Velika regresija


“Jasno je da u okvirima Evropske Unije (UE) nema političke volje za sučeljavanje s tržištima u rješavanju krize suverenog duga. Do sada smo tumačili pokude vrijedno držanje evropskih upravljača, koje je pokazalo njihovu bezgraničenu nekompetentnost. To nije netočno. Ali to tumačenje nije nipošto dovoljno, naročito nakon nedavnih «financijskih pučeva», koji su u Grčkoj i u Italiji prouzročili kraj izvjesne demokratske koncepcije. Sad je jasno da se ne radi samo o mediokritetima i o nekompetentnosti, već da je u pitanju suučesništvo s tržištima.“

 

piše  Ignacio Ramonet

Šta mi nazivamo «tržištima»? Skupinu investicionih banaka, osiguravajućih društava, penzionih fondova, koji špekuliraju i koji u suštini kupuju i prodaju četiri vrste artikala: devize, akcije, državne obveznice i derivate tih proizvoda.

Kako bi stekli neki pojam o njihovoj kolosalnoj snazi, dovoljno je usporediti dvije brojke: svake godine stvarna ekonomija stvara bogatstvo (BIP) koje se procjenjuje na vrijednost od 45 milijardi evra. Za isto vrijeme na planetarnoj skali u financijskoj sferi «tržišta» mobiliziraju volumen kapitala, koji se procjenjuje na otprilike 3,5 miliona milijardi evra. To je 75 puta više od onog što proizvodi stvarna ekonomija.

Posljedica: ni jedna nacionalna ekonomija, ma kako god ona bila jaka, (Italija je osma zemlja po ekonomiji u svijetu), ne može odoljeti napadima tržišta, kad ova odluče da se na nju okome, i to koordinirano, kako ona to čine već više od godinu dana protiv  zemalja Evrope, koje su uvredljivo nazvane PIGS (svinje na engleskom): Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španija. Najgore je, protivno onom što bi se moglo pomisliti, da ta «tržišta» nisu neke egzotične snage, koje su doletjele s dalekih horizonata da napadnu naše mile nacionalne ekonomije. Uopće ne. U najvećem broju slučajeva ti «napadači» su naše vlastite evropske banke (one iste banke, koje su 2008 bile spašene novcem platiša poreza). Drugim riječima ne radi se o američkim fondovima, ili kineskim, japanskim, pa ni o arapskim, što su se snažno obrušili na neke zemlje “euro-zone“. Radi se suštinski o agresiji, koja je došla iznutra. Njom rukovode naše vlastite evropske banke, evropska osiguravajuća društva, kao i evropski penzioni fondovi, koji upravljaju ušteđevinom Evropljana. Upravo oni posjeduju najbitniji iznos suverenog evropskog duga /1/. U ime «teoretske» zaštite interesa svojih mušterija ti financijski čimbenici špekuliraju i izazivaju povećanje taksi, koje evropske države moraju plaćati kako bi se zadužile. I to do te mjere, kako se to dogodilo većem broju država (Irskoj, Grčkoj, Portugalu), da su se našle na rubu bankrota. Sa posljedicama, što pogađaju građane primorane podnositi mjere štednje, koje su donijele vlade u uvjerenju, da će na taj način smiriti «tržišta» lešinara, to jest vlastite banke…

Te se ustanove mogu, uostalom, zadužiti kod Centralne evropske banke (BCE) s kamatom od 1, 25% a zatim posuđivati državama kakva je Italija ili Španija po kamatnoj stopi, koja prevazilazi 7%… Otuda skandalozna važnost tri velike agencije koje daju ocjene (Fitch Ratings Moody’s i Standard&Poor’s), jer  od ocjene povjerenja, koju one daju zemljama zavisi  visina kamatne stope, što će zemlje platiti, da dobiju kredit od tržišta. Što je ta ocjena gora, veće će biti kamate, koje treba plaćati.

Te agencije (a one su privatna poduzeća, čiji su akcionari često njihovi vlastiti klijenti) su se mnogo puta prevarile, najpoznatiji je onaj put kad se radilo o subprimes-onim famoznim kreditima, koji su izvorište sadašnje globalne financijske krize. A ipak te agencije nastavljaju igrati svoju štetnu i ogavnu ulogu. Jer planovi štednje, tamo gdje se primijenjuju u Evropi, izazivaju opće osiromašenje, što dovodi do pada ekonomskih aktivnosti i umanjuje perspektive za ekonomski razvoj. A na osnovu toga agencije za ocjenjivanje upućene su još više smanjiti ocjenu ”upitnim” zemljama. Posljedica: zemlja o kojoj je riječ mora se još više napregnuti u plaćanju dugova. A to može učiniti samo tako da smanji budžet i troškove. A to će još više umanjiti ekonomski razvoj i rast. I onda će ponovo agencije smanjiti ocjenu…

Taj pakleni krug ratne ekonomije objašnjava zašto se stanje u Grčkoj  tako drastično pogoršalo, dok je njena vlada umnožavala budžetska kresanja i podizala poreze, uz najbrutalnije mjere štednje.

Na taj su način tržišta postigla ono što su htjela: njihovi vlastiti predstavnici imaju najdirektniji pristup vlasti, a da pritom nisu bili podvrgnuti nikakvim javnim biranjima. Ta uspješnost se ogleda u tome što su i Lucas Papademos, predsjednik vlade Grčke i Mario Monti, predsjednik vlade u Italiji, obojica bankari. Obojica su na ovaj ili onaj način radili za američku banku Goldman Sachs, specijaliziranu za plasiranje kadrova, izišlih iz njezinih redova, na najznačajnija mjesta političke moći. I obojica su isto tako članovi vrlo utjecajne Trilateralne Komisije.

Dužnost je tih tehnokrata da nametnu, ma kolika bila visina cijene po društvo, u okviru «ograničene demokracije» mjere (privatizacije, kresanja, žrtve) koje zahtjevaju tržišta. I koje izvjesni politički vođe nisu imali snage donijeti iz bojazni da ne vide kako im se popularnost topi.

Evropska Unija je posljednji teritorij na zemaljskoj kugli gdje je brutalnost kapitalizma još uvijek ublažena javnim politikama i socijalnom zaštitom. To je ono što mi zovemo državom blagostanja odnosno državom socijalne sigurnosti. No tržišta to više ne dozvoljavaju i žele sve to uništiti. Radi  se o pravom pothvatu  «decivilizacije». Upravo ovo je strateška misija tehnokrata, koji se penju na vlast financijskim državnim udarima.

Malo je vjerojatno da će tehnokrati ove post-političke epohe uspjeti izvući Evropu iz dramatične situacije u kojoj se našla?  Da je bilo u pitanju neko teničko stanje, kriza bi već odavna bila riješena. Šta će se dogoditi kad građani zaključe da su njihove žrtve bile uzaludne i da se recesija nastavlja? Koju će razinu nasilja poprimiti protesti? Kako će se održati red u ekonomiji, u svijesti i na ulicama? Da li će nastati trojni pakt ekonomske moći, moći medija i vojne moći? Da li će se evropske demokracije pretvoriti u «autoritarne demokracije»?

Bilješka:

/1/ U Španiji, na primjer, 45% duga drže španjolske financijske ustanove, a dvije trećine od preostalih 55%  duga pripada evropskim bankama. Što znači da je 7% ukupnog španjolskog duga u rukama Evropljana, dok jedva 23% duga u rukama stranih financijskih ustanova.

Oglasi
Comments
One Response to “Velika regresija”
  1. Nikola Turajlić kaže:

    Ne ulazeći u sadržaj teksta, upozoravam na dane smiješne cifre o svijetskom BIP i kapitalu. Ovo
    je pretpostavljam greška u prevodu koju treba ispraviti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: