Kandidat levih socijalista i komunista na predsedničkim izborima u Francuskoj: ”Dan kad sam dobio 9,99% glasova u pripremi!”


”Novi Plamen nastavlja da prati predsedničke izbore u Francuskoj. U jednom od prethodnih tekstova smo vam preneli prikaz biografije i govor najvećeg favorita za novog prodsednika Francuske, socijaliste François Hollandea. Danas vam predstavljamo tekst Jean Luc Mélenchona, kopredsednika Partije levice (Parti de gauche), bivšeg socijaliste i ministra u Jospinovoj Vladi, koji je danas predsednički kandidat ispred Fronta levice (Front de gauche) koji čine Komunistička partija Francuske (Parti communiste) i Partija levice. Prema poslednjim ispitivanjima javnog mnjenja Mélanchon će dobiti oko 10% podrške na predsedničkim izborima. Pre samo mesec dana mu niko nije davao više od 5 do 6%. U poslednje vreme se program Fronta levice, koji se može naći u svakoj francuskoj knjižari, prodaje u rekordnom tiražu a skupovi podrške Mélanchonu i Frontu levice su daleko masovniji nego na početku kampanje. Tako da možemo da pretpostavimo da će podrška predsedničkom kandidatu Fronta levice ali i samoj koaliciji biti sve jača i jača kako se približavaju izbori. Inače, ukoliko se sve bude događalo prema predviđanjima, Front levice će, uz Partiju zelenih, činiti novu vladu Francuske predvođenu Socijalističkom partijom (Parti socialiste). U tom kontekstu, verujemo da je jako važno predstaviti i ovu političku opciju našim čitaocima u regiji/regionu. Tekst koji sledi je Mélanchon objavio na svom blogu.”

piše Jean Luc Mélenchon

Primio sam ovu vijest kad sam se nalazio nasuprot la Manche-a, ispod niskog  sivog neba, svilenog poput pokrova. Ništa me nije stajalo pisati, osim što sam na to potrošio vrijeme. Na odmoru imam više vremena da gledam oko sebe i pregledam štampu.  Moja strast ostaje jednaka, uvjeravam vas. Jedva me čitanje mog prijatelja Jean François Robreda i  njegovih uzapćujućih «Nebeskih Metamorfoza» uspjeva trajnije otrgnuti od obuzetosti poolitičkim trenutkom. Ostavio sam za ovo ljeto knjigu Henri Peňa-Ruiza o Marxu. Jer poznajem umjeće Henrija! Ako ga počnem čitati u ovom času, moji će govori ponovo sadržavati isuviše paklenskih metafora, prežestokih za naše vrijeme. Ovdje ću govoriti o tome, kako je François Hollande nastupio na TF1 i šta o tome mislim. Pratio sam ga veoma pažljivo. Zapamtio sam dvije jako važne točke u njegovom nastupu. Najavu koja je iznenađujuća i koja, makar bila i improvizirana i loše sklepana, simbolično  navješta razumnost u fiskalnoj politici. I još jedno žaljenja vrijedno popuštanje NATO-u. U nastavku o mom nastupu na TF1, gdje sam jako loše tretiran. Na kraju ću se vratiti na porodicu Le Pen.

Preporučujemo tekst: >Gdje je ljevica u doba ekonomske bure

Hollande je dakle na izneneđenje svih obećao nametanje poreza od 75%.

Efekt te najave je vrlo zanimljiv, jer se vidi skretanje ka  razmišljanju u našem smjeru. To je napredak naše teze u razmišljanjima na ljevici. Želim ga dakle ohrabriti na tom novom putu. Ali treba dobro vladati tematikom, da bi se u nju upustilo. I zaista, da bi se nagovorilo na krupnu reorganizaciju raspodjele bogatstva, treba dosljedno vladati projektom u globalu. Sve mjere moraju biti povezane i proizlaziti jedna iz druge. To još nije slučaj u Hollandeovom projektu, uvjeren sam. Pogledajte. Njegova bi se mjera primjenjivala, ukoliko sam dobro razumio, za prihode veće od milijon evra. To bi  bila krasna namjera, kad ne bi bila nepovezana s preostalim dijelom njegovog  poreznog projekta. Jer do ovog prijedloga je projekt Françoisa Hollandea branio jedan dodatni porez u visini od 45% na prihode iznad 150.000 Eura godišnje. Već sam kazao što mislim o tom projektu manjih poreza za bogate, koje ne bi predložili ni Chirac ni Villepin (njihov je prijedlog bio 48%) i svakako daleko manji od Jospinovog prijedloga (52,75%), zato se radi o vrlo čudnom dodatku, kad gledamo ono što je dosad bilo predlagano od socijalističkih rukovodilaca.

Na taj se način nameće jedan veoma visok prag!

Jer nastaje velika rupa u progresivnosti poreza od 45% do 75%. Jako veliki porezi mogu biti legitimni jedino ukoliko su postupni. Zato treba napraviti mnoštvo podjela, odnosno poreznih razreda,  na sukcesivne svote zarade. Kako objasniti i opravdati u Hollandeovom prijedlogu da će neko ko zarađuje 990.000 evra godišnje biti oporezovan po stopi od 45%, dok će zarađeni evri za nekog ko ima prihod  1 milijon evra biti oporezovani po stopi od 75%? Upravo da bi izbjegli nametanje takvih poreskih udara mi iz Lijevog Fronta predlažemo stvaranje 9 novih poreznih razreda, da bi od sadašnjih 41% poreza došli i do 100% porezne stope. A ovako visoki porezi primjenjuju  se samo na osnovu pokazatelja, koji može biti stavljen na diskusiju, a ne prema nekoj slučajno izabranoj cifri. Naš porez od 100% odnosi se na zarade koje 20 puta prevazilaze prosječni prihod, to jest 360.000 evra godišnje. Proporcija 20 puta izabrana je zato da se postigne paralela sa maksimalno dozvoljenim rasponom u zaradama u poduzećima prema našem planu! Za nas je to upravo raspon i proporcija, koju treba primijenjivati u svim domenama i onda, kad se odnosi na simboličan subjekt.

Improvizirani karakter, i u velikoj mjeri simboličan, nove Hollandeove porezne stope od 75%,  postaje jasan, kad se provjerava broj poreznih subjekata, na koji se ona odnosi. Radi se svega 0,02% poreznih obveznika, to jest oko 4.000 oporezovanih fiskalnih porodica. To bi u najboljem slučaju dalo 1,6 milijarde evra . Dok bi prijedlog Lijevog Fronta: uvođenenje 9 novih poreznih razreda i uvođenje porezne stope čak i do 100% donosio više od 20 milijardi evra. Samo naš posljednji porezni razred, onaj od 100% poreza,  što se odnosi na one, koji imaju prihod veći od 360.000 evra godišnje, zahvatio bi na 0,2% poreznih platiša, odnosno oko 400.000 veoma bogatih poreznih subjekata. To je 10 puta više od razreda poreza po prijedlogu Hollandea. Nalazimo se pred dvije različite logike. François Hollande najavljuje simboličnu mjeru, koja neće imati nekog većeg značaja za cijeli plan oporezivanja. Namjera je za pohvalu, ali metoda daje prednost slučajnosti! Naša je alternativa organizirati istinsku poreznu revoluciju, koja dubinski modificira podjelu bogatstva sa Lijevim Frontom.

Druga najava, koja me pogodila, odnosi se na NATO.

Franaçois Hollande je kazao «da se ne radi o tome da ćemo mi izići iz integriranog zapovjedništva NATO-a». A tako zar? Zašto smo onda glasili protiv odluke Sarkozyja, kad sam bio u Socijalističkoj partiji? Baš je François Hollande govorio da se radi o «lošoj odluci» Sarkozyja. Kako bi odustajanje od ovoga bilo lakše prihvaćeno šef njegove kampanje Pierre Moscovici nešto je ranije upozorio da «treba osmisliti prisutnost Francuske  u središtu integriranog zapovjedništva NATO-a».To potsjeća na Hollandeov stav «da treba osmisliti suzdržanost». Bar što se tiče NATO-a Hollandeova izjava nije uopće nova. Njegov je posljednji prijedlog glasio: »Nadam se da će se NATO vratiti svojem početnom duhu: pripremanju i kolektivnoj brizi o sigurnosti.» François Hollande je pobrkao NATO s Ujedinjenim Nacijama. Kolektivna sigurnost je objektiv Organizacije Ujedinjenih Nacija, kako ga je definirala Povelja iz San Francisca: »Ciljevi Ujedinjenih Nacija su sljedeći: Održavati međunarodni mir i sigurnost». Suprotno tome, član 5 Sjeveroatlantskog Pakta kaže da NATO ima kao misiju «osigurati sigurnost na području Sjevernog Atlantika», to jest u suštini  sigurnost Sjedinjenih Država Amerike i njihovih evropskih saveznika. Nikada zadatak NATO-a nije bio «kolektivna sigurnost». A njegov «početni duh», na koji se poziva François Hollande, bio je da štititi Sjedinjene Države Amerike i njihove evropske saveznike protiv Sovjetskog Saveza u okviru hladnog rata. Jedino što bi moglo navesti «NATO da pronađe svoj početni duh»  bila bi ponovna pojava Sovjetskog Saveza… He!He! Da li to smatraš razumnim, François? Od svega ostaje samo jedno: sa Françoisom Hollandeom se ostaje u NATO-u. Sa Lijevim Frontom se NATO napušta. Jasno, zar ne?

TF1 je napravila politički izbor svojom velikom emisijom za predsjedničke izbore.

Tri «prime time» za desnicu: Bayrou, Le Pen, Sarkozy, jedan na ljevicu: François Hollande. U svemu šest sati za desnicu, tri za ljevicu! To je period «jednakosti»! Ja sam također «uzvanik». Koje li slave! Ali cijelo večer provodim upravo uz madame Le Pen! Koja diskutira sat i trideset minuta! Kakav simbol daje taj televizijski kanal! Baš krasno stavljanje na mjesto za one, koji su vjerovali, da je taj kanal nešto drugo. Ukratko, neću se pojaviti prije 22 i trideset. Naravno, radi se o prekoračenjima vremena gore spomenute gospođe, koja se ljuti. Riskiram da me premjeste još mnogo kasnije. Naravno, odgovorni, kad dođe za to vrijeme, napravit će svoj nenaplativ izraz tužnog koker španijela, kako bi pokazali vlastito žaljenje. Narano, privatno. Vidjet će me se svega četrdeset minuta. Dobro ste pročitali: sat i po za fašiste, sat i po za Bayroua, četrdeset minuta za nas! Jer takva se «jednakost» nalaže u viđenju tog Tv kanala!  To je tako ogromna nepravda da i CSA (komisija za kontrolu ravnomjerne zastupljenosti, prim.prev.) mora izbečiti oči između dvije lukrativne sjednice. Nije to ništa ozbiljno. Svim se profesionalcima fučka za ono što govori CSA! Treba samo pogledati kakve su posljedice prethodnih opomena. Tako protiče razdoblje «jednakosti»!  Sramno nizanje zloupotreba, bez ikakvih granica i lišeno bilo kakvih sankcija,  a u sve to su uklopljene visokoparne izvjave nemoćnih društvenih tijela, koja služe zato da bi sistem imao čistu savjest.

Jer je ta divna komisija već zadala svoj udarac, kad je u januaru «konstatirala», da je jednakost značila 70% audiovizialnog  vremena rezerviranog za one UMP (stranka predsednika Sarkozya) i za Socijalističku partiju. A zatim? Šta se dogodilo? Ona je to konstatirala, pa ništa. A sad ona predviđa kako će napraviti bilancu krajem marta, to znači kad već bude prekasno! Jer će taj period biti period jednakosti. I šta će ona tada htjeti ili moći učiniti, kad je više medija i to ne baš malih već izjavilo da je  «jednakost» nemoguće sprovesti! Takvu kakva je! Morate se sjetiti svega toga svaki put kad budete čuli i vidjeli  te dragocjene branitelje slobode štampe, kako izvode svoju točku o štampi u Venecueli i ostala brbljanja. Jedina sloboda, koju oni zahtijevaju jeste sloboda da se svi slože da se dozvoli da govore koliko god žele oni, koji se njima dopadaju, a da drugi ćute i dok takvi lažu, da ih se ne može u tome poreći, te da na taj način skrenu na stranputicu cijelu debatu.

Takva nas se sloboda ne tiče, razumljivo. Ni njena obrana. Još manje hvastavci koji izvode ovu komediju. Kad bude došao momenat trebat će osloboditi medije lanaca, koji ih vezuju za tu ulogu! Program Lijevog Fronta to predviđa! Ja sam u tome čvrsto odlučan i nepokolebljiv. Naročito kad vidim, šta se dogodilo s revolucijama, koje su izveli građani u Južnoj Americi. Svuda su lobiji  medija bili na kontrarevolucionarnoj breši. Pročitao sam čak pozive na ubijstvo ljevičarskih predsjednika, rasističke govore i tako dalje. Ludi su oni koji vjeruju da postoje granice. Nikad i ništa ne može nas navesti, da zaboravimo da su najčitanije novine u Čileu «Mercurio» priznale tek nakon trideset godina činjenicu, kako ih je tada platila CIA, da napadaju Salvadora Allendea i da opravdavaju državni udar! Ne vjerujte da je ovakav bezobrazluk nešto što je rezervirano za druge. Pogledajte u telegramima Wikileaksa ko vuče konce u ambasadi Sjedinjenih Država i shvatit ćete da su izvjesni postupci uvijek mogući. Dakle, ukoliko možete, ne oklijevajte da na sve strane razglasite vaše mišljenje o tom načinu medijskog djelovanja. Već sam kazao na ovom blogu zašto je važno da mi u svakoj prilici produbljujemo razumijevanje sve većeg broja ljudi, šta je u stvarnosti «sloboda štampe» u našoj zemlji. I od kolike je važnosti za nas da oko nas neprestano raste broj onih koji razumiju situaciju i koji nemaju nikakvog povjerenja u medijski sistem i njegove čelne ljude.

 Već je i samo pripremanje emisija TF1 jest vježba koja natjerava žmarce u leđa, kao i veliki oralni nastupi u ENA-i (Nacionalna škola za administraciju) ili HEC-u (Škola za menadžment) odakle izlaze sve te krasne osobe. Za mojih četrdeset minuta imam «općenito uzevši» dvanaest tema. Kako nemam ništa drugo da radim, vjeruju da ću vrijeme provoditi tako što ću ih bubati napamet. Naravno da neću! Naročito zato,  jer je ova vrsta panel diskusije apsolutni nonsens. Nemoguće je u njoj dati cjelokupnu viziju koja bi objašnjavala vaš kut gledanja na problem. Odmah se počinje s tobože  «konkretnim detaljima». Uostalom animatorka  socijalno-kulurnog programa sto puta ponavlja riječ «konkretan» ove večeri. Ona se nije žacala da zapita Françoisa Hollandea koja će «konkretno» biti cijena, po njegovom mišljenju, jednog dana boravka i domovima za starije osobe, koje nisu samostalne. Ne mislim kako se konkretno treba pripremiti i imati konkretno mišljenje o mjeri moje nekompetentnosti, koju je pokazala «panel disusija pravih Francuza» konkretno o njihovim «konkretnim problemima»! Najgore je u ovoj igri pajaca što ona izgurava i postavlja, i to s njihovim pristankom, novinare na rang porculanskih posudica za sitničavu politiku politikanata. Između dva talasa «konkretnih» pitanja o cijeni dnevnog boravka u staračkim domovima, dozvoljava im se da postave i po koje pitanje o savezništvima u drugom krugu, izvan svakog konteksta i bez veze sa sadržajem. Tim su zaslužniji, što su od Françoisa Hollandea postigli nešto «konkretno» novo.  Istina je, da bi trebalo konkreto nešto znati, osim što se stalno ponavlja poput petlje, riječ «konkretno». Natjecanje za ponedjeljak uvečer: koliko će puta biti izgovorena riječ konkretno i sve njene varijante.

Nicolas Sarkozy odbija referendum o evropskim ugovorima.

On misli da je sumnjivo, što ne zna koje  će pitanje biti postavljeno s obzirom na kompleksnost tog predmeta i na broj stranica evropskih traktata. Kao dokaz suprotnog navodi kako je ugovor za ili protiv jedinstvene  evropske monete imao smisla zbog svoje jednostavnosti. Takvo argumentiranje je žalosno djetinjasto. Nikad nije bilo glasanja za ili protiv jedinstvene monete. Mastrichtski Traktat, u kojem je  sadržano ovo pitanje, bio je već tada isuviše bujan i beskrajno dug dokument. Evropski Ustavni Ugovor, koji je dat 2005 na referendum, bio je nevjerojatno dug i složen dokument. Ali složenost nekog predmeta nikada neće moći postati predmetom zapreke u demokraciji. Ili treba odustati od ideje da je cijeli narod suveren. Režim u kojem  se smatra da neki znaju bolje od drugih nosi naziv od starih vremena, u kojima je bio zamišljen: to je vlada aristokrata. Kako on to može ne znati? Oni, koji mu pripremaju odgovore, kao i argumentaciju, to i te kako dobro znaju. Mislim da se  upotrebom sličnih argumenata ne radi o gluposti onih koji prodaju dim. Radi se o uvredi republikanskog duha. Mislim da bi onaj ko bi trebao predstavljati republikanski sistem uvijek morao imati na srcu, i to vrlo jasno, sve ono što znači republikanski sistem. Riskirajući čak nesporazume govorim o «republikanskoj religiji» na čije se  postavke treba stalno pozivati.

Kad je neko pitanje vrlo jednostavno formulirano i govori o jednom jedinom predmetu, da li je to i jednostavno pitanje? Sve zavisi o predmetu a ne o formi pitanja. Kad bi se raspisao referendum jedino «za ili protiv jedinstvene monete» to ne bilo jednostavan predmet, iako je pitanje jednostavno postavljeno. Ustvari postvilo bi se pitanje o cijelom ekonomskom kontekstu, koji stoji u drugom planu tog izbora i o mnogobrojnim posljedicama samog tog izbora na jedno bar desetak područja. Još jači primjer mogao bi se dati, kad bi bio organiziran referendum «za ili protiv smrtne kazne». Ko bi se usudio reći da se radi o jednostavnom problemu, ma kako jednostavno bilo postavljeno pitanje? Vidi se da ono otvara mnoge moralne, ideološke i empirijske pretpostavke i tako dalje. Vrijednost nekog referenduma ne zavisi od jednostavnosti predmeta o kojem treba odlučiti, već od interesa koji pobuđuje debata o tom pitanju. Taj se interes vrednuje u funkciji toga, koliko ta odluka utječe i modificira život svih. To ovisi o više manje ireverzibilnom karakteru donesene odluke. Način upisivanja u Pol zapošljavanja nema nikakvog prava da bude rješavan od strane suverena, koji je pozvan na generalnu skupštinu zbog referenduma. Dovoljan je jedan zakon i, u apsolutnom smislu, drugi zakon može sve razriješiti drugačije petnaest već dana kasnije. Poslanici, to jest zastupnici, mogu odlučivati bez problema: oni se mogu konzultirati prije glasanja, a položiti će račun o svom glasu, kad za to dođe čas. Sasvim je druga stvar sa prenošenjem suvereniteta takvog tipa kao što je ono sadržano u  Evropskom traktatu. Po samoj svojoj definiciji smatra se da je taj angažman ireverzibilan. Po definiciji, on modificira čak i suverene odluke i oduzima im moć, koja ih je odredila. Baš iz tih razloga referendum o evropskim traktatima bio bi ne samo legitiman nego i neophodan.

Svjestan sam da je jedan takav zahtjev udaljen godine svjetlosti od prizemnih preokupacija favorita PMU (agencija za istraživanje javnog mnjenja) na predsjedničkim izborima. Bijedna ispravka socijalista utpoljenih u suzdržavanju to posvjedočuje. Ovaj glas nema nikakvog šireg smisla. Ne radi se ni o interesu zemlje niti o bilo kojoj brizi oko nečeg sličnog. Ovo je  međusobni unutarnji dogovor. Tu kukavnu istinu o smislu ovog glasanja socijalista na MES –u, izrekao Richard Young, socijalistički senator Francuza u inozemstvu na svom blogu i to napisao crno na bijelom: »Zašto su se suzdržali, to je nimalo slavan i nimalo shvatljiv stav? Zar zato što se ljevica partije raspojasala oko tog pitanja, u nastojanju da ponovi scenario koji se bio odigrao  sa Ustavnim ugovorom? Bilo je sigurno da nije postojala – na moju veliku žalost – unutar Socijalističke partije u Nacionalnoj skupštini sigurna većina za izglasavanje tog ugovora i da bi odmetništvo bilo veliko (njih dvadesetak u času glasanja). Situacija je drugačija u Senatu, gdje je postojala većina, koja bi dala potvrdan glas. Ali nam se u Senatu učinilo, da bi podjela socijalista na dvije grupacije bila loša usluga François Hollandeu i da bi pružila argumente za napad na njega  Nicolasu Sarkozyju. Evo razloga takvog našeg izbora, koji dijelimo sa grupacijom Zelenih.» U suzdržavanju socijalista predodredili su upravo Senat, da on ne predvodi opoziciju među socijalistima. I to sa smiješnim argumentom, da ne olakša Nicolasu Sarkozyju… i to baš u času, kad mu upravo suzdržani glasovi omogućuju, da njegov traktat prođe! Dotle je dotjeralo intelektualno i političko propadanje te ekipe pred zastrašujućom metamorfozom politika štednje, koje nameće Evropska Unija. Naravno, taj manevar ne uređuje odnose među njima. Dokaz toga je pozicija MIS-a unutar MES-a. A da se ne zaboravi ni činjenica da ni njihov Nacionalni biro niti grupa u Narodnoj Skupštini neće o tome glasati. Hollande je to odlučio, a drugi su primijenili. Ali ko još vodi računa o takvim detaljima u toj organizaciji? Takva je današnja Socijalistička partija. Dekor oko paradnih stepenica, koji posuđuje svoje nomenklature, kako bi se dokopao vlastitih prebendi (prihodi crkve, prihodi bez truda, prim. prev.). U Senatu je svega tri socijalista glasalo protiv, od njih stotinu dvadeset! Poziv na odustajanje od glasanja prošao je po dobroj staroj tradiciji: upravo je Jean Louis Carrièreu, desnoj ruci Heri Emmanuelija iz Landesa, jednog od boraca za glas «Ne» iz 2005, bio povjeren taj prljavi posao. Osam senatora Zelenih od njih deset su glasali protiv. Cohn-Bendit dobio je svoj odgovor.

Od ustoličavanja Marie Le Pen na predsjedničko mjesto FN (Nacionalnog Fronta) januara 2011  mi smo shvatili daje bitka sa FN ušla u jednu sasvim novu epohu.

Dobra prilika da se prestane sa strategijom moralnog prekoravanja, koja ne samo da je bila neefikasna, već je bila i kontraproduktivna u odnosu na takve performanse. Mi smo se tada opredijelili za «argumentiranu repliku». Epohalna promjena i za nas same, jer smo do jučer bili pristalice borbe za zabranu Nacionalnog Fronta. Brzo smo počeli raditi.Odlučili smo da joj se suprotstavimo i da ne dozvolimo, da išta od njenih deklaracija ili prijedloga prođe. To je ono što mi u našoj ligi zovemo «Front protiv Fronta!»  Prva vidljiva etapa te strategije suočavanja bila je dvoboj organiziran 14 februara 2011 na BFMT i RCM .Mi smo to smatrali mjestom isprobavanja i to vrlo produbljenog, i jako smo se dobro pripremili i sve prekopali. Došlo je do susreta. Ispravna većinska štampa taj je susret sramno prezrela. «Ishod meča bio je nula nula» napisao je «Libération» na osamnaestoj strani. «Le Monde» je napravio kratak izvještaj, u kojem je također oborio na zemlju oba učesnika. Svi drugi uopće o tome nisu ni poveli računa.

To je bila dvostruka lekcija. Prva je bila bilanca samog šoka. Kako smo tu kampanju minuciozno pripremili, bili smo u stanju da napravimo bilancu u svakoj točci. Činilo nam se da je Madame Le Pen bila vrlo loše pripremljena i da ju je pokopala slabost poznavanja ekonomije i historijskih činjenica. Također smo kod nje jasno opazili težnju da zaobiđe centralne teme krajnje desnice. Postalo je evidentno da je izbjeljivanje vraga, na koje je ona računala, više slabilo govor i utjecaj Nacionalnog Fronta, nego što ga je jačalo. Obećali smo sami sebi da ćemo se u zgodnom trenutku na to vratiti. Što se tiče medija, bilo je to pravo iznenađenje. Mi smo zamišljali da će ih zainteresirati naš nov prilaz temi, nova argumentacija u našoj borbi. Svi smo potcijenili njihovo oduševljenje tom damom. Tu je još i manje više pritajena banalizacija mržnje prema Arapima i muslimaniuma, koja postoji u mnogim redakcijama, manje više svjesno. U tome  se sastoji utjecaj zvijezda, u literarnom smislu, što snižava prirodnu obranu antirasističkog i republikanskog organizma. Taj utjecaj neki put kulminira u vrhunskom prostaštvu.

 U «Telerami» od 7 januara 2012 , na stranici 24 našao sam najbodočniju ilustraciju tog stanja duha, koja je izišla iz pera Christine Angot. Redakcija tih novina, nažalost daleka od reakcije u seljačkim nanulama, nije ostjetila  potrebu da se distancira od ovakve proze, koja izaziva povraćanje. Samo čitajte, prijatelji! »Volim njen osmjeh, piše Christine Angot. Njezini sitni zubići svi u jednom redu, što blješte ispod finih usnica, daju joj izraz, što je sam po sebi  definicija šarma, i to takvog koji je svojstven samo njoj, iako, ako se iz bližega promotri, čini se da su to isti zubi kao i u  njezinog oca, a koji su vidljivi jedino kad se on nasmije. Specijalnost te porodice nije namrgođena njuška, nego zdravo praskanje u smijeh. Oči koje se krijese, pogled što blista, jer se istinski našalio i jer publika iz empatije prati šalu. Njen otac uvijek voli zavitlavati buržuje i ona to priznaje. U Evropskom Parlamentu kćer se još uvijek smije šalama oca, ne može se suzdržati. U nedelju to sigurno nije neka tužna porodica. Pa to je ono što vole ljudi u Francuskoj, šegačiti se. Kad je na televiziji debata sa Marine Le Pen, niko se ne dosađuje. Sad su u modi humoristi žene, sa obrnutim klišeima, pravila su promijenjena. Marie Le Pen živi u svom vremenu više nego što slijedi porodičnu tradiciju, ona slijedi opći pokret. Florance Foresti se usuđuje kazati, kako se dosađuje u parkiću, kad tamo odvede svoju kćer. Novo pravilo je obrnuti naopačke staro, sa jednom jedinom konstantom: nastaviti iskorijenjivati razlike. Ona slijedi pokret: vi ste se prevarili, to je upravo suprotno, apsolutno suprotno, ja nisam protiv-Židova, ja sam protiv- Arapa; njihovo uništenje bila je gnusoba, uskličnik. Što se tiče njenog oca svi se slažu da je on u usporedbi s njom grub, da su njegove šale vojničke, očevi nisu više strašni, ukoliko se shvati njihova dijalektika. On nas ne plaši, zbog njega nas je stid . A sada, sad ona zahtijeva da bude respektirana. Ona je «krajnje» privržena svojoj reputaciji «i zidovi podrhtavaju, koliko inzistira na tome». Proza koja zapanjuje. I bez ikakve replike, moram to naglasiti.

U stvari, Nacionalni Front je preko zavodništva i lijepih ženskih manira Marine Le Pen postao objekt koji treba prihvatiti i primati i čak od njega profitirati u dobrom društvu i njegovim raspojasanim pajacima.

Fédéric Joignot u «Le Monde magazine»-u od ovog tjedna otkriva to stanje duha rekapitulirajući ga pod naslovom:» Samo na to mislim». On počinje citiranjem «Libération»,  gdje je uspio pročitati: «Krenimo na najteži čvor problema, na simpatije, što ih pobuđuje Marina Le Pen» . Treba citirati Patricka Bessona koji kaže: »Ona me čekala usporena i strpljiva, plave duge kose, koja je uokviravala njeno lice stroge ljepote, četvrtasto, gotovo vojničko.«  Joignot zaključuje. »Svi su krajem januara sanjali o tome kako s njom plešu u Beču, na balu neonacista FPO, austijske krajnje desnice.»  Dobro vidim taj efekt. S muške strane kristalizacija najgorih stavova nije oklijevala da se preruši i nađe neukusne masne isprike. Tako, kako prenosi Joignot, Régis Jouffret piše: «To je upravo vrsta djevojke, koja u vama izaziva volju da na nju naskočite između dvaju vrata». Ta erotizirana ženska vizija fašizma nije slučajna. Časopis «Marie-Claire» napravio je izvanrednu anketu o toj temi, da bi zaključio kako se ucijeloj Evropi i u novom svijetu ekstremna desnica postarala, da stavi na prvo mjesto ženska lica, kako bi dala muškom polu snagu, koju je učinila banalnom ženska nježnost. Uostalom u tom je registru bila organizirana i obrambena linija sutradan nakon televizijskog poraza Marine Le Pen predamnom na France 2 . Na internetu neprikriveni trolovi i pristaše strašno su napali moju mušku agresivnost i tako dalje. Nije slučajno da je Le Pen otac izgledao kao da će se ugušiti nastupajući s istim tim registrom i nazivao me »nitkovom» koji «napada  ženu«. A Jean-Michel Aphatie, bez ikakve nevinosti, zamijenio je napad denunciranjem moje «mizoginije», koja se vidi po mom ispadu o «polu-dementnosti» te gospođe. Naravno, ništa bolje ne pokazuje distancu koja razdvaja sve te ljude od feminizma, od njihovog refleksa zaštite «slabih žena», klasičnog mjesta najordinarnijeg mačizma.

Ono što mi se čini zanimljivim u svemu tome što se odigralo jeste veliki pomak, koji sam primjetio u reakcijama. Pomak u reakcijama na vrhu i u reakcijama u bazi. Bio je to povratak na teren rascijepljen na dvoje. On nam govori o šoku i o entuzijazmu na našoj strani i o porazu suprotne strane. Jako mnogo ljudi izrazilo nam je simpatije i prišlo nam. Nasuprot tome, na vrhu, komentari su u medijima suštinski prosudili, kako smo se oboje našli prevrnuti na leđa, «mač između nas dao je rezultat nula nula». Led nije probijen. Dominantni registar ostaje stavljanje u isti koš dvaju suprotstavljenih populizama. Plantu je tuda prošao i ponovio svoje prljavštine u posljednjem broju Expressa. U onom u kojem se on ukratko pita:» Da li je Marin Le Pen nova feministička ikona?» AAAAH, daaaaaaa! To je pravo novinarstvo! Oprez je sasvim zakazao. Po cijenu nevjerojatnog sljepila. Tako da to Le Pen otac naziva novinarskom solidarnošću sa «pobratimom» Brasillachom! Nikakve reakcije. Zapanjujuće. Ali reagirati na to značilo bi se ispočetka sasvim  drugačije  postaviti. Dati meni za pravo makar malčice, za neke je odvratnije no biti u istom košu s jednim kriminalnim antisemitom! To je već poznata stvar! To je poznata parola: »Bolje Hitler nego Narodni front!» To je bio poklik antikomunističkog fronta desnice prije poraza 1940 godine.

Iz svega toga izvukli smo pouku, koja će nam uveliko poslužiti. Praveći bilancu našeg napada bez efekta proteklog januara mjeseca,  razmišljam kako da ponovo počnem, čim za to budemo imali sredstava. Postoje dva razloga za takav stav. Prvo, ne treba odustati od želje za zaustavljanjem promenade Nacionalnog Fronta na, po njegovom mišljenju «liniji s koje je istjeran vrag». To još nije najteže zamisliti. Ali da se u tome uspije treba uličiti priliku, jer prilika čini lopova, to mi je poznato.  To tjeranje vraga nije taktika koja je odolijeva šoku, ukoliko se vodi računa kakvo je  to njihovo kretanje. Pobjeda Marin Le Pen na kongresu Nacionalnog Fronta zadnjeg januara mjeseca je varljiva. Njena linija i njena kandidatura odnijela je pobjedu po cijenu teške, vrlo teške brutalizacije pravog Nacionalnog Fronta. Oklada na Marin Le Pen bit će unaprijed izgubljena oklada, to je moje mišljenje, onog časa kad se rodi ozbiljan otpor unutar njene partije. Ali će se ona čvrsto uhvatiti za to mjesto, jer je ona sve stavila na kocku zbog njega. Drugi zadatak bi bio da se primora veliki prostor progresvnog javnog mnjenja, da se konačno probudi, htio to ili ne. Kao što nije trebalo ništa očekivati od medijskog sistema ni od čiste savijesti i svijesti ljudi, isto kao ni od političkih partija, sučeljavanje se mora odigrati na sasvim drugačiji način. Moja je ideja isprva bila da se odmah pogodi točka vjerodostojnosti, a stečena snaga da bude usmjerena na cilj izazivanja sukoba, koji bi je natjerao da iziđe na čistac i oslobodi se vlastite ljuske. Ono čemu se nisam nadao,  bilo je da će se ona čvrsto držati strategije «uvrijeđenog dostojanstva» sve do ispoljavanja apsurdnog durenja prije neku večer. Naša je ofanziva započela odmah sutradan nakon emisije na France 2 u januaru mjesecu. Čim smo konstatirali, na naše iznenađenje na mitingu u Nantes-u, da  se dobro s tim nosimo, napadao sam je na svim mitinzima. U Metzu i u Besançonu upotrebio sam tešku artiljeriju. Ali samo je jedna iskra «polu-dementna» zapalila medijsku ravan. Vi znate, kako se sve to nastavilo sve do ove nedelje.

Već cijelu godinu dana radimo kako bi pripremili municiju za bitku. Naše replike kako se debata zakuhavala postale su objekt mnogih formativnih seansi i mnogih čarki, a one su zatim podrobno analizirane. Veliki broj rukovodilaca i aktivista Lijevog Fronta mobilizirao se da dešifrira stavove i prijedloge Marin Le Pen. Od mojih najbližih dva odgovorna druga došla su u prvi plan s perom u ruci. To su Alexis Corbière, nacionalni sekretar Partije Ljevice i moj šef kabineta Laurent Maffeijs. Maffeiijs je izvršio sistematsko skupljanje naših argumenata i predstavio ih je u ključnoj verziji u vrlo pristupačnoj knjizi: «Pet laži Nacionalnog Fronta – Odgovor Marin Le Pen», objavljenoj prošlog septembra mjeseca u izdanju Bruno Leprince. Pošto je izvršio dešifriranje svih laži minucioznim radom, on je u knjizi metodički pokazao glavne silnice lepenovske trgovine. Ta knjiga otkriva kako zapravo «socijalna strana», koju je inscenirala Marina Le Pen nije ništa drugo nego naprosto lakiranje najobičnije liberalne osnovice. Do te mjere, da se ocrtava zaista zajednički program UMP-a i Nacionalnog Fronta. Posljednji Sarkozyjev prijedlog za snižavanjem kotizacije nadnica, kako bi se povećala čista plaća, nije ništa drugo nego kopiraj i zalijepi jednog prijedloga Marin Le Pen. Ta knjiga otkriva na kraju neke medijske refrene po kojima Nacionalni Front surfa  (kliže na dasci prim.prev.) već godinu dana. Od vrlo relativne izborne dinamike Marine Le Pen i  psudo usidrenja među radnicima Nacionalnog fronta, do prelaska na dimenziju «žene» kandidata. Knjiga se ne zaustavlja s alternativom Lijevog Fronta. Ona nosi u sebi optimističku poruku: ne postoji takva dinamika Le Pena, koju jasna ljevica, lišena kompleksa, ne bi mogla zaustaviti i natjerati na povlačenje. U glavama kao i u izbornim kutijama.

«Partija strankinje. Marine Le Pen protiv republikanske historije Francuske» ovaj je naslov prošlog januara objavio Alexis Corbière u  Editions Tribord.

Alexis je profesor historije. On je također jedan od nacionalnih govornika Lijevog Fronta. On je za vrijeme ove izborne kampanje jedan od mojih političkih savjetnika, pored Laurenta Maffeijsa za sva pitanja koja se odnose na Nacionalni Front. Savjetnik u Parizu i prvi pomoćnik u vjećnici 12-og okruga, on će biti kandidat Lijevog Fronta na legislativnim izborima u junu 2012 u osmom izbornom kolegijumu u Parizu. On je sastavio dugu listu svih ličnosti ljevice od Republike do Pokreta otpora na koju se poziva već dvije godine Marina Le Pen na svojim plakatima i u svojim govorima ili u televizijskim emisijama. Roger Salengro, Jean Jorès, Victor Schoelcher, Charles de Gaule ili Geoges Marchais, itd… Može li se ćutati pred takvim prisvajanjem, pita se Alexis? Ona su vrlo često zasnovana na  izanđalim manipulacijama, ukoliko nije u pitanju historijski revizionizam. Angažiranje svake od ovih ličnosti nema naravno ništa zajedničkog bilo s aktualnim bilo s prošlim govorom Nacionalnog Fronta. Upravo suprotno. Kad bi oni što su spomenuti još bili živi, bili bi njegovi odlučni protivnici. Na te se historijske manipulacije mora upozoriti i mora ih se shvatiti. Njihov je suštinski cilj, da zamaskiraju mjesto iz kojeg potiču pravi korijeni Nacionalnog Fronta. Ipak ti korijeni su jako duboki, oni vuku porijeklo iz dalekih vremena, iz vremena sukoba kontrarevolucionarnih misliklaca neprijatelja Republike i neprijatelja ideja Prosvjetiteljstva. Ali ako su se rječnik i strategija ekstremne desnice jako promijenile 2012. u odnosu na tridesete godine, ipak nam ostaje mnogo referenci i parola Nacionalnog Fronta, koje potiču iz historijskog iskustva između dva rata. I u to vrijeme neki su se predstavljali vikanjem: »Francuzi, ni desno, ni lijevo!» Najveći historičari se slažu oko toga i smatraju da je postojao pokušaj stvaranja partije «fašista na francuski način». Izvor intelektualne inspiracije direkcije NF leži u tom pokušaju. Corbière je to upravo pokazao u svojem zadnjem zapisu na blogu,  počevši od onog što je zadnje ispljunula njuška Le Pena oca, dolazeći u pomoć svojoj kćekici. Ostaje činjenica da je pomenuta knjiga istinski rudnik za razumijevanje sadašnjih sukoba Nacionalnog Fronta. Na 192 stranice jasnim stilom Alexisova knjiga daje materijala za razmišljanje i za odgovore, kako bi se razumjele prevare Marine Le Pen. Ona otkriva u čemu su sve historijski produžeci Nacionalnog Fronta strani republikanskoj historiji i tradiciji naše zemlje. To je paradoks takvog granjanja načina razmišljanja: ukoliko ima nešto čudno u Francuskoj danas, takvom kakva je  postala, takvom kakvom ona istinski jeste, onda se to nalazi u Nacionalnom Frontu.

Val šoka emisije «Riječi i djela» ne prestaje da daje svoje efekte. Tri dana kasnije Le Pen otac je dezavuirao kćer i predložio debatu samnom. Prostaštvo, koje je okruživalo tu ponudu ne treba da zamagli suštinsko viđenje tog prijedloga. To je poricanje vlastite kćeri. I demantiranje jedne pričice, koja je proširena još iste večeri od strane prijatelja ili bar poklonika klana, prema kojoj je otac još iste večeri nazvao kćer i čestitao joj. Bilježim da replika kćeri o kojoj je riječ nije zakasnila s pojavom. Odmah sutradan na «4 Vérité (4 istine)» ona se distancirala i to s njim od vlastitih izjava o antisemitskom kolaboracionistu Brasillachu. Feljton je započeo.

http://www.jean-luc-melenchon.fr

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: