Arapi u Turskoj za mir sa Sirijom


”U Turskoj postoje mnoge zajednice «devijantnih» uvjerenja i političkih osjetljivosti. Najviše ih živi u Samandagu, mjestu u južnoj pokrajini Hatay, koja nalikuje Siriji u minjaturi. Nekoć ih je turski  general Kenan Evren, autor puča 1980 godine, smatrao za «sirijske špijune», a islamsko-militaristički režim AKP sumnjiči ih da su propagandisti režima u Damasku, dok aluitski Arapi iz te pokrajine optužuju kolonijalni Zapad da destabilizira regiju i zabrinuti su zbog pogoršanja sirijsko-turskih odnosa, kao i zbog utjecaja zločina na religijskoj osnovi, koji su počinjeni s druge strane granice od izvjesnih pripadnika sirijskih opozicionih snaga.”

piše Bahar Kimyongur

U podnožju tri sveta brda

Samandag ili Suejdije na arapskom. Zagubljeni gradić na turskoj granici. Posljednji jezičac morske obale prije sirijske granice. Tu se Oronte «buntovna rijeka», kako je zovu Arapi, ulijeva svojim zadnjim  snagama u Mediteran, poslije lude trke od 600 km kroz Libanon i Siriju. Tu počinju prvi nabori gorskog lanca Amanus, zavjese kamenja žućkaste boje, borova i šikare koje se protežu sve do Taurusa (Krima). Ovo će biti naša klupa. Tri planine različite visine ograničavaju prostor Samandaga: Đebal Saman koji je dobio svoje ime po manastiru svetog Simeona – stilita, koji dominira njegovim vrhom, veličanstveni Kazius, kojeg zovu još i «ćelavim brdom» (Đebel-el-Aqraa), koji doseže 1709 metara visine  i Mojsijeva planina, skromnijih dimenzija. Ovu poslednju opisao je austrijski romanopisac godine 1933 u «Četrdeset dana mule Daga,» Na tom su se mjestu Jermeni sukobili s mladoturskim trupama aprila 1915, prije no što ih je evakuirala francuska mornarica. Iz te pobune i otpora preživjet će svega jedno selo: Vakifli. To je jedino jermensko selo u Turskoj.

Samandag, betonska ruševina usred raja

Na prvi pogled  sa svojim fasadama od izgraviranog betona napravljenog od morskog pijeska, svojim neravnim cestama i otvorenom kanalizacijom Samandag izgleda napušten i kao da je njegov prirodni šarm pokriven zavjesom. Treba kazati da taj grad, koji nalikuje Bornage-u na moru, nema baš ništa zajedničko sa ostalim kupališnimm mjestima turske rivjere. Samandag je pak opkoljen nepreglednim voćnjacima raširene kulture agruma, maslina, šljiva i nara. Više od 60% turskog peršuna dolazi iz Samandaga i okolice, a tu vrstu peršina prodaju čak na tržnicama Singapura.  Budući da je udaljen od trasa koje su označili tour-operatorsi, malo turista dolazi u ovaj zabačeni kraj, kojeg je historija zaboravila. A ipak je to komad svijeta gdje je divno živjeti. Aluetski hramovi, džamije i crkve tu se uzdižu jedna do druge.

Isprepletenost vjera

Na plaži Samandaga nalazi se na primjer aluitski hram, «zijara»» Al-Kidra, Zelenog, misterijoznog sveca iz Kur’ana, kojeg koji put poistovjećuju sa kršćanskim Svetim Džodžem. U to svetište dolaze aluiti, ali i muslimani suniti i kršćani. Vozači automobila obilaze ga tri puta. Kažu da to donosi sreću. Kao i zelena tkanina, koja se nalazi u hramu i od koje treba nježno iščupati komadić i vezati ga za vrat ili zapešće. U zemlji aluita blagosilja se i obećaje Al-Kadru više nego svim drugim svecima. Najpraznovjerniji vjeruju da je opasno plivati nasuprot hramu. Kad se neko ko uči plivati utopi u tom dijelu Mediterana, koji je ovdje vrlo nemiraan, pozivaju se na Al-Kadrovu kletvu. No svetost mesta izgleda da ne počinje s aluitima u tom kraju, kojih je tu bilo već u XI stoljeću nove ere, a niti s kršćanima. Prema jednoj lokalnoj legendi, nadahnutoj od suarte iz Pećine, mjesto na kojem se nalazi hram jeste mjesto sastanka Zelenog i Mojsija. Sir Leonard Wolley, arheolog koji je istraživao ovaj kraj oko 1930, mislio je da se na mjestu današnjeg hrama nalazio nekad žrtvenik posvećen Posejdonu. Tako da se u Samandagu više ni ne broje vjere koje su naslagane jedna na drugu ili traju jedna do druge.

Hatay, izraelska zemlja uprkos Izraelu

Ali religija koja danas ima više vjernika od svih ostalih vjera zajedno, jeste svakako  sasvim drugačija. I zaista, najveći broj aluita, muslimana sunita, pravoslavnih kršćana, Jevreja ili Jermena koji nastanjuju ovaj gradić i njegovu oklicu, označavaaju sami sebe time što su pripadnici jednog bratskog kraja i to naglašavaju prije no što kažu bilo što o svojoj etničkoj, filozofskoj ili religijoznoj pripadnosti. Oni njeguju svoje vrijednosti, koje ih zbližuju s drugima, više nego razlike. Prije programa dejudaizacije, koji je lansirala izraelska država u malim arapskim gradovima, kakv je Antiohija, susjedni gradić Samandagu, na šabat su muslimani koji su radili u jevrejskoj četvrti gasili svoje cigarete u znak poštovanja. Kad bi pak došao čas molitve za sunitske trgovce, njihovi su se jevrejski kolege brinuli za njihove dućane. Svi su se skupljali da slave vjerske svečanosti svake od postojećih religija. To  su bili časovi međukonfesionalne solidarnosti jedinstveni na svijetu.

Polusovjetska republika

U Samandagu više nego drugdje postoji očita veza između kulture ambijenta različitosti i drugačije političke orijentacije njegovih stanovnika, koja je iskovana u otporu monolitnom nacionalizmu i sunitskoj asimilaciji, što ju je nametao režim iz Ankare. Samandag smatraju crvenim gradom. Dali su mu nadimak «mala Moskva». Mnogobrojni borci ili veterani borbe revolucionarne ljevice stanuju u tom gradu i u susjednim selima. Sa obala Samandaga su turski šezdesetosmaši zaplovili da stignu do palestinskih logora Fataha i do FLPL, gdje su uvježbavali oružanu borbu. Deniz Gezmis, turski «Che», najpoznatiji je revolucionar Anatolije, koji je prošao kroz Samandag. Mnogobrojni ribari male luke Celvik govore za sebe da su poslužili kao vodiči za prelazak revolucionarima. Ukoliko to nije pomorska legenda… Preko Samandaga su se povukli brojni turski i kurdski revolucionari u Libanon  nakon fašističkog vojnog udara turskog genrala Kenana Evrena, koji je izbio 12 septembra 1980.

Danas je čak gradonačelnik mjesta, veterinar Mithat Nehir, jedan od  pripadnika radikalne ljevice. On je uostalom jedini marksistički gradonačelnik u cijeloj zemlji. Ne znam da li se radi o slučajnosti, ali ovdje se nalazi više decenija nerazoriva flota motora iz vremena Sovjetskog Saveza. Ukoliko neki zvuk potsjeća na Samandag to je brektanje motora tih Csepela 250, mađarske proizvodnje ili Jawa iz Češke.

Minhen Orijenta

Sa svojim mnogobrojnim etničkim, kulturnim i političkim originalnostima koji put se treba zapitati da li se zaista Samandag nalazi na turskoj teritoriji? Iako u suštini većinu stanovništva čine Arapi aluiti, on ima dosta veliku kršćansku pravoslavnu manjinu, koja živi u četvrti nazvanoj »Zejtunije». Ima tu i Turkmena sunitapa kao i jedno jedino jermensko selo, o kojem je već bilo riječi, a  još postoji i  katolička zajednica. Ta etnička i religijska različitost je tipčna za najljepša sirijska mjesta – sirijski bled. Zato što  se Samandag nalazi u Hatayu, pokrajini koja je nekoć pripadala Siriji i čije je arpasko stanovništvo Turska lukavo iskoristila i postigla da se u Društvu Naroda prizna referendum, koji je bio u potpunosti lažiran i namješten u korist turske manjine pokrajine. Godine 1938 Kemalova je vlada umjetno uvećala prisutnost Turaka u toj pokrajini nasilnim naseljavanjem kako bi dobila pristanak na aneksiju Turskoj. Hatay nazvan Liwa Al-Iskadarun (doslovno Aleksandrinska kapija) bio je na neki način poklon, koji je kolonijalna Francuska učinila republici Kemal paše Ataturka, kako bi izbjegla da turska bude privučena u polje hitlerovske Njemačke. Prema Lucienu Bitterlinu prepuštanje pokrajine Hataya od  strane Francuske kao mandatara Turskoj čini od te provincije neku vrstu «Minhena na Orijentu».

Libijci u Hatayu

Ovih je dana stanovništvo Samandaga i pokrajina Hatay osobito pogođeno pogoršanjem tursko-sirijskih odnosa i nemirima, koji potresaju susjednu zemlju. Stanovništvo se žali na prisutnost džihadista u logorima otvorenim za sirijske izbjeglice, koje je u ovu regiju prošlog proljeća smjestila turska vlada. Ljudi su začuđeni da žrtve potresa iz mjesta Van nisu dobile isti tretman. Oni predbacuju turskoj vladi da štiti paravojne organizacije kao što je Sirijska Slobodna Armija (ASL), koja terorizira sirijsko stanovništvo i riskira da izazove neslogu među različitim zajednicama pokrajine Hatay. Stanvništvo upozorava na neobičnu prisutnost Libijaca u toj regiji, vjerojatno se radi o borcima Abdelhakima Belhadža, novog vojnog guvernera Tripolisa, označenog pečatom Al Kaide.

Diplomatska kriza pretvara se u ekonomsku krizu

Stanovnici Hataya imaju i druge razloge za brigu, odnosno njih u prvom redu ekonomski pogađa  sirijska kriza. Zadnjeg 18 decembra predsjednik Trgovačke i industrijske komore Antakije (ASTO), gospodin Hikmet Cinçin, izjavio je kako postoji trgovinski deficit od  300 miliona dolara, koji se pojavio samo u toj godini. «Ne znamo šta će se dogoditi s našim investicijama u Siriji iz vremena kad su poslovi cvali. Hoteli koji su bili popunjeni sa 90% kapaciteta ne rade sa više od 40% kapaciteta, otkad smo izgubili sirijske goste. Sirija za nas nije isto što i bilo koja druga zemlja. Ona je druga polovina našeg srca. Više od 70% članova porodice moje majke živi u Siriji»- dodao je.

Porez od 30 %, koji je nametnula prošlog mjeseca sirijska vlada na proizvode iz Turske i na prolaz kamiona i šlepera, koji dolaze iz te zemlje kao represaliju za uvredljivo držanje Ankare, neće pomoći sređivanju situacije.

Manifestacije za mir

Iz svih tih mnogobrojnih razloga prošlog 22 decembra Samandag je priredio veliku manifestaciju pod nazivom: «Nećemo rat sa Sirijom». To je okupljanje bilo organizirano na bazi platforme nazvane: »Demikratske snage».
Mitingu su prisistvovali predstavnici Udruženja aluitskih vrijednosti (Sulejman Sajar), predsjednik Centra za kulturu Samandaga (Adil Nural),  direktor Narodnog doma (Sajfi Altun), predstavnik za solidarnost i mediteransku kulturu (Ankin Rencuzogulari), predstavnik Partije za društvenu emancipaciju (Tašin Demir) i predsjednik Udruženja za umjetnost i kulturu i za zaštitu Tekebasija (Eser Isak) te predstavnica Udruženja zaposlenih žena (Gulaj Firincigulari).

«Nećemo rat!», «Živjelo bratstvo među narodima!», «SAD i njihovi pomagači van sa Bliskog Istoka!» bili su slogani koje je skandiralo više desetaka okupljenih ljudi.

Neki su čak uzvikivali ime sirijskog predsjednika Bašara El-Asada. U četvrtak, 20 decemra pedesetak  članova organizacije Narodnog Fronta (Halk Cephesi), ekstremno lijeve  vanparlamentarne organizacije, okupilo se na istom trgu u Samandagu kako bi osudilo islamsko-militarističku politiku AKP-a uperenu protiv Sirije i potsjetilo da je AKP primio čestitke ministra obrane Sjedinjenih Država i bivšeg direktora CIA-e Leona Panetta za svoju antisirijsku politiku, prilikom njegove posjete proteklog mjeseca. Te dvije manifestacije protiv plana destabilizacije  Sirije nisu prve ove vrste u Samandagu. Proteklog juna mjeseca u Samandagu je održaana manifestacija protiv AKP i u korist Bašara o kojoj je pisao The Independent. U julu su razapeli platna s prosirijskim natpisima za vrijeme koncerta, koji je održala Grupa Yorum, etno-rok muzička grupa marksističke orijentacije.

Humanitarni koridori ili hodnici smrti?

Prema onom što tvrde stanovnici Hataya, koji su ujedno svjedoci i taoci političkih i vojnih manevara, koje na tom prostoru vode velike sile, »humanitarni koridori» Alain Juppé-a, ministra spoljnih prostora Francuske,  i njegovog turskog kolege Ahmeta Davutoglua postojali su i prije, ali to su prije koridori terorista, po kojima granicu prelaze oružje, sredstva komunikacije, novac i ratnici. Ti hodnici smrti protežu se  sada od  turske granice do islamističkih boraca Đebal Zaouije, usred sirijske pokrajine Idleb.

«Humanitarni razlozi» su ponovno izgovor militarističko-islamske politike AKP kako bi se dalo utočište pukovniku Riadu El-Asadu, prebjegu i plaćeniku kraljevstava Perzijskog zaliva od strane turske države, CIA-e, Francuske i NATO-a. Pod turskom zaštitom taj pukovnik upravlja armijom zavjerenika smještenom nedaleko Samandaga. S obzirom na veličinu i užas slike njegovog lovišta bilo bi jako teško zaključiti da se Slobodna Sirijska Armiija (ASL) ponaša humano sa sirijskim vojnicima ili građanima koji gaje simpatije za sirijski režim.

U očekivanju događaja vjerske manjine regije prepuštene su same sebi i ne znaju kome «svecu» da se obrate, ukoliko to nije sirijski predsjednik, kojeg smatraju manjim zlom.

Pobžne…želje

Imajmo hrabrosti povjerovati da su arapske društvene snage kao i snage antiimperijalističke Evrope zaista humanističke te da će one uspjeti učiniti bezopasnom fitnu i religijsko čišćenje, koje danas ohrabruje kolonijalni Zapad, u želji da zametne kavgu s Iranom,  udruživši se sa svima u regiji koji potpomažu Izrael.

Možete biti ateist ili agnostik koliko vas je volja, ali ukoliko živite u pokrajini Hatay, po kojoj  se pretpostavlja da je gazio sam Mojsije, Al-Kadr, Sveti Petar i Sveti Simeon, uoči Božića prisiljeni ste imati pobožne želje.

Evo saopćenja pročitanog na trgu Ojtan u Samandagu za vrijeme mitinga 22 decembra

”U XXI vijeku svijet poznaje izuzetan napredak nauke u tehnologije. A ipak narodi trpe od ratova, bijede i gladi. Pohlepa i želja za profitom kapitalističkih i imperijalističkih zemalja na čelu sa Sjedinjenim Državama za narode se materijalizira kao krv, patnja i suze.

Vidimo da u traženju izlaska iz krize imperijalističke države pribjegavaju projektu Veliki Bliski Istok (VBI).

Napad na Avganistan i na Irak bila je prva etapa toga projekta. Gotovo dva milijona ljudi  izgubilo je živote u tim vojnim intervencijama, a trostruki broj ih je ranjen. Oko 5 milijona ljudi  bilo je prisiljeno izbjeći.

Imperijalističke države bljuvale su smrt iz nevidljivih avionima, iz raketa s glavama goniča, iz tenkova i iz blindiranih kola. One su mučile, silovale i ubijale. One su počinile sve te zločine sramno se pozivajući na demokraciju i na ljudska prava.”

Stvarnost Velikog Bliskog istoka je užas i barbarstvo

Sirija je danas teatar istog scenarija koji je bio korišten u Afganistanu, Iraku i u Libiji. Što se tiče AKP on potpomaže imperijalističko ratovanje.

Treba konstatirati da AKP nije samo simpatizer Velikog Bliskog Istoka, u toj je priči on iskusan lovac. Erdogan izjavljuje za sebe da je on potpredsjednik Velikog Bliskog Istoka, dok njegova država objavljuje rat susjednim zemljama i  priprema postavljanje proturaketne baze NATO-a u Malatiji i podržava u njoj paravojne grupe.

AKP pretendira na posjedovanje muslimanskih osjećaja. Mi se ovdje obraćamo njihovoj zajednici. Udariti na stid, na dobra ili na život vlastitih susjeda, zar to nije u suprotnosti sa svim postojećim religijama?

Tragikomično je vidjeti kako oni koji daju lekcije iz demokratičnosti i ljudskih prava drugim zemljama šute kao zaliveni, dok Saudijska Arabija baca vlastite tenkove na predstavnike opozicije u Bahreinu. Ti isti apostoli demokracije ne uspjevaju riješiti probleme radnika, žena, Alevija, krešćana, muslimana, Jermena, Arapa, Čerkeza, Sirijaca i Kurda kao ni ostalih etničkih zajednica  u našoj zemlji. Još i gore: oni s nama postupaju na isti način kako je postupala i vojna hunta 12 septembra. Politika zategnutosti sa susjednim zemljama ima negativne posljedice po tursku privredu. Ti negativni učinci još se više osjećaju u pograničnim krajevima. Te pokrajine poznaju samo ekonomske teškoće. Zbog porodičnih i historijskih veza, koje povezuju ljude s jedne i s druge strane granice, tenzije koje je izazvala turska vlada direktno se odražavaju na stanovništvu,  koje je prvo na udaru društvenih i kulturnih zategnutosti. Pokrajina Hatay je mjesto gdje zajedno žive različite religije, kulture i etnije  u miru i u bratstvu. Mir i tolerancija su osnovne dvije karakteristike naše pokrajine. Ne želimo da naša pokrajina bude izložena ratu. Najvažnije privredne aktivnosti, koje su predstavljale žilu kucavicu pokrajine Hatay kroz više godina  kao što su prevoz,  pogranična trgovina i turizamsu sada su skoro sasvim zamrle. Napetost sa Sirijom ne ogleda se samo u privrednoj poropasti,  već ima i društvene posljedice. Imajući u vidu intenzivne trgovačke veze, porodičnu kao i historijsku povezanost ljudi s ove i s one strane granice, strategija tenzije koju propovjeda vlada AKP-a kao i rasisitički i provokativni pristupi izvjesnih novinskih grupacija siju ubitačnu klimu među stanovništvom Hataya.

– Mi uopće nemamo nikakvih problema sa narodima iz susjedne Sirije, Iraka ili Irana.
– Svaka vrsta intervencije u jednu od ovih zemalja je beskorisna, pod bilo kojim izgovorom došlo do nje.
– Mi se protivimo svakoj ratnoj intervenciji.
– Mi se protivimo prihvatu u našoh mirnoj, tolerantnoj i bratskoj pokrajini paramilitarnih snaga.
– Mi prijavljujemo kako je turska vlada dopustila imperijalističkim silama, u prvom redu SAD-u, da od naše teritoriji stvori bazu za neprijateljske aktivnosti prema susjednim zemljama i zahtijevamo prekid tih aktivnosti;
– Mi zahtijevamo politiku mira u našoj zemlji i u svijetu kao i povratak na nultu točku u problemima sa susjednim zemljama.”

Oglasi
Comments
One Response to “Arapi u Turskoj za mir sa Sirijom”
Trackbacks
Check out what others are saying...


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: