Revolucija u Egiptu se nastavlja


Hossam el-Hamalawy je značajan novinar, fotograf i borac za socijalizam u Egiptu, koji živi u Kairu. On upečatljivo ispunjava vlastiti blog, koji se jako mnogo čita: 3arabway. Veoma je angažiran u organizaciji Revolucionarnih Socijalista i u centru za socijalističke studije. Imao sam sreću da razgovaram s njim o njegovim gledištima na sadašnje stanje egipatske revolucije, nakon posljednje pobune, u novembru mjesecu, na trgu Tahrir. To je svakako bila najžešća i najvažnija pobuna narodnog otpora protiv vlasti vojnog režima, koja traje i nakon ustanka, što je prošlog 25 januara oborio bivšeg predsjednika Hosni Moubaraka prije desetak mjeseci.”

Razgovor sa Hossam el-Hamalaway vodio Ali Mustafa

Ali MustafaPrvi parlamentarni izbori iz post-Mubarakovog razdoblja odvili su se u klimi najžešćeg sukobljavanja između snaga sigurnosti i manifestanata na i oko Trga Tahrir. U tim sukobima ubijeno je najmanje 42 lica, a više od 3.000 ljudi je ranjeno. Šta je to bilo u korijenu tog najnovijeg plamena gnjeva i nasilja i kako  misliš da se taj kontekst odrazio na ukupnu legitimnost izbora?

Hossam el-Hamalaway: Snage koje su izazvale ovu pobunu su one iste snage koje su izazvale ustanak 25 januara 2011. Nema mnogo toga što se promijenilo poslednjih mjeseci. Tj. otada, objektivnih razloga za revolt uvijek je bilo u izobolju. Sve što se u međuvremenu dešavalo moglo je izazvati pobunu, bilo šta  što se dogodi i zapali ponovo plamen. Bilo je toga već  i prije. Nije to prvi put da se ovako sukobljavamo. Dogodilo se slično 28 i  29 juna, a glavni okidač uvijek je brutalnost policije. Brutalnost policije neće tako lako nestati, jer je ministar još uvijek onaj isti ministar, koji je to bio za vrijeme prijašnjeg režima, a i režim je isti onaj koji je bio i ranije. Ovaj ustanak neće vječno trajati i on opada upravo sada, u času u kojem o njemu razgovaramo. Ali mislim da to nije poslednji ustanak. Bit će i drugih ustanaka ubuduće.

Kako je to pogodilo legitimnost izbora? Jer je sasvim sigurno da je legitimnost bila narušena. Zauzeo sam stav, čak i prije ove pobune, da se sljedeći izbori bojkotiraju, jer se drže u razdoblju u kojem je Vrhovno vojno vijeće armije  (CSFA) još uvijek na vlasti. Ne mogu se imati legitimni izbori ukoliko njih organiziraju, kao sada, Mubarakovi generali, ili ukoliko je upravo vojska zajedno sa policijskim snagama baš u tom času masakrirala ljude na trgovima Tahrir i Maspero /na tom su se trgu blindirana kola armije prošlog 9 oktobra divljački zaletjela na manifestante Kopte i ubila  27 ljudi, a ranila ih najmanje 300/). Čak ih se nije smatralo odgovornim za ovakvo djelo i upravo su oni određeni da budu supervizori čitavog (izbornog) procesa?

Još važnije: ne radi se o tome za kojeg ćete blesavog kandidata tog parlamenta glasati. Moj je argument bio čak i u slučaju kad biste uspjeli izabrati i 100% kandidata iz stranke Revolucionarnih Socijalista u taj Parlament – ostavimo sad po strani Salfatiste ili Ikhwane (Muslimansku braću) – to više nebiste bili vi isti i ne biste  uopće ostvarili ciljeve revolucije. Kad bi vi danas postavili na mjesto Predsjednika vlade nekog proroka ili čak nekog sveca i taj bi postao marjoneta u rukama CSFA. Ukoliko u ovoj situaciji, koja nam je poznata, izaberete nekog predsjenika, taj će biti marjoneta  u rukama CSFA. Taj CSFA je primijenio  onakav  model vlasti kakav je bio primjenjen i prokušan kao model vlasti u Turskoj. Taj model karakterizira mogućnost data narodu da bira i on bira civile odnosno prerušene civile i ostvaruje civilnu vladu, ali sa crvenim crtama, koje ne smiju biti prekoračene. Ukoliko neko pređe tu demarkacionu liniju, odmah ćete primiti telefonski poziv iz armije, koja će smjesta izvršiti državni udar.

Za razliku od ostalih mojih partijskih suboraca koji će vam kazati kako CSFA uopće ne želi napustiti vlast i da žele zauvjek ostati na vlasti, iskreno vjerujem da oni žele ostaviti vlast. Vojnici će se naime vratiti u svoje kasarne samo tada kad budu sigurni da su sačuvali svoje privilegije, svoju nezavisnost, svoj imunitet u odnosu na vladu kao i kontrolu budžeta armije, kako bi bili potpuno sigurni da neće biti oslabljeni. Zašto biste željeli sebi natovariti upravljanje tekućim poslovima zemlje, kad umjesto toga možete kao upravljače postaviti svoje marjonete da se time bave, dok vi zadržavate sve svoje prerogative? Tako su oni, kojima je bilo čak najviše stalo do tih i takvih izbora bili baš pripadnici CSFA! To je upravo suprotno teoriji komplota, koja se širi i koja tvrdi da su vojnici ciljano izazvali nasilje, kako bi mogli odbaciti izbore. Ne – upravo suprotno! Oni su željeli izbore.

Ali Mustafa: Bilo je mnogo poređenja između ove skorašnje pobune i one od 25 januara. Koje su najvažnije sličnosti i najvažnije razlike, koje treba naglasiti, između događaja u novembru i u januaru?

Hossam el-Hamalawy: U toku prva dva dana ustanka namjerno sam pravio paralelu sa 28 i 29 junom. Ali kad je ustanak ušao u treći dan smjesta sam se sjetio mjeseca januara. Prvo, stoga što je brutalnost policije bila u korijenu ustanka, ali i stoga što je bilo sličnosti u taktici okupiranja trga Tahrir a čak su se ponovile iste borbe i u ulici Muhamada Mahmuda  /blizu Ministarstva unutarnjih poslova/. Baš se u toj ulici dogodio velik pokolj 29 januara, nakon «Petka gnjeva». Ali, naravno, postoje i razlike. Sasvim je sigurno da je u januaru mjesecu učešće u ustanku bilo posvemašnje, a ovoga puta u njemu nisu sudjelovali baš svi društveni slojevi.

Druga najveća razlika sastoji se u tome što je tada pobuna bila upućena protiv Mubaraka. Sada se bunimo protiv svojih vlastitih generala armije. To je očit napredak. Znači da smo prevalili velik put. Da je u mjesecu februaru ili martu neko počeo skandirati parole za vrijeme neke ulične manifestacije protiv generala, ljudi koji su izišli na cestu bi ga sami linčevali, ne bi ga linčevala  vojna policija. Mnogo je ljudi tada još vjerovalo u laži i u propagandu prema kojoj je armija u to doba štitila revoluciju, ili  je mislilo kako je uzrok sve nestabilnosti samo trg Tahrir.  A deset mjeseci kasnije, kad smo suočeni s ustankom tolikog obima, koji se u cjelosti okreće protiv armije i kad zaposjedanje trgova, koje se proteglo danima, ima kao jedini cilj zahtjev za bacenjem u tamnicu generala, tada je moguće shvatiti, kako je u odnosu na svijest, narod prevalio vrlo dugačak put.

Da zacijelo. Ustanak je završen porazom: generali još uvijek čvrsto drže u rukama uzde zemlje.
Ali ovo nije posljednji ustanak. Pred nama su barem u razdobolju od tri do šest godina stalni talasi ustaničke plime i oseke, pred nama su bitke koje će se završavati pobjedom i one druge, iz kojih ćemo izaći poraženi. Ali općenito sam optimist. Po tom pitanju nisam pesimist.

Ali Mustafa: Egipatska Armija, kojom rukovodi CSFA, jeste danas središnja institucija u zemlji i takva je njena pozicija već nekoliko decenija. Kako bi ti opisao položaj Armije u političkoj, ekonomskoj i društvenoj sferi Egipta? Koja je historijska baza široke podrške koju Armija još uvijek uži a kod većine običnih građana Egipta?

Hossam el-Hamalawy: Priča kako je Armija najpopularnija od svih egipatskih institucija je potpuna laž. Kako se nešto tako može prosuditi ili izmjeriti? Da li je to mogućno vidjeti prilikom novačenja stotine hiljada mladih Egipćana, kako jure da stupe u vojsku? Uopće ne: svi se trude da potplate one koji unavačuju ili da izbjegnu novačenje. To je realni barometar: kako se ponašaju Egipćani prilikom novačenja?

Armija je institucija koja se nalazi na čelu zemlje od 1952. Svi egipatski predsjednici proizašli su iz nje. Mnogi od ministara bili su također i generali. Mnogi guverneri također su došli iz slične sredine. Mnogi PDG iz javnog sektora su vojnici u penziji, koji su dobili ta mjesta  kao kompenzaciju za zasluge, nakon odlaska u penziju. Prema tome, Armija je u potpunosti upletena i involvirana u naš civilni život. Kontrorila između 25% i 40% naše privrede. Nećete dobiti precizne statistike o toj temi, jer je Armija povukla tešku željeznu zavjesu oko vlastitih aktivnosti tokom posljednjih decenija. CSFA prima 1,3 milijarde dolara svake godine novca od američkih kontribuenata, tako da je egipatska Armija drugi korisnik ogromnih novčanih svota američke pomoći, odmah iza Izraela.

Mnogi su Egipćani – široki slojevi stanovništva – podržavali Armiju u februaru, martu i aprilu, sve do ovog ljeta iz najrazličitijih razloga: mnogi su od njih vjerovali lažima, koje je tvrdila vojska, da ona štiti revoluciju. Drugi su se plašili nesigurnosti.  Stavimo se u kožu prosječnog stanovnika Egipta, koji nije politiziran, koji jednostavno živi i odjednom, pred rušenjem svega što je oko njega, i to u času kad nema jasne alternative, šta da radi? Za mnoge je Egipćane Armija, kako je i  sama tvrdila, bila jedina institucija Egipta, koja je ostala čitava. Da je nestalo Armije Izrael bi navalio na Egipat i tako bi nestalo i samog Egipta. Ustvari, Armiija igra na istu kartu na koju je igrao i Mubarak, tvrdeći da će, ukoliko se ona povuče, ponovo posvuda zavladati anarhija. Na kraju krajeva narod je bio iscrpljen. I to u bukvalnom smislu, svi su bili iscrpljeni. Mi smo izašli iz ustanka koji je trajao 18 dana i u kojem je poginulo mnogo osoba – bilo je iscrpljujuće čuvati Trg Tahrir i ujedno čuvati sve ostale okupirane trgove, koje je tada kontrolirao vrlo širok narodni pokret. Svima je bilo potrebno da uzmu daha. Eto tome bih pripisao podršku koju je dobila Armija.

Sada je sasvim jasno da Armija ne štiti revoluciju. Jedini razlog zbog kojeg Armija nije pucala na Trgu Tahrir i drugdje jeste taj što su u tom času postojale dvije armije. Postojala je vojska generala i vojska unovačenih jadnika i mladih oficira, koji su živjeli pod istim uslovima i dijelili iste teškoće sa svim drugim Egipćanima. Generali su dobro shavatili da su oni dali nalog bornim kolima da pucaju na nas iz svojih topova na trgu Tahrir, da bi se ta Armija raspala. Bilo je pobuna i odbijanja da se izvrše naređenja. Prema tome, generali su se nadali da će, ostajući neutralni, ostaviti vremena fukari da se ova obračuna s ustankom. Tako se to dogodilo u  takozvanoj bitci kamila /koja se odigrala 2 februara, kad se policija povukla i kad su pušteni obični kriminalci i lica plaćena od strane režima da razbiju, s nečuvenom brutalnošću, ulične manifestacije/. Armija je u međuvremenu tokom poslednjih mjeseci izgubila svaki kredit. Egipatski narod nije tako glup! On razmišlja na ovaj način: da, ja sam možda podržavao armiju, ali ako vidim da se ona ne povlači, a da su uvijeti mog života jednako loši ili čak gori no što su bili prije revolucije, izgubit ću nakon nekog vremena iluzije. Prema tome zaključio bih da smo u boljoj situaciji no što smo bili u februaru mjesecu u odnosu na svijest ljudi.

 

Ali Mustafa: Očekuje se da će partija Pravde i slobode (PJL) Muslimanske braće osvojiti mnogo glasova za vrijeme izbora, mnogo više nego što se to u početku mislilo. To treba zahvaliti i činjenici što je mnogo ljudi odlučilo da ne izađe na izbore odnosno da ih bojkotira. Šta ti misliš, koju ulogu u ovom času igraju Muslimanska braća u revoluciji i u kakvoj je to suprotnosti sa događajima u januaru i februaru mjesecu?

Hossam el- Hamalawy: Njihova uloga nije drugačija od one kakva je bila prošlog januara ili februara mjeseca. Prisjetimo se da rukovodstvo braće uopće nije podržavalo ustanak prva tri dana. Oni su se tek uključili nakon «Petka gnjeva», 28 januara, kad je postalo sasvim očito da će – sa ili bez njihove pomoći – doći do ustanka. Ali je njihova omladina u tome sudjelovala od prvog časa, ili barem /organizirane/ frakcije njihove omladine. Hrabri gestovi koje su oni izvodili na Trgu Tahrir i drugdje, tokom punih 18 dana, nisu bili nimalo različiti od današnjih. Mladi su odigrali herojsku ulogu u sukobima i u bitkama s policijom u borbi za očuvanje slobode Trga i dali su mnogo mučenika. Ali je rukovodstvo Muslimanske braće stalno nastojalo realizirati kompromis tokom svih 18 dana ustanka.

Nakon pada Mubaraka 11 februara 2011 njihovo rukovodstvo nije podržavalo nijednu od manifestacija koje su se odvijale tokom posljednjih mjeseci, izuzev tri manifestacije: jedne manifestacije, koja je slavila Mubarakov pad i odvila se sedmicu dana kasnije, zatim su podržali manifestaciju 29 jula i ovu posljenju 18 novembra. Samo su te tri manifestacije podržala Muslimanska braća. Ali njihovi omladinci su sudjelovali u našim manifestacijama i ima ljudi koji izlaze iz te partije, pošto su izgubili iluzije. Prema tome, mada je rukovodstvo Muslimanske braće reakcionarno i kontrarevolucionarno, njihova omladina nije takva. To je razlog zbog kojeg nastojim, zajedno s drugim osobama iz laičke ljevice, računati s tim da će se ta radikalizacija nastaviti, jer ima i drugih podjela unutar Ikhwana kao i među drugim religijskim grupama.

 

Ali Mustafa: Sada se prikazuje kao da su se Egipćani našli između čekića i nakovnja, čekića «islamista» i nakovnja vojne diktature CSFA, i  kao da uopće nema mogućnosti za druge opcije u Egiptu osim ovih nabrojenih. Kakva misliš da će biti uloga liberalnih snaga, uloga radnih masa kao i radikala, koju će morati odigrati u ovoj kritičnoj fazi revolucije?

Hossam el-Hamalaway: To je isti scenario koji je Mubarak nastojao da prikaže , dok je bio na vlasti, dobro nam je poznat. To je – ili ja ili ti «monstrumi» s bradama, to je – ili ja ili anarhija. Politički, ukoliko se razmišlja u izboirnim terminima, to može zaista tako i biti – vi birate bilo Nacionalnu demokratsku partiju /partiju Mubaraka/ bilo «islamiste» – ali ja govorim o politici na terenu. Naše intervencije za vrijeme štrajkova i u akcijama u poduzećima postaju zaista sve zrelije i daleko bolje organizirane nego ranije. Za vrijeme ustanka, koji je u toku, mogu kazati da su pripadnici iz redova Revolucionarnih Socijalista odigrali daleko organiziraniju ulogu  i sa mnogo više stvarnih snaga nego u vrijeme prvog ustanka u januaru, kad nas je sve ponijela okolina. Ovoga puta naša je intervencija bila brža, daleko brža.

Što se tiče liberala to je sasvim drugačija priča. Liberali su podijeljeni. Među njima ima ljudi kakav je  Nagib Sawris, egipatski Rockefeller (1), koji je bio Mubarakov vrlo blizak suradnik i koji sada rukovodi Partijom slobodnih Egipćana. Prema jednom bestidnom intervjuu, kojeg je dao prošlog ljeta Bloombergu, kad su ga zapitali iz kojeg se razloga upustio u stvaranje te partije, odgovorio je da je to zbog predominacije socijalističkih ideja kod omladine. Noje spomenuo ni Salafiste ni Ikhwanise. To je poslovan čovjek, koji jako dobro zna gdje se nalaze njegovi interesi.

Ima ponekiput problema s terminima, zato što među onima koji se ubrajaju  kao da su liberali i koji sami sebe nazivaju liberalnima, ima dosta radikala s ljevice, a da oni toga nisu svjesni – kao  što ima izvjesnih «ljevičara» (gauchistes), koje ja smatram liberalima i koji nemaju ništa zajedničko  s ljevicom.

Uvjeren sam da će štrajkovi i akcije koje će se događati u industrijskom sektoru u sljedećim mjesecima biti još borbenije nego sada. Zašto? Jer je CSFA uspjela povećati iščekivanja radnika u odnosu na novi Parlament: rekli ste nam da prestanemo s manifestacijama; kazali ste nam da prestanemo sa štrajkovima; kazali ste nam da je Tahrir vrlo loša stvar; kazali ste nam da sve ovo vrijeme čekamo i da ćemo onda dobiti civilnu vladu, koja će kao čudom odjednom riješiti sve naše probleme. Jako dobro: mi smo dobili svoju civilnu vladu, ali ta ne može ništa učiniti! To će izazvati, u to sam siguran, novi  obnovljeni val štrajkova kao i pritisaka i zahtjeva upućenih industrijskom sekotoru.

 

Ali Mustafa : Možeš li nam dati letimičan pregled različitih partija, grupa i koalicija na ljevici nastalih nakon revolucije 25 januara? Koje je tvoje mišljenje o procesu koji je ostvaren na polju političkih organizacija u odnosu na pružanje otpora narodnih masa na terenu?

Hossan el- Hamalawy: Lepeza partija ljevice je svakako daleko šira nego prije 25 januara. Sada se na ljevici nalazi Socijalistički narodni savez, koji je skup različitih grupacija ljevice (2). Tu smo i mi Revolucionarni Socijalisti i predstavljamo najvažniju grupu među egipatskom ljevicom.

Postoji još i Demokratska partija rada, čiji su jedan dio Revolucionarni Socijalisti i oni pridonose njenom konstituiranju (ali tu se ne radi se o našoj partiji, kako se to često govori). Komunistička partija Egipta nedavno je ponovo obnovljena. Ona se pojavila 1 maja sa crvenim zastavama, ali znam da i oni imaju problema, jer njihova omladina prilazi nama…Postoji i Socijalistička partija Egipta, koju je stvorila generacija militantnih studenata iz 1970 godine. Na kraju postoji i Socijal-demokratska partija Egipta. Ima dakle više od jednog mozaika i postoji mozaik koji se sve više uvećava, ukoliko možemo upotrebiti tu formulu.

Naći će se uvijek osobe koje će prolijevati suze zbog pomanjkanja jedinstva u krilu ljevice. Ali, znaš, ne dijelim to mišljenje. Zašto? Jer postoji 85 miliona ljudi koji su živjeli pod jednim poklopcem jako, jako dugo, i kad je jednom odignut taj poklopac sasvim je normalno što svi ispod njega žele izaći; normalno je da ljudi počinju obrazovati grupe, možda će se te grupe sliti zajedno ili će se naprotiv podijeliti ili će se preobraziti u nešto mnogo šire. Ovdje nije kao u Kanadi /razgovor je objavljen u Kanadi/ gdje, kad posjetiš bilo koji događaj, naiđeš na štandove dvanaest ljevičarskih grupacija. Da, može im se rugati i govoriti da, bez sumnje, ujedinjene te grupice predstavljaju tri čovjeka u cijeloj Kanadi, ali to je ipak jedan mikrokozmos. Ukoliko Egipat ima 85 miliona stnovnika, zašto ne bi postojalo 12 različitih Socijalističkih partija? Jasno, da je tako nešto moguće!

 

Ali Mustafa: A šta veliš o onome što se odnosi na političke organizacije i na narodni otpor?

Hassam el-Halawy: Bila bi čista laž tvrditi da socijalističke snage koje postoje u ovom času, uključivši i nas, organiziraju valove štrajkova ili narodnog otpora na terenu.

Mi doista prisustvujemo najvećem talasu štrajkova koji se ikad odigrao u ovoj zemlji, još od 1946 godine. Taj val štrajkova koji traje od 2006 godine je najtrajniji, jači i ima veću podršku od onog poznatog iz naše historije 1946 godine. I čak ako se usporedi s pokretima iz 1970 godine: no ti pokreti nisu bili tako moćni kao ovi koje danas doživljavamo.

Ali još jednom ću naglasiti: te se akcije događaju sasvim spontano i dosta nezavisno od grupa naših političkih boraca. Ovi su prisutni u nekim fabrikama, u nekim tvornicama i  na nekim radnim mjestima, i na kraju, u sindikatima. Ali ni u kom slučaju oni «ne vode igru». Mi ne možemo imati te pretenzije. Pokret radnica i radnika ogućuje masama da idu naprijed krupnim koracima. Ima i postignutih velikih pobjeda.  Možda su svoje ciljeve postigli štrajkovima. Ili jer su se riješili «nekadašnjih» sindikalnih vođa, koji su bili slizani s bivšim režimom. Formirani su nezavisni sindikati i u izvjesnim slučajevima raspušteni su korumpirani vođi sindikata.

Ali sve se to dogodilo nezavisno od naših političkih grupacija. Te su grupe prisutne na nekim mjestima i mogu odigrati herojsku ulogu u mobilizaciji, ali mislim da još moramo prijeći vrlo dug put kako bi mogli dati egipatskoj radničkoj klasi na njenom teritoriju istinsko rukovodstvo.

 

Ali Mustafa: Dugo si revolucionarni politički borac ovdje, u Egiptu, i više si puta u prošlosti izjavljivao da bi samo generalni štrajk mogao jednom zauvjek srušiti vojni režim. Možeš li nam sada opisati borbu radnika u Egiptu ubrojivši i izvjesne štrajkove i  veoma važne akcije, koje su se odigrale u zadnjim mjesecima? Na kraju, šta je potrebno, po tvom mišljenju, da potakne radnice i radnike Egipta iz svih sektora u sadašnjim uvjetima na generalni štrajk?

Hossam el- Hamalawy: Kad je Mubarak pao 11 februara srednja klasa i većina grupa mladih bila je oduševljena što napokon može prekinuti s okupacijom Trga Tahrir i čuli su se mnogi apeli, da se svi vrate na posao i na njih se nadovezala i sva ta nacionalistička propaganda – tipa «Konstruirajmo novi Egipat!» ili «Napregni 110% svojih snaga na vlastitom poslu!» – ali se radnička klasa na to nije dala upecati.

Novinar kao što sam ja može dozvoliti sebi da ne dolazi na posao 18 dana i da potom ponovo nađe slobodno svoje mjesto, na kojem zarađuje više hiljada egipatskih livri. Ali  radnik u javnom prevozu ne može prekinuti sa štrajkom i vratiti se kući i kazati svojoj djeci: »Pristajem da i dalje budem plaćen 189 egipatskih livri  /manje od 30 CHF/ poslije 15 godina rada, pričekajmo još šest mjeseci, da nam vojna hunta dadne civilnu vladu, koja će riješiti naše probleme.»

Po mojim prijateljima sindikalistima bilo je najmanje 1500 kolektivnih akcija u sektoru industrije u februaru mjesecu. Taj broj odgovara broju svih akcija u cijeloj 2010 godini. Borba se nastavila u februaru i u martu mjesecu, a ponešto opala u aprilu, maju i junu. Ali u septembru broj štrajkova dosegao je svoj vrhunac: otprilike 750.000 radnika sudjelovalo je samo u jednom štrajku. Štrajkao je najviše javni prijevoz, nastvnice i nastavnici, liječnici kao i radnici šećerana. Samo sam spomenuo najveće «blokove štrajkova», ali otvorite novine iz toga perioda i vidjetet ćete koliko je bilo spontanih štrajkačkih akcija.

Nije bilo štrajkova solidarnosti s Trgom Tahrir za vrijeme ovog ustanka /u novembru/, iako je istina da je Egipatski savez sindikata /Egyptian Federation of Independent Trade  Union- EFITU/kao i neki nezavisni sindikalisti podržavao ustanak Trga Tahrir i da je na njemu stalno bila prisutna njihova simbolična delegacija, koja je nosila njihove zastave. Ali oni nisu uspjeli mobilizirati bazu. Ja to tumačim time da Sindikalna Federacija nije još dovoljno ukorijenjena i da nije još dovoljno osjetljiva ni sposobna za pripremu generalnog štrajka. S druge strane radnička klasa je uvijek poslednja od svih klasa koje se pokreču. Lako je mladima ili radikalima da napuste svoje porodice ili svoja sveučilišta tokom mjesec dana, da odu na Trg Tahrir i da tamo logoruju. Sasvim je drukčije za radnika, koji ima četvoro djece i koji radi od 9 do 17 sati svakog dana, ako ne i od 9 do 19 sati, da započne sa štrajkom. Radnici se opoćenito uzevši zadnji pokreću, ali kad se pokrenu to je početak kraja.

Zato se ja i ostali radikali nadamo da bi ovaj ustanak u novembru mogao dovesti do tog štrajka i djelujemo tako da okupacija trga potraje još malo dulje, kako bi njena dinamika uzmogla izazvati pokret radničke klase, kako se to dogodilo u januaru. Jasno je da se ta stvar neće dogoditi čudom! Tamo gdje postoji prisutnost naših snaga u fabrikama podijelili smo na tisuće brošurica za podršku generalnom štrajku ali, ponovljam -još- u Egiptu ne postoji nacionalna struktura, koja je u stanju da  pripremi generalni štrajk. I ako se on dogodi, bit će to bilo sponatano, bilo izazvano nečim što još neznamo odakle izvire. Kad kažu da Egipat nije Tunis, to je točno! Tunis je imao vlastitu Sindikalnu federaciju /UGTT/, čija je uprava bila kooptirana u vlast, ali čija je struktura bila prilično zdrava.

To je značilo da je u času kad je došlo do pobunjeničke eksplozije postojao jako veliki pritisak na sindikate da se pokrenu – a kad oni krenu u stanju su paralizirati zemlju. Ovdje u Egiptu ne postoji jedna takva struktura.

Generalni štrajk će se kad tad dogoditi. Uopće u to ne sumnjam. Ali znati kakav će biti njegov ishod posve je druga stvar. Lopta je u našem polju, da li je treba gurati ulijevo ili udesno, to ćemo još vidjeti. Sada ima vrlo mnogo i to vrlo važnih manifestacija, naročito u Aleksandriji. Sutra će u Kairu biti jedna važna manifestacija pred zgradom vlade u Dokki-iznad Gizeha u ulici koja se zove Magles Al-Dawla- tu će radnici dvije privatizirane tvornice dopratiti svoju delegaciju, koja se uputila da  preda Sudu svoje zahtjeve za ponovnu nacionalizaciju vlastitih poduzeća. Ustvari, oni su to već postigli. Tu se javlja još jedan krupan problem. Čak u slučaju da jedan štrajk uspije, to nikad ne znači da će vlada održati vlastita obećanja. Da se u to uvjeriš, izaberi ime bilo kojeg poduzeća koje je sad u štrajku i navest ću ti da ono štrajka od 2009, a katkad čak i od 2007 godine!

Ali Mustafa: Zbog nestabilnosti i nesigurnosti i stalnog porasta nemira, koji je obuzeo zemlju zadnjih mjeseci, čini se da je Trg Tahrir sve udaljeniji od preostalog dijela društva i to na način, koji nije bio zamisliv u prvim danima egipatske revolucije. Šta je, po tebi, značenje svega toga ubuduće za Trg Tahrir kao za «centar svih nerava» revolucije?

Hossam er-Hamalawy:  Mislim da je to što tvrdiš malo pretjerano. Trg Tahrir je po svemu simbol te revolucije, ali ne smijemo pasti u zamku da Trg Tahrir smatramo barometrom napretka ili nazadovanja revolucije. To smo rekli našim političkim borcima, koji su se osjećali demoraliziranima ovih poslednjih mjeseci. Tako se na primjer može nazvati «manifestaciom 1 miliona ljudi»  zakazana  manifestacija na Trgu Tahrir za denunciranje vojnih sudova i onda se nađeš među svega stotinjak manifestanata! Poslije toga se osjećaš demoraliziran. Ipak, u tom istom trenutku i u tom istom mjesecu 750.000 Egipćana je stupilo u štrajk i u biti, oborilo zakon o urgentnom djelovanju. Pa, iako nisu prisustvovali  toj tvojoj manifestaciji na Trgu Tahrir, oni su stvarno uništili taj zakon o urgentnom djelovanju.

Našao sam se u situaciji da sam se vozio u taksiju, čiji je šofer bez prestanka pljuvao na manifestante na Trgu Tahrir, ali ipak me ostavio prije no što smo stigli do cilja vožnje, jer se isti taj vozač pridružio jednom site-in-u taksista ispred Ministarstva financija, baš ovdje u Nasr Cityju. Da, radnika nema na Trgu Tahrir, ali oni su svega dva kućna bloka dalje, pred ministarstvima vlade, blokiraju ulicu i izazivaju vojnu policiju – nekiput čak dođe i do otvorenog sukobljavanja – i tamo se bore za svoja prava. Trg Tahrir će ostati uvijek na svom mjestu. On će ponovo biti u centru pažnje u nekoj drugoj prilici u budućnosti. Kada? Ne znam to. Ali zamah revolucije je daleko veći nego što je to sam Trg Tahrir.

Po meni, ono što se događa u kampusima univerziteta i ono što se zbiva na radnim mjestima je mnogo važnije od Trga Tahrir. Da si ti radnik iz Mahale /gradića gdje su podignute velike tekstilne fabrike i koji je bio teatar vrlo velikih štrajkova počevši od 2006 godine/ kazao bih ti :»Šta ti tu radiš sa mnom na Trgu Tahrir? Vrati se u svoju fabriku i nastoj se riješiti PDF i agenata službe sigurnosti, koji su u njemu. Nastoj uzeti u vlastite ruke tvoju fabriku i samoupravljaj u njoj!»

Ali Mustafa: Po tvom mišljenju, koji su danas najvažniji izazovi, s kojima se mora suočiti revolucija u Egiptu?

Hossam er-Hamalawy: Najvažniji politički izazov predstavlja činjenica da još uvijek zemljom komandiraju Mubarakovi generali. To znači da je režim u potpunosti živ i zdrav. Drugi politički izazov je izazov sama opozicija: mi još nismo dovoljno organizirani. Nemamo još strukturu na nacionalnom nivou sposobnu da mobilizira radnike i organizira generalni štrajk u času kad to bude potrebno. Ono što uvijek možemo uraditi u ovoj situaciji jeste pozvati na manifestaciju. Ali nikad nismo u stanju predvidjeti da li će to biti velika ili mala manifestacija. Za nas je najveći izazaov stvaranje jedne masovne revolucionarne političke partije, ili nazovimo to mrežom ili bilo čim drugim, nečim što će ponovo povezati zajedno radna mjesta, univerzitetske kampuse i Trg Tahrir.

Ali Mustafa: Zaključno, dok globalni pokret Occupy ubrzano raste u Sjevernoj Americi i u Evropi, kao što su u porastu ostale pobune u arapskom svijetu, koje su po tebi glavne lekcije – pozitivne ili negativne – koje politički angažirani partijski borci i obični ljudi uvučeni u političku promjenu treba da izvuku iz iskustava egipatske revolucije?

Hossam er-Hamalawy: Ustvari, postoji samo jedna jedina lekcija: ukoliko taj pokret ostane unutar  granica svojih trgova, on neće postići nikakv rezultat. On se mora preliti s tih trgova na radna mjesta i u univerzitetske kampuse. Nismo mi Mubarka srušili na Trgu Tahrir. Da, Tahrir je značio jednu sjajnu bitku, jedan sit-in i jednu herojsku okupaciju, koja će ostati zabilježena u historiji kao jedna od najzadivljućijih borbi ovoga stoljeća. Ipak, istovremeno, režim je mogao ostati netaknut na svom mjestu. Mubarak bi također još mnogo duže ostao na svom mjestu, da ga nije  izbacila radnička klasa. Ja sam dakle jako ponosan na naše drugove, na našu braću i na naše sestre, svugdje gdje se širi pokret Occupy.
Ali oni moraju povezati svoju borbu s onim što se događa na radnim mjestima. Ukoliko se ne probiju do radnih mjesta- a to je ogroman izazov, uopće ne tvrdim da je to jednostavno – u tom slučaju će se pokret sam od sebe ugasiti.

2011-12-21

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: