Primjer Kipra: Pobjeći ujedu EU diverrzificirajući vlastite ekonomske, političke i financijske odnose


”Kipar je jedina zemlja u Evropskoj Uniji koja ima komunistu za Predsjednika, druga Dimitrisa Christofiasa. Od 1 jula u idućih šest mjeseci Kipar i njegov Predsjednik bit će na čelu Savjeta EU. Zacijelo neće moći bogzna što učiniti u danim odnosima snaga i klasnim odnosima, kakvi vladaju unutar Evropske Unije, ali kako se s osjećajem vlastitog digniteta i nacionalnog suvereniteta treba suočavati, dali su primjer u proteklim danima.”

piše Fausto SORINI

Novine Corriere della Sera (26 juna 2012) javljaju nam «da se kiparska vlada, kojoj je potrebna financijska pomoć u iznosu od 4 milijarde Eura obratila ne samo financijskim ustanovama EU, od kojih je zatražila cifru od 1,8 milijardi Eura, već da se s istim zahtjevom obratila ostalim vanevropskim zemljama, kao što su Rusija i Kina, kako bi sklopila bilateralne dogovore o pomoći.»

A Corriera della Sera i Sole 24 ore javljaju, da je «od Moskve Kipar već dobio kredit u visini od 2,5 milijarde «.Takvi pokloni, što je poznato onima, koji su imali posla sa zemljama BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Africa – Sud Africa) od njih se dobivaju bez tih krvničkih uvjeta u obliku kamata, obaveza i pretenzija za interveniranjem u unutarnju politiku zemalja te na sasvim drugi način od onog kakav je uzus u Evropskoj Uniji i u Centralnoj Evropskoj Banci, koje otvaraju novčanik samo u slučaju, da se zemlje koje uzimaju kredite podvrgnu strogom diktatu, koji masakrira i kolje socijalna prava i prihvate strogost u verziji «fiscal compact-a», koje smo u najekstremnijem obliku vidjeli primijenjene prema Grčkoj, a u Italiji ih  upravo primjenjuje Montijeva vlada.

Ta logika – ne ulazeći u njen meritum – ponižava i poništava nacionalni suverenitet pojedinih zemalja; suverenitet koji bi u ime «političke Evrope što više integrirane i federirane» zakulisne moćne snage te neoimperijalističke i euroatlanske EU željele još više podrediti interesima dominantnih centara moći evropskog kapitalizma (eh, daleko je to od bilo kakve «Evrope naroda»!).

Neka nikom ne zamaže oči «europeistička» retorika, koju ponekad popiju i na ljevici bez ikakvog kritičkog smisla: ta Evropska Unija «više politička i više integrirana», o kojoj su upravo ovih dana diskutirali u Bruxellesu razni individui kao što su Merkel, Hollande, Monti, Cameron, uz blagoslov predsjednika Obame i našeg predsjednika Napolitana, jeste takva Evropa, koju ovako opisuje Corriere della Sera: »Bruxelles će moći iznova napisati budžete pojedinih zemalja» zbog čega će «financijski proračun zemlje, koja ima neuredne račune biti podrobno pregledan od Evrope, prije no što on uopće stigne u nacionalni parlament». I «ustvari Bruxelles će ga iznova napisati i još zaprijetiti vrlo visokim i vrlo slanim globama za slučaj da isti ne bude poštovan.»

Evo zašto maleni Kipar pokazuje glavne smjernice za alternativnu hipotezu, koja bi mogla vrijediti i za Italiju, kad nju ne bi vodila vlada toliko podložna NATO-u i EU.

Biti ili ne biti u EU i da/ne u euro-zoni ne predstavlja debatu, koju je moguće voditi apstraktno (ni Švicarska ni Norveška nisu članice EU, ali su potpuno integrirane u politiku kontinenta; a isto vrijedi za Švedsku i Veliku Britaniju, koje su članice EU, ali nisu u eurozoni…). Niti se ta debata može riješiti sa pojednostavljenim replikama, kako su UE i ero neprikosnoveni tabui, a naročito se tako ne smije razgovarati na ljevici, kad se ne vodi računa da je danas UE, u doba svjetske krize, postala nešto sasvim drugo od onog što je trebala biti Evropa od Atlantika do Urala, koja je u jednom historijskom kontekstu daleko drugačijem od ovog današnjeg, fascinirala neke istaknute ličnosti progresističkog profila, socijaldemokrate, ali ne samo njih.

Današnja liberalna evropska socijaldemokracija, u svojem najvećem dijelu i u svojim nosećim gredama i osnovici, nije nositelj suštinski alternativnog projekta Evrope od onog koje imaju konzervativne snage Evrope, koje se nalaze u Evropskoj narodnoj partiji: u talijanskom kontekstu to se dobro vidi u neobičnoj sintoniji, koja postoji i sasvim se očito vidi između Cassinija (eksponenta demokršćana- prim prev.) i Bersanija (prvaka PD- demokratske partije –ljevice-prim. prev), koji su «organski» smješteni u taj evropski profil.

Budimo jasni: uopće ne namigujemo nacionalističkoj ili izolacionističkoj rici, koja je van historije. Prava debata i svjetski (sukob) aludira danas – zahvaljujući poticajima iz zemalja BRICS-a, iz Japana i ponajprije iz Kine – na potrebu i zahtjev, da je došao čas da se prekine – pa makar i postepeno i , ako je moguće, da ne plativši cijenu Trećim svjetskim ratom – sa feudalnom odnosno vazalskom podložnošću i neoimperijalističkom politikom velmoža i gospodara izvjesnih valuta (izvjesnih zemalja) u odnosu na ostale zemlje.

Na dnevnom redu je tema o međunarodnom valutnom sistemu, koji je dogovoren na svjetskoj razini i koji neizbježno nosi sa sobom kraj primata dolara, ali i eura, kojim sve više dominira preporođen njemački imperijalizam koji – u dijalektičkom kontekstu konpeticije-koncentracije s američkim saveznikom – želi diktirati vlastite uvjete narodima Evrope.

Ono što nam mali Kipar pokazuje, potpuno autonoman u odnosu na NATO i na najteže uvjete ove i ovakve EU, iako je i Kipar dio te unije, jeste potreba za diverzifikacijom vlastitih ekonomskih, političkih i financijskih odnosa, unutar i izvan EU, sa pažljivim pogledom bačenim na zemlje BRICS-a i na one velike sile, koje se upravo javljaju na svjetskom horizontu, kao što su Rusija i Kina, koje, različito od moćnih zakulisnih snaga EU daju zajmove (treba se sjetiti kineske politike u Africi), bez pretenzija da se upliću u unutarnju ekonomsku politiku zemalja dužnika: u najviše slučajeva te zemlje uspostavljaju obostrano korisne politike suradnje, striktno poštujući suverenitet drugih zemalja, kako bi to trebalo da bude u novom demokratskom poretku svijeta, u kojem bi na prvom mjestu morali stajati suradnja i mir. A taj mir nije zacijelo onaj, koji danas u Italiji predstavljaju kao «euro-atlantska zajednica», kojoj su Italija i njena vlada podložni na skandalozan način. Jer dok u Bruxellesu razgovaraju kako udovoljiti interesima moćnih zakulisnih snaga pojedinih zemalja, pripremaju rat sa Sirijom.

Fausto Soruni je odgovoran za odnose sa inozemnim subjektima partije PdCI

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: