Vesti iz Italije: Konji u parlamentu (simbolika kraja demokracije)


”Šta kazati o tom naopakom svijetu u kojem se pomorski oficiri i ljudi zaduženi da brinu o hiljadama života ponašaju kao narodski rečeno kurve, a ove pak, kao i igrači, svirači i zabavljači ispoljavaju neuobičajenu hrabrost, požrtvovnost, prisutnost duha i altruizam? Što reći o svijetu u kojem kapetani ne brinu na prvom mjestu za povjerene im živote putnika, nego za vlastito radno mjesto? Ono je izgleda postalo fiksna ideja svih Talijana, a uskoro će to biti i svih stanovnika Evrope. I šta reći za predsjednike njenih država, koji se ponašaju ili krajnje objesno, uvjereni da mogu kupiti i dragog boga ili iz suviška revnosti, prilježnosti i majmunskog imitrianja angloameričkog liberalizma bez mjere i kriterija na bijednicima iskušavaju ekonomske mjere, za koje bi i djetetu bio jasno da su opasne, pogubne i da će izazvati kaos u zemlji? Tim gore što ministri Montijeve vlade i sindikati tvrde da su te mjere već bile planirane u Prodijevoj (lijevoj) vladi i da ih predlaže i podržava i sam Bersani, danšnji prvak DS (demokratske stranke –ljevice). Oni o čija se leđa lome, nisu spremni da ih podnesu: bacivši u još veću bijedu kategorije stanovništva, koje već sad teško žive i jedva spajaju kraj s krajem, teško da će se zemlja izvući iz krize i izbjeći kaos. Sistem obrtanja vrijednosti, koje blagosilja Evropska Unija, jako podsjeća na cara Kaligulu i na njegovog konja u senatu, kao metaforu persiflaže demokracije.”

piše Jasna Tkalec

Poznato je kako je rimski car Kaligula proglasio vlastitog konja senatorom i doveo ga u parlament. Danas premijer Monti drastičnim mjerama nastoji povratiti Italiji teško poljuljan financijski kredibilitet, svesti dug na dozvoljenu mjeru, stabilizirati zemlju i pokrenuti privredu.

Radi se zaista o konjskoj kuri, koja je ustvari pravi nasrtaj na bijednike. Monti je prvo «udario namet na vilajet», povećao poreze i oporezovao sve moguće i nemoguće, pa tako i penzionere, koji su već ionako bijedni, liječničke preglede, izdavanje recepata i sve ono što je nekad bilo za narod ”džabe”. Uz to su povišene sve tarife, poskupio benzin, prijevoz željeznicom i drugim sredstvima, porezuje se svaki rad, pa i dozvole boravka, koje se izdaju stranim radnicima, najsiromašnijem dijelu stanovništva.

Sad je na redu druga kategegorija mjera: liberalizacije svega i svačega, koje su podigle na noge Italiju. Italija je zemlja cehova i zapanjujući razvoj nekih profesionalnih branši bio je u prošlosti srce i duša Renesanse, čijim se spomenicima i danas dive milijoni turista, koji je posjećuju. Nedodirljivost profesionalnih udruženja ima u toj zemlji dugu tradiciju, iako nije uvijek opravdana. No to ne znači da se treba upustiti u najdivljiju liberalizaciju svega mogućeg, koja je uzbunila malte ne cijelu zemlju. U Siciliji štrajkaju zemljoradnici, ribari i trgovci, jer je cijena energenata previsoka, pa im se ne isplati raditi. Na Eolskom arhipelagu, na Liparima i na Vulkanu nemaju više benzina…Sicilija je stala…A u Rimu neopisiv kaos, jer već danima štrajkaju taksisti, koji taj javni servis ne smiju sasvim prekinuti, pa ga ne nazivaju štrajkom, nego javnim okupljanjem, a ono je u Circo Massimo, postalo pravi cirkus, kada su nakon dugog neprihvaćanja njihovih prijedloga razbješnjeli taksisti počeli tući novinare i vlastite sindikalne pregovarače…

 Udar na sirotinju

Monti i njegova vlada su i ovim drugim valom mjera opet udarili u najvećoj mjeri na najsiromašnije kategorije stnovništva, koje zarađuju kruh «u znoju lica svoga». Rečeni taksisti da bi zaradili za život nalaze se na cesti i po dvanaest sati dnevno, a za licencu su ustvari polulegalno u velikim gradovima platili od 120 do 160.000 Eura. Sad bi po Montiju svak mogao voziti taksi. Što u Rimu postoji «kralj taksista» koji posjeduje veliko poduzeće s mnogo vozila i vozača, a sam živi u vili s bezenom, samo je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Isto tako vjerojatno je da je i mafija jedan od igrača u ogromnom prekidu rada na Siciliji, što još ne mijenja ništa na stvari o pravičnosti pobune ribara i ratara, koji nisu u stanju plaćati tako visoke cijene benzina, jer u tom slučaju nemaju računa da rade.

A to je tek početak. Monti kani liberalizirati sve. Prodaju lijekova i radno vrijeme apoteka, na što su zavrištali apotekari, pa je ambiciozni program malo korigiran. Isto kani učiniti i advokatima, notarima i svim ostalim «profesijama». Nisu potrebni nikakvi dodatni ispiti, ograničene tarife advokata i notara su liberalizirane, isto vrijedi i za radno vrijeme apoteka kao i za ljekare i za notare: naplati koliko možeš, radi koliko hoćeš. Pa ako taksistima ide na ruku da su što više na cesti, šta će uraditi građani, ako se ukine noćna služba apoteka, koja po liberarnom pristupu ne bi smjla biti propisana ili nametnuta? Lijekovi bez recepta prodavat će se i u shopping centrima, a povećat će se broj i parafarmacija (biljnih apoteka). Zbog brojnih protesta ove su mjere donekle ublažene: dozvoljeno je otvaranje samo još 3.000 apoteka…Jedna farmaceutkinja slobodnu prodaju lijekova bez recepta komentirala je ovako: »Neka  samo to rade. Neka se što više ljudi potruje lijekovima i ode s ovog svijeta. Upravljačima će tako biti lakše…». Isto natezanje sa advokatskom komorom i udruženjima notara o povećanju broja tih profesija. Povećat će se i broj benzinskih crpki i one će prodavati sve moguće. U tom viđenju svi mogu prodavati sve i biti otvoreni i danju i noću, kao što je to u Americi. No ogroman broj prodavnca u Italiji su porodičnog karaktera: neispavani prodavač novina ujutru, poslije neprospavane noći, neće više biti u stanju uzvrati kusur za novine…


 Anglosaksonski uzori i veliki profesori

Zanimljivo je da Montijeva vlada i on sam nikako da udare na velika bogatstva, na multinacionalne kompanije i njihove proizvode, na velike energentske distributere i uopće na krupne industrijalce, koje ova reforma uopće neće oštetiti. Šta više, ona će pogodovati velikim trgovinskim lancima, koji će moći prodavati više roba i raditi danonoćno.

Što će biti s distribucijom voda, o kojoj se talijanski narod referendumom izjasnio protiv privatizacije, još nije jasno, ali su zabrinute sve kategorije stanovništva, pa i oni koji se bave televizijom, jer Monti nagovještava novu distribuciju dražabom TV-kanala. Vjerojatno to Berlusconija, koji ih posjeduje najviše, neće isuviše pogoditi, jer će on biti u stanju da ih sve ponovo kupi…

Ali šta će lokalne novine, lokalni kanali i male proizvodnje? Njihovo gašenje čini se da je neminovno. Velike ribe progutat će sitnu ribu i teret krize za malog čovjeka postat će nepodnošljiv.

Interesantno je da sve te mjere donsi vlada ekonomskih stručnjaka i priznatih univerzitetskih profesora te bivših službenika mnogih međunarodnih bankarskih institucija kao i institucija Evropske Unije. I sama Evropska Unija blagosilja mjere «spasonosne» za Italiju.

Monti je veliki gospodin, koji ne dozvoljava da ikakvi osjećaji prodru u njegov glas ili se odraze na njegovom licu ili besprekornom držanju. U mladosti prilično naočit, odslužio je vojsku kao oficir avijacije, uvijek je bio najbolji đak i najbolji student prestižnih sveučilišta u zemlji i inozemstvu. Uzoran katolik, diskretan, na distanci, ljubazan ali hladan, besprekoran u odjevanju i odmjerenih kretnji Monti posjeduje «blagi šarm (visoke talijanske) buržoazije», nekad toliko karakterisitčan za najvišu klasu te zemlje, šarm AgnellijaMondadorija, bankara Cuccia i ostalih «kapetana» talijnske industrije i financijskog svijeta iz Milana ili Torina. Tako je to bilo u vrijeme postojanja nacionalnih partikularnosti. Sada, u doba globalizacija, visoka buržoazija Italije ispekla je zanat i izučila liberalizam u anglosaksonskim zemljama, kod Engleza i Amerikanaca, koji su daleko veći prostaci od njihovih učenika i sljedbenika… Stoga tim više čudi što oni usrdno žele prenijeti u domovinu te za Italiju sasvim nemoguće i neprirodne mjere. No «u sili vrag muhe ždere…».

Monti će trajati koliko ga bude podnosila pozicija i opozicija u parlamentu, sindikati i strukovne organizacije i naposljetku, ali ne i najmanje važno, i sam narod.

Nasukani brod u naopakom svijetu

Italija i svijet uzbuđuju se zbog nasukavanja na hridi u Tirenskom moru broda za zabavna krstarenja s kobnim imenom «Concordia» (Sloga), za što je odgovoran navodno izvrstan i vrlo vješt kapetan, što je učinio iz puke objesti, da  prođe što bliže obali.  Besmislena nesreća što mu se dogodila na ruti, kojom je prolazio bar pedesetak puta, a brod je udario o stijenje, dok se udvarao dvadesetogodišnjoj Moldavki, nameće još jednu usporedbu. Usporedbu s talijanskim državnim brodom, koji je vozio nepopravljivi šarmer Berlusconi, nečuveno sposoban poslovni čovjek sretne i spretne ruke, neumoni udvarač ljepotica mlađahne dobi i veselog ponašanja. Poslednja ljubav su mu dvije sestre iz Crne Gore  i one vrlo mlade.

Brod Italiju taj je prokušani moreplovac vodama poslovnog svijeta i neiskazano i vješt političar nasukao također iz objesti, dok je udvarao maloljetnoj Rubi, proglašenoj Mubarakovom unukom i drugim vrlo veselim djevojkama. Nasukao ga je na opasnu hrid finacijskih poteškoća, ogromnog javnog duga države (za koji nije odgovoran jedino on i nekoliko njegovih vlada), opasnosti od budžetskog kraha i visokog spraeda, ocjene boniteta državnog zajma, za koje je država morala plaćati sve više novaca, kako joj je padao ugled. I tako su se oba kapetana u društvu djevojčica našla nasukana na hrid opasno nakrivljenog broda. U prvom konretnom slučaju crusera u vlasništvu  (odnedavna američkog) brodovlasnika, poznate kompanije Costa crocere, pravom putujućem luna parku s teatrima, međioničarima, golim plesačicama, kinom, plesnom dvoranom, maskiranim ličnostima iz stripova za zabavu mališana, sa vodenim vrtovima, bazenima, saunama, masažama i teretanama te izvrsnom kuhinjom i svim vrstama muzičke zabave te obilascima obalnih gradova – sve za van sezone vrlo umjerenu cijenu od 340 Eura – u panici koja je nastala bilo je više od trideset mrtvih: odnosno desetak utopljenih i dvadeset nestalih, čija tijela vjerojatno zabrtvljena u kabinama do kojih he nemoguće doći, za sad još nisu pronađena. Među nestalima je i petogodišnja djevojčica iz Riminija, koju je majka velikodušno pustila na krstarenje sa novom očevom suprigom. I ocu i djevojčici zameo se svaki trag. Obuzeti srahom ljudi su skakali u hladno more, čamci se nisu mogli otisnuti, jer su ih smetali ogromni bokovi lađe, a majke su bacale djecu sa visokih gornjih poaluba dolje, u gole ruke mornara i spasilaca u gumenjacima…

Kapetan i oficiri otišli su s broda prije putnika, što se računa za posebnu sramotu prema pomorskom moralnom kodeksu. Osoblje, kojem je nakon prvog nestanka struje izgubilo međusobnu komunikaciju brodskim mibitelima, davalo je putnicima potpuno krive upute. Neka mjesta okupljanja putnika u slučaju havarije postala su mjesta pogibije, do prsluka za spasavanje bilo je teško doći, odrasli muškarci gurali su žene s djecom i  trudnice, kaos i panika još pogoršali situaciju, a i oni hrabri i koji nisu izgubili nerve, žale se da su se slabo odjeveni i u večernjim haljinama (jer je glavnina putnika još večerala u času nesreće) čekali na red za spasavanje na hladnoći i više od dva sata. Ističu primjere zamjenika gradonačelnika iz mjesta Isola del Giglio (Ljljanov otok), koji se popeo na brod, kako u maloj luci na otoku ne bi bilo kaosa i kad je vidio paniku počeo sam s još jednim mornarom rukovoditi spasavanjem. Pričaju o muzičaru iz Barija koji se utopio, ali i o dva mlada zabavljača djece, koja su se maskirani bavili djecom do samog kraja i nisu dozvoljavali da se mališani prestraše, a potom su ih predali roditeljima. Isto tako govore o plesačici, koja je među zadnjima spašena helikopterom, nakon što je velikodušno pomagala putnicima i upozorila spasioce u kojim kabinama još lupaju zabrtvljeni putnici, pa ih treba izvući. Svi se ti zaposlenici Costa Crocere nadaju da će ih kompanija i dalje zapošljavati. Prve riječi komandanta, kad je shvatio, da je brod nasukan, bile su: »To je kraj moje karijere. Otpustit će me!» I  smjjesta nazvao brodovlasnika (koji je sad također pod istragom) i dogovarao se s njim, umjesto da alarmira spasilačke službe. Izgleda da je vještim manevrom, koji je uspio izvesti sa već havariranim brodom, namjeravao polako uploviti u luku i izbjeći skandaloznu vijest, da je razbio brod. Umalo da uspije, ali na nesreću nije: rezultat su poginuli, najviše zbog nesnalaženja i gubitka vremena u spašavanju, koje je započeto prekasno, te zbog nastale panike.

               Paradoksi

Žrtve pomorskog kapetana Scattina bit će pobrojene i ostali putnici će možda jednom dobiti i neku materijalnu zadovoljštinu. Show Mast Go On, pa je tako nepunih pet dana nakon nesreće kraj havarirane Concordie, čiji rezervoari puni nafte prijete zagađenjem Tirenskoj obali, prošao drugi brod blizanac Costa crocere sa putnicima na krstarenju, koji se, plativši unaprijed, nisu dali smesti, a i kompanija i svi vezani za ovaj tip turizma uvjeravaju, da se tako nešto više neće dogoditi, a parlament je već izglasao propise, kako brodovi te vrste više ne smiju ploviti tako blizu obali. Šteta je velika, ali ju je moguće ograničiti.

Tko će ograničiti neprekidnu štetu i glupe havarije, koje je sa svim blamažama i skandalima, u kojima nije manjkalo ni ljepotica ni ludog provoda,  prvo nanio Italiji Berlusconi sa svojim vladama, koje nikako nisu padale, jer je neprestano kupovao zastupnike i senatore kao konje i oni su izglasavali štetne i pogubne zakone u parlamentu, kao onaj o uništenju školstva na svim razinama, ili nemoguće propise, koji su koristili jedino predsjedniku vlade i njegovima, kao pravi konji, nimalo pametniji od onog cara Kaligule, ne brinući uopće o golemom dugu, napravljenom od priješnjih vlada, koji na kraju krajeva, ipak mora platiti talijanski narod.

I tako, kako se Show mora nastaviti, sad je doveden Monti, veoma suzdržan, sređen i otmjen profesor sa Cattoliche u Milanu, čije će porezovanje svega što postoji, pa i još neisplaćenih stanova, napraviti još mnoge više žrtava… Ljudi će se naći na cesti, izbačeni s posla i iz stanova, ali tko da izbroji te žrtve? Tko da izbroji žrtve posvemašne pometnje i hiljadu malih pobuna, koje potresaju Italiju, daleko gore no za Berlusconijevog vremna? Razljučeni stanari, taksisti, advokati, apotekari, notari, televizijski radnici, pratioci noćnih vlakova, željezničari, stanovnici mirnih dolina kroz koje treba da prođu Eurostarovi, svi oni jure Italijom, izlaze na ceste, stoje na trgovimaa, okupljaju se pred parlamentom, kao i ribari, zemljoradnici, uzgajivači stoke, voća i povrća i svi drugi, tamo vamo, koji su se uznemirili kao mravi u mravinjaku udarenom nogom.

Šta kazati o tom naopakom svijetu u kojem se pomorski oficiri i ljudi zaduženi da brinu o hiljadama života ponašaju kao narodski rečeno kurve, a ove pak, kao i igrači, svirači i zabavljači ispoljavaju neuobičajenu hrabrost, požrtvovnost, prisutnost duha i altruizam? Što reći o svijetu u kojem kapetani ne brinu na prvom mjestu za povjerene im živote putnika, nego za vlastito radno mjesto? Ono je izgleda postalo fiksna ideja svih Talijana, a uskoro će to biti i svih stanovnika Evrope. I šta reći za predsjednike njenih država, koji se ponašaju ili krajnje objesno, uvjereni da mogu kupiti i dragog boga ili iz suviška revnosti, prilježnosti i majmunskog imitrianja angloameričkog liberalizma bez mjere i kriterija na bijednicima iskušavaju ekonomske mjere, za koje bi i djetetu bio jasno da su opasne, pogubne i da će izazvati kaos u zemlji? Tim gore što ministri Montijeve vlade i sindikati tvrde da su te mjere već bile planirane u Prodijevoj (lijevoj) vladi i da ih predlaže i podržava i sam Bersani, danšnji prvak DS (demokratske stranke –ljevice). Oni o čija se leđa lome, nisu spremni da ih podnesu: bacivši u još veću bijedu kategorije stanovništva, koje već sad teško žive i jedva spajaju kraj s krajem, teško da će se zemlja izvući iz krize i izbjeći kaos. Sistem obrtanja vrijednosti, koje blagosilja Evropska Unija, jako podsjeća na cara Kaligulu i na njegovog konja u senatu, kao metaforu persiflaže demokracije.

A u Hrvatskoj, koja se žuri u Evropsku Uniju, a ova se momentalno nalazi u najvećoj dosad doživljenoj pometnji, njen novi premijer izjavljuje, kako zemlja ulazi u dosad najsređeniju zajednicu… Da li se radi o političkoj demagogiji, ignoraniciji ili naprosto o naivnosti? Poznati javni radnik, sveučilišni nastavnik i vrlo ugledni pisac iz ovih krajeva odavno je izjavio kako je naivnost karakteristika minornih inteligencija.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: