Socijalizam je budućnost: Doprinos libanonske levice


”Sve nas to navodi na zaključke, da u budućnosti u našoj regiji može doći do promjena daleko radikalnijih od onih, koje su se dogodile u regionu sredinom proteklog stoljeća, to jest prepuštanja od strane službenih arapskih režima Palestine nasilju i pljački. Ako se te radikalne promjene budu ostvarile to će bez sumnje dovesti do ponovnog jačanja naših nacionalnih prerogativa na polju bogatstva i procesa akumulacije samog tog bogatstva  (i njegovog smještanja), što će sa svoje strane učiniti mogućim radikalne promjene u razvoju arapskog svijeta i smjeru prekidanja linije zavisnosti  od načina proizvodnje svojstvenih imperijalizmu.

Izlaganje Marie Nassif Debs, potpredsjednice Komunističke partije Libanona i Sekretarke Komisije za vanjske poslove

Narodi zemalja svijeta odlučili su kako je došao čas da se sučele s imperijalizmom, uprkos toga što se kapitalistički ideolozi jako trude, već pune dvije decenije, dijelom  zastrašujući i terorizirajući, dijelom nametajući krajnje siromaštvo, da ih ubijede u činjnicu kako je razvoj društva završen kapitalističkim sistemom i kako je socijalizam samo nerealna utopija, koju je nemoguće postići i ostvariti.

Narodi svijeta srušili su rešetke velikog zatvora u kojem su živjeli i sišli su na ulice, zahtijevajući promjene. Ulice i trgovi Atene, Rima, Madrida i Lisabona ispunile su narodne mase, koje su na tom putu slijedile trgove iz Tunisa i iz Kaira, kako bi se onda ponovo izlile na Wall Streetu, u New Yorku, u St. Paulu i u Londonu.

Milioni ljudi, s vrlo raznorodnom kulturnom, ideološkom i klasnom pozadinom, svaki dan izlaze na trgove i ulice svaki na svoj način, zahtijevajući promjenu i zahtijevajući prekid eksploatacije čovjeka nad čovjekom. U svim tim pokretima prevladavajući element je radnička klasa, u svoj svojoj različitosti, uključivši i onaj njen dio koji pogrešno nazivaju «srednjim klasama», u suradnji sa siromašnim seljacima, naročito brojnim u zemljama u razvoju: to je avangarda tih pokreta.

Danas proživljavamo jednu novu eru. Eru pobuna i revolucija, koje dolaze iz fabrike i sa sela, ali i iz drugih sektora proizvodnje ili obrazovanja. Ti pokreti nailaze na zajedništvo s drugim oblicima otpora, kao što je otpor naroda njihovim okupatorima, a primjer oružane borbe Palestine, Libanona i Iraka i dan danas služi u širem smislu kao uzor za te borbe i otpore.

Ovo je također i vrijeme pobjeda, u kojima su se golim rukama suprotstavili sredstvima istrebljenja, upućivanjem pokliča, koji se širi svijetiom: narodi žele srušiti kapitalistički sistem.

Na kraju, ovo je i epoha marginaliziranih, koja počinje s onima koji doslovno umiru od gladi u Africi do nezaposlenih na cijelom svijetu, među kojima je najviše mladih, koji su tek odnedavno stupili u svijet rada. To je i epoha žena, koje su još uvijek izložene najgorim oblicima eksploatacije, uključujući nasilje i diskriminaciju u svim sredinama.

Ova vizija nije zasnovana na onome što obično nazivamo historijskim optimizmom, vjerom u neizbježni dolazak komunizma. Ta slika nije, ustvari, izvan carstva realnosti. Mi svi dobro znamo da se imperijalizam ne predaje lako i bez borbe. Mi svi priznajemo da imperijalizam pribjegava  ratovima, oružanim sukobima i preventivnom ratu. Mi svi priznajemo da će se imperijalizam boriti protiv proletarijata i protiv naroda, koji se žele osloboditi; drugim riječima imperijalizam će nastaviti sa svojom strategijom stvaranja kaosa i pokušajima da stvori mržnju i iracionalni strah od komunizma u namjeri da od njega odvrati pažnju naroda i da ih  udalji od istinskog uzroka i korijena njihove ljudske patnje: kapitalizma.

Arapska situacija dobro pokazuje kuda smjeraju takve politike.

Imperijalizam se najprije koristio zločinima, koje je učinio Gadafijev režim i pobunom u Libiji u cilju da napadne tu zemlju, razori njenu državu i da upravljanje zemljom zamijeni «bračnom» vezom starog režima i reakcionarnih islamskih snaga. Imperijalizam je uvjeren, da će mu ovaj mix garantirati vlastite interese, naročito na dva važna fronta za njegove planove potpune kontrole nad afričkim kontinentom: 1) Kontrola izvora nafte i bazena iz kojih se ista crpi, otvaranje novih kampova-crpilišta u libijskoj pustinji; 2) Daljnji pokušaji još veće podijele afričkog kontinenta (počevši od Sjeverne Afrike) pod komandom AFRICOM-a i postigavši na taj način drugu pobjedu, nakon podjele Sudana.

Imperijalizam je ostvario i punu kontrolu nad službenim arapskim režimima kao i nad Savjetom za Suradnju u Zalivu (CCG), kako bi ih uputio u različitim pravcima, kao što su: 1) Preduprediti pad režima u Jemenu i pobjedu lokalne pobune 2) Poticati i usmjeravati pobunu u Tunisu i u Egiptu u smnislu stvaranja savezništva islamskih i vojnih snaga; 3) Zgnječiti pobunu u Bahrainu; 4) Razbuktati vjerske konflikte u različitim arapskim zemljama, počevši od Iraka, gdje se upravo vrši pokušaj zatvaranja vjernika drugih konfesija u geta i u vjerske regije: a u Siriji, gdje se koristi opasnim pogreškama, koje je počinio režim, imperijalisti nastoje potpaliti građanski rat, uz suradnju i potpomaganje ove nakane od režima u Turskoj i u Jordanu.

U tom kontekstu trebalo bi učiniti poznatom i javnom novu ulogu, koju je dobila Turska. Turska je sada vrh koplja lansiranja imperijalizma u arapskom svijetu i na Srednjem Istoku, iskorištena da pomogne u projektu stvaranja «Novog Srednjeg Istoka», koji, kako nam je svima dobro poznato, ima za cilj osvajanje izvora nafte i ležišta priirodniog plina u toj regiji (te se sirovine nalaze u morskom trokotu koji leži između Palestine, Libanona i Kipra), kao i voda i kanala te zone od geostrateške važnosti za arapski svijet.

Studija koju je sačinila Komunistička partija Libanona, odnosno njena Komisija za inostrane poslove, istakla je novu sve važniju ulogu Turske, što je potvrdio svojim govorom i Shimon Perez   još 1993 – koji je baš govorio o vojnoj ulozi Turske – a isto piše i u knjizi Dauda Oglua, turskog ministra vanjskih poslova, koja je zasnovana na tezama Bžežinskog o krucijalnoj ulozi Euro-Azije za kontroliranje te regije, čije se ujedinjenje mora na svaki način spriječiti. I dok su neki Arapi naivno likovali zbog truskog stava povodom izraelskog masakriranja Freedom Flotille, jer su smatrali da je takvo držanje u kontrastu sa izraelsko-esadeovskim projektom, današnji događaji potvrđuju sljedeće:

Premještanje general-štaba NATO-a u Izmir u Turskoj ima za cilj pojačanje kontrole naše regije i postizanje kontroliranja pograničnog područja s Rusijom, kako bi se zaokružio i kompletirao taj blok, a ujedno ponovo dovela u red situacija u Pakistanu. Imperijalizam Sjedinjenih Država se još uvijek zasniva na brutalnom nasilju, kako bi osigurao vlastite interese. Sada se upravo čini da pojačava vlastitu silu i pritisak putem «političkog Islama» – nazvanog umjereni Islam – i u čijoj se nutrini nalaze one snage, koje su imale presudnu ulogu u rušenju Sovjetskog Saveza i u njegovom porazu u Afganistanu (u kojem sad SAD drži vojnu bazu). Sve to pokazuje kako se američki imperijalizam ne predaje lako, tim više što potpisivanjem mira s Irakom nije postigao očekivani dogovor i što nije uspio (pomoću vojne komande u Egiptu) da stane na kraj egipatskoj revoluciji, koja je prije dva mjeseca odbacila dogovore iz Camp Davida. Treba priznati uspjehe u borbi palestinskog naroda ne samo u sjedištu UNESCO-a, već i u većoj podršci svijeta tom narodu i njegovoj pravednoj stvari, pravu na povratak u vlastitu zemlju i na stvaranje vlastite nezavisne zemlje sa Jerusalemom kao glavnim gradom.

Sve nas to navodi na zaključke, da u budućnosti u našoj regiji može doći do promjena daleko radikalnijih od onih, koje su se dogodile u regionu sredinom proteklog stoljeća, to jest prepuštanja od strane službenih arapskih režima Palestine nasilju i pljački. Ako se te radikalne promjene budu ostvarile to će bez sumnje dovesti do ponovnog jačanja naših nacionalnih prerogativa na polju bogatstva i procesa akumulacije samog tog bogatstva  (i njegovog smještanja), što će sa svoje strane učiniti mogućim radikalne promjene u razvoju arapskog svijeta i smjeru prekidanja linije zavisnosti  od načina proizvodnje svojstvenih imperijalizmu.

U tom svjetlu postaje očito da Forum arapske ljevice, koji smo mi lansirali prije godinu dana i tri mjeseca prije izbijanja revolucije u Tunisu, predstavlja početak napora, kako bi se stvorili neophodni uslovi formiranjem frontova od strane revolucionarnih vlasti. Ipak, jasne su nam i teškoće s kojima se moramo suočiti, naročito s obzirom na snage promjene u svakoj pojedinačnoj zemlji, osim poteškoća oko pisanja zajedničkog programa za te promjene i identificiranja s instrumentima njihovog razvijanja, kako bi došlo do stvaranja jedne zajedničke platforme. Libanonska komunistička partija, počevši od svojeg trećeg Kongresa 1972, uvijek je naglašavala dijalektički odnos između subjektivnih uvjeta neophodnih za promjene i regionalnih sredstava i uslova za te promjene. I u toj smo prilici istakli važnost regionalnog faktora (naročito onog arapskog), koji je doveo do poraza programa libanonskog nacionalnog pokreta za promjenu, pokreta koji je tada imao vlastitu kontrolu nad najvećim dijelom teritorija u Libanonu i koji je u to vrijeme uživao podršku većine libanonskog naroda. Ujedno smo svjesni važnosti potrebe da se jednom zauvjek porazi projekt Novi Srednji Istok, bilo porazom njegovih planova sektorske podjele ili putem realizacije uspjeha klasne borbe i borbe Palestinaca, koju još uvijek vidimo kao središnji uzrok borbe i mobilizacije za arapsko oslobođenje i kao platformu putem koje će se postići stvarana pobjedonosna promjena u našoj regiji.

Te dvije uloge, ona nacionalna i ona regionalna, koje snage promjene moraju uvijek imati u vidu, definitivnom primjenom programa s uputama za rad kako na nacionalnom tako i na socijalnom planu, to su dva lica i dva oblika klasne borbe radnika, nacionalne i socijalne u isti mah. One su ujedno i dva lica klasne borbe radnika i komunističkih partija. Ta dva lica mogu se upotpunjavati suradnjom sa sličnim pokretima na cijeloj našoj planeti. U tom smislu tražimo ponovno uspostavljanje važnog  slogana, koji smo već jedanput predložili, a koji znači važnost integracije radničkog i sindikalnog pokreta s pokretima nacionalnog oslobođenja (uključujući i sadašnji pokret kapitalističke globalizacije). Ne smijemo se zadovoljiti onim što je bilo predloženo za vrijeme našeg posljednjeg susreta u Tijuani u odnosu na poklanjanje dužne pažnje ulozi međunarodnih organizacija (na sindikalnom planu, organizacija omladine i žena, osim organiziranja Međunarodnog kongresa za mir). Ustvari moramo se potruditi da razvijemo nove moguće oblike organiziranja, kako bismo se okorisitili bilo organiziranim pokretima, bilo pokretima koji su sasvim spontani i koji se upravo događaju svuda po svijetu, nastojeći da ovi usvoje najradikalnije zahtjeve, kako bi ih osposobili za odbijanje napada i na kraju, u cilju razvijanja idejne borbe, koja će ići u korak sa svim drugim oblicima borbe.

Slogan koji danas predlažemo je «Socijalizam je budućnost», moto koji se ni ideološki ni politički ne može ostvariti bez razvijanja novih oblika suradnje, koji bi  trebali izazvati lančanu reakciju i čiji bi krajnji rezultat bio da se konačno dokrajči imperijalizam i njegove neprekidne krize kao i njegova agresivna priroda.

Internacionalni susret Komunističkih i radničkih partija – Atena 9 -11/12 

http://www.lcparty.org, lcparty@lcpaty.org

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: