Upoznajte fašiste da biste ih više ”voleli”


”Devedesetih se godina l’Uomo libero onlus  (ne treba ga pomiješati sa jednostavno Uomo libero, što je bilo naslov komunitarsitčkih novina prije mnogo godina) bavio ex Jugoslavijom i za vrijeme ratnih sukoba “Luomo Libero onlus je 38 puta putovao u tu zemlju i nosio humanitarnu pomoć” (od tare, koja se najčešće skupljala u južnom dijelu pokrajine Trento). A ko je u Trentu? Pa da, naš poznanik Eccher (ali  mora biti da je to samo koincidencija!). On se danas bavi Srbima s Kosova. Treba se sjetiti da je u organizaciji GUD-a Trst, 5 novembra ove jeseni bilo dosta ljudi iz Srbije (oko petnaestak ljudi na skupu  ne većem od sto osoba) i da su se  svi oni zalagali za prava Srba na Kosovu (činjenica s kojom se i mi slažemo, ali to pitanje je nažalost ovdje politički hegemonizirano od krajnje desnice i viđeno kao posljedna kršćanska barijera protiv Islama).”

piše: Claudia Cernigoi

CASAPOUND & FRIENDS

Gianluca Casseri, ne isuviše poznat kao neofašist, dobio je velike naslove u dnevnim novinama pošto je postao ubica, otišavši u Firenci na tržnicu kako bi pucao na Senegalce (od kojih je ubio samo dva, ali je moglo biti i mnogo gore s obzirom na oružje koje je imao sa sobom). Ovo je događaj koji nas je potsjetio na izvjesne (metaforičke naravno) pucnjeve, gradonačelnika Treviza, koji je predložio da se “imigranti preobuku u zečeve” na dan otvaranja lovne sezone “kako bi se zabavili lovci” (da, gospodo, bilo je i toga u Italiji, iako smo požurili zaboraviti).

Casseri se potom ubio, ali koliko Casserija postoji po Italiji, koji žive povučeno, pomalo osamljeno, predstavljaju čudake i zaljubljenike fantastične literature, posjeduju mnogo oružja (da li legalno ili ilegalno?) i posjećuju  klubove i desne organizacije kao CasaPound…Ah, ali  nemojte tako nešto govoriti. ”Da, Casseri je ovamo navraćao, ali nije bio, to jest nije pripadao našim desničarskim udruženjima, iako smo ga poznavali…”

Taj sceneraj nam je dobro poznat, isti je kao u vrijeme atentata na novine Il Manifesto, gdje se atentator sam povrijedio (a na sreću nije povrijedio nikoga), a fašistička organizacija Forza nuova smjesta se distancirala i izjavila: ”da, dolazio je, viđao se s ljudima, ali nema to s nama nikakve veze…”

Tako Insabato (atentator na il Manifesto, prim prev.) dolazi iz Forze nuove i danas je također njen član…

Jer samo nekoliko godina kasnije na manifestaciji udruženja Forza nuovaNazirock”, koja je snimljena, odjednom se primjećuje taj kamerata, koji je u međuvremenu bio “zakopan u pijesak” te se vidi kako ga dočekuju s aplauzom i pjesmama.

To je kao u onom vicu yiddish kad u subotu popodne rabin pronalazi sandučić pun zlatnika i dragocjenosti, ali ih ne može uzeti, jer na sabbath pravovjerni Jevrejin ne smije uzeti u ruku nikakvu dragocjenost. I onda počne da moli i Bog napravi čudo: svuda na svijetu je subota, ali na kvadratnom metru, gdje se nalazi rabin i sandučić je četvrtak i rabin može uzeti dragocjenosti bez ikakvog problema.

Ko zna da li će se isto dogoditi s Casserijem, koga se danas CasaPound odriče, uprkos mnogobrojnih fotografija s zastavama Case Pound, a možda će ga rehabilitirati post-mortem, pa će njegovo ime pisati na zidovima kao u Trstu danas ime fašiste Alibrandija, trideset godina nakon pogibije? Iako je Insabato došao iz Forze nuove, a i danas je njen član; čudno, nije bio njen član samo u času kad s bombom otišao u redakciju  Il Manifesto? A ko je Alibrandi? Nastavnici škole objasnili su djeci na čijem je zidu njegoovo ime, da je Alibrandi bio kriminalac upleten u različite atentate grupe NAR  (nuclei armati rivooluzionari – naoružane revolucionarne jezgre prim. prev.) i upravo je on prokazao suca Amata, koji se bavio terorizmom desnice, ubojicama  kamerati Fioravantiju i Franceschi Mambro (osuđenima za bombu koja je izazvala stotinu mrtvih na stanici u Bologni 1980, koja je izazvala pravi pokolj- prim prev.), koji ga nisu  uopće poznavili, da bi kasnije taj sudac pao od njihovih metaka. Alibrandi je u oktobru 1981 ubio u Rimu dva policajca, a sam poginuo decembra iste godine od policijskih hitaca na autostradi. Eto zašto se na tršćanskoj školi pojavio natpis  koji hvali GUD (Gruppi di diffesa- Obrambena grupa –  jedna od mnogih oružanih grupacija Forze nuove). Postoji li još u ovoj zemlji kazneno djelo apologije zločina? Jer bi imena članova GUD-a trebala biti policiji poznata i istraga bi morala dati rezultate. Poslije ubojstava i samoubojstva Casserija na mreži kruži dokument s potpisima mnogobrojnih intelektualaca, koji brane Casa Pound, te je ona ne samo rascarinjena, nego se nikako ne želi primjena na nju mjera zabrane organiziranja javnih inicijativa i manifestacija.

Pored imena nježnih duša koji se zalažu za kuću Pound u ime obrane onih, koji njih sigurno, kad bi bili  napadnuti, ne bi branili, tu su i imena novinara kao Piero Sansonetti, Rita Anna Armeni i Andrea Colombo, kao i Ugo Maria Tassinari, novinar koji se specijalizirao za bavljenje fašistima, pa se na kraju u njih zaljubio. Gori je slučaj navodni novinar Mario Michele Merlino, koji se, osim što je pisac kazališnih komada, ovoga puta izdaje za filozofa, a to je isti onaj Merlino fašist, koji se bio infiltrirao među anarhiste iz Rima, jer je “studirao” tehnike infiltracije za vrijeme pukovnika u Grčkoj. Povezan je i s postavljanjem bombe na Piazza Fontana 1969 (10 mrtvih, mnogo ranjenih prim prev). Zatim Mario Murelli, koji je osnovao izdavačku kuću Murelli, kao i klub Barbarossa, pošto je odležao 11 godina zatvora , jer je u nemirima u Reggio Calabriji ubio policajca. On je se kamaratom Marcom Battarra vlasnik izdavačke kuće Orion i istoimenog dućana sa predmetima fantasy. A Casssari je  bio strastveni skupljač i čitalac fantasy predmeta i literature. Osim  Gabriele Adinolfija i Roberta  Fiore takodjer iz Forze nuove, koji su dvadeset godina bili u ilegali, jer su učestvovali u oružanim bandama. Pored toga i Stefano De Eccher, senator Popolo di Libertà (Naroda slobode, Berlusconijeve partije, prim. prev.), koji je zahtijevao promjenu ustava i dozvolu formiranja fašističke partije.

Evo, to su prijatelji CasaPound  i još neki, koje je moguće vidjeti na manifestaciji, koja je trajala u Rimu tri dana, prošlog septembra i nazvana je Direzione Revolucija (Direkcij-( pravac- Revolucija, prim prev.)

To su samo neki od prijatelja CasaPound, ali imaju oni  i drugih, koji nisu baš beznačajni (može ih se vidjeti na ovom linku):

http://casapounditalia.org/index.php?option=com_content&view=article&id=2363%3Acasapound-italia-direzione-rivoluzione-dal-15-al-18-settembre-a-roma-la-festa-nazionale-del-movimento&catid=59%3Agenerico&Itemid=169

Rim 9 septembra – Debate sa poznatim imenima politike i informacija, od Stefanije Craxi do Marija Sechia, od Pierangela Buttafuoco do Gabriele Adinolfija. Ali i intelektualno formiranje, sport, muzika, kazalište, društveni angažman i video snimljen u čast Pietra Tariconea. Od 15- 18 septembra CasaPound  slavi trogodišnjicu djelovanja u Italiji, i sad se nalazi u srcu Rima, usred “neprijateljskog utvrđenja” Zone 19, za “Direzione Rivoluzione” – to je nacionalni praznik pokreta rođenog  2008”.

Stefania Craxi e Pietrangelo Buttafuoco dražat će predavanja i otvoriti debatu  o “arapskim proljećima”, ali se čini da je najprimamljivija vijest ona o predstavljanju nove onlus CasaPound Italija, Solidarité-Identité, organizacije koja se već bavi solidarnooću u Burmi, na Kosovu i u Keniji, a to će biti prilika da se prodiskutira o funkciji naših asocijacija na području suradnje s Francom Nerozzijem, iz solidarne zajednice Popoli e Walter Pilo dell’Uomo onlus”( Narodi e Walter Pilo iz Slobodnog Čovjeka onlus).

Šta je “l’Uomo libero onlus” čitamo na njihovom sajtu: pokazali su se kao vrlo marljivi nakon pada Berlinskog zida (1990) i nosili svoju “solidarnost” na putovanjima “u Rumuniju, Poljsku, Mađarsku, Čehoslovačku i naročito u Litvu, gdje se narod još na ulicama borio protiv specijalaca Crvene Armije.” Sjećamo se da je u vrijeme pobune protiv Causescua odlazilo iz Trsta mnogo teretnih vagona, zapečačenih kao šleperi na početku puta, te nemamo pojma što se u njima vozilo, ali znamo da je to sve bilo u organizaciji socijaliste Arduina Agnellija, uz pripadnika Ordine Nuovo Francesca Neamija i njegovg druga Claudija Bressana (koji je bio u prednosti, jer mu je žena  Rumunjka). U sve je bio uključen i predsjednik Omladinske fronte, pomenute organizacije, Roberto Menia (kasnije je postao podsekretar u Berlusconijevoj vladi) uz Gilberta Paris Lippija (koji je kasnije postao zamjenik tršćanskog gradonačelnika) i svi su se oni hvalili kako su 2 marta 1990 govorili u Temišvaru pred 15.000 Rumunja i izrazili solidarnost talijanske omladine, pošto su doputovali u “Rumuniju, koja se bila pobunila u decembru 1989 i da su tom prilikom donijeli stanovništvu vlastitu konkretnu solidarnost” (iz “20 godina borbe i snova”, izdanje Omladinski front Trsta 1992) .

Devedesetih se godina l’Uomo libero onlus  (ne treba ga pomiješati sa jednostavno Uomo libero, što je bilo naslov komunitarsitčkih novina prije mnogo godina) bavio ex Jugoslavijom i za vrijeme ratnih sukoba “Luomo Libero onlus je 38 puta putovao u tu zemlju i nosio humanitarnu pomoć” (od tare, koja se najčešće skupljala u južnom dijelu pokrajine Trento). A ko je u Trentu? Pa da, naš poznanik Eccher (ali  mora biti da je to samo koincidencija!). On se danas bavi Srbima s Kosova. Treba se sjetiti da je u organizaciji GUD-a Trst, 5 novembra ove jeseni bilo dosta ljudi iz Srbije (oko petnaestak ljudi na skupu  ne većem od sto osoba) i da su se  svi oni zalagali za prava Srba na Kosovu (činjenica s kojom se i mi slažemo, ali to pitanje je nažalost ovdje politički hegemonizirano od krajnje desnice i viđeno kao posljedna kršćanska barijera protiv Islama).

“L’Uomo Libero onlus” ima i projekt o narodu Karen u Burmi, a tu stupa na scenu Franco Nerozzi, iz  Verone, član  solidarističke zajednice „Popoli” (Narodi), koji je sa sudom dogovorio snižavanje osude na višemjesečni zatvor u jednom kriminalnom poslu s „plaćenicima”, koji su trebali izvesti puč na Komorskom otočju.

Nerozzi („zadrti i delirantni antikomunist” kako je sam sebe predstavio za vrijeme jedne konferencije Radikalne partije u Trstu) prešao je put od reportera free lance devedesetih (u Jugoslaviji, zar vas to ne podsjeća na nešto?) na organiziranje „humanitarnih inicijativa” ovakvog tipa, koje poduzima i vodi u jugoistočnoj Aziji, bilo sa narodom Karen bilo sa Montagnard-ima u Vijetnamu i često zaobilazi neophodna dopuštenja legitimnih vlada. A kako bi ostali u istoj porodičnoj tematici treba se sjetiti da je on bio učesnik u procesu za vrijeme sudske istrage nad građanima Verone, upletenim u trgovinu oružjem, koja se prikrivala pod tobožnjom „humanitarnom pomoći”, a uz njega je bio i Giulio Sprazzi  (sin poznatog generala Amosa), čiji je advokat bio također čovjek iz Verone Roberto Businello, još jedan poznati eksponent organizacije Forza Nuova. Da se Nerozzi dogovorio sa sudom  opće je poznato, a kako je prošao Sprazzi ne znamo, ali nalazimo na sajtu http://educazionedemocratica.org/?p=1208#comments kako je prije pet godina jedan “mladi otac” pošto je bio ratni dopisnik po cijelom svijetu odlučio (članak je iz 2011) da osnuje jednu školu, koja bi u Stirnerovom smislu trebala formirati polaznike, kako bi isti bili inspirirani “slobodarskom filozofijom”. A tko je taj “mladi otac”? Niko drugi do Giulio Sprazzi.

A sad se ponovo vratimo na CasaPound i na njenu feštu, gdje o politici i ekonomiji govore direktor rimskih novina “il Tempo” Mario Secchi i Augusto Grandi iz novina “Sole 24 sata” (jedan od rukovodilaca CasaPound) kao i Gabriele Adinolfi, koji je predstavljao centar studija Polaris, čija nam je stručnost za ekonomiju nepoznata, osim ako smo pročitali uvodnik za studijski centar Šta je Polaris? (Cos’è Polaris):

”Model kojem težimo i kojim smo svakim danom sve bliži nema još imena na talijanskom jeziku. Jednim anglicizmom mogao bi se nazvati ThinkTank. Mi želimo nešto tome slično, ali i različito, jer ne želimo služiti ekonomske moćnike svijeta, već nacionalnu zajednicu. Kad to postignemo naći ćemo i talijanslo ime za Thin Tank.”

Nismo baš mnogo razumijeli, ali kako se ne mislimo učlaniti u Polaris možemo se ponovo pozabaviti sa CasaPound. U Trstu ona ne postoji, ali zato postoji u Udinama i 2010 organizirala je konferenciju o “fojbama” i pozvala osim nižepotpisane Alessandru Kersovan, Giacoma Scottija i Sandi Volka…nismo shvatili da li zato da nas linčuju (metaforički, naravno) i to i direktnom prijenosu ili da bi se tobože pokazali kao bipartisan, u čemu nama nije palo ni na kraj pameti da sudjelujemo.

Na kraju su na toj konferenciji govorili tršćanski biolog Giorgio Rustia i liječnik Vincenzo Maria De Luca (svi iz Forza nuova) kao i tri podnosioca referata iz omladinske organizacije iste partije poslani iz Rima, a naslov konferencije bio je “Fojbe, jedna jedina istina” (kako bi moje istraživanje o fojbama bilo oboreno i prikazano lažnim). Tu su konferenciju htjeli zatim održati na sveučilištu La Sapienza u Rimu, ali od toga nije bilo ništa, jer su se studenti Sapienze pobunili.

U Bresci je CasaPound povela još prljaviju igru, pozvavši na debatu “Bio jednom  28 maj 1974” predstavnike obitelji žrtava pokolja u Bresci i u njihovo ime Manlia Milanija, koji je nažalost pristao na tu gadnu provokaciju i trebao se suočiti s Gabrielom Adinolfijem (još uvijek predstavnikom Polarisa) i sa još dva predstavnika CasaPound. Ta epizoda dovela je do ozbiljnih lomova unutar organizacija sjećanja na taj pokolj i rođaka žrtava, koje su zahtijevale da Milani da ostavku. Jasno je da svatko ima prava sudjelovati u debatama u kojima god želi, ali kad je neko, kao Milani, predsjednik jedne takve organizacije sjećanja na žrtve fašističkog pokolja, svako legaliziranje dijaloga o tako vrućoj temi i to s osobama takvog formata kao gore opisane, nije uputno. Sve što možrmo pomisliti o nekim inicijativama CasaPound jeste da oni djeluju kao provokatorski kontrapunkt ili to žele postati i da u tome katkad i uspjevaju.

Na kraju vrtio ovako ili onako, izlaze uvijek ista imena.

Čini mi se da sam pisala pomalo nepovezano i slobodno ovaj članak, a ponovo se radi uvijek o jednom te istom. To je vjerojatno zbog toga što neofašizam potsjeća na trešnje: jedna vuče drugu,a onda opet ispočetka. Ovo su naravno samo bilješke, koje zahtijevaju produbljivanje, a tko god nešto želi dodati može se javiti i dodati podatke i saznanja, kako bi se bolje snašla u tom crnom dimu.

 Dicembre 2011

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: