i države. Naša povijest nastanka uči nas o nedostacima miješanja crkvene i svetovne vlasti. Općenito gledano, mi danas religiju smatramo nečim što spada u privatni domen. Odnos pojedinca i kolektiva. To što mi danas smatramo individualnog čovjeka neporecivom vrijednošću nije uvid koji nam je pružila nekakva viša sila, već je tečevina dugotrajne povijeti emancipacije. Vrijednosti i norme. Ni jedne niti druge se ne mogu razdvojiti od povijesti kroz koju su nastale. Naša civilizacija je baština; naše vrijednosti i norme također. Njihova povijest nastanka je bitna za pravilno shvaćanje njihove važnosti. Na nama je da u budućnosti po vlastitom uvidu od toga imamo koristi.”

Da bi se ovaj povijesni manjak uklonio na prvom je mjestu obnova pažnje posvećene nacionalnoj povijesti u školama, ali “bi i osnivanje  Nacionalnog povijesnog muzeja bilo vrlo korisno za razvijanje povijesne svijesti. U Washingtonu postoji Museum of American History. Njemačka ima Deutsches Historisches Museum u Berlinu, a u Bonnu i Lepzigu Haus der Geschichte”. U zemlji ima puno državnih i drugih muzeja, “ali povijesna priča (o postanku ljudi koji žive u) “niskoj zemlji pored mora” nigdje nije ispričana. U okviru ponovnog vrijednovanja  važnosti povijesne svijesti bilo bi dobro da se to sada učini”. Marijnissen potom odlazi na turneju kako bi držao govore u raznim gradovima i na raznim sveučilištima na temu “Povijesna svijest našeg naroda zaslužuje ponovno vrijednovanje”.

Marijnissen ne razvija novu internacionalističku kulturu, kozmopolitsku ili mondijalnu svijest protiv globalizacije, multinacionalki, Evrope, “sve više drugih kultura koje su nazočne u našoj zemlji”, već se zalaže za povratak u povijest i nacionalne vrijednosti nacionalne države Nizozemske i za više nizozemskog nacionalizma. Kod SP se radi o tomu da se ljude nauči shvatiti da sve ono što imaju nije samo po sebi razumljivo i da je to što sad imaju najbolje što čovječanastvo može dostignuti. “Ne ostoji alternative koja se može smatrati demokraskijom”.

Povratak nizozemskim normama i vrijednostima znači također da se SP više ne zalaže za ukidanje monarhije i proglašenje republike. SP podržava ono što je ostalo od velike Kraljevine Nizozemske i zalaže se za “modernizaciju Kraljevine”.  U izbornom programu 2006. stoji: “Nizozemska tvori sa Arubom i Nizozemskim Antilima Kraljevinu Nizozemsku. U karipskim dijelovima Kraljevine vlada visoka nezaposlenost, siromaštvo, problem narkomanije i raširene korupcije. Mnogi stanovnici tamo ne vide bolju budućnost u perpektivi. Te dijelove Kraljevine pritišće visoka zaduženost. (…) Potreba za trajnim i mirnim razvojem karipskog dijela naše Kraljevine obavezuje i otočke političare da se više nego do sada založe u borbi protiv siromaštva i korupcije”.  Lijepa verzija Kraljevine Nizozemske u verziji kako je prezentira SP ništa ne mijenja na pravu njezinih (crnih) žitelja da isto kao i bijelci žive  gdje hoće.  Tako SP početkom devedesetih piše o antilijanskoj mladeži: “Dolazak antilijanske mladeži u Nizozemsku treba otežavati. Mnogi od njih padnu ovdje u duboku rupu, postanu izolirani i ne tako rijetko konačno završe u kriminalnim krugovima”.  

 

Slijediti NATO

Socijalni forum u Sevilji potvrdio je ono što je oduvijek bilo stajalište demokratskog pokreta u Evropi, naime “poziv na daljnju borbu za raspuštanje NATO saveza, za okončanje imperijalističkih ratova, protiv pretvaranja čitavog svijeta u robu, protiv nagrizanja pravâ i sloboda, protiv državnog terorizma, za nadu, mir i budućnost narednih generacija”.[36] U izbornom programu SP može se pročitati nešto sasvim drugačije: “NATO savez se postupno mijenja od regionalnog obrambenog saveza u agresivnu intervencijsku silu koja djeluje širom svijeta. Stari NATO je sam sebe preživio a nekadašnji neprijatelji, zemlje Varšavskog ugovora, postale ili članovi ili, poput Rusija, pretvoreni u ‘partnera za mir’. NATO se odrekao svojeg prvotnog defenzivnog i ugovorno-pravnog zadatka, obrane teritorija zemalja članica od vanjske agresije. Savez je sebi dodijelio pravo da svuda po svijetu vojniki nastupa. Prema tomu i postupa, zbog čega nizozemski vojnici bivaju ubačeni u borbe daleko od kuće. Ovakvu politiku NATO saveza SP ne podržava”.

Ali zašto onda NATO ne treba ukidati? Odgovor je sušta jednostavnost i  argument karakterističan za socijaldemokracije: zato da bi mi mogli rovariti iznutra!

Anja Meulembelt, nekoć na ljevici, feministička vodeća figura sedamdesetih, sada senator SP, krštena u Amsterdamu 2003.,[37] opisuje u svojem izvječću sa kongresa SP na kojem je utvrđen program za studeni 2006. kako su i zašto usvajane izmjene programa: “Postoji nekoliko zbilja načelnih točaka: da SP napušta svoje tradicionalno antimonarhijsko stajalište. I da mi više ne kažemo da treba ukinuti NATO. I to ne …. zato što se slažemo s onim što NATO sad radi. Jasno je da se SP drži svojih stajališta o mirovnim misijama i intervencijama u drugim zemljama, kao što smo bili i ostali protiv misija u Afganistanu i Iraku. Mi nismo protiv NATOa, već smo protiv skoro svega što NATO sada radi. Ali mi se želimo u to miješati, želimo unutra rovariti u NATOu, ne želimo se staviti na sporedni kolosijek kad počne debata o budućnosti NATO saveza…[38] […]

Isti rezon koji SP primijenjuje na vojni ogranak svjetskog kapitalizma, primijenjuje i na njegov ekonomski ogranak, WTO, IMF i WB: “Nizozemska je putem ugovora zastupljena u brojnim internacionalnim i supranacionalnim instutucijama kao Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Svjetska banka (WB), Međunarodni monetarni fond, Savjet Evrope i NATO. U ovim insitucijama demokratska kontrola nije u dovoljnoj mjeri garantirana. Tu nešto treba promijeniti”.[39]  Da li je ovdje problem “manjak demokratske kontrole” ili imperijalistički karakter ovih institucija?

 

Žestoka i učinkovita borba protiv terorizma  

U raznim evropskim zemljama u tijeku je demokratska kampanja protiv evropskog  antiterorističkog zakonodavstva. U Belgiji postoji CLEA (Comité voor de Vrijheid van Mening en Vereniging). U Engleskoj postoji nekoliko takvih organizacija, kao CAMPACC koja vodi kampanju za povlačenje Terrorism Act 2000, Anti-Terrorism, Crime and Security Act 2001 i Prevention of Terrorism Act 2005.  U Danskoj je Rebellion, koja je lansisrala međunarodni poziv na borbu protiv evropskog antiterorističkog zakonodavstva, i među ostalim zbog toga završila na danskom sudu. Antiterorističko zakonodavstvo se u Evropi usvaja na temelju američkog popisa terorističkih organizacija. Na tome se popisu nalaze skoro sve organizacije pokreta otpora u Trećem svijetu.[40]

Na terenu “borbe protiv terorizma” SP se bez rezerve stavlja na drugu stranu barijere. SP  sebi ne postavlja pitanje kako i sa kojim ciljem je taj popis terorističkih organizacija sastavljen ili o sredstvima koja se koriste. Doduše, dodaju jednu rečenicu koja ne obavezuje, tj. “nužno je suočiti sa uzrocima terorizma”. 

SP je podržala nizozemski Zakon protiv terorizma u kojem piše: “Bit će uvedena naročita kategorija ovlasti za otkrivanje terorističkih kaznenih djela. Za primjenu ovih  ovlasti dovoljna  je indicija (a ne sumnja) za počinjena teroristička djela. Osumnjičeniku za teroristička djela može se uskratiti uvid u procesni dosije u trajanju od dvije godine (umjesto 90 dana), a sudac nadzire ovu tajnovitost. Za pritvaranje osumnjičenika za teroristička djela ne vrijedi više uvjet ozbiljne sumnje. Maksimalna kazna za skrivanje osumnjičenika podiže se, kad su u pitanju teroristička djela, sa šest mjeseci na dvije godine”.

U izbornom programu iz studenog 2006. na dva se mjesta najavljuje borba protiv terorizma. Na prvom mjestu se pledira za više kontrole nad ‘radikaliziranim osobama’:” Malo je ljudi uključeno u terorističke aktivnosti, ali njih se mnogo ljudi plaši. Teroristi ucijenjuju društvo i spremni su praviti nevine žrtve. Borba protiv ove prijetnje bit će prijeko potrebna i narednih godina. Ta borba traži odlučan i čvrst postupak protiv terorista. Pored toga je potrebno uhvatiti se u koštac sa mogućim uzrocima bezumnog radikalizma,  poput otuđenja, zapostavljenosti, isključenja, izolacije i indoktrinacije. U signaliziranju takve radikalizacije važnu ulogu imaju policajci po kvartovima i socijalni radnici koji se bave mladim ljudima. Radikalizirane osobe se moraju koliko je god moguće izolirati od potencijalnih sljedbenika. To može na primjer tako što ih se pomno prati. Diskriminirajuća i rasistička propaganda, te propaganda koja poziva na nasilje, prije svega na internetu, posao je za oštriji nastup policije, gdje je to moguće i sudsku zabranu. Osobe osumnjičene za terorizam moraju se bez izuzetka izvesti pred sud. Međutim, nije potrebno čačkati po garantijama koje pravna država pruža osumnjičenima; upravo bi to bila koncesija onima koji ne žele našu pravnu državu. Demokracija se ne brani tako što će se ograničiti. Baš u ovome vremenu nužno je naglasiti poštovanje ljudskih prava kao bitnu crtu naše civilizacije”.

Pod naslovom “Bolja suradnja: međunarodna politika”, stoji da se žestoka borba protiv terorizma vodi ‘među ostalim boljom međunarodnom suradnjom obavještajnih službi, nalaženjem i zamrzavanjem financijskih izvora terorističkih organizacija, a naročito uklanjanjem uzroka terorizma. Tu spada borba protiv siromaštva koje je nedostojno čovjeka, nepismenosti, dječijeg rada, tlačenja, nasilja bandi, ratnih vojskovođa i država. I pružanje perspektive i nade. Nizozemska mora u i van Evrope tražiti partnere koji zagovaraju razoružanje i spriječavanje sukoba. U ovakvim partnerskim odnosima moralo bi se raditi na rješavanju trajnih konflikata kakav je onaj na Bliskom Istoku. Nizozemska vlada treba iskoristiti sve svoje diplomatske mogućnosti u provođenju rezolucija UN i okončanju upotrebe nasilja među strankama u sukobu”.

SP je i za produženje bojkota Kine oko uvoza oružja. Glasnogovornik SP Harry van Bommel je zajedno sa VVD zastupnikom Hans van Balenom poduzeo inicijativu za usvajanje parlamentarne rezolucije oko produženja bojkota. “Krajem 2003. EU je planirala da ukine bojkot Kine koji je proglašen 1989. kada je pokret za demokratizaciju u toj zemlji u krvi ugušen. Kao poljedica ovog pritiska (predložene rezolucije) i stjecaja međunarodnih okolnosti (osobito međunarodni pritisak SAD na EU), embargo je još na snazi. Situacija sa ljudskim pravima u Kini je loša i zato je SP pomno prati”.[41] Nije li ovo konačni dokaz da je SP zauvijek raskrstila sa Kinom (i vlastitom prošlosti) i tako postala u potpunosti prihvativom?

 

Cijena nastanka partije koja se poštuje

SP je evoluirala od ‘maoističke stranke’ do ‘protestne stranke crvene rajčice’, a odatle do ‘poštovanja dostojne treće po veličini partije u Nizozemskoj’. Ona ima predsjednika kojega je parlamentarni tisak proglasio ‘političarem godine’, a panel TV emisije Danas na Prvom i parlamentarni zastupnici ‘najboljim političarem’.  Evolucija SP se vidi i u promjeni simbola. Stari logo je bio leteća rajčica, sa značenjem ‘mi smo protiv, sve treba promijeniti’, a novi je još uvijek crvena rajčica, ali sad bez protestnog elementa. Današnja je rajčica prijateljski simbol kućne idile. Netko tko je pratio SP ponašanje za vrijeme izborne kampanje 2006. piše: “Tu su sliku tijekom ove kampanje vrlo mudro znali pojačati. Tamo gdje su vodili kampanju stajao je često lonac pun juhe od rajčice koja se okolo dijelila. I Jan Marijnissen se često mogao vidjeti na TV kako srče juhu i prijateljski se smiješi. Efekt je pojačavan i tako što se svakom prolazniku davala spužva za pranje posuđa u obliku rajčice. S tom spužvastom rajčicom nije bilo moguće ubiti ni komarca. ‘Samo za kućnu upotrebu’. Jedna prijateljska partija, dakle! Pridruži nam se! Divim se inventivnosti sa kojom je malom promjenom simbola izrazila želju za vlastitom transformacijom: od protestne partije do ‘kućica-drvce-životinjica’- partije [aluzija na malograđanski ideal ] u socijalističkom obličju. Vjerujem da je to SP mnogo pomoglo”.[42] 

SP je platila cijenu kako bi postala respektabilna partija u jednoj evropskoj, strategijskoj, bogatoj i imperijalističkoj zemlji. Za to je dala međunarodne garancije koje Evropu i Amerikance moraju umiriti. Ona je prihvatila NATO; ona se izjasnila za rat protiv terorizma; prihvatila međunarodne institucije poput IMF, WB; ona daje garancije da želi modernizirati dinastiju na prijestolu i Kraljevinu Nizozemsku sa svojim kolonijama; ona ne stavlja multinacionalkama nikakve prepreke, ona tvrdi da smo sa parlamentarnom demokracijom  dostigli najdemokratskiju točku u ljudskoj povijesti.

Prije toga je izjavljivala da je partija koja se usuđuje ‘reći popu pop, a bobu bob’. Tako je SP lijeva partija koja ‘se usudila’ ustvrditi da se mora zaustaviti dolazak migranata, koja’se usudila’ tvrditi da je integracija migranata neuspjeh i koja predlaže i glasa za (financijska prisilna) sredstva za integraciju. Otuda je SP prešla i na definiranje ‘nacionalnih vrijednosti’ koja svaki Nizozemac mora poštovati.

Na trećem mjestu, SP je garancije dala i poduzetnicima. Oni su ljudi kao i svaki drugi. Mora se apelirati na njihovu dobru volju i odgovornost da otvaraju radna mjesta. Postoji nešto što se može smatrati poštenim profitom. Taj se sistem kod SP više ne zove kapitalizam, gdje  zakon konkurencije neumoljivo uklanja najslabije i sve više kapitala koncentrira u ruke nekoliko krupnih multinacionalnih skupina.

Na kraju, SP je preko Centralnog biroa za planiranje dala garancije da će državnim proračunom gazdovati kao pristojan pater familias, pod parolom ‘bolja Nizozemska za iste novce’. SP na kraju krajeva čezne za savezom sa drugim velikim partijama kako bi jednom došla na vlast.

Za kraj pitanje postavljeno na početku: Da li je SP primjer radikalnoj ljevici kako se od jedne maoističke partije može stvoriti moderna lijeva masovna partija?  Odgovor je negativan. Prije će biti da je SP ilustracija teze Angele Davis: Nema garantiranog prijelaza od radikalne militantnosti u prošlosti na progresivne stavove današnjeg dana”.[43]

U svijetu koji je od šezdesetih i sedamdesetih godina doživio fundamentalne promjene SP se nije pokazala sposobnom da dade drugačiji odgovor do preuzimanja vladajuće uniformne misli, ali samo  prelivene humanim i socijalnim umakom. SP je ilustracija predaje pred ogromnim pritiskom pod kojim su sve lijeve partije da postanu partije centra.

Prevod Mira Bogdanović

    


[1]Proteklih godina imao sam sporadične kontakte sa članovima i aktivistima maoističkog pokreta u Nizozemskoj. Preko jednog belgijskog poduzetnika radio sam početkom 1970tih jedno vrijeme u rotterdamskoj luci, kod Shella i u luci Terneuzen. Tamo smo kolege i ja po prvi puta dobili u ruke gurnutu brošuru  KENml (Kommunistische Eenheidsbeweging Nederland marxistisch-leninisisch-Ujedinjeni komunistički pokret:marksisti-lenjinisti). KENml je tada bio široko poznat u radničkim sredinama jer su igrali vodeću ulogu u ‘divljem’ štrajku  u luci Rotterdam 1970 [‘Divlji’ štrajk je akcija koju ne priznaje sindikat]. Kasnije, tijekom jednog također ‘divljeg’ štrajka dokera u Antwerpenu i Gentu 1973. mi iz AMADA (Alle Macht aan de Arbeiders- Sva vlast radnicima), preteče  belgijske PVDA, uspostavili smo kontakt sa KENom radi organiziranja štrajka solidarnosti u Rotterdamu. Tijekom velikog britanskog štrajka rudara 1980tih zajedno sa desetinom engleskih rudara otišao sam grupi Marxisti-Lenjinisti (GML) u Rotterdam. GML je zajedno sa Socijalističkom partijom (SP) i KAO (Kommunistische ArbeidersOrganisatie) bila jedna od grupa koje su preostale nakon raspada KENml. GML je 1970tih i 1980tih bila čvrsto ukorijenjena u rotterdamskoj luci. 1990tih sam uspostavio kontakt sa SP i njezinim predsjednikom Marijnissenom. 1997. radio sam za PVDA zajedno sa NCPN (Nieuwe Kommunistische Partij van Nederland), osnovanom nakon što je stara CPN prestala postojati) na organiziranju jednog putovanja mladeži na Kubu i u Vijetnam.

[3] Het Parool, 17.02. 2001.

[4] www.pvda.nl, 12.01.2006.

[5]I belgijska PVDA u telegrafskoj čestitki SPu  govori o 30 godina rada. “Izborni rezultat SP nije pao s neba. To je rezultat 30godišnjeg rada u bazi, u gradskim kvartovima i u tvornicama.”

[6] 1975. osnovan je u Ossu Stichting Ons Medisch Centrum (Naš medicinski centar). Kasnije se osnivaju centri u Nijmegenu i Zoetermeeru. Pacijentima je trebalo usaditi svijest da je briga o zdravlju prvenstveno “politička stvar jer zdravstveni problemi stoje u vezi sa društvenim odnosima”.  Isto tako 1975. osniva se udruženje Bolje spriječiti (nego liječiti) sa ciljem uvođenja godišnjeg liječničkog pregleda za svakoga.

[7] De Groene Amsterdammer, 1974, citirano u ‘Extreem links: Portret  van Jan Marijnissen’, Elsevier, 12. 04. 2007.

[8]Marijnissen, Historisch besef verdient herwaardering.

[9] SP izborni program, str. 5.

[10]Weblog Marijnissen.

[11]The Morning Star, 19. 12. 2006.

[12] Leo de Kleijn, De opmars van de SP, siječanj 2003.

www.sap-pos.org/txt-nl/2003/januari_opmars_van_sp.htm-15k-

[13]Smith Murry, ‘La Gauche radicale cartonne’ u Rouge, nr.2183, 30.stidenog 2006.

[14]PTB, Contribution à la lutte contre la ligneliquidatrice del’ex-sécretaire générale, Editions PTB, juin 2004, pp. 115-116.

[15] Politicsinfo.net, 10. 10. 2006.

[16]De Standaard, 11.10. 2006.

[17] De Morgen, 23. 10. 2006.

[18] Dirk Van Duppen u Uitpers, December 2006.

[19] Jo Cottenier, član Političkog biroa, Contribution au 15ème Séminaire communiste international, Le Partied u Travail de Belgique et la lutte contre le “pacte des generations” du gouvernement liberal-socialiste (octobre-décembre 2005), Bruxelles, 5-7 mai 2006. www.wpb.be/icm.htm, wbp@wbp.be

[20] Peter Mertens, glasnogovornik Politi;kog biroa, -La classe ouvrière à l’ère des enterprises transnationales’, u Etudes Marxistes, 2005, nr. 72, p. 113.

[21] Le Soir, 9. siječnja 2007.

[23]Marijnissenov govor na kongresu SP 7. 10. 2006.

[24]Wolter Buikema, subota 18. 11. 2006.

[25]Hans Janmaat je bio ekstremno desni političar Centrumpartij, koji je izišao na izbore sa parolom ‘Svoj narod na prvom mjestu’  i Puna je puna! [Misli se na Niyoyemsku koja je puna stranaca].

[26] Karl Marx i Friedrich Engels, Ierland, eiland in oproer, [Irska, otok u metežu] Amsterdam:Pegasus, 1977.

[27]Jan Marijnissen, studeni 2004.

[28]De Internationale, prosinac 1990.

[29] De Groene Amsterdammer, 1. maj 1996.

[30]Opzij, 10. 10. 2002.

[31] Isto kao fusnota 30.

[32] Akcijski program SP 2003-2207: Prva ulica lijevo.

[33] Weblog Marijnissen, govor u Apeldoornu 7. 11. 2004.

[34] De Fabel van de Illegaal, nr. 79.jesen 2006.

[35] Weblog republikanaca, www.republicanisme.nl

[36]Socaal Forum SEvilla, 7. 2.2007.

[37] SP sebe ističe za ‘domaću bazu radikalnih kršćana’.

[38]Weblog Anja Meulenbelt. http://anjameulenbeltsp.nl/weblog/

[39]Izborni program SP 2006.

[40]Glasnogovornik Informacionog biroa DHKP-C [turska militantna ljevičarska organizacija], belgijski državljanin Bahar Kimyongür, osuđen je 2006. na pet godina zatvora nakon što je sudac ocijenio da je njegova aktivnost u Belgiji potpuno legalna, ali je povezana sa sa organizacijom koja je, sukladno skorašnjem zakonu, proglašena terorističkom, pa je zato kažnjiva.

[42]Fjord, www.linkselente.nl, 28.11. 2006.

[43]Angela Y. Davis, Les goulags de la démocratie. Réflexions et entretiens, Entretiens realizes par Eduardo Mendieta, Montréal (Québec): Les  Éditions Écosociété, p.140.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: