Svet u XXI stoljeću/veku: Pregled decembra


”A kad pobijede, i ako pobijede, bilo socijalisti, bilo socijaldemokrati ili desni kandidati ili klasične tehnokrate, oni prvo spasavaju banke i njihov novac, a mase na otstrelu plaćaju ceh pokretanja zamrlih ekonomija, koje su se zaglibile u močvari neshvatljivih finacijskih špekulacija. Malo ko se buni što oni isti ljudi, koje su zemlje i njihove ekonomije upropastili ideologijom liberalizacija u korist bogatih i velikih (multinacionalnih) kompanija, sad  dolaze da spase što se spasit (ne) da. Ipak, jedan dekret Montijeve tehničke vlade treba pohvaliti – žena ministar prvosuđa pustit će iz prenapučenih zatvora, koji se guše od populacije sitnih delinkvenata i gdje su samoubijstva svakodnevna pojava, sve one krive za sitne delikte i one koji bi trebali izići za 18 mjeseci. To je osim humane i mjera financijske štednje, jer jedan zatvorenik stoji državu više od 200 Eura. E pa: živjela sloboda!”

piše Jasna Tkalec

Svi govore o krizi i pomanjkanju novaca, iako gradovi blješte praznički ukrašeni i ne štedi se na šarenilu rasvjete, prerušavanju u djeda-mrazeve ni na prodaji drangulija. Kupuje se naravno i hrana i piće. Iako svi intervjuirani izjavljuju kako će praznici proteći u znaku štednje i kako žive teško, po gužvi u gradskoj jezgri to se ne bi baš dalo zaključiti. Pre neki dan su u  emisiji TV Beograd «Balkanskom ulicom» razgovarali sa glumcem Ateljea 212 Aljošom Vučkovićem, koji je citirao  svoju rolu u kojoj je neka njegova baba govorila «Nije sinko bogat onaj ko mnogo ima, već onaj ko malo ište». Po toj drevnoj ruralnoj filozofiji propao bi ovaj današnji svijet i njegove ekonomije zasnovane na potrošnji (i proizvodnji) potrebnog i nepotrebnog. Onog ko malo ište u ovo današnje vrijeme proguta ništavilo. Svak je mali, ništavan i nepotreban koga ne osvjetljavaju «svjetla pozornice» medijskog ili političkog života, ma kolika bila i njegova istinska vrijednost. Tako je Aljoši Vučkoviću ostalo jedino nakon niza briljantnih uloga, da se tješi u institucijama, koje on naziva knjižnicama, a koje su ustvari kafane i koje nikad nisu prazne. I da se sjeća rodnih Pljevalja o kojima je jedna pomalo zaboravljena žena-pisac odavna napisala knjigu, koju još možete naći u knižnicama, o životu u Pljevljima u prelomnom razdoblju, kad je nestajalo Turske, navaljivala Austrija, a rađala se jedna nova državna tvorevina, Jugoslavija. Sve se  bilo izmijenilo, propadali drevni, iako pomalo divlji običaji, tradicije i ustaljeni načini života i mnogi to nisu preživjeli, a žene se pokazale vitalnijima od muškaraca. Sve je to opisala Milka Bajić- Poderegin u knjizi što je ugledala svijetlo dana prije tridesetak godina u ženevskoj izdavačkoj kući: «La terre des hommes»: za historičare, antropologe pa i feministkinje zanimljivoj, a danas nažalost prilično zaboravljenoj.

 

A u Rimu veliko uzbuđenje. Zima je s burom došla i u ovaj mediteranski grad i sledila ga rigidnim mjerama Montijeve Vlade, protiv kojih su podivljali sindikati, a zločesti novinari skovali igru riječi oko termina rigore (strogost, franc. rigueur) umjesto rigore Monti  – rigor mortis. Berlusconi je izjavio da bi njega linčevali da je donio tako žestoke mjere, koje su se , kao i sve nesreće, najteže sručile na glavu siromaha. A Berlusconijevi ministri, ostali bez pratnje, i ljepotice-ministrice u visokim peticama bez luksuznih plavih automobila, takodjer Rimljanima  danas izgledaju bijedno. Eh, šta je vlast i kako se ona doživljava. To neopipljivo svojstvo,  taj apstraktni pojam iz naših se glava preliva u naše viđenje svijeta i naše oči drugačije vide danas no juče iste istijate osobe. Jučer u sjaju, danas u ništavilu. I nije to samo u Rimu. I u zagrebačke fotelje, već upale od debelih hadezeovskih stražnjica, uspinju se nove nade, koje će koliko već sutra biti novi krivci za nerazrješivu bjedu i nerazmrsive gordijske financijske čvorove… Ipak, nije bijes Talijana donio zimski vjetar. U mjerama koje užurbano donose Montijevi ministri sav teret se ruši na leđa penzionera i onih koji su počeli raditi sa 15 godina, a rođeni su 53 i 54 godine i sad će morati raditi, da bi dočekali 40 godina staža mnogo dulje no što su se nadali. Nema nade ni za žene, ni za mlade nezapolene, ni za jug zemlje. Tv kanali pokazuju neprestano nekog radnika Fiatove fabrike sa Sicilije, iz zatvorenog pogona u Termini Imerese, koji je 33 godine radio u fabrici i sad sa 53 godine ostao bez posla, skoro bez naknade.  Sa tri sina, koji su svi završili fakultete, ali su nezapoleni. «Školovao sam ih sve s ovih deset prstiju» govori otac sa suzama u očima «Čemu? Eh, da mi je doći na sjever!» U sljedećoj zabavnoj emisiji pojavio se omatorio i poružnio Alain Delon, junak čuvenog Viscontijevog filma «Rocco i njegova braća» sa  već pokojnom francuskom  filmskom divom Anie Giradot i tada abnormalno lijepim Alainom Delonom. Danas je Delon  već starac a očajni Sicilijnci, koje lokalno staniovništvo sjevernih centara pogrdno naziva Afrikancima, kraj pravih Afrikanaca ne mogu više ni na sjever, iako im djeca više nisu polupismeni fizički radnici već akademski obrazovani građani.

A ne prolaze dobro više ni zanimanja koja su nekad garantirala sigurna radna mjesta. Manifestirali su i liječnici i medicinsko i tehničko osoblje klinike Alma Mater, ugovorno osigurane s državom (odnosno regijom Lazio) zdravstvene institucije, proslavljene po svojoj neonatologiji, rađaoni, oftamologiji i ortopediji. Liječnici i ostalo osoblje nisu dobili plaće od augusta mjeseca i odlučili su da još jedan dan rade gratis, a onda… Zar se porođaj ili briga za novorđenče može zaustaviti, jer nema novaca? Druga se velika procesija danas  uputila prema Vatikanu, jer osoblje najbolje dermatološke klinike u Rimu također nije plaćeno od ljeta, pa novac traži tamo gdje misli da ga ima…To su samo najdrastičnije primjeri drama, što ih izazivaju ekonomski potresi i financijske krize… Svega 20 popsto opterćenja past će na  dobro stojeće i na bogate, a i oni su oko toga digli ne malu galamu i potukli se u Parlamentu. Monti ne uspjeva da ih optereti više, jer se boji bijega kapitala i blokiranja industrijskog poduzetništva, što znači neminovni krah.

Istovremeno je Francois Holland, predstavnik francuske Parti socialiste na budućim predesdničkim izborima u Francuskoj i trenutni favorit u trci za predsednika te države, gostovao na partijskoj manifestaciji Democratici di Sinistra  (lijevih demokrata) i stojeći pored generalnog sekretara te partije Bersanija izgovorio vatrene riječi, koje bi više priličile najljevijem sindikatu nego francuskom socijalističkom kandidatu za premijera.

Isukanim mačem zalagao se za obranu radničkih prava, za zarađene penzije, za poštovanje radnika i rada. Ipak su zlobni talijanski komentatori primijetili – uz opasku da je to već dio Hollandove izborne kampanje – kako sve to spada u predizbornu retoriku, a kad dođe i ako dođe na vlast, da će biti sasvim drugo. Hollandu zamjeraju francusku «provincijalnost»: on nije svjetski čovjek ni političar i uvijek se bavio unutarnjim stvarima Francuske, kako će on među lavove svjetske politike? Žestinu i slogan «pobijediti» pripisuju potrebi da nadvlada Sarkozyja, koji «briskira» izborno tijelo, pa se Holland obratio evropskoj socijalističkoj i socijaldemokratskoj javnosti, upravo da pokaže kako nije provincijalac. U Italiju je došao iz Njemačke, gdje je isto ili slično govorio pred liderima njemačkog SPD-a. Ipak je sve to demagogija, komentiraju i brane se talijanski političari. Priznaju pak da je francuska Parti socialiste uvijek bila ljevije od političke formacije Democratici di Sinistra (preobražene nekadašnje KPI- Komunističke poartije Italije). I Hollandova konkurentkinja iz iste partije Martine Aubry ima isto tako ”žestok” rječnik. Kćer Jacquesa Delorsa, gvozdena dama francuske politike, iako je uvela 35 časovnu radnu nedelju nije se oduprla ogromnom broju privatizacija, koje je u Francuskoj napravio Lionel Jospin. U svjetlu te francuske izborne kampanje «do posljednje kapi krvi» između kandidata, koja se vodi čak i van granica zemlje, razumljiviji su njujorški skandali svetski ”priznatog” ekonomiste, bivšeg direktora MMF-a i člana iste te Parti socialiste  Strauss-Khanna, kojeg je trebalo odstreliti još u predigri.

A kad pobijede, i ako pobijede, bilo socijalisti, bilo socijaldemokrati ili desni kandidati ili klasične tehnokrate, oni prvo spasavaju banke i njihov novac, a mase na odstrelu plaćaju ceh pokretanja zamrlih ekonomija, koje su se zaglibile u močvari neshvatljivih finacijskih špekulacija. Malo ko se buni što oni isti ljudi, koji su zemlje i njihove ekonomije upropastili ideologijom liberalizacija u korist bogatih i velikih (multinacionalnih) kompanija, sad  dolaze da spasu što se spasit (ne) da. Ipak, jedan dekret Montijeve tehničke vlade treba pohvaliti – žena ministar prvosuđa pustit će iz prenapučenih zatvora, koji se guše od populacije sitnih delinkvenata i gdje su samoubijstva svakodnevna pojava, sve one krive za sitne delikte i one koji bi trebali izići za 18 mjeseci. To je osim humane i mjera financijske štednje, jer jedan zatvorenik stoji državu više od 200 Eura. E pa: živjela sloboda!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: