Mladi i ekstremna desnica u BiH


”Ciljevi ekstremne desnice su ekstremno nejasni. Ne možemo se oteti utisku da je u pitanju čisto parolaški politički pokret. „Nacionalno jedinstvo“, „sloga“, „hrišćanstvo“, „domaćinska privreda“, „bosanska država“, „borba protiv birokratije“, „obnova moralnih vrijednosti“, „porodica na prvom mjestu“, samo su opšte fraze iz kojih se ne može ništa zaključiti o tome kako ekstremna desnica misli da se stvari u društvu mogu promijeniti. Nema konkretnog programa, niti jasnih ideja o tome šta i kako mijenjati. Možda je to zato što to ekstremnoj desnici i nije potrebno. Ona ne nastaje i ne funkcioniše na principu pozitivnog, konstruktivnog djelovanja. Ona živi od neprijatelja, izmišljajući ga, a onda se boreći protiv njega. Ona nema prijedloge – ona ima svetinje. Smisao njenog postojanja je konstantna borba protiv zamišljenog neprijatelja. Taj neprijatelj redovno pripada drugoj naciji ili rasi, jer među ekstremnim desničarima, čak i na našim prostorima, što je nonsens, ima nemalo rasista. Vrhovne ideje su Nacija i Vjera. Bitno je da se one štite i zaštite. Šta poslije, vidjeće se. Samo što to poslije nikad ne dolazi, jer je borba za Naciju i Vjeru konstantna. Ekstremna desnica zato liči na neku vojsku koja je u stalnom ratu s neprijateljima.”

piše Goran Marković

Ekstremne desničarske organizacije okupljaju izvjestan broj mladih ljudi. Mediji nerijetko izvještavaju o njihovim aktivnostima. One lijepe plakate, održavaju mitinge, biju homoseksualce, glasno protestuju protiv svega i svačega. Ta pojava zabrinjava svakog ko je s njom upoznat. Kakve su to organizacije, šta one hoće i mogu li to postići?

Nema sumnje da se radi o političkim organizacijama. One se i same tako definišu. Međutim, one nisu i ne žele biti političke stranke. Kažu kako političke stranke cijepaju jedinstvo nacije, za koje se one bore. Srpski narodni pokret 1389 nastao je s ciljem da u jednu organizaciju okupi sve organizacije i pojedince koji su spremni za društveno i političko djelovanje. Taj osnovni cilj im se izjalovio, pošto ni ekstremna desnica, zalažući se za sabornost, jedinstven sistem vrijednosti i jedinstveno djelovanje očigledno ne uspijeva prevazići unutrašnje podjele i organizacionu rascjepkanost. Tako im je preostalo da prije nego što saberu svoj narod uspiju sabrati sami sebe. Obrazovci, s druge strane, ne vjeruju u pluralizam interesa u srbskom (sic!) narodu, već u jedinstven sistem vrijednosti. Idu i dalje – oni vjeruju u „jednu zajedničku sudbinu za sve Srbe“. Ekstremna desnica kritikuje političke stranke, između ostalog što jedne udaraju u klin a druge u ploču, ali ni ona sama ne uspijeva da djeluje kao dobro uštiman orkestar. U stvari, stranački pluralizam je našao svoj pandan na ekstremnoj desnici – pluralizam ekstremno desnih političkih organizacija, kojima nedostaju brojnost, ozbiljnost, infrastruktura i jasan program, pa da se i sama transformiše u nekoliko stranaka. Ekstremna desnica ustaje protiv ograničenosti postojećih političkih ideologija, kao što čine Dveri, ali „zanemaruje“ činjenicu da je i sama nosilac jedne političke ideologije, jer je politički pokret.

Čovjek, naravno, može vjerovati u šta god hoće, čak i ako je to očigledno netačno i nemoguće. Tako i ekstremna desnica može vjerovati da sve Srbe čeka ista sudbina i da nema pluralizma interesa u narodu. Da je to netačno, znano je svakom građaninu, koji dobro uočava koliko su njegovi interesi različiti, pa i potpuno suprotni, interesima građana koji pripadaju drugim društvenim grupama. Dovoljno je analizirati odnose poslodavaca i zaposlenih, pa vidjeti koliko je pluralizam interesa prisutan, čak bolno izražen. Ako se, pak, to hoće osporavati, onda se time samo prikriva stvarnost i ide na ruku političkoj eliti, koja pozivanjem na nacionalno okupljanje i ugroženost nacionalnih interesa prikriva vlastitu odgovornost za stanje u društvu i želi, koliko god je moguće, odložiti ili umanjiti društvene sukobe.

Ekstremna desnica zastupa istu tezu. Pritom nije važno da li ona to čini „za svoj groš“ ili ne. Ideologija nacionalnog jedinstva, sabornosti, patriotizma, i kako se sve ne zove u raznim varijantama, oruđe je u rukama vladajuće klase, a posebno koristi aktuelnim političkim elitama. U situaciji kad je legitimitet političkih elita ozbiljno uzdrman, njima itekako odgovara da neke nepoznate i nekompromitovane organizacije zastupaju njihove stavove. Zato im daju toliki publicitet, koje ove ne zaslužuju ni ozbiljnošću svoje organizacije ni svojih stavova.

Ekstremna desnica zastupa stavove koji nisu ništa drugo do dovođenje nacionalnih ideologija do krajnjih konsekvenci. Partijske elite obično ne idu ovako daleko. One rijetko govore o sabornosti, a pogotovo ne govore o tome da je hristoljubivi vladar domaćin države. Na koncu, govoriti danas o vladaru, besmisleno je. Isto tako je besmisleno govoriti o jedinstvenom bosanskom ili bošnjačkom narodu, kojeg čine svi bijeli stanovnici Bosne i Hercegovine, kako to čini Bosanski pokret nacionalnog ponosa (uzgred, organizacija koja zagovara nacional-socijalističku ideologiju). Dok se srpska ekstremna desnica vraća u dubine srednjeg vijeka slaveći srednjovjekovnu srpsku državu i želeći da stvori hrišćansku pravoslavnu Srbiju, tako se tzv. bosanski nacionalisti vraćaju Kulinu banu i Kotromanićima, želeći da obnove granice srednjovjekovne bosanske države.

Političke elite su odustale, barem u ovom trenutku, od iznošenja ovako radikalnih zamisli, mada su im bile sklone u 90-im godinama. U tom smislu, ekstremna desnica je ideološko čedo nacionalnih pokreta 90-ih godina, koji i dalje dominiraju našim prostorima, samo sa izmijenjenom retorikom i sa više smisla za politički pragmatizam. Danas je za nacionalne političke elite nezamislivo da budu protiv pristupanja Evropskoj uniji, što zagovara ekstremna desnica. Ekstremna desnica, kao što joj i naziv kaže, ostaje ekstremno krilo nacionalnih pokreta, koje jako koristi političkim elitama u pojedinim prilikama. Zato se može dogoditi da najobičnija propagandna akcija lijepljenja plakata bude praćena kao da je prvorazredna politička akcija. Dakako, ne mislimo tvrditi da ovo korišćenje ekstremne desnice od strane političkih elita znači kako je prva samo projekat druge, slijepo oruđe u njenim rukama. Da li takve veze postoje i koliko su razvijene, nije nam poznato. Očigledno je nešto drugo – postoji objektivna veza političkih elita i ekstremne desnice. Ona je objektivna u tom smislu što je ekstremna desnica logički proistekla iz nacionalnih ideologija, kao rezultat, s jedne strane, njihovog razigravanja tokom 90-ih godina, kada je nacionalizam doveden do ekstrema, i, s druge strane, kao rezultat, po mišljenju ekstremne desnice, pretjeranog pragmatizma političkih elita, koji dovodi do nemogućnosti ostvarenja niza proklamovanih ciljeva. Dakako, neostvarivanje ovih ciljeva nije rezultat samo političkog pragmatizma, već i nemogućnosti njihovog ostvarivanja, što političke elite prihvataju, barem kao privremenu realnost, dok ekstremna desnica to ne mora, pošto nikome ni za šta ne odgovara i ne mora da se bori za sticanje ili očuvanje vlasti.

Ciljevi ekstremne desnice su ekstremno nejasni. Ne možemo se oteti utisku da je u pitanju čisto parolaški politički pokret. „Nacionalno jedinstvo“, „sloga“, „hrišćanstvo“, „domaćinska privreda“, „bosanska država“, „borba protiv birokratije“, „obnova moralnih vrijednosti“, „porodica na prvom mjestu“, samo su opšte fraze iz kojih se ne može ništa zaključiti o tome kako ekstremna desnica misli da se stvari u društvu mogu promijeniti. Nema konkretnog programa, niti jasnih ideja o tome šta i kako mijenjati. Možda je to zato što to ekstremnoj desnici i nije potrebno. Ona ne nastaje i ne funkcioniše na principu pozitivnog, konstruktivnog djelovanja. Ona živi od neprijatelja, izmišljajući ga, a onda se boreći protiv njega. Ona nema prijedloge – ona ima svetinje. Smisao njenog postojanja je konstantna borba protiv zamišljenog neprijatelja. Taj neprijatelj redovno pripada drugoj naciji ili rasi, jer među ekstremnim desničarima, čak i na našim prostorima, što je nonsens, ima nemalo rasista. Vrhovne ideje su Nacija i Vjera. Bitno je da se one štite i zaštite. Šta poslije, vidjeće se. Samo što to poslije nikad ne dolazi, jer je borba za Naciju i Vjeru konstantna. Ekstremna desnica zato liči na neku vojsku koja je u stalnom ratu s neprijateljima.

Tome odgovara njen način djelovanja. Ona se bavi propagandom i organizovanjem različitih skupova. Ona govori, piše i demonstrira. Kad treba podržati Karadžića i Mladića, paliti baklje i tući se, opet su tu njeni fanovi. Njena organizacija započinje i završava na ulici, a njeni pripadnici su većinom mladi ljudi, politički neobrazovani, autsajderi, „gubitnici tranzicije“, koji traže utočište i neki izduvni ventil. Nalaze ga u ekstremnoj desnici, baš zato što je ona ekstremna, kao i društveni uslovi u kojima oni žive, i zato što ona ideološki odgovara svemu onome što poredak uči mlade od rane mladosti. Podjela na ideologe-vođe i masu ovdje je jako izražena. Vođe su tu da osmišljavaju, propagiraju i naređuju, a sljedbenici da izvršavaju. Hijerarhija je dovedena do krajnosti.

Ove organizacije nisu masovne. Ideje ekstremne desnice su strane i neprihvatljive većini ljudi. U tome treba tražiti njihovu slabost i osuđenost na ostajanje na marginama političkog života. Njihova snaga je više vještački oblikovana, a uslovljena je time što njihovo postojanje i djelovanje odgovara političkim elitama, makar one nemale ništa sa njihovim osnivanjem, dok istovremeno pronalaze „vojsku“ među dijelom mladih ljudi koji osjećaju potrebu za pripadnošću organizaciji koja im omogućava ispoljavanje nezadovoljstva. Realna opasnost od ekstremne desnice nije u njenoj organizovanosti ili brojnosti, već u značaju koji joj pridaju mediji i političke elite. Kad grupa ekstremnih nacionalista demonstrira ili organizuje skupove, a to bude medijski praćeno, stvara se utisak da je ekstremna desnica snažna i da uživa podršku, pogotovo među mladima. Poruke s njenih skupova koriste se za održavanje stanja međunacionalnog nepovjerenja i mržnje. Ekstremna desnica živi zato što siromaštvo, nezaposlenost, socijalno raslojavanje i odsustvo perspektive tjeraju određen broj ljudi u njeno naručje. Ona je poznata javnosti ne zbog svoje snage, već zbog medijske prođe koja joj je garantovana, a koja je uslovljena njenim stavovima – oni su samo odraz vladajuće ideologije. Zato ekstremna desnica nije ništa drugo do radikalno krilo vladajućih nacionalističkih pokreta. Upravo zato ona ne može biti nosilac bilo kakvih promjena, već samo pomaže učvršćivanju postojećeg poretka.

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: