Belgija: Otvorimo oči za generalni štrajk


”Rezultati fudbalske utakmice se prosuđujusude kada je utakmica gotova. Ne u poluvremenu. Još manje prije utakmice. A ono što vrijedi za utakmicu, još više vrijedi za generalni štrajk.

piše David Pestiesu

Na dva načina se gleda na ovaj generalni štrajk od 30 januara. Sve zavisi iz kojeg se kuta gleda.
Neki su ga vidjeli i prosudili već prije no što se održao. Taj bi štrajk po njima bio «nepopularan» i «beskoristan». Drugi je onaj koji su ga doživjeli na terenu.

Nepopularan? Najveći štrajk od 1993!

Gazde, ministri, ekperti, pseudo-ispitivanja putem Interneta, svi su to govorili danima: «to je nepopularan štrajk», odlučili su oni poslije twittosfere i emisija iz studija gospođe Wever, koja čak pripada opoziciji, a koja se ipak razvikala, da taj štrajk neće imati nikakvu podršku stanovništva i da sve ceste prema Anversu moraju ostati otvorerne. Čak i silom, ukoliko to bude neophodno.

S obje noge na zemlji, postoje i oni koji su štrajk vidjeli odozdo. Oni koji na vlastitoj koži proživljavaju mjere, koje je donijela vlada: poreze koji miniraju kupovnu moć, prijetnje koje su na redu, produženo vrijeme službe potrebno do penzije, radna mjesta koja sva postaju prekarna. I šta su to oni vidjeli? Najveći generalni štrajk od 26 novemtra 1993 protiv tog globalnog plana. Vlakove, tramvaje i autobuse koji su stali. Ali stale su također i luke – luka Anvers u prvom redu. Kao i najveći dio aerodroma. Bio je to štrajk i velikih metalurških fabrika, kao i kemijskih postrojenja, sve do štrajka robnih kuća i škola. U Walloniji, to jest u  Bruxellesu, a također i u Flandriji. Bilo je obustava rada i u poduzećima srednje veličine, gdje su radnici uzmogli osloboditi, uprkos prijetnjama gazdi. Bilo je milion radnika , koji su željeli raditi? U svakom slučaju ne na cestama, koje su bile toliko zakrčene kao u neki praznični dan.

Da, velika se snaga oslobodila toga dana, snaga svijeta organiziranog i odlučnog rada i ta je snaga zaustavila zemlju. Jer kako kažu Grci: »Kad radnici nisu prisutni, fabrika ne radi.»

«Štrajk je beskoristan, a sindikati su prevaziđena stvar» pjevala je u zboru ta ekonomska  i politička elita, koja želi u vlastitim rukama zadržati sudbinu ovih naroda.  I koja bi htjela nametnuti budžetske paktove i strogu štednju iz tapeciranih salana Evropske Unije u Bruxellesau, koji su smješteni usred vojnih straža.

Ovi gore opisani traže da se na budućnost gleda u crnim bojama stroge štednje, dok mašu bijelom svjetlošću «na kraju tunela». Organizacije gazdi kao što je VOKA došli su provocirati sindikate u pripremi štrajka. Divovska kampanja – naročito na sjeveru zemlje – bila je usmjerena na napad na sindikate, kao borbenu organizaciju. Jer su nastojali da im stave brnjicu.

«Beskoristan»? Čini nam se da strah počinje mjenjati polje.

A oni koji su štrajk doživjeli na terenu? Lijepe šarene boje otpora svih vrsta. Kampanja mržnje poduzeta protiv sindikata vratila se kao bumerang u lice onima, koji su je podigli. Gazde su se sudarile sa socijalnim blokom, koji je bio sliven u jedno, uprkos izbora u društvu. Mnogo delegata se bacilo u bitku i angažiralo debatu, kako bi uvjerilo svoje kolege. Putem skupova i skupština, putem informacija, putem hiljada diskusija, kako bi objasnili smisao ovakve mobilizacije. I ovaj ponedjeljak, 30 januara, nova se generacija mladih sindikalnih radnika pojavila u sindikalnim ophodnjama. Koristeći se ručicom generalnog štrajka, kako bi razvila nove odnose snaga u samom poduzeću. Kako bi postigli dobijanje ugovora na neodređeno radno vrijeme i potpunu radnu satnicu – tamo gdje vlada upošljavanje na određeno vrijeme i part-time radni odnos – kako bi se zaustavila restrukturiranja ili zakočio radni stres.

Oni odozgo nisu dobili utakmicu. Kao što nisu dobili utakmicu, kad se radi o mjerama stroge štednje. Sigurni u sebe, čak arogantni, oni su već prije štrajka kazali da će primijeniti svoj program kao da se nije ništa desilo, da se treba s tim pomiriti. Obećali su razbijanje štrajka putem onih koji mu se neće odazvati.

Ali danas su stotine hiljada ljudi odlučile da ne ostave drugima da odlučuju umjesto njih o njihovoj sudbini. Ti su ljudi prisvojili sebi debatu oko budžeta, oko kupovne moći, odlučili da oni sami odlučuju o vlastitoj budućnosti – kako će provoditi dane svoje starosti – ali i o budućnosti vlastite djece. Stekli  su pouzdanje u vlastite snage. I znaju da taj štrajk od ponedjeljka neće biti posljednji. Jer jedan dan štrajka ne može okrenuti pramac vladinog broda. Budući da su još veće restrikcije najavljene u februaru: napad na zarade i na socijalno osiguranje.

I šta se pokazuje. Strah se ogleda u očima protivnika. Vladine partije su se posvađale kako bi doznale gdje i kako će se odlučivati o visini zarada. Gazde se žele što prije vratiti za pregovarački stol da odlučuju o tačkama i zarezima. Naravno da će nastojati smiriti loptu, manevrirati, govoriti o tajmingu i o nastavku dijaloga, a da ne dovedu uopće u pitanje suštinu stvari. No počeli su gubiti sigurnost.

«Ne bojte se vremena koje dolazi.»

Naravno, nakon  generalnog štrajka od ponedjeljka ne treba prikazivati sve u ljepšim bojama nego što jeste. Čeka nas još mnogo posla. Kako bismo informirali  i probudili svijest. Kako bismo još bolje definirali zahtjeve ovog pokreta. Kako bismo napravili kalendar akcija u krešendu. Ali strah počinje mijenjati polje. Otvorene oči na štrajk od 30 januara može iskušavati i suvišni optimizam.

Kako kaže Peter Mertens, predsjednik RPB (Le Parti du Travail de Belgique – Partij van de Arbeid van België, PTB – PVDA) : »Nemojte se bojati vremena koje dolazi. Ne strahujte od lažne simpatije medija za te gornje polovice tijela vaših gazdi, koja se vide na ekranima i koje, iza sjajne gestikulacije, kriju vlastiti strah od toga da bi mogli ugledati odlučan otpor naroda. Budite sigurni sami u sebe i u vaše kolege s posla, imajte povjerenja u vaše prijatelje i u vaše bližnje. Informirajte ih, zbijajte redove, organizirajte se, učinite da sila brojeva dobije na težini. Nama ste vi potrebni, jer su RPB potrebne sve vaše kvalitete. Mi trebamo ljude koji će voditi juriš, kao i pozadinske borce. Kod nas je svaki drug cijienjen, svaki ima rejting trostrukog A. A vama je također partija neophodna, koliko vam je neophodna i vlastita kičma, da vas informira, da zajedno s vama radi, kako se ne biste osjećali usamljeni, kako bi ostvarili pravedno društvo, socijalističko, u kojem će ljudi ponovo moći uživati u društvenom životu, živjeti jedni s drugima i živjeti od svog namještenja, od prirode i od plodova vlastitog rada…» (Na proslavi Nove godine BPR, u Anversu, 27 januara 2012)

30 januar 2012

David Pestiesu je glavni urednik lista Solidaire (Solidaran), tjednika Radničke partije Belgije (RPB), Član biroa RPB.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: