Vesti iz Italije: Tuča u talijanskom Parlamentu


”…pravi liberali viču kako ovo nisu istinske liberalizacije, već njihova karikatura. Da treba liberalizirati vodu,  energetske izvore i promet. Protiv ovakvog viđenja liberalizacija ljevica, ili bolje rečeno onošto je od nje ostalo poslije svih Waterlooa koje je doživila u zadnje vrijeme, obećava dvoboj «do zadnje kapi krvi» i to putem referenduma građana”

piše: Jasna Tkalec

Juče su se  potukli u talijanskom parlamentu i to nije prvi put. No to je prvi put za neduge Montijeve tehničke vlade, vlade jednog šezdesetrogodišnjeg profesora, koji se drži vrlo elegantno, ali i krajnje ukočeno i čini se da ga ništa ne može izbaciti iz koncepta. Francuski predsednik Sarkozy, koji u posljednje vrijeme ne moze sakriti vlastitu nervozu, je nazvao Montija ”mehaničkim govornim strojem”. U jednoj prilično uštogljenoj atmosferi, u kojoj ručice moći drže bankovni stručnjaci i profesori prestižnih privatnih univerziteta iz Milana, izbila je istinska tuča. Sigurno da uspjeli i neupjeli dekreti Montijeve vlade, koje je najlakše usporediti s operacijom bez anestezije, čini nervoznim članove Parlamenta, kojima su, između ostalog, skresane plaće i privilegije, a naročito je nervozna Lega Nord (Sjeverni savez) iz Lombardije, koji je prvi put nakon više godina u opoziciji i otvoreno počinje ponovo govoriti o secesiji. Lega Nord, populistička desna partija, prijatelj Miloševića, protivnik bombardiranja Beograda i Libije, predstavlja partiju trgovaca, sitnih proizvođača i malograđana Lombardije, najnaprednije talijanske regije i ekonomskog i proizvodnog motora zemlje. Nije to Lombardija od jučer. Ona je bila najnaprednija talijanska provincija još i prije 150 godina, u času ujedinjenja italije, a i prije toga. Marks je spominje u Komunističkom manifestu 1848 kao jednu od najrazvijenijih evropskih regija, jer austrijski okupator iz tog kraja nije uzimao vojsku i smanjio je poreze za taj dio troškova, te su već tada u Lombardiji cvale trgovina i zanatstvo.

Danas se Lega Nord pred sveučilišnim profesorima i bankarima iz Milana osjeća poniženom i uvređenom. Njeno glasačko tijelo sitnih poduzetnika rijetko ima akademske titule, ali počinje raditi u proizvodnim pogonima vrlo rano u prvoj adolescenciji. Oni rade i privrđuju cijeli život, neumorni su proizvođači, mahom sitni tvorničari i trgovci, a očevi su im bili zanatlije. Ne gledaju i  ne vide dalje od vlastitiog crkvenog zvonika, kojeg obožavaju, iako su proputovali nerijetko cijeli svijet. Interesi Evrope i svjetskog krupnog kapitala su im daleki i antipatični kao i ti sofisticirani profesori, koji govore bez naglaska, savršeno pristojni i savršeno odgojeni, pred kojima oni, sinovi naroda, smjesta dobijaju «mindervertig» osjećaje (kompleks manje vrijednosti), kako bi to kazao dr. Freud. Jučer su na predložene zakonske mjere podnijeli 47 amandmana, koje nitko nije htio slušati, pa su ih čitali u Parlamentu do 4h 30 ujutru u sasvim praznoj skupštinskoj dvorani. Tražili su ukidanje poreza na stanove u privatnom vlasništvu, tj. ukidanje  poreza na stan u kojem porodice stanuju, jer kuću ili stan posjeduju skoro svi, budući da su stanovi u Italiji preko svake mjere skupi, pa su u prethodnim generacijama «ulagalo novce u cigle», jer krov nad glavom je ipak najvažnija stvar. Kad se nakon slabo prospavane noći jedan od njihovih zastupnika obratio predsjedniku parlamenta Finiju, sposobnom političaru došlom na taj položaj s krajnje nacionalističke, odnosno nekad profašističke desnice i kao takvom centralisti i protivniku secesionističke Lege Nord, te zahtijevao objašnjenje ovakvog ponašanja, a ovaj odbio da ga sasluša, legista mu je doviknuo: »Vaša arogancija je bezgranična! Vi ste jedan šarlatan!» Na što ga je Fini dao izbaciti napolje. Dva druga poslanika, Boanni i Ranieri, podigla su transprent protiv poreza na stanove, što je po parlamentarnoj proceduri najstrože zabranjeno. Jedan se treći počeo šetati između klupa. Kad su bili pozvani podvornici da naprave red, Bonanni i Ranieri legli su na klupe i nisu se dali izbacivati te je došlo do istinske tuče. Na kraju se situacija ipak smirila.

Možda je ulja na vatru dolio i sam Berlusconi, koji iz razloga izborne kombinatorike dozvoljava i uvijek je dozvoljavao ludovanje i bezobrazluke toj partiji s kojom je bio u političkom savezništvu.

Sada je Bossi, prvak partije, kazao da mu se smije, kad  god vidi Berlusconija, a ovaj je odgovorio: «Mogao bih kazati da mi se plače, kad god vidim Bossija, ali ne govorim to!»

A ustvari se radi  o tome da je vlada uspjela nekako progurati sve grozne poreze na sve šta je zamislila i time su jasno, pored siromašnih, koji su upropašteni, pogođeni i bogati, ali ne uspijeva provesti ništa drugo, što bi potstaklo proizvodnju i zemlju izvuklo iz krize. Uostalom u Italiji 10% stanovnika ima 45 % bogatstva zemlje, a svi oni žive uglavnom na Sjeveru. Porezi su se popeli sa 45%  registriranog  prihoda na 55% , što je  učinilo nervoznima i dobro stojeće i bogate.

Ipak su sindikati uspjeli da se penzionerima sa mirovinom  do 1500 Eura ne smanjuju penzije, iako je vrijeme potrebno za odlazak u penziju pomaknuto na više od 40 godina doprinosa. Prije su se penzije izračunavale prema godinama rada, a odsad će biti samo prema plaćenim doprinosima. Pored toga nezaposlenost je u zemlji viša od 9%, a nezaposlenost mladih dolazi čak do 30%.

Teško da će ovim načinom  zavlačenja ruku države u džepove građana biti pokrenuta potrošnja, a stat će logički i proizvodnja. Osim toga nisu uspjeli liberalizirati ni apoteke ni taksi službu, jer su to strukovne kategorije koje brane svoje interese. Predsjednica udruženja apotekara kazala je da lijekovi nisu roba za katedrale potrošnje, da se oni mogu obavezati da služba prodaje radi i nedjeljiom i praznikom, ali neće dozvoliti da se lijekovi (bez recepta) prodaju u samoposlugama. Također liberalizacije nisu dozvolili ni taksisti, jer su oni skupo platili vlastite dozvole – licence za vožnju taksija, od nje izdržavaju familiju i neće dopustiti da taksi vozi ko god ima automobil. Danas se vodila bitka oko liberalizacije prodaje novina, što bi ubilo kioske. Osim toga Montijevim dekretom došle su u pitanje male ali važne novine – često tvorci javnog mnjenja – koje sve teže žive od prodaje i reklama, pa ih pomaže država. Tako se može dogoditi da sasvim ugasne najbolja ljevičarska novina u Italiji, Il manifesto, koji je ne samo institucija, nego i novinarska škola za većinu novinara sa TV i iz lokalnih listova. Međutim, ukoliko dekret ostane na snazi, moći će izlaziti samo one novine iza kojih stoje moćmne industrije, kao na primjer Corriere della sera   ili Stampa, iza koje stoje milanski industrijalci ili FIAT, čija je sudbina također neizvjesna… Ostrvljeno se brane protiv Montijevih reformi i sve strukovne organizacije advokata, javnih bilježnika, liječnika i ostalih profesionalnih kategorija, koje bi on žalio «liberalizirati» tj. učiniti sasvim jednostavnim pristup u te struke. Naime, ne zna se šta će raditi gomile radnika i državnih činovnika, koje će se uskoro naći na cesti…

No pravi liberali viču kako ovo nisu istinske liberalizacije, već njihova karikatura. Da treba liberalizirati vodu,  energetske izvore i promet. Protiv ovakvog viđenja liberalizacija ljevica, ili bolje rečeno onošto je od nje ostalo poslije svih Waterlooa koje je doživila u zadnje vrijeme, obećava dvoboj «do zadnje kapi krvi» i to putem referenduma građana…

Ipak u jednom su se složili i ljevica i desnica i Berlusconi i njegovi mrzitelji, kojih je ne mali broj. Dok iza evra kao monete ne bude stajala neka jaka internacionalana banka, kao što Federal Reserve stoji iza dolara a Londonska banka iza engleske funte, Italija će se, kao i ostale evropske zemlje, stalno grčiti u bolnim napadima besparice i financijske krize. Drugim riječima, ako banka ne može štampati monetu (što se ne bi smjelo raditi i što izaziva inflaciju, a ipak izgleda da sve te velike međunarodne banke to rade) Euro i Evropa odnosno njena ekonomija neće ozdraviti. To je kao i s vjernošću u  građanskom braku. Preljub je zabranjen, ali ipak postoji ili je postojao u svim brakovima. I sve te velike banke štampaju monetu u crnim časovima – iako to ne žele priznati – i tako izvlače zemlje iz krize… Japan je dvostruko zaduženiji od Italije, pa ipak oko yena nema takvih priča kao oko Eura. Talijanske porodice imaju najveće lične ušteđevine u Evropi, a to ekonomiji zemlje u krizi slabo pomaže. Prema tome: napravite jaku međunarodnu banku koja će imati pravo štampanja evra inače ništa od Evrope, osim opće svađe, koja se lako može pretvoriti u tuču, kao što smo to danas vidjeli u Talijanskom parlamentu!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: