Intervju sa Zygmundom Baumanom: Bauk pobune


Nestankom «solidnog» društva proizvođača u punom «tekućem» društvu potrošača, «rastopili» su se i pokreti osporavanja, kako to pokazuju «difuzni, konfuzni i dezorijentirani» pokreti indigniranih i Ocupy Wall Street. Analiza jednog od najvećih suvremenih sociologa.

 

Zagmund Bauman u razgovoru sa Giulianom Battistonom

Gioliano Battiston: U vašim tekstovima često citirate rečenicu Corneliusa Castoriadisa »Ono što ne valja u društvu u kojem živimo jeste što je ono prestalo da se dovodi u pitanje», dok  u Search for politics i drugdje pripisujete socijologiji zadatak da dovede u pitanje navodnu vječnost društvenih konstrukata. U svijetu kojeg presjecaju centrifugalni porivi, u kojem nestaju stare koordinate solidnog moderniteta, kako pronaći najpertinentnija pitanja na koja valja najhitnije odgovoriti?

 

Bauman: Nedavno sam promišljao koliko optužba Castoriadisa uspieva odraziti ono što je pogrešno u društvu u kojem živimo. Čini se da smo postigli upravo krajnju suprotnost: ništa nije izvan sumnje i kritike, čini se da ni jedna institucija ne vrši svoju dužnost na zadovoljavajući način, svaki politički organ je sumnjiv zbog korupcije i nebrige, ismijan ili ga se u potpunosti ignorira. Živimo u vremenu (sličnom «interregnumu» starog Rima), koje je Gramsci nazivao «ad interim» (u međuvreme prim vrev.), periodu koji je nemoguće da se dugo izdrži, odnosno u vrijeme u kojem stari načini po kojima su se odvijale stvari više ne funkcioniraju ili se čine neefikasnim, dok nisu još izmišljeni, a još manje iskušani u praksi, novi instrumenti. Sigurno živimo u periodu promjene koji ne možemo definirati periodom tranzicije, jer tranzicija znači prelazak od «ovdje» prema nekom «tamo», pa iako prilično dobro poznajemo «ovdje», odakle nastojimo pobjeći, nemamo nikakvog pojma o onom «tamo», kamo želimo stići, a da i ne spomenem da bismo tamo mogli biti dovedeni bez naše volje, kako zbog pogrešnih akcija, tako i zbog pomanjkanja aktivnosti. Tapkamo u mraku. Naše me ponašanje potsjeća na Diogenov odgovr, kad su ga pitali zašto uoči invazije Perzijanaca nastavlja da valja svoju bačvu (koja mu je služila kao kuća): «Vidim kako moji sugrađani oštre mačeve, zabrtvljuju prozore, barikadiraju vrata, pa sam odlučio da i ja napravim nešto…». Kako bismo zaustavili prijeteću ekonomsku i političku katastrofu i mi ne činimo ništa efikasnije od zabrtvljivanja prozora i valjanja bačve za zaustavljanje perzijske vojske.

Definirati koji su «socijalni problemi» u koje treba intervenirati može izgledati kao težak zadatak, ali moguć u vremenima kad su naši djedovi razgovarali šta treba učiniti, no oni su tada bili dosta sigurni što će učiniti, naravno država, tada snažna institucija koja je imala sve što je potrebno da nešto učini: imala je moć (znači sposobnost da učini stvari i politiku, sposobnost da odluči koje stvari treba činiti, a koje izbjegavati. Danas međutim sve one moći, koje definiraju naše životne uslove – kao što su financije, investicije kapitala, trgovina, promet i trgovina oružjem, kriminalne mafije, špekulanti – su globalnog, što znači ekstrateritorijalnog karaktera, daleko izvan domašaja svih postojećih političkih organizama; istovremeno politika ostaje tvrdoglavo lokalnom, sabijenom u granice pojedine države. Danas je dakle veliko pitanje, vitalno pitanje: «Tko će učiniti?» u slučaju da moramo odlučiti ono što je potrebno uraditi. Ne treba se dakle čuditi da je prepoznavanje socijalnih problema pa i izbor jednako besmislen  i nimalo efikasniji od onog što je činio Diogen kotrljajući bačvu. Stvar nije toliko u činjenici da je naše društvo odbilo da se dovodi u pitanje, koliko da ne postoji društvo koje je u stanju da postavi pitanja i da ih upravi onome  tko je pravi naslovnik kome ta pitanja moraju biti upućena. Ne treba nas čuditi da je danas politika «rastopljena» na difuzne, konfuzne i dezorijentirane pokrete indigniranih ili na akcije kao što je Occupy Wall Sreet. Što se tiče tog posljednjeg pokreta u Huffington Postu može se pročitati sljedeće: «Ljudi koji protestiraju čine se zabrinutim za sve, od pohlepnosti corporation do Obame, od kapitalizma do cijena koledža. Izgleda kao uzrok i stvar bez pravog uzroka i razloga stvari i naravno bez leadera. Postoji neporeciva filozofija u temelju svega – ideja da u ovoj zemlji ima stvari koje ne funkcioniraju. I u tome manifestanti ne mogu biti nego u pravu, dapače. Ali protest mora imati specifične i realistične zahtijeve. Treba da postoji jasan problem, kako bi se za njega našlo ostvarivo rješenje. Ako toga nema, čemu vodi sve to? A kad se umore, oni koji protestiraju? Ili će ostati na Wall Streetu sve dok de dobar dio našeg društva na promijeni?» A da se i ne spomene da su manifestanti podijeljeni na mnogobrojne frakcije i da se najviše vremena otimaju oko toga tko će se dokopati mikrofona i utišati razglase ostalih frakcija…

Battiston: Indignacija je u prvom redu plod ekonomsko-financijske krize, čije su posljedice jedan od najhitnijih problema s kojim se treba suočiti. U životima koje si ne možemo dozvoliti vi smatrate da je skorašnji financijski tsunami pokazao da «kapitalizam daje sve od sebe ne onda kad nastoji (ukoliko nastoji) riješiti probleme, već onda kada ih stvara»  i da, kako je kazao Kurt Gödel »ne može biti istovremeno i dosljedan i potpun». Smatrate li da je kapitalizam u svojoj nutrini parazitski sistem, ako bih ponovio naslov jedne vaše skorašnje knjige?

 

Bauman: Prije sto godina Rosa Luxemburg je shvatila tajnu nevjerojatne vještine kapitalizma  – sličnoj arapskom Fenikus – da se preporađa, neprestano iz vlastitog pepela; historija kapitalizma označena je grobovima živih organizama čije je životne sokove kapitalizam isisao do njihovog potpunog iscrpljenja. Luxemburgova je ipak smještala gamu živih organizama poredjanih za skori napad parazita u «prekapitalističke ekonomije», čiji je broj bio ograničen i progresivno se smanjivao zbog neprestanog udara imperijalističke ekspanzije. Prilikom svakog narednog posjeta još jedna od «netaknutih zemalja» bila je pretvorena u pašnjak za kapitalističku eksploataciju i postajala je uskoro neprisvojiva za daljnje potrebe kapitalističke reprodukcije. Rezonirajući u tim smjerovima (radi se o sasvim razumljivoj težnji, računajući najviše na teritorijalnu prirodu i ekstenzivnu, umjesto intenzivnu, lateralnu umjesto vertikalnu, kapitalističke ekspanzije kakva je bila prije stotinu godina) Luxeburgova nije mogla uraditi ništa drugo do li anticipirati prirodne granice i moguće trajanje kapitalističkog sistema: kad jednom sve «netaknute zemlje» na globusu budu osvojene i uvučene u kapitalistički ciklus, nepostojanje novih zemalja za eksploataciju najavit će i  dovesti na kraju do kolapsa sam sistem. Parazit će umrijeti zbog nestašice organizama koje još nije napao, da bi se njima prehranio. Danas je kapitalizam već postigao globalnu dimenziju, ili je bar vrlo blizu da to postigne, a to je poduhvat koji se Rosi Luxemburg činio prilično dalekom perspektivom. Da li to znači da će se proročanstvo Luxemburgove upravo ostvariti? Ne vjerujem.

Ono što se dogodilo u zadnjih pola stoljeća i nešto više jest da je kapitalizam naučio umjeće, prije nepoznato, da stalno proizvodi nove «netaknute zemlje» umjesto da ograniči svoju gramzljivost na gamu već postojećih zemalja. To novo umjeće – koje je postalo mogućim prelaskom od «društva proizviđača» na «društvo potrošača», te prelaskom susreta kapitala i rada na susret robe i klijenta kao glavnog izvora «dodatne vrijednosti», odnosno profita i akumulacije-sastoji se u prvom redu  od progresivne mercifikacije životnih funkcija, u posredovanju tržišta u sukcesivnom zadovoljavanju «potreba», a ta je supstitucija postala volan ekonomije okrenute profitiranju na žaljama, a ne na potrebama ljudi.

Aktualna kriza proizašla je iz iscrpljenja umjetno stvorene «netaknute zemlje», one kulture kreditnih kartica čije je eksploatiranje u glavnoj liniji danas svršeno, a političarima je ostavljeno u zadatak da počiste otpatke ostale nakon banketa bankara; taj zadatak je uklonjen iz kraljevtva bankarske odgovornosti i premješten u kantu za otpatke «političkih problema», prekasno preformuliran od ekonomskog pitanja u pitanje «političke volje» (da citiram kancelarku Merkel). No je dozvoljeno pretpostaviti da se u uredima za planiranje kapitalizma radi iz petnjih žela, kako bi se stvorile nove «netaknute zemlje» koje su osuđene na dosta ograničenu životnu dob, budući da je priroda kapitalizma parazitska. Moglo bi se posumnjati da je Evropska Unija sa svojim apsurdnom i samoubilačkom neusuglašenoću između zajedničke monete i ekonomskih politika i institucija za planiranje državnih bilanci, koje su sve prije nego zajedničke, selekcionirana od strane slobodnih kapitala da postane sljedećom «netaknutom zemljom»; i da je osuđena da bude lišena svojih životnih sokova, lišena moći i sposobnosti, dok se prepuštaju naporima lokalaca –  da ih se spasi ili da ih se otrese – odgrisci, koji ostaju iza destruktivne orgije špekulanata monetom ili finacijama .

 

Battiston: Napisali ste da «kreditna kriza» kako tvrdite «nije rezultat bankrota banaka. Upravo suprotno, ona je plod –apsolutno predvidiv – njihovog izvanrednog uspjeha. Uspha u transformiranju većina žena i muškaraca , staraca i mladuća u dužnike». Jedan takav uspjeh povezan je sa preobrazbom modernog društva iz «solidnog» društva prozvođaća u «tekuće»potrošača. O kakvoj se preobrazbi radi i koje su njezine posljedice?

Bauman Posljedice i nepredviđeni kolateralni efekti su brojni i duboki. Rekao bih da su u društvu proizvođača profiti bili generirani susretom kapitala i rada i u izvjesnom smislu kapitalizam je bio faktor kolektivnog negodovanja i otpora koji su pružali eksploatirani.  U društvu potrošača profiti su generirani susretom robe i klijent; radi  se očito usamljenom činu, koji čini potrošačku ekonomiju industrijom koja promovira lični interes daleko više nego solidarnost i zajedništvo. Osim toga, budući da smo socijalno stvoreni u prvom redu kao potrošači, istrenirani smo da međuljudske veze stvaramo po modelu  odnosa potrošača i potrošačkih dobara. To neizbježno dovodi do krhosti i do privremenosti međuljdskih veza i do rasta grozne aveti samoće i isključenja, koji više ne muče živote samo»ekspoloatisanih radnika» i prekarnost tako postaje daleko raširenijim proizvodom no što je to ikada bio «proletarijat». »Okupatori Wall Sreata» mogu biti u pravu kad se predstavljaju kao 99 posto Amerikanaca koji pate zbog grabežljivosti 1%). Osim toga da bi se postiglo rang potrošača svatko od nas mora tretirati samog sebe ili samu sebe kao robu za prodaju: kao i sve ostale robe na tržištu, moramo «stvoriti potrebu za nama samima» reklamirajući vlastite zasluge u neprestanom rivalitetu sa drugima, koji nastoje da nas «preteknu» , što još više pojačava neprestanu fragmentaciju i atomizaciju društva i stavlja prepreke na put zajedničke akcije. Na kraju dolazi očaravanje BDP-om (koji mjeri u prvom redu akcije potrošnje): potrošačko društvo ne poznaje ništa drugo u «rješavanju problema» i općenitije u sučeljavanju sa socijalnim problemima nego poticati «ekonomski rast», beskrajno povećavajući lepinju koju treba dijeliti rezati na kriške, umjesto da pravedno i dijeli na jednake dijelove. Jedna od posljedica je veliki pritisak na izdržljivost planete. Drugi je marginalizacija svih potreba i svih sposobnosti ljudi koje se odnose na «ne pravljene profita», koji se odupiru mercifikaciji  i koje nisu vrijedne da ih se kapitalizira. Ukratko, u potrošačkom društvu težimo privatizirati profite i nacionalizirati gubitke.

Battiston  Kad je riječ o ekonomskom rastu: «čvrsto» društvo proizvođača baziralo se na uvjerenju da će povećanje snage (proizvodne, vojne, industrijske) dovesti do povećanja sreće i cijelo je XX stoljeće bilo čvrsto uslovljeno idejom  – koja je prevladavala i na ljevici- da postoji jednadžba između ekonomskog rasta i društvene pravde, kao da «progres» i «razvoj» mogu automatski da riješe društvene nejednakosti. Kriza može biti prilika da se napusti ideja rasta, koji je sam sebi svrhom, u korist nove političke paradigme, ili još prije, kulturne paradigme, koja bi povezivala pravdu sa postojećim prirodnim granicama?

 

Bauman Porast nivoa blagostanja prevodi se u porast nivoa potrošnje: na kraju krajeva bogatstvo je vrijednost koja zaslužuje da bude željena sve dok pomaže poboljšanju kvaliteta života , ali «učiniti život boljim» ili samo učiniti ga na neki način manje nezadovoljavajućim znači «konzumirati više» u narječju planetarne kongregacije Crkve ekonomskog rasta. Prema vjeri te fundamentalističke Crkve svi putevi iskupljenja, spasenja i božje milosti kao i svjetovne milosti, kakva je neposredna i vječna sreća, prolaze kroz dućane. Koliko su više natrpane robom police dućana u očekivanju tragača za srećom, toliko je više šuplja zemlja, jedini sadržavalac/davalac sredstava – sirovina i energije – koje su potrebne da se napune dućani: to je istina koju svaki svakcijati dan potvrđuje nauka i koju ipak stalno omalovažavaju; dosta je pomisliti da prema jednom skorašnjem istraživanju tu istinu negira 53 % prostora, koje američka štampa posvećuje pitanju «održivosti» , dok je drugi novinarski sektori zaobilaze ili prećutkuju. Ono što je prošlo s najdubljim, najindiferentnijim i najžalosnijim prećutkivanjem je upozorenje Tima Jacksona iz njegove knjige izašle prije dvije godine, Napredak bez rasta (Edizioni Ambiente 2011), koji je o završetku stoljeća napisao: «naši sinovi i unuci imat će posla sa neprijateljskom klimom, iscrpljenim sirovinama, uništenim habitatom, decimiranim vrstama, oskudnošću hrane, masovnim migracijama i sa gotovo neizbježnim ratom». Naš dug, koji smo učinili i favorizirali ga, vrijedno asistirali, i još ga i poticali  putem moći , koju predstavlja potrošnja je «ekološki neodrživ, socijalno problematičan i ekonomski nestabilan». Ali ima još jedna opservacija Jacksona ”da se slediš”, a koja je gotovo univerzalno ignorirana od strane najpopularnijih (i najefikasnijih) komunikacijskih kanala, koja je u najboljem slučaju bila gurnuta na one stranice ili u one sate koji su predviđeni za mučnu egzistenciju propovjednika u pustinji: činjenica je da u društvenom sistemu poput našeg  – u kojem jedna petina najbogatijih na svijetu drži 74% godišnjeg prihoda planete, dok se jedna petina najsiromašnijih mora zadovoljiti sa 2%  – uobičajeni pokušaj da se opravda neprekidno uništavanje od strane politika koje samo misle na ekonomski rast, plemenitim ciljem da se izliječi siromaštvo, ne može biti ništa drugo do li gola hipokrizija i uvreda zdravom razumu.

U Guardianu od 23 januara 2010 Jeremy Leggett slijedi Jacsonove sugestije i  sugerira da trajni napredak (ne osuđen i potpuno samoubilački) mora da se traži izvan «uobičajenih zamki obilja»(i dopustite mi da to dodam: izvan začaranog kruga upotrebe/zloupotrebe/loše upotrebe materijala kao i energije) : u odnosima, u porodicama, u susjedstvu, u zajednici, u smislu života, u zoni koja je javno nazvana konfuznom i zatamnjenom od «zova i poziva za funkcionalnim društvom, koje vrednuje budućnost». S druge strane i sam Jacson polazi od skrušenog dopuštenja, da je dovesti u pitanje ekonomski rast viđeno kao čin «hirovitih ljudi, idealista i revolucionara» i da onaj tko to čini mora (se plašiti) očekivati da bude uvršten u jednu od ove tri nabrojene kategorije od strane apostola drogiranih ideologijom: ili rasti ili krepaj. Knjiga Elinor Olstrom, Governare i beni collettivi- Upravljati kolektivnim dobrima- prev. (Marsiglia 2005) je deset puta starija od Jacsonove knjige, ali u njoj možemo pročitati da uporno branjeno stanovište prema kojem su ljudi skloni po prirodi ponašiati se tako kako bi ostvarili  profit u što kraćem roku te slijede princip «svatko za sebe, a bog za sve», ne odgovara pravom stanju stvari. Iz svojih proučavanja ekonomskih aktivnosti niskog stupnja, lokalno aktivnih, Olstrom izvlači prilično drugačiji zaključak: »Ljudi koji žive u zajednici» skloni su donositi zaključke «koji ne gledaju isključivo na profit». U razgovoru koji sam imao sa Eranom Kotenom proteklog marta mjeseca, on je mislio na međukomunalnu poštenu i iskrenu komunikaciju, kad se radi o zajedničkim pašnjacima pod vedrim nebom ili o drugim lukavstvima, koja virtualno ne troše energiju i nisu nagrđena rasipanjem i smatra da to mogu biti vjerojatni odgovori, gotovo instinktivni, izazovima života. Nijedan od tih odgovora nije naročito pogodan za ekonomski rast, ali su svi upravljeni ka održivosti planete i njenih stanovnika. Dakle jeli došlo vrijeme da se upitamo: da li ti oblici života, koje najveći dio nas poznaje iz etnografskih izvještaja poslanih iz preostlih tragova «drevnih prošlih vremena» predstavljaju stvari koje zauvjek pripadaju prošlosti? Ili se možda javlja istina o alternativnoj viziji historije (pa dakle i o alternativnoj interpretaciji napretka) u činjenici, da umjesto stalne i nepovratne jurnjave napred, koja ne predviđa povlačenje, i juri za srećom kroz dućane, da se napokon pokaže, kako je ona samo izuzetna devijacija, unutarnja i neizbježno privremena? Kako se kaže, žiri još nije donio odluku. A vrijeme je da donese pravorijek. Što više bude odugovlačio s odlučivanjem, bit će vjerojatnije da će morati da izjuri iz sale za vijećanje. Zbog ponestajanja hrane.

Giuliano Battiston   Procesi globalizacije preraspoređuju institucionalno-politički prostor i dovode u pitanje princip teritorijalnosti kao jedini i najglavniji kriterij političke organizacije i uspostavljanja autoriteta, destabilizirajući na taj način ono  što je predstavljalo osnovnu  karakteristiku korespondencije između političkog autoriteta, pravnog suvereniteta i nacionalnog teritorija. Mislite li da moramo prerezati ono što politolog Seyla Benhabib definira «gordijskim čvorom, koji povezuje teritorij, njegovo predstavljanje i njegov demokratski glas»? Ili pak, kako drži sama Benhabib, postoji nerazoriva veza između demokratske «self-governance i teritorijalnog predstavništva»? Drugim riječima, zašto ne zamislit novi politički proizvod, manje vezan za teritorijalnu demokraciju u odnosu na Nacionalne države, ali u svakom slučaju demokratski?

 

Bauman Jürgen Habermas je u svakom slučaju najdosljedniji i najautoritativniji među onima koji se protive skepticizmu oko perspektive prekidanja sadašnje veze teritorijalnosti i nacionalne suverenosti te naglašava kako «demokratski poredak ne predviđa za neophodno mentalnu ukotvljenost u «naciji», shvaćenoj kao pretpolitička zajednica onih što dijele zajedničku sudbinu. Snaga konstitucionalne demokratske države leži upravo u mogućnosti što može ispuniti praznine društvene integracije putem političkog učešća svojih građana.» Kako bi svaki pristalica «nacionalne ideje» oduševljeno priznao, nacija  je ranjiva i krhka bez zaštite suverene države (koja osigurava njenu mêmté, njen trajni identitet) isto toliko koliko bi bila država bez nacije, koja opravdava i čini legitimnima zahtjeve za poslušnošću i disciplinom. Nacija i država su blizanci nastali iz iste historijske konstelacije. Jedna bi mogla «prethoditi» drugoj u kratkom razdoblju, dok neizostavno nastoji učiniti to razdoblje što je moguće kraćim, ispunjavajući ga neprestanim naporima da se prioritet  zamijeni sa simultanitetom – u naporu da se učine jednakima dva naizgled autonomna partnera. Francukoj državi «prethodile su»  provansalske i bretonske države, njemačkoj  države bavarske, saksonske i pruske, a ne njemačke. Provansalci i Bretonci teško da bi postali Francuzi, a Bavarci i Prusi Nijemci, da se njihova «reinkarnacija» nije dogodila uz «asistiranje» s potpunim povjerenjem od strane francuske i njemačke države, koje su se na njih odnosile. A ovim želim kazati da, kada se upuštamo u strastvenu debatu o ostvarivosti zajedničkog identiteta etnija koje su vrlo različite, nastojimo preletjeti historijsku činjenicu da je u najvećem dijelu vlastite historije i na najvećem broju kontinenata čovječanstvo uspjelo preživjeti bez pojma «nacije», i još više, bez ikakvog pojma o «državi-naciji». Nacije i nacionalne države su potpuno nove tvorevine i izričito evropske; njihova pojava nije «određena» od nepromjenjivih «historijskih zakona», već od čistog historijskog razvoja; retrospektivno može ih se gledati kao kolateralne ishode, čak neočekivane, očajničkog traganja za prestankom pokolja i razaranja, što su se neprekidno ponavljala u stogodišnjem ratu, jednako okrutnom, koliko i besmislenom, između Reformacije i Kontrareformacije (koja je i sama bila improvizirana reakcija na dotada bezprimjernu «prenapučenost» – čitaj: preobilje ljudi- koju je proizvela «modernizacija» na pomolu i koja se i danas ponavlja u beskonačnim građanskim ratovima između raznih klanova i bandi, što se međusobno bore na zemlji, koja ujedinjuje porodice u stalnoj ekspanziji i «modernizaciji»…). U stvari Vestfalski mir iz 1648 je promovirao «rješenje» određeno da predodredi i dade prednacrt profila, kojeg će kasnije dobiti stvari. To «rješenje» – da se zajedno prikuju politički suverenitet, teritorij i vjera – dao je formulu za budeće nacionalne države: otisak bez kojeg bi njihovo kasnije modeliranje bilo sve prije nego nezamislivo. U formuli «Une foi, un loi, un Roi», nalazili su sadržani koraci koji su izgledali «prirodni», «notorni» i «autoevidentni», to jest da se supstituira «une nation» sa «un foi», ili «natio» sa «religio», u latinskoj verziji «cuius religio eius natio».

Ti su koraci učinjeni i institucionalizirana posljedica tih koraka jeste to što se ovih dana pitamo, da li je dozvoljeno  (i da li je moguće postići) od božanskih i prirodnih zakona postići širu identifikaciju od pojedinačne nacije, time što će administracija biti provođena nad političkim tijelom sastavljenim od različitih nacionalnih pripadnosti. I moderne nacije i moderne države pojavile su se tokom dva simultana i tijesno isprepletena procesa nation-building-a i state buildinga-a, a bili su to sve prije nego mirni procesi, lišeni trzavica, čiji uspjeh uopće nije bio a priori zajamčen. Tvrditi da izvjesan politički okvir ne može biti uspostavljen bez nekog etničko-kulturnog organizma jeste jednako malo uvjerljivo kao tvrditi da nikakav etničko-kulturni organizam ne može  postojano opstati bez određenog političkog okvira, na koji se referira. Radi se o tipičnoj dilemi jajeta i kokoši, ukoliko takva dilema uopće postoji. Ni jaje ni kokoš nisu sami po sebi osigurani od izumiranja, niti posjeduju jamstvo za njihovo vječno postojanje, oni mogu postojati jedino zajedno, jer bi oboje bilo osuđeno na izumiranje, ukoliko bi jedno od to dvoje nestalo bez potomstva. Zbog isparenja u globalni  prostor, koji je Manuel Castells definirao kao «prostor (ljudskih) tokova» velik dio ovlasti, koje je posjedovao politički okvir, naslijeđen od nacionalne države, danas je u sve većim poteškoćama, da sam održava «etno-kulturni» organizam, koji je njegov nužni pratilac. Simbioza ovo dvoje riskira da se raspadne na komade, a to znači da je ta simbioza satjerana na razinu nacionalne države. U Evropi, kao i na mnogim drugim kontinentima, mnoge državne jedinice sada raspolažu isuviše ograničenom vlašću, da bi mogle izbjeći sudbinu planktona – kojeg plima i osjeka bacakaju na razne strane i koji to bacakanje ne može ni uspješno kontrolirati niti može uspješno ploviti. Ono što ne možemo uspješno učiniti sami, možda ima veću mogućnost na uspjeh, ako smo u zajednici s ostalima? Dopustite mi da ponovim čuvenu izreku Otta von Bismarka: »Uvijek sam čuo riječ Evropa iz usta onih koji su htjeli nešto od nekog drugog, a nisu se to usudili tražiti u ime vlastitih interesa». Mislim da bi Bismark da je živ ponovio tu rečenicu i bio bi u pravu i danas kao i u ono vrijeme. Samo što bi se danas, za razliku od vremena kad je ta rečenica bila izgovorena prvi put, gotovo svi državni političari usudili to tražiti u ime svojih država. I mislim da i oni malobrojni gaje ipak pokoju sumnju u mogućnost udovoljavanja tako postavljenjenim zahtjevima, kao da su ti zahtijevi potpuno jednaki zahtjevima postavljenim u ime Evropske Unije u njenoj ukupnosti. Mi (različite etnije koje stanuju na evropskom poluotoku) smo svi jednaki u našoj specifičnosti, odvojenosti, nedovoljnosti, u našoj potrebi za zaštitom/pojačanjem od strane moći, koja je veća od one, kojim bi se svaki od nas mogao pohvaliti da je sam posjeduje (iako ostaje činjenica da su pod tim profilom neki jači od drugih…). Ukoliko moraju biti oduzete s razine nacionalne države i preorijentirane na veću razinu, evropsku, što mislim da je danas neophodno, suštinske katakteristike ljudske solidarnosti (kao što je osjećaj podijeljene pripadnosti i međusobne odgovornosti za zajedničku budućnost, ili disponibilnost, da se brinemo jedni za druge i da vodimo računa o dobrobiti drugog  te da nađemo trajna i prijateljska rješenja za sporadično izazvane konflikte), iste danas imaju potrebu za širom slikom institucionalnog referiranja, i u njoj treba stvarati javno mnjenje i zajedničku volju. Evropska Unija pretendira (krećući se, iako užasno sporo, uz oklijevanje, neki put čineći korak naprijed i dva koraka nazad) na jednu rudimentalnu ili embrionalnu formu sličnog institucionalnog okvira, ali susreće na svom putu, kao najočitije preprike, političke etablismane već postojećih nacionalnih država i njihovo opiranje da joj prepuste ono što je još preostalo od njihovog nekoć potpunog suvereniteta (koji je opstao, neka to bude izričito rečeno, zahvaljujući jedino postojanju štita Evropske Unije). Ono što priječi to kretanje i prouzokuje obrtanje pravca jeste velika diskrepanca odnosno jaz između raspoloživih sredstava i zadanih ciljeva. Očekuje se da se jedinstvo pojavi nekom čarolijom, zahvaljujući akterima koji slijede modele nastale da pospješuju  i štite razdvajanje! Dok god bude postojala ta diskrepanca, taj jaz, bit će jako teško tačno zacrtati pravac sadašnjeg kretanja Evrope, još je teže prognozirati njenu budućnost u skokovima , osim što je neopravdano, neodgovorno i –dajte mi da to kažem – nedovoljno mudro.

Battiston Ušli smo dakle u eru u kojoj kolabiraju granice političke zajednice, kako je ona bila definirana od strane sistma nacionalne države, u vrijeme tranzicije u kojoj gube centralnost vestfalijanski modeli državnog suvereniteta. Istovremeno, kako smatra američka filozofkinja Nancy Freser, prisustvujemo «denaturalizaciji keynesijansko-vestvalskog okvira socijalnih zahtjeva za društvenom pravdom» i progresivnoj afirmaciji novih pitanja: šta je to pravda, koji oblici nepravde postoje, tko kome treba da odgovora i iz kojih razloga, i tako dalje. Po nekima skorašnji fenomen indigniranih pokazuje definitivni kolaps tradicionalne ideje političke zajednice, teritorijalno određene, sa formalno simetričnim odnosom između onih koji predstavljaju i onih koji bivaju predstavljani. Da li Indignirani daju tijelo i glas potrebi za prefiguriranjem stanovništva prevazilaženjem vestfalskog modela ili su oni efemerni fenomen?  

 

Bauman Thomas L.Friedman u New York Timesu od 2 augusta 2011 piše »Arapsko je proljeće zapalilo početak u cijelom arapskom svijetu narodnih pobuna protiv autokrata. Izraelsko je ljeto dovelo na cestu 250.000 Izraelaca koji su osporavali nepostojanje smještaja i zahtijevali pristupačne cijene i osporavali način na koji jedan kapitalistički oligopol upravlja i vlada njihovom zemljom.  Od Atene do Barcelone sve evropske trgove okupirala je mladež koja se ljuti na nezaposlenost i nepravdu povezanu sa velikim raskorakom u prihodima». Ljudi su zauzeli ulice i javne trgove. Već se to bilo dogodilo 1989 na trgu Svetog Venceslava u Pragu i odmah u svim ostalim prijestolnicama u zemljama sovjetskog bloka. A zatim, na iznenadni način, na glavnom trgu Kijeva. Na svim tim mjestima, kao i na drugim, počele su se iskušavati nove manire: nije to više ni marš, ni demonstracija, ni neka početna točka sa krajnjim ciljem. Ne, to je više bila permanentna okupacija, ili zaposjedanje, koje se produžava sve dok ne bude udovoljeno zahtjevima. Ono što je tada bilo eksperiment, nedavno je postalo norma. Ljudi su skloni, da se smjeste na  javnim trgovima s jasnom namjerom da se tamo ostane toliko dugo, koliko je potrebno da to  postignu ili da im bude kazano da će sigurno biti udovoljeno njihovim zahtjevima. Nose sa sobom šatore i vreće za spavanje kako bi pokazali vlastitu odlučnost. Drugi pak dolaze i odlaze, neprekidno: svakog dana ili svake večeri, ili pak jednom tjedno. Šta rade kad dođu na trg? Slušaju govore, plješću ili zvižde, pokazuju parole ili transparente, galame i pjevaju. Žele da se nešto promijeni. U svakom specifičnom slučaju to «nešto» je različito. I niko nezna da li je to nešto isto to, što misle njegovi bliski susjedi. Za mnoge je sve to daleko od toga da bude jasno. Ali šta god bilo to «nešto» osjećaju da je promjena već počela: ostati danju i noću na trgu Rothschild ili Tahrir, sinkronizirani s golmilom na istoj valnoj dužini emocija, već predstavlja promjenu, promjenu koja se već dogodila i u kojoj su već uživali. Pošto su je prvo isprobali na Facebook i na Twitteru, sad je ona isprobana i na živom mesu. I nije izgubila crte koje je čine toliko dirljivom, kad se prakticira na webu: mogućnost da se uživa u sadašnjosti bez hipoteke za sutrašnjicu, da se uživaju prava bez obaveza. Izvanredan i zarazan osjećaj zajedništva, biti skupa, ne biti više sami. A trebalo je tako malo da se to postigne, samo skinuti jedno «t» i zamijeniti ga jednim «d» iz riječi «solidarity». Solidarnost na zahtjev, solidarnost koja traje koliko traje i zahtjev (i ni minute više). Ta se solidarnost ne sastoji toliko u podjeli izbranog zajedničkog cilja, koliko u tome što on napokon postoji: ja ti i ostatak nas (»nas», ljudi na trgu), ljudi koji imaju ciljeve i čiji život ima nekog značenja. Prije nekoliko tjedana ljudi koji su okupirali Wall Straet poslali su pismo Lech Walensi, legandarnom lideru jednako legandarnog poljskog pokreta Solidarnosć, čuvenom jer je započeo razgradnju sovjetskog imperija, zajedno sa radnicima iz brodogradilišnih škverova, s rudarima i fabričkim radnicima, koji su tvrdoglavo ostajali u svojim fabrikama, rudnicima ili škverovima, sve dok nije bilo udovoljeno njihovim zahtjevima. U tom pismu su mladi s Manhattana podvlačili da su studenti ili sindikalisti, sa najrazličitijim životnim putevima, različitih rasa i političkih ideja, a da ih ujedinjuje samo želja «za vraćenjem američkoj ekonomiji njene moralne čistoće»; oni drže da nemaju nikakvog drugog leadera osim zajedničkog uvjerenja  da 99 posto amerikanaca ne može (i nadaju se da neće više htjeti) trpjeti nezajažljivost i gramžljivost 1 posto stanovništva. Autori pisma su tvrdili da je za njih Solidarnosć primjer kako se zidovi i barijere mogu razoriti i ono što je nemoguće može postati mogće. To je primjer, kojeg namjeravaju slijediti. Iste ili slične riječi mogao bi potpisati pokret gomile mladih i manje mladih los Indignadosa iz Madrida, koji se poslije ponovio 15 maja, ali masa, koja je nabujala na trgovima Madrida,  kasnije se pojavila u 951 gradu i to u 90 država. Nijedan od tih pokreta nema leadera, svi crpe svoje oduševljene pristalice iz najraznoraznijih tipova života, rasa, religija i političkih polja, i ujedinjuje ih samo odbijanje da se ostavi, da stvari i dalje idu kao i dosada. Svaki od njih ima u glavi neku barijeru ili neki zid koji treba srušiti. Te barijere mogu biti različite od zemlje do zemlje, ali za svaku se smatra da baš ona sprečava put prema boljem obliku društva, gostoljubivijem prema humanosti i manje tolerantnom prema nehumanom postupanju; svaka je barijera viđena kao ona, čije će obaranje značiti kraj patnjama, koje su prouzročile proteste. O obliku koji će poslije dobiti stvari treba se zapitati samo kad sve ostalo bude već učinjeno, kad jednom bude očišćeno mjesto na kojem treba graditi novo i bolje društvo. Kako se engleski veli «preći ćemo most, kad do njega budemo došli…». Kombinirati jedan jedinstveni model rušenja sa neodređenom slikom svijeta, koji treba da nastane dan poslije rušenja, predstavlja snagu ljudi koji su izišli na cestu, ali i njihovu slabost. Imali smo već mnogo dokaza da su pokreti indigniranih svemoćni, kad djeluju kao ekipe za razaranje. Ipak, još nemamo dokaza o njihovoj sposobnosti inžinjera i graditelja. Prije par mjeseci svi smo prisustvovali, zadržavajući dah, divnom spektaklu arapskog proljeća. Ali još uvijek čekamo, možda uzalud, arapsko ljeto. U svakom slučaju dva mladca iz Rhinelanda, Marx i Engels, kad bi sad sjeli da napišu svoj gotovo dvjestogodišnji Manifest mogli bi ga započeti opservacijom da «bauk kruži planetom. Bauk indignacije». Odakle dolazi taj bauk je pitanje o kojem se debatira i svakako je kontroverzno. U svakom slučaju mogao bi se tako pretpostaviti, da je zajednički nazivnik njegovih mnogih izvorišta ponižavajući prdeosjećaj, koji osporava odnosno negira samopoštovanje i dignitet našeg neznanja (nikakav nagovještaj o onom što će se dogoditi)  i nemoći (nikakvog načina da se spriječi ono što se događa).

Stari pokušani načini da se suočimo sa izazovima života više ne funkcioniraju, dok se na horizontu ne vide, ili su sramno oskudni, novi načini, koji bi bili efikasni. Kako smo prije vidjeli, naši su očevi mogli raspravljati o tome što bi bilo potrebno uraditi, ali svi su bili složni u tome, kad je zadatak jednom definiran, da postoji neki sposobni agens koji je delegiran da to uradi, naročito su to države, koje imaju simultano moć (sposobnost da urade stvari) i politiku (sposobnost da urade pravilne stvari). A naše je vrijeme čuveno zbog sve veće evidentnosti, da takvi agensi više ne postoje i da ih je nemoguće pronaći na uobičajenim mjestima. Moć i politika žive i postoje odvojene jedna od druge i njihov razvod čeka iza ugla. S jedne strana moć skita kao vagabund po globalnim prostranstvima, po ničijoj zemlji, bez ikakve političke kontrole i s punom slobodom da selekcionira vlastiti target; s druge strane je politika riješena i razriješena sve ili skoro sve svoje moći, svojih mišica i svojih zubiju. Svi mi, osobe odlukom sudbine, čini se da smo prepušteni vlastitim individualnim izvorima, zacijelo neadekvatim s obzirom na velike zadatke s kojima se već sad moramo suočavati i sa još više zastrašujućim zadacima sa kojima nam se čini da ćemo se morati suočavati, dok se ne nađe način da se na njih odgovori. U osnovici svih naših kriza je  kriza agensa odnoso efikasnih instrumenata akcije.  Odtuda potiče intenzivan osjećaj da smo osuđeni na samoću pred zajedničkim opasnostima. Budući da smo izgubili nadu u spas «odozgo» (u parlamente i u ostale vladinne ustanove) u traganju za alternativnim instrumentima kako bi se djelovalo na način, da se urade prave stvari, ljudi su sišli na ceste kao na neki put otkrivanje i/ili na put eksperimentiranja.

Preobrazili su gradske trgove u laboratorije pod otvorenim nebom, da eksperimentiraju ili čak da  izlože vatrenom krštenju one instrumente političke akcije za koje se nadaju da su prikladni enormnosti izazova. I to iz cijele serije razloga gradske su ulice prikladna mjesta za  smještanje takve vrste laboratorija, i iz cijele serije razloga tako smješteni laboratoriji čini se da pružaju ono što je uzaludno traženo na drugim stranama. Ali dosad, kakvi su bili odgovori političara? Među najozbiljnijim pokušajima, da se shvati ono što uzrokuje nove i jako brzo raširene oblike akcije odozdo nalazi se izjava, koju je prije nekog vremena dao predsjednik Sjedinjenih Država, Obama: «Razumijem frustracije, koje izražavaju ti protesti. Na neki način nisu različite od onih koje smo vidjeli na Tea Partyjama. Mislim da ljudi, bili oni s ljevice ili desnice, osjećaju da su daleko od vlastite vlade. Osjećaju da institucije ne vode o njima brigu». I potpredsjednik Joe Biden izrazio je slične osjećaje: «Budimo pošteni? Koja je suština protesta? Suština je: ugovor je nasilno prekršen. Suština je: američki narod misli da sistem nije pravičan, nije na visini. To je suština onog što vidimo u Wall Straeatu. I vidite, mnogo toga je zajedničkog sa Tea Partyjima». S druge strane fronta, gradonačelnik New Yorka Bloomberg planira nove drakonske mjere da bi pokazao čvrstu ruku onom što definira kao «smetnju»,  što su je izazvali manifestanti u Zucotti Parku i navodi pritužbe ljudi što stanuju u toj četvrti. Optužbe na koje oni što protestiraju odgovaraju, da je miran protest legalan – i efikasan – ali je još uvijek «smetnja» za «business as usual». I eto, baš zbog toga je efikasan. Ne može se promijeniti društvo, a da se ne zasmeta bilo kojoj stvari koja izgleda kao «poredak», ako se na to gleda sa strane onih koji su dobro stabilizirani na nekom mjestu. A promijeniti društvo je namjera toliko njih (neki vele 99 posto) kojima nije ponuđeno nikakvo mjesto, gdje bi bili ili koji ga smatraju isuviše klimavim i prekarnim, da bi bilo ugodno. Kako  primjećuje Eugen Linden, oštrouman promatrač svega što se događa u Zuccotti Parku: »Duh je izašao iz svjetiljke: srednja klasa je sve bliža zaključku da je sistem korumpiran. Nema razloga da se taj bijes rasprši, pa iako Occupy Wall Street prođe, jer će beskrajni ciklus otpuštanja, rezanja i reduciranja plaćenog osoblja nastavit  da potsjeća srednju klasu na njene ekonomske probleme i patnje». Što se mene tiče dopustite mi da citiram uvodni članak koji sam objavio prije nekog vremena na web site-u  Social Europe Journal-a: «Glavni proizvodi društvene nejednakosti nisu revolucije: to su minska polja. Minska polja su zone prepune eksploziva nasumce razbacanog  unaokolo: može se biti prilično sigurnim, da će neko od njih, prije ili kasnije, ekplodirati, ali nikad nije sigurno koje, ni kada. Budući da su socijalni zahtijevi određene i precizne stvari, može se eventualno učiniti nešto da se lokalizira i razminira vrijeme. Ali se to ne može učiniti s minskim poljem.U slučaju da minska polja posije vojska, moguće je poslati druge vojnike neke druge vojske, da pronađu mine i da im uklone detonator. To je opasan posao, ako je uopće ikada bilo sličnog posla, jer kako kaže vojna mudrost «inžinjerac griješi samo jedan jedini put»… Ali u slučaju minskih polja nastalih od socijalne nejednakosti, jednako opasnih, čak je i taj lijek, iako opasan, neupotrebljiv: postaviti mine i pronaći ih mora učiniti ista vojska, koja ne može prekinuti zamjenu novih mina sa starim minama, niti može izbjeći da na njih nagazi, i tako stalno ispočetka. Postavljati mine i postati njihovom žrtvom ide u istom paketu.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: