Nakon Gadafijeve smrti završeno je osvajanje, nametnuta okupacija, a otpor…


”Sjedeći na ruševinama, koje se još puše grada Beni Valida i Sirte, čije je stanovništvo pružalo žestok otpor nekoliko mjeseci pobunjenicima došlim s Istoka, novi gazde Libije su trijumfalno objavili «oslobođenje» čitave zemlje, odmah nakon smrti šefa libijske države, pukovnika Moamera Gadafija, koji je divljački čerečen i na kraju ubijen metkom u glavu 20 oktobra 2011, nakon torture čiji detalji nikada neće biti poznati,  kao ni tko je stvarni naručitelj zločina (Nacionalni Savjet za Tranziciju –CNT- odbio je da se izvrši  propisna i pomna autopsija i naredio da se tijela zakopaju noću u pustinji, na tajnom mjestu). NATO bombardiranje je omogućilo pobunjenicima ulazak u Tripolis, a zatim u regiju Beni Valida i u Sirte; i tako je sad Libija potpuno «slobodna» (ili «osvojena»: prema kutu gledanja).  Ipak ona još nije sasvim umirena; iako najveći broj «mainsreams» medija o tome ne govore, u Sirte i u Beni Validu, ali i na jugu Tripoplitanije, kao i u vrlo prostranoj regiji Fezana i u selima i oazama velikih prostora na jugozapadu Libije,  pokret otpora je aktivan, kako sam uspio zaključiti kroz nekoliko dana kružnog putovanja od Tripolisa do ruševina Sirte sve do Sahare i dalje do Alžirske granice i granice Nigera. Na tom ogromnom prostoru borba još uvijek traje.

piše Pierre Piccinin


U augustu 2011 otišao sam na istok Libije. Prešao sam  libijsku granicu iz Egipta i došao u Bengazi,  u samo središte CNT (nacionalnog centra tranzicije).

Imao sam prilike sresti se s članovima CNT u zapadnim diplomatskim krugovima, ali i prilika da odem na front i da tamo boravim nekoliko dana, u društvu ratnika-pobunjenika, u vrijeme pada Brege, zatim za vrijeme opsade Ras-Lanufa, na putu prema Sirte.

Moje drugo promatračko putovanje u Libiju imalo je za cilj da ovoga puta konstatiram stanje na zapadu zemlje, u Tripolisu, u Ben Validu i u Sirte ( u dva grada koja su se beskompromisno borila i pružala otpor napobunjenika i zato su doživjeli teško bombardiranje NATO-a) kao u Fezanu, na libijskom jugozapadu.

Krenuvši iz Tunisa rano ujutro, vozio sam se vlakom do Gabès-a, zatim sam uskočio u kolektivni taksi, koji me dovezao do granice Ras-el-Đedira.

Na tuniskoj granici logor Visokog komesarijata Ujedinjenih Nacija za izbjeglice promijenio je stanovnike. Sada su tu našli utočište poraženi Libijci i Libijci crne kože, koje miješaju sa Gadafijevim plaćenicima iz subsaharskog područja.

Elegantan kapetan CNT, koji govori savršeni engleski, prisilio me da ga čekam više od sat vremena, prije no što se udostoji da napokon lupi pečat na moj pasoš, za što sam mu dao dve lijepe novčanice od 100 US dolara. Može se iz tog događaja izvući mali detalj, da se dobri stari običaji – bila revolucija ili ne – nikada ne gube. Da, ali…za vrijeme Gadafijeve diktature ta praksa prema strancima, najstrože zabranjena, bila je strogo kažnjavana.

Nova Libija čini se da je mnogo elastičnija.

Iz Ras-el-Đedira došao sam u Tripolis usred noći, cestom uz obalu, prolazeći kroz gradiće i sela na kojima se vide tragovi rata, na Subarti veoma jako. Njene su kuće izrešetane mitraljezima i razorene artiljerijskim pogodcima.

Pošto sam prešao ogroman broj kontrolnih mjesta u rukama pobunjeničke milicije iz Bengazija i Tobruka ili iz Zlitena i Misrata, a toliki broj check-ponta govori o klimi nesigurnosti, koja još vlada u libijskim regijama na zapadu, stigao sam u Tripolis: glavni grad izgleda umiren i donekle siguran, pod oštrim pogledima milicije, koja je donekle diskretna na ulicama, ali stražari pred svim javnim zgradama, pred hotelima i pred svim građevinama, koje bi mogle biti meta napada.

Iz Tripolisa sam se uputio u Ben Valid, jedan od dva glavna žarišta otpora, uz Sirte: u septembru, nakon dugih pregovora poglavari klanova iz Ben Valida odbili su se predati CNT i NATO-u. Poslije toga na grad se sručila tuča bombi aviona Atlantskog  saveza i pobunjenika. Najveći dio građevina i stanbenih zgrada je razoren, a dio stanovništva, čiji je broj nemoguće utvrditi, nestao je ili je napustio grad, koji je danas najvećim dijelom sasvim pust.

Regija je ipak nestabilna: u njoj žive klanovi iz Tripolitanije iz plemena Warfalas, najznačajnijeg libijskog plemena, koje se podijelilo za vrijeme sukoba: Warfalasi iz Tripolitanije odbili su pridružiti se pobuni i neprijateljski su raspoloženi prema CNT-u, a to su u još  daleko većoj mjeri poslije vlastitog poraza pred licem pobunjenika i strane armije, koju predstavlja NATO…

Sutradan sam otišao u Sirte, grad iz kojeg je Muhamer Gadafi.

Do Misrata cesta je sigurna i nije bilo teško naći prevozna sredstva. Iza toga bilo je sasvim obratno, kad sam se približavao teritorijima plemena iz kojih je potekao Moamer Gadafi, a radilo se o regiji koja je pružala divljački otpor do posljednjeg daha napredovanju pobunjeničkih snaga, kojima je velikodušno pomagao NATO. Naoružane grupe u toj regiji još pružaju otpor. Ipak, izgleda da su jako izlirane i vjerojatno je nemoguće govoriti o pravoj gerili. Ali je cesta, oko koje se prostire isključivo pustinja, vrlo pogodna za zasjede. Jako sam dugo morao tražiti kola, koja bi me odvezla u Sirte, gdje postoji stalna opasnost. Dan nakon mog prolaska tim putem šest je milicionera u Mizartu ubijeno, dok su jeli sjedeći na ruševinama, iz kojih je izišla grupa boraca. Ipak, radi se o atentatima lokalnog karaktera, koji se događaju samo u regiji Sirte i u oazama Fezana te je vrlo teško izreći sud, u ovom času, o budućnosti tog otpora.

Prije no što sam stigao u Sirte prošao sam kroz Zliten i Misrat, kolijevku dva jedina plemena na zapadu koja su se, uz Berbere iz Đebal Nafusa (južno od Tripolisa) podigla protiv libijske vlade i pridružila ustanku, što je omogućilo zatvaranje obruča oko glavnog grada. Ta dva grada jako su tučena teškom artiljerijom od strane regularne libijske armije, lojalne Gadafiju. U Misratu ima jako mnogo razorenih zgrada u dijelu grada, u kojem su se u aprilu i u maju mjesecu vodile teške borbe.

Misrat se pridružio pobuni kako bi se oslobodio tutorstva vlade u Tripolisu. I dan danas se šefovi klanova iz Misrata ne žele pokoriti novim vlastima i žele pregovarati na ravnoj nozi sa CNT-om (u toj su priči i Berberi – deseti dio libijskog stanovništva – koji zahtijevaju priznavanje vlastitih regionalnih posebnosti i protive se nacionalističkoj arapsko-muslimanskoj Libiji; berberski borci svaki dan se sukobljavaju s islamistima, koje je narožao Katar i koji su odigrali važnu ulogu u zauzimanju Tripolisa).

Tako je taj grad pretvoren u pravu utvrdu, dok tenkovi nadziru sve prilaze mjestu. A te obrambene mjere ne objašnjavaju se samo time što se Misrat sprema braniti vlastitu autonomiju: okružena  onima, koje su pobijedili, plemena Misrata omrznuta su u susjednoj Tripolitaniji i nalaze se u opsadnom stanju u odnosu na otpor, koji je nemoguće iskorijeniti…

Nekoliko kilometara jugoistočno od Misrata, u pravcu Sirte cesta prolazi pored malog grada Tuaga, danas potpuno praznog, bez bilo kakvog stanovništva: klanovi Tuaga su se borili protiv pobunjenika i sudjelovali u opsadi Misrata  zajedno sa snagama vladine armije. A kad se ratna sreća okrenula, zahvaljujući bombardiranju NATO-a, pobunjenici iz Misrata  odlučili su načiniti od Tuaga upozoravajući «primjer»»: pošto su poklali skoro sve muškarce  (neke su ostavili na licu mjesta s polomljenim nogama), a one ostale još uvijek na životu zatvorili u Misratu, kako bi ih svakodnevno u zatvoru «kažnjavali», što znači da su ih danomice mučili i neprekidno ponižavali; izgleda da ih ima još živih i da su još uvijek zatočeni u tom zatvoru (nisu mi nikako dozvolili posjetiti zatvor). Navala pobunjenika poslije toga iz gradića je protjerale i posljednje stanovnike i zabranili im povratak kućama.

Tuaga je danas grad fantom. Tamo još postoji po koji sakriveni slobodni strijelac i pokoji «sniper»; za mene kao zapadnjaka (a za one koji pružaju otpor značim NATO) bilo je nažalost nemoguće ući u uske uličice grada, a da ne dobijem kuglu u glavu…

Nakon dva sata putovanja kroz pustinju stižem u Sirte.

Tu sam prvi put vidio grad do te mjere izbombardiran, potpuno uništen vatrenim zidom,  kojeg je moguće zamisliti, gledajući ostatke onoga što je još ostalo od njegovih zgrada: ulice su izrovane bombama, razorene vatrenim vihorom, zgrade totalno razvaljene, zidovi sasvim izrešetani, njihova imena, natpisi i roloi izbušeni hicima, automobili prevrnuti od zračnih udara eksplozija odbačeni su  čak na zidove zgrada ili su nasjeli na druge automobile…Cijeli  jedan dio grada praktički više ne postoji.

U Sirte kao i u Ben Validu nova vlast nije još uspostavila snabdjevanje ni vodom, ni elektrikom, ni gorivom (u oba ova slučaja nosili smo kanistere s benzinom, da nebismo ostalo bez njega). Isto tako racionirana je podjela novca i hrane stanovnštvu i drage volje ona je vrlo ograničena od strane CNT-a, čak i kad se radi o Svjetskom Programu Hrane (za vrijeme jedneg dijeljenja hrane u Sirte zabranili su mi fotografiranje: to sam doživio prvi put od početka konflikta). Nikakva rekonstrukcija nije ni na pomolu i nikakvi šatori još nisu podignuti.

Cilj svega toga je sasvim jasan…

Ovi gradovi, prije svega Sirte, sigurno su imali ogromne gubitke u poginulom stanovništvu. Ukoliko je Ben Valid bio jako bombardiran, Sirte je, može se reći, razorena do temelja od NATO-a. Čineći to, NATO je prekršio svoj mandat: mandat NATO-a bila je zaštita civilnog stanovništva; ni u kom slučaju nije bio ovlašten, da priskače u pomoć oružanoj pobuni niti je bio  ovlašten da sudjeluje u rušenje vlade jedne suverene zemlje te da pomaže pobunjenicima da osvajaju gradove.

Za vrijeme  bitke za Sirte, koja je u zapadnim medijima bila prikazana kao pobjeda pobunjenika-demokrata, NATO je bez ikakve sumnje počinio ratni zločin u najizravnijem smislu međunarodnog prava, prekršivši čak dvije Ženevske konvencije. Sirte, grad od 134.000 stanovnika, danas je samo gomila ruševina; jedina četvrt, koja je donekle bila pošteđena nalazi se na sjeveroistoku grada. «Vae victis!» vikali su Rimljani: »Jao pobjeđenima!» Baš kao i  za Drezden,  zbog Sirte vjerojatno neće nitko biti procesuiran pred kakvim malo vjerojatnim međunarodnim tribunalom za Libiju…

Nemoguće je izbrojiti poginule civile: vjerojatno se brojka penje na nekoliko hiljada (stanovnici koje sam sreo i s kojima sam razgovorao govorili su o više desetina tisuća poginulih, čija su tjela potom odnesena i bačena u zajedničke grobnice , iskopane u pijesku susjedne pustinje). Prema svjedočanstvina koje sam sakupio od pobunjenika, koji su okupirali Ben Valid i Sirte, oni koji nisu bili ubijeni u največem broju slučajeva napustili su grad i vjerojatno otišli u Tripolis, Misrat ili Bengazi.

Cilj CNT-a bio bi dakle da se ti neprijateljski klanovi ne uspiju ponovo skupiti i da prije ili kasnije ne započnu borbu kako bi osvetili svoje mrtve i kako bi se oslobodili tutorstva pobjednika.

U Ben Validu izvređala me grupa lokalnih stanovnika, koji su se počeli okupljati oko mog auta i  zato je bilo pametnije da odem. Na svom  zapadnjačkom licu nosim znakove svega, što ti ljudi  odsada mrze i, imajući u vidu što su im učinile naše vlade, ne bih ih zbog toga mogao prekoravati, ukoliko su prema meni ispoljili izvjesnu agresivnost. Smatrali su sigurno nepristojnim, što se neki Evropljanin pojavio među njima, da im ukrade slike njihove nesreće.

U Sirte je ostao, protivno ovom iskustvu, sasvim neznatan broj stanovnika. I tamo su mi se približile neke osobe i pokušao sam i s njima neki dijalog. Ti su me ljudi zapitali za nacionalnost; pokazao sam im svoj belgijski pasoš i situacija je odmah postala opuštenija. Oni ne znaju da su i Belgijanci također odgovorni za katastrofu, koja je uništila njihove gradove i bacila u očaj njihove živote; oni nemaju pojama  da su baš belgijski F-16 bili među avionima Atlantskog saveza najaktivniji u vrijeme bombardiranja, koje im je razorilo kuće.

Pitam se kako bi se ponašali da sam bio Francuz ili Britanac? Sigurno bi bili daleko manje ljubazni od stanovnika Bengazija: tamo se svuda viju zastave Sjedinjenih Država, kao i francuske, engleske, talijanske…čak se na ogromnim plakatima slavi heroj ovog praznovanja: Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik.

Naročito u gradu Sirte poniženje čini stvarnost nepodnošljivom, kako su mi izdašno objasnili preživjeli stanovnici. Pripadnici milicija iz Bengazija oholo patroliraju među ruševinama i puni prezira rugaju se preživjelima odozgo, s svojih pick-up-a, naoružani topovima i mitraljezima. Oni ih  neprekidno kažnjavaju, zato što su pružili otpor Zapadu: to je nepravedna kazna međunarodne zajednice, koja im je uskratila pravo na obranu; nemogućnost da se odupru vlastitoj sudbini pred vojnom mašinerijom Zapada. A njihova je sudbina siromaštvo, bijeda, prljavština: to je danas njihova svakidašnjica…

A isto tako način na koji je ubijen njihov vođa Gadafi od vojnika iz Misrata.

Kako su ga udarali, tukli, vrijeđali, sa divljaštvom i bijesom, uživajući i urlajući od veselja, s arogancijom pobjednika, koji ne znaju za milost, divljali su nad svojim protivnikom, koji nije pokazao da ima baš veliku dušu, sigurno, ali od kojeg je bio ostao samo starac, progonjen, iscrpljen, prestrašen i sam, i za kojeg se činilo da ne shvaća zašto sve to tako završava, kako se moglo zaključiti gledajući fotografije, koje su pobunjenici napravili mobitelom i koje su se svuda pokazivale…pa i u gradu Sirte također.

Putem ličnosti Moamera Gadafija poniženo je i prezreno cijelo stanovništvo Sirte. Čini se da je upravo to poniženje, više od rata koji im je bio nametnut i više od razaranja njihovog grada, za branitelje Sirte neprekoračiva prepreka, koja nikad neće dopustiti «pomirenje».

Jedan je bračni par inzistirao da ih fotografiram s njihovo četvoro djece. Puni dostojanstva zamolili su me, bez imalo voajerizma, da ih fotografiram pred ruševinama stana, u kojem su živjeli u Sirte da «ljudi u Evropi shvate, što su dopustili da se ovdje učini.»

Njihovi su glasovi malo napeti, srđba je jedva potisnuta, ali nisu ljuti na mene. Nisam ni Francuz, ni Britanac. Njihovi prvi glasovi bili su malo narogušeni, ali su se smjesta umirili, čim sam im kazao svoju nacionalnost i odmah smo poveli razgovor.

Moj vozač, iz Misrata, objasnio mi je da će se uvečer  milicije vratiti u svoje kasarne i da noću ne treba ostati u tom gradu. Trebalo je smjesta krenuti natrag, jer noću «teroristi» sakriveni u ruševinama, napadaju strance. Bio je jako zabrinut, jer je naš auto imao registraciju Misrata i u dva sata, koliko je trajao naš put, bojao se da nas ne napadnu.

Zato je iskoristio konvoj transportnih kamiona, koji je kretao iz Sirte za Tripolis, a među njima bilo  je i vrhunski naoružanih bornih kola. Mi smo se pridružili konvoju i blizu Misrata šofer se, umiren, odvojio od konvoja, koji je nastavio put prema Tripolisu.

Posljednji cilj koji sam sebi odredio za vrijeme ovog  osmatračkog putovanja, bio je jugozapad Libije (jug Tripolitanije i prostrani kraj Fezan), kako bih doznao da li, nakon matiranja  Ben Valida i Sirte, postoje tamo neki oblici otpora i kakva je tačno situacija.

Napustio sam Tripolis u pravcu Šebe i Murzuka i preko Sahare došao na granicu s Nigerom.

Služio sam se lokalnim prevoznim sredstvima, kolektivnim, što mi je omogućilo kontakte s lokalnim stanovništvom te da se kod njega informiram, prolazeći kroz gradove i sela na jugozapadu: Al-Azizu, Kavasim, Garijan, Mizdah, Mazuzu, Al-Karijat, Al- Šaref, Al-Brak…

Ukoliko još postoji izvjesna napetost i ukoliko postoji i realna opasnost od napada na cesti od strane grupa neprijateljskih raspoloženih prema CNT-u (ovdje se ne radi o pristalicama Gadafija, niti o «kontrarevolucionarima», već o borcima, koji pružaju otpor invaziji vlastite teritorije), sve u svemu stanovništvo je svuda počelo živjeti i raditi normalno. Ali isto tako je sasvim jasno da je i u najmanjem zaselku bilo jako intenzivnih borbi i da je Fezan pružao snažan otpor trupama pobunjenika, kako to svjedoče tragovi sukoba, koji su vidljivi svugdje.

Nesposoban da sam svlada otpor, CNT, prema svjedočanstvima koje sam skupio u Al-Braku, Murzuku i Al-Katrumu, obratio se za pomoć NATO-u. Ni jedan novinar, izvjestitelj ili strani posmatrač ne bi riskirao da se uputi u tu jako južnu regiju, da Atlantske snage nisu bez oklijevanja odlučile likvidirati otpor masivnom upotrebom bombardiranja. U ovom je kraju, u Ubari, istočno od Murzuka, Šerif-al-Islam, najstariji sin Moamera Gadafija, proglašen za njegovog nasljednika, našao je utočište sve do časa, kad su ga uhvatili.

Sistematski sam zapodjevao razgovor sa pripadnicima pobunjeničke milicije, koja nas je kontrolirala na check-pointima i sa onima koje smo sretali na pojedinim odsječcima puta i koji su patrolirali tom dugom cestom. Cilj mi je bio doznati da li se radi o pripadnicima lokalnih klanova ili su to, kako sam se uvjerio u Sirte i Ben Validu, bile okupacione snage, koje su nametnuli pobunjenici.

Nije mi bilo teško doći do informacija. Bio sam jedini zapadnjak u regiji. Vojnici, zainteresirani da se samnom sretnu, pokazivali su se u svakoj prilici jako ljubazni i svakako su htjeli da ih fotografiram. Prvo je pitanje uvijek bilo, koje sam nacionalnosti.

Mogao sam im se dakle lako obraćati: ni jedan od pripadnika te milicije, koju sam sretao, nije bio na svom terenu, svi, bez ijednog izuzetka, bili su iz Zlitena, Misrata ili Bengazija. Među njima bilo je nešto Berbera, lako prepoznatljivih po njihovoj zastvi i slovu «yaz» njihovog alfabeta, koje simbolizira riječ «amazyg», «slobodan čovjek», a to slovo berberski ratnici ispisuju po svojim vozilima…

Nigdje ni traga ni glasa bivše regularne vojske; treba se zapitati što se s njim dogodilo, kad je srušena vlada?

Drugim riječima zapad zemlje, pobijeđen od ustanika i od NATO snaga, danas je u pravom smislu riječi okupiran.

Sreo sam se tekođer sa libijskim bojovnicima, koji su došli da se tuku iz Kanade ili iz Sjedinjenih Država. Zapanjio me njihov naglasak, kad su govorili engleski i zapitao sam ih odakle su porijeklom…

Pitao sam stanovnike šta o njima misle i smjesta sam se uvjerio u njihovo neprijateljsko raspoloženje kao i da ih smatraju okupatorskim snagama; to je neprijateljsko raspoloženje bilo najjače u Aš – Šarefu , mjesto koje je bilo jako intenzivno bombardirano od NATO-a i kojim sad upravlja vrlo veliki vojni kontingent bojovnika iz Zlitena i Misrata.

Dugo sam razgovarao s nekim od tih bojovnika.

Najveću brigu im predstavljaju Alžir, Niger i Čad, u kojima cirkuliraju grupe «terorista», a te zemlje «teroriste» pomažu oružjem.

– Odakle ste?
– Iz Belgije. A vi?
–  Iz Zlitena. Šta radite ovdje, usred pustinje?
– Ja sam historičar. Namjera mi je istraživanje arapskog svijeta.
–  Ah, da! Gledate što se dogodilo zbog tog rata.
– Hočete reći zbog «revolucije»…
– Da, sigurno! Revolucije!
– Da li je sad sve mirno?
– Mi kontroliramo zemlju. Problem je kontrola njezinih rubova…

Značajno je  sljedeće: ukoliko se zastava CNT vije na sjeveru Tripolitanije (s izuzetkom Ben Valida i Sirte, gdje je gotovo da nema) i u Đebal Nafuzi (gdje ima isto tako puno berberskih zastava), tri boje ukrašene polumjesecom i zvijezdom mnogo su diskretnije u drugim krajevima zapadne Libije i čak su i u Fezanu vrlo rijetke, gotovo isto toliko nevidljive koliko i zastave Velike  Arapsko Libijske Đamahirije, narodne i socijalističke, koja je danas proskribirana.

Moje kružno putovanje na jug završilo se jedne noći u Šebi: posljednji kolektivni transport na koji sam se popeo ostavio me nešto prije ponoći u centru grada s kojim je vandalski postupano, čije su javne zgrade i hoteli, kako sam se mogao smjesta uvjeriti, potpuno opljačkani i napušteni. Za vrijeme prošlih događana upravljači Šebe poslali su kući policijske snage i ostavili slobodno polje pljačkašima. Kazali su, da je do nemira došlo zbog ustanka i tako su potakli stanovništvo da podrži vlast i da se odupre pobunjenicima. U predgrađu članovi pokreta otpora još uvijek pucaju i zbog toga je nebo slično leđima zebre.

Došao sam dakle do jedne kasarne, koja je također mitraljirana i opljačkana: u njoj je grupa ratnika porijeklom iz klanova oko Šebe smjestila svoj štab. Isto toliko zapanjeni koliko i zabavljeni činjenicom da im je dolutao jedan Evropljanim sa ruksakom na leđima, dali su mi jesti i pozajmili su mi strunjaču. Mogao sam sigurno spavati te noći u njihovom društvu.

Zahvaljujući njima prokrstario sam gradom i regijom sve do Murzuka, nešto južnije, prije no što sam se odlučio vratiti u Tripolis i zatim otići u Tunis.

Što se tiče grada, Šeba nije pod okupacijom. Borbe je u njoj bilo relativno malo, nasuprot mojim pretpostavkama, jer je to leno plemena Kadhadfa, plemena iz kojeg potječe Moamer Gadafi.

Kako se priča grad je poslužio kao stanica plaćenika, koji su pozvani da pomognu trupama lojalnim vladi i Gadafiju: radilo se o plaćenicima iz Čada, Nigera, iz Darfura i iz Malija.

Iako nisu podržavali pobunu klanovi iz Šebe nisu joj se ni svi oduprli: najveći dio klanova ulučio je zgodnu priliku da se oslobodi  stranih plaćenika i okoristio se raspadom države da stekne vlastitu autonomiju u odnosu na Tripolis. U tome su oni izuzetak u pokrajini Fezan.

Bojovnici iz lokalnih klanova čak su podržavali pobunjenike protiv Gadafijevih plaćenika, koji se nisu dugo održali i koji su pokušali pobjeći u Tripolis. Tako da u gradu nema mnogo tragova borbe i sada ga kontroliraju lokalne trupe.

Čini se da su se o tome sporazumjenili sa CNT-om; ekonomska važnost Šebe je zanemariva: u njioj nema ni nafte, ni plina, ni vode. Šeba živi isključivo od trgovine robama koje prelaze Saharu. Grad dakle može uživati izvjesnu autonomiju, koju će dogovoriti s Tripolisom.

U Šebi sam mogao posjetiti tri građevine većim dijelom razorene od NATO-a, koje su se djelimice nalazile izvan grada. U jednoj od njih naišao sam na materijal, koji još nisu pregledali ni promatrači UN, ni CNT-a, koji su tek počinjali s radom za vrijeme mog prolaska, na sjeveru Fezana.

Izvrsno ciljana, zaista «kirurški», autobusna stanica potpuno je razorena, jer je služila kao platforma za transport  kontingenata plaćenika, slanih kao pomoć iz Šebe u Tripolis. Na putu, koji  iz grada vodi prema sjeveru ima više kostura autobusa, koje su uništili avioni Atlanskog saveza, što svjedoči da su trupe kretale iz Šebe za Tripolitaniju.

Druga građevina, koju sam posjetio u centru grada je zgrada  gradske uprave u Šebi: čitave gomile dosjea ležale su razbacane po podu. U garažama sam se uvjerio da je bilo naslagano mnogo oružja i municije, koja je eksplodirala, što je također bila posljedica vazdušnih udara.

Ali na trećem sam mjestu došao do najzanimljivijeg otkrića. Radilo se o vrlo prostranim hangarima jednog civilnog poduzeća, koje je proizvodilo plastiku.

Prema svjedočanstvima mojih pratilaca to je mjesto najprije rekvirirano u septembru mjesecu za smještaj plaćenika, koji su dolazili u Šebu, pod komandom Abdulaha al-Sanusija, šefa obavještajne službe Moamera Gadafija. Taj se al-Sanusi najprije smjestio u naselju Al-Šatee, lenu vlastitog klana, 65 kilometara udaljenom od Šebe. On je zatim krenuo na Šebu i uspio staviti dio grada pod vlastitu kontrolu.

U tim smo hangarima našli sanduke pune kalašnjikova i municije i materijala za zaštitu od avionskih napada, ali također i čitave zalihe materijala, koji služe za manipuliranje i upotrebu kemijskog oružja i ratnih plinova, kako su to i potvrdili vojni eksperti, kojima sam dao vlastite fotografije na uvid: tu je bilo potpunih kombinezona, maski i različitih proizvoda, koji služe za dekontaminaciju i za liječenje osoba otrovnih plinom.

Budući da taj materijal nije bio uredno uskladišten na tom mjestu, i da je tu donesen u slučajnim prilikama, pošto je, krajem septembra, ishod rata jasno govorio da su pristalice režima u beznadnom pložaju, ovo otkriće ostavlja mjesta sumnji, da je libijska vlada bila čvrsto odlučila, da, kao zadnji korak, upotrebi kemijsko oružje u sukobu, u kojem se suprotstavljala pobunjenicima i snagama NATO-a.

Libija je zacijelo bila član Organizacije za Zabranu kemijskog oružja (OIAC)  i pokazala je to oružje, ali je uništila svega 55% njegovog potencijala, kad je počela pobuna; libijska vlada imala je na rasolaganju još 11 i pol tona plina nazvanog senf, smještenih u dvije lokacije Rabte, južno od Tripolisa i u Ruvagi, u pokrajini Al-Žufra, sjeverno od Šebe…

Tako da klanovi na zapadu, s izuzetkom Zlitena, Misrata i Berbera iz Đebel Nafusa, još uvijek odbijaju vlast i CNT-a i NATO-a; oni jako teško podnose okupaciju, čiji su objekt.

Na zapadu nesigurnost vlada u silom pokorenim krajevima i novim vlastima sve je teže predstavljati kao «incidente» napade kojih je sve više i više.

Pitanje je da li će taj otpor u skoroj budućnosti naći sredstava, da uzme maha ili će pobjeđeni klanovi, zbog rezignacije koliko i iz računa, napustiti borbu i integrirati se, ne pružajući daljnji otpor, u poredak koji im nametne CNT, već sasvim spreman na prodaju svoje prerušene diktature kako stanovništvu tako i razjedinjenim klanovima, koji nemaju ama baš nikakvog pojma o funkcioniranju demokratske države… «nove Libije».

Nove Libije koju su do izvor-vode krštenja dovele moćne države, snabdjevači ekonomskog liberalizma, naftnih kompanija i Atlantskog saveza…

Da li su to Libijci u potpunosti shvatili? To je već druga priča…

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: