Ljevica između Stéphana Hessela i Davida Crocketa


”Pored tradicionalne distinkcije desnica/ljevica danas bi morali smjestiti i još jednu temeljnu kontrapoziciju: onu između naroda i elite. Individualizam suvremenog društva doveo je u krizu tradicionalne oblike shvaćanja  politike te je ljevica sve češće viđena kao «organski dio sistema». Da li će ona umjeti da se obnovi?”

 

 

piše Laurent Joffrrin

Mislim da danas ima još uvijek smisla deklarirati se kao ljevičar, u mjeri u kojoj  postoje najmanje tri tipa desnice. Postoji liberalna desnica, koja je protiv miješanja države i za tržište, postoji konzervativna desnica, tradicionalna, više sklona državnosti i više nacionalna i na kraju, postoji desnica koja je od identiteta napravila vlastito oružje. Ova poslednja u sebi sadrži cijelu ekstremnu desnicu i vrlo je jaka. Nasuprot tome, postoje vrijednosti univerzalizma, koje se suprotstavljaju dogmi identiteta, vrijednosti koje predlažu kolektivno interveniranje suprotstavljeno hegemoniji tržišta, čiji je prijedlog demokratska suvremenost protiv konzervativnih instanci. Problem je, što je ta debata, koja ima tri različite nijanse, loše interpretirana iz razloga koji su veoma složeni: ljevica nije uspjela spriječiti bijeg velikog dijela širokih narodnih slojeva i klasa. Ove posljednje su na kraju povjerovale vrijednostima protivnika, povjerovale su u činjenicu da politički sistem ne doprinosi baš ništa blagostanju društva te da su političari impotentni, korumpirani i paralizirani.

Ranije je postojala glavna os, oko koje se okretao velik dio političkog života: suprotstavljanje desnica/ljevica. Danas postoji još jedna drugačija os, koja suprotstavlja elite – i one koje ih slijede – klasama, koje su ukorijenjene u narodu. Pred tom novom dihotomijom, ljevica ne umije da zauzme vlastiti stav, nekiput se drži tako kao da je bliska eliti, drugi put se osjeća bliska narodnim masama.Te oscilacije navode ljude da gledaju ljevicu kao na organski dio sistema.

Sa svoje se pak strane i kao posljedicu toga političke partije se primaju i osjećaju kao slabe strukture, otkinute od realnosti i prije svega korumpirane, što je često i istinito. Izborna baza postaje sve užom. Partije broje sve manje članova, jer su politički neaktivni građani danas postali većina. Ako izuzmemo one, koji uopće ne glasaju i one koje glasaju za partije, koje nemaju nikakvog izgleda da dođu na vlast, razumljivo je, zašto je izborna baza partija sve tanja, iako ona još uvijek može biti vrlo aktivna u političkim događajima kakav je referendum. U Francuskoj, ako se zbroji sve glasove sazviježđa krajnje ljevice i glasove Front Nationala, postaje jasno da ogroman broj osoba ostaje u potpunosti izvan političkog sistema. Ljudi danas žele efikasnu politiku, koja će ostvariti konkretne stvari, ali vide, kako se desnica i ljevica sukcesivno mjenjuju na vlasti, a da to uopće nema utjecaja na svakidašnji život građana. I tu se rađa ideja o impotentnosti politike i političara, koji, kako se misli, nisu u stanju da ostvare ama baš ništa.

Razlika između desnice i ljevice izmijenila se vremenom, naročito nakon osamdesetih godina. U Francuskoj je ljevica zaista predstavljala alternativni sistem. S jedne je strane postojala socijalistička i komunistička ideja, koja je predlagala koncepciju društva zasnovanu na načelu kolektivizma, u kojem bi tržišna ekonomija imala zaista reduciran utjecaj. S druge je strane postojala je uravnoteženija vizija društva, nastala nakon II svjetskog rata, zasnova na ideji socijalne države i na uvjerenju da se može upravljati, putem državne administracije, razvojem zemlje.  Postojale su dekle dvije alternative: ona reformistička i ona revolucionarna. Revolucionarna alternativa je propala, jer se srušio Berlinski zid, kao i zbog terorizma te zato što je u jednom trenutku suvremene historije politički aktivizam krajnje ljevice upao u ćor-sokak. Reformistička alternativa, sa svoje je strane, nakon dugo godina također ušla u krizu, jer su socijaldemokratske ili socijalističke partije imale kao uzor i točku na koju su se pozivale društveni sistem iz pedesetih godina, sistem koji je očito  bio na zalasku i koji je zacijelo trebalo braniti, ali koji više nije mogao predstavljati nikakav projekt za budućnost. Ljevica je dakle postala žrtvom s jedne strane komunističkog ekstremizma, a s druge strane uspjeha socijaldemokracije. S vremenom se misija socijaldemokracije, koja je imala nevjerojatan uspjeh, završila, dok je komunistička vizija, pošto je omanula, postala modom za malobrojne intelektualce.

Čini mi se da danas ljevica mora gurati naprijed dvije velike borbe. Prva je bitka protiv onih koji žele afirmirati načelo identiteta odnosno protiv onih koji smatraju da se treba ukorijeniti u jednom i imati jednu jedinu viziju svijeta, zasnovanu na logici prijatelj/neprijatelj. Prijatelji su oni koji potiču iz iste etnije, religije i nacije kao i mi. Svi ostali su neprijatelji. Zacijelo se mogu napraviti kompromisi s neprijateljem, ali neprijatelj uvijek ostaje neprijatelj. Druga bitka odnosi se na kolektivitet  odnosno na ideju da  je kolektivitet odnosno zajednica u stanju da stvori vlastitu budućnost i da se kroz akcije kolektiviteta mogu poravnati socijalne razlike i riješiti se bijede i da se tako može stvoriti društvo sukladno našim vrijednostima. Socijaldemokratske partije i dalje guraju te vrijednosti, ali je problem u tome što je njihova izborna baza sve tanja i što je sve teže aktivirati kolektivne mehanizme, jer je država u velikom deficitu, kad se radi o socijalnim politikama, i  na drugoj strani, uopće nema više nikakvog prava ni glasa, da odlučuje o industrijskim politikama, o kojima se donose odluke na međunarodnom planu. To sve rezultira činjenicom da je velik dio mehanizama, koji su nekoć dopuštali reformističkoj ljevici da uključi i za sebe pridobije glasačko tijelo danas potpuno neupotrebljiv. Postoji društvena baza, koja više ne vjeruje u politiku. Treba dakle pronaći druge načine političkog interveniranja, vodeći računa o onome što znače velike financijske prepreke. Antiglobalizacijski i ekološki pokreti danas pretstavljaju izvor obnove i regeneracije, jer su obnovili ne samo prtljag ideja, već su inovirali i same metode borbe. Radi se ne o partijama u klasičnom smislu tog termina, već o malim formacijama, koje imaju izvjestan utjecaj putem medija, putem bloggova, putem nevladinih organizacija, putem profesionalnih udruženja, a koje predlažu ciljane akcije prema problemu, koji se pojavio, prema zemlji u kojoj se javio itd. Tako su antiglobalizacijski pokreti uspjeli obnoviti metode ljevice.

Ali ukoliko je istina da su nekad partije ljevice mogle računati na jake sindikate, na partijske škole, koje su formirale kadrove, na udruženja za obranu radničkih prava, to je sve proizvodilo elite, koje su se miješale s kulturnim elitama i stvaralo kadrovski personal,  personal koji je organski bio povezan s partijskim aktivistima i borcima – koji su lijepili plakate i dijelili letke – kao i sa  biračima, koji su predstavljali daleko širi krug. Na ove posljednje su utjecali sa svoje strane aktivisti, izabrani političari kao i cijeli postojeći mehanizam koji su sačinjavale novine, sindikati i radnička udruženja. Radilo se o pravom pravcatom anti-društvu. Sve je to oslabilo porast individualizma, jer danas ljudi više ne uspijevaju svariti pomisao da svakog tjedna odlaze na partijski sastanak, da postoji izvjesna ideologija, izvjesna zastava i izvjesna himna. Sve je to potpuno izišlo iz mode. Danas su oblici pojavnosti daleko elastičniji. Činjenica da se obavljaju predizbori govori o novoj metodi utjecanja na birače, a da oni neophodno ne moraju postati aktivisti partije. To je oblik političke participacije, koji ne dovodi do partijskog aktivizma. Ovo se dogodilo, jer ljudi više ne vide politički život kao školu ili kao kontinuiranu aktivnost, već prije kao mjesto na kojem se događaju mutne stvari, mjesto sukoba ambicioznih pojedinaca ili u alternativi, kao polje na kojem iskrsavaju problemi, koji se sukcesivno rješavaju. Sve je to začinjeno sa socijalnim sukobima, borbama mišljenja, sa debatom i sa polemikom, koja je dovela do toga, da je danas politički život postao jedna vrsta maëlstrom-a, nekakav konfuzni forum, gdje se više manje uspijevaju riješiti neki od problema. Ostao je demokratski kontekst, ali imamo sasvim drugačiji oblik od onog, koji je postajao još u nedavnoj prošlosti. Danas se u Francuskoj raspravlja da li se smije dolaziti sa koprenom u školu, zatim o fiskalnom štitu, a zatim o nekom trećem problemu, a da sve to ne stvara koherentnu i cjelovitu unaprijed određenu sliku o čitavoj debati. Postoje zacijelo vrijednosti, koje su orijentir, ali ne postoji strukturirana slika. A to sve nastaje na tragu koji su probili digitalni mediji, koji dozvoljavaju, putem zappinga, da se skače s jednog problema na drugi. To je drugačiji oblik i daleko manje strukturiran, naizgled i manje inteligentan, ali u svakom slučaju vrlo rezistentan. On znači, da je demokracija ipak još uvijek čvrsta, ali da je u permanentnoj krizi, jer se neprestano transformira.

Pokreti kao onaj indigniranih su važni pokreti mišljenja, ali u suštini nisu različiti od onih koji su već postojali prije dvadeset godina i koje su se u ono vrijeme zvali «koordinacije». Nije se radilo o sindikatima ili o partijama, već o pokretima koji su se spontano strukturirali i koji su imali prolazne organizacione oblike, kratkotrajne ili  ad hoc stvorene, koji su postavljali u žarište specifične tematike, sa ciljem da oko njih izazovu mobiliziranje građana. To je bio siguran put, da se na taj način obuhvati javno mnjenje, ali nije svakiput imalo neki praktični efekat. Studentski pokreti nisu nikom podmetali nogu, ali su pozivali javnost da im dade odgovor. U Francuskoj je postojao pokret, koji je upozoravao na probleme stanovanja, pod nazivom «Crni četvrtak». On još uvijek postoji, iako ima vrlo malo sudionika, ali još je uvijek zadržao izvjestan utjecaj na medije. Tu su i pokreti koje je obilježio gandizam: oni nemaju stvaran praktički učinak, ali imaju jako veliko simboličko značenje. Može se manifestirati putem štrajka glađu, okupacijoim javnih trgova kako su to učinili Egipćani zauzevši trg Tahrir uz Kairu. Igra se slikama, poigrava se simbolima i protest ostaje sam po sebi miran. Radi se o novim oblicima političke mobilizacije, prolaznim, originalnim, koje se neprekidno mijenjanju, sa elastičnošću koju političke partije više ne posjeduju, jer su naviknute na političko mobiliziranje vezano za izborne rokove. Problem je u tome, što bi partijske strukture ipak bile neophodne, jer upravljati mogu samo konkretni ljudi. Indignirani na primjer nemaju i ne pokazuju ljude, koji bi mogli postati ministri ili kao političari, koji bi bili u stanju upravljati zemljom. Ne radi se dakle o revolucionarima, jer oni ne žele promijeniti vladu i vlast. Njihova se filozofija može sintetizirati u naslovu knjige jednog od aktivista no global pokreta, Johna Hollowaya: «Promijeniti svijet bez zauzimanja vlasti». Budući da vlade imaju daleko manje vlasti no ranije, prijeći put «politička partija- program- izbori-primjenjivanje programa- transformacija društva» postao je isuviše dug proces i to proces, koji više ne funkcionira, jer za njega nema novaca, administracija se nikada ne mijenja i sve se reforme neprestano blokiraju. Neke se odluke opet ne mogu donositi pojedinačno, već mogu biti donesene jedino na međunarodnom planu, kao što je na primjer slučaj sa Tobin taxom za finacijske transakcije. Dakle, bolje je zaobići Parlament i političke partije i ići na direktne proteste prilikom sastanaka G20, okruženih policijom, televizijom i javnim mnjenjem, koje je uprlo oči u nas. To je mnogo efikasnije od političkih izbora. Sva ta transformacija metoda potiče od individualizma, koji je prevladao u društvu. Pozitivna strana je da su građani postali zreliji i ne moraju više pripadati izvjesnoj «političkoj vojsci», kako bi se disciplinirano ponašali. Ako s jedne strane ostaje frivolnost vezana za individualizam, s druge strane porasla je individualna odgovornost.

Ne treba ipak zaboraviti da svi pokreti, koje danas vidimo, potječu iz sedamdesetih godina, kao što su na primjer happening ili okupacije fabrika. Pokret Lip (francuski pokret,  nastao u fabrici satova Lip, koja je 1973 bila okupirana i kojom su upravljali samoupravljači) bio je pokret s ogromnom simbolikom. Radnici su preuzeli kontrolu nad fabrikom i, budući da nisu plaćali poreze, uspjeli su i rukovoditi poduzećem. Ali središnja točka bila je u tome, što je ta okupacija pokazala da radnička klasa može uzeti u vlastite ruke svoju sudbinu. Kad su francuski maoisti zaplijenili Fouchon /luksuzno gastronomsko poduzeće/ kako bi dijelili kavijar u naselju straćara, zacijelo nisu na taj način htjeli eliminirati socijalne razlike, već simbolično privući na svoju stranu javno mnjenje. Današnji pokreti, koje vidimo, vuku svoje porijeklo iz takvih pokreta rođenih u sedamdestim godinama. I sam antiglobalizacijski pokret može se smatrati vrstom političkog Woodstocka. Zatim tu treba uračunati i medije, koji su stvorili izvjesnu virtualnu agoru (skupštinu u antičkoj Grčkoj) u kojoj se bez prestanka vodi debata i zahvaljujući tome rođene su nove forme direktne demokracije. Nažalost, kako kaže ona čuvene rečenica, koju su pripisali Oscaru Wildeu, socijalizam ne funkcionira «jer zahtijeva da se na njega potroši isuviše mnogo večeri». Svaki dan se sastajati kako bi se diskutiralo o obliku koji želimo dati društvu, praktički znači provesti cijeli svoj život u beskonačnom sastančenju.

U jednom zamišljenom Pantheonu ljevice danas vidim ličnosti kao što jeLula, Michelle Bachelet, Amartya Sen te kubanske i kineske disidente, tuniške bloggere, sljedbenike ekološkog pokreta, koji se bore za mikrokredite kao Muhamad Yunus («bankar najsiromašnijih», koji je dobio Nobelovu nagradu za mir 2006 godine jer je osnovao prvu bankovnu instituciju za mikorokredit) ili pak izvjesne afričke lidere kao Mendela i drugi, koji žele demokratizirati Afriku. Sve su to osobe jako visokog nivoa, jer se radi o dobitnicima Nobelove nagrade, predsjednicima, odnosno predsjednicima vlada. Ovi posljednji nemaju ni onu težinu ni legitimnost, s kojom su mogli računati izvjesni lideri šezdesetih i sedamdesetih godina, ali postoje, aktivni su, prisutni i naravno, hrabri.

Danas se vjerojatno više ističu akademski obrazovani ljudi od aktivista, predsjednici nevladinih organizacija ili pak vođe spontanih pokreta sasvim drugog tipa. I životni put tih ličnosti je sasvim različit, jer ne prolazi neophodno kroz uobičajeni iter diploma-izbori- vlada, već izbija u pokretima indignacije. Poseban je slučaj Stephan Hessel, autor knjige: Pobunite se! Knjige, koja je nadahnula pokrete indigniranih po Evropi i po cijelom svijetu. Hessel je sigurno bio partizan, bio je u Pokretu otpora, ali nikada nije pripadao ekstremnoj ljevici i njegov je put bio dosta konvencionalan. No jedna ličnost kao on uspjela je stvoriti vezu stare ljevice i novih spontanih pokreta. Danas ga ljudi vide kao «starog mudraca». Vraćamo se dakle na tribalnu strukturu, sa starim mudracem i mladim ratnikom, na tip mobilne, nestrukturirane organizacije. Postoje pored toga karizmatske ličnosti kao José Bové, Eva Jolie, Daniel Cohn-Bendit: to su granične ličnosti, jer su transverzalne i originalne. I to je refleksija današnjeg individualizma. Pomalo kao u westrnu. Postoji regularna vojska, a zatim postoje oni, koji idu naprijed kao izvidnica, traperi , koji sami odlaze da pronađu, gdje je sakriven neprijatelj i da vrebaju njegovo kretanje. Neka vrsta Davida Crocketta našeg vremena.

 

Laurent Joffrin – novinar, direktor francuskog tjednika Nouvel Observateur, bivši direktor Libérationa. Pošto je mladost proveo kao politički aktivist Mladih socijalista  započeo je 1977 s novinarskom karijerom kod agencije France Presse, a kasnije prešao u Forum Internationa

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: