Reakcija na razgovor novinara H-Altera Tonija Gabrića sa Snježanom Banović


Photo: h-alter.org

Uprava Margelovog instituta iz Zagreba

Poštovani,

Želimo reagirati na tekst objavljen u vidu razgovora s autoricom studije (ujedno i doktorske disertacije) pod nazivom “Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu od 1941. do 1945. godine” te iznijeti neke konstruktivne primjedbe i ispravke netočnih navoda koje autorica iznosi tokom razgovora kada govori o spomenutom pisanom djelu. Autorica navodi kako je čitavu studiju iznjedrila jer su joj smetali marksistički stavovi koji su čitavo jedno razdoblje kulture za vrijeme postojanja NDH smatrali mračnim, pa se autorica iz tog razloga upustila u istraživanje kulturno-političkog konteksta tog vremena. Kako se o tom dijelu povijesti manje-više sve već jako dobro zna, kao što se jako dobro zna da je čitava NDH bila impregnirana kulturom smrti, premrežena s 28 koncentracijskih logora, gotovo je nepotrebno danas govoriti o nekim kulturnim zbivanjima ili podvizima kvazidržavnih institucija, koje su vodili tadašnji Pavelićevi ministri kulture ustaške kvislinške paradržave. Anegdote o svijetlim trenucima “pravoslavaca” u glumištu Pavelićevog glavnog grada su i više nego degutantne epizode evociranja na ustašku strahovladu s osnovom rasnih zakona. Da, bili su to rasni zakoni, a ne uredbe – kako to u razgovoru nonšalantno naziva autorica teksta – koji su se odnosili i na kazalište, jer je Židovima i Srbima bilo striktno zabranjeno sudjelovanje u stvaranju “arijevske” kulture hrvatskog naroda. Uopće nije točno da je Slavko Kvaternik do 15. travnja 1941. godine proizveo neke važne uredbe, te rasne uredbe odnosno zakone proizvodila je i donosila ustaška NDH te po njima postupala, a prva takova od 17. travnja 1941. nosila je naziv Zakonska odredba za obranu naroda i države

Sporni intervju: Snježana Banović

Photo: h-alter.org

Kroz čitav tekst pokušava se ustaškog ideologa i potpisnika rasnih zakona Milu Budaka prikazati kao osobu koja je bila blažih stajališta od arhiustaše Ante Pavelića te kao nekog tko se grčevito brinuo za hrvatsku kulturu, a izostavlja se spomenuti zločinački element Budakove osobnosti, pa čak i kada je po riječima autorice namicao značajna sredstva iz Državne riznice “za ambiciozni repertoar”. Moramo spomenuti da je ta ista Državna riznica prisvojila cjelokupnu imovinu Židova, Srba i Roma temeljem rasnog zakonodavstva, a dok su te iste skupine lišene života, njihovi satrapi zabavljali su se kulturnim dostignućima Državnog kazališta. Zlatni sat koji je od kazališnog osoblja dobio na dar za 25. obljetnicu svoga rada 1930. godine, glumac Alfred Grünhut morao je 1942. godine predati Državnoj riznici, kao i svi drugi Židovi svoje dragocjenosti.

U čitavom tekstu ustaška NDH se naziva državom, što ona nikada nije bila jer je bila kvislinška satelitska paradržava stvorena voljom fašističkih i nacističkih sila sa šačicom ustaša na čelu, ogrezla u zločinu i pljački, i kao takova nije mogla stvarati nikakvu kulturu i znanost jer nije bilo slobode izražavanja, djelovanja i jednakosti za sve njene građane. Sam naziv studije “Hrvatsko državno kazalište” u vremenu Drugog svjetskog rata nije povijesno korektan jer naslov sugerira da se radilo o hrvatskom i državnom kazalištu, a ono niti je bilo hrvatsko a još manje državno jer je njime upravljalo ministarstvo kvislinške Vlade. Dok se te iste Vlade i kvislinške NDH Ustav Republike Hrvatske jasno odriče te se u svojim temeljnim odrednicama državnosti poziva na ZAVNOH-ovsku Hrvatsku,koja je imala svoje kazalište i svoje kazališne radnike što su svojim radom uzdizali i poticali borbu naroda za oslobođenje od fašizma nasuprot Hrvatskog državnog kazališta koje je uz gromke ustaške pozdrave ugošćavalo ustaške prvake iz gledališta očišćenog od Srba, Židova i lijevo orijentiranih hrvatskih građana.

Gotovo je skaredno lamentirati o ”impresivnom repertoaru” kazališta u vremenima kad su se dešavala masovna klanja Srba, Židova i Roma, a istovremeno pokušavati proglasiti to isto kazalište tobože zaštitnikom i utočištem za pravoslavne. Prvo što ovdje moramo reći, jest to da ustaško zakonodavstvo nije progonilo pravoslavne kao vjersku skupinu već Srbe, pa je time ukinuta i Srpska pravoslavna crkva kao nacionalna crkva srpskog naroda,te je slijedom toga uspostavljena Hrvatska pravoslavna crkva. Nitko nije progonio pravoslavne kao pravoslavne jer bilo je u Hrvatskoj i ruskih pravoslavaca, te ostalih, dakle, posve je netočno i nekorektno takve stvari sagledati na način kako se u tekstu govori npr. o glumcima kao što je Dejan Dubajić i Bela Krleža.

Posve je neutemeljeno od strane novinara pitanje u formi “Kako je bilo moguće da dvoje pravoslavaca, Bela Krleža i Dejan Dubajić, imaju najveću ‘minutažu’ na daskama u doba NDH?” kao i novinarova konstatacija “Paradoksalno je da je Bela Krleža tek u NDH postala ‘zvijezda’, premda je bila pravoslavka” (Sic!). Niti Bela Krleža niti Dejan Dubajić u to vrijeme nisu bili među pravoslavnim vjernicima, već su bili rimokatolici. Autorica čak priznaje da je Dubajić prešao na katoličku vjeru, dok za Belu Krležu to ne navodi. Istine radi, Leposava Kangrga – kako je djevojačko ime Bele Krleže – brisana je u Senju 22. veljače 1899. godine iz matica krštenih grčko-istočne vjeroispovijesti i upisana u rimokatoličku. Majka Bele Krleže bila je Hrvatica Kata Vuksan koja se udala za Belinog oca Milana Kangrgu po grčko-istočnom obredu (Srpska pravoslavna crkva), dok je Leposavi za vrijeme osnovne škole promijenjeno ime u Bela. Dakle, za NDH dužnosnike Bela Krleža koja je sama dijete iz miješanog srpsko-hrvatskog braka i po vjeri rimokatolkinja te udana za Hrvata rimokatolika nikako nije mogla biti “pravoslavkom”, te nije bilo nikakvih zapreka da kao Hrvatica nastupa u Hrvatskom državnom kazalištu.

Supruga Dejana Dubajića Margita rođena Balassa, nije, kako stoji u izjavi autorice, morala u travnju 1941. kao Židovka otići iz kazališta, ona je to učinila još 1940. godine zbog bolesti, jer je postala nepokretna. Glumci Tomislav Tanhofer i supruga mu Ivica Tanhofer Branković bili su nežidovi, a ne Židovi kako navodi autorica. Dok je Josip Thune imao ženu katolkinju, Leo (Friedmann) Mirković spasio se bijegom u talijansku okupacionu zonu, a zatim je u jednom kontigentu od tisuću europskih umjetnika židovskog podrijetla prebačen u SAD, gdje je i ostao. Dirigent državne opere Milan Sachs takođerse pokrstio te bio pod zaštitom Ravnateljstva ustaškog redarstva, zajedno sa svojom suprugom Leonijom rođ. Rosner. Svi ovi slučajevi preživljavanja “pravoslavaca” i pokrštenih Židova, te nežidova ubačenih u Židove ne opravdavaju ubojstva na tisuće pripadnika srpske i židovske zajednice kao i šutnju ondašnjih kulturnih krugova i prešutno odobravanje zločina.Kad se već spominje mladog glumca Vojka Kavića, treba reći da je Vojko (Franje) Kardoš-Kavić ubijen u ustaškom logoru smrti Jadovno s 23. godine, gdje je dopremljen iz prvog ustaškog konclogora Danice, u koji je deportiran u većoj grupi zagrebačkih židovskih omladinaca nekoliko tjedana po uspostavi endehazijske vlasti.

Tvrditi da rasistička politika NDH ipak nije uspjela razviti jedinstveni aparat za eksterniranje Židova (vjerojatno se mislilo na eksterminiranje) zapravo je povijesno nekorektno, kao i polovično točna tvrdnja da su Židovi transportirani u logore Reicha, zaboravljajući ili izostavljajući pritom strijeljanja na Dotrščini, odvođenje zagrebačke židovske mladosti u jame Jadovna, odvođenja u logore smrti na Pagu, logor Danica kod Koprivnice, Loborgrad, Đakovo, logor smrti Jasenovac! Zašto se govori o podizanju ruku na nacistički pozdrav, kad su se ruke podizale na ustaški pozdrav?! Zašto se govori da su ustaše politiku spram Židova preslikali od nacističke Njemačke, kao da sami nisu imali ideju kako da se obračunaju sa “židovskim pitanjem”, no mi znamo da su ustaše pravnu diskriminaciju i ideologiju posredno crpili iz Reicha, ali i isto tako znamo da je svirepost ustaša daleko nadmašila Nijemce, jer dok su Nijemci bili sofisticirane ubojice – ustaše su bile mesari.

A gdje je ovdje u čitavoj priči mala glumica Lea Deutsch? Nju nitko nije štitio, niti krštenica, niti ustaške glavešine, za nju kao Židovku više nije bilo dostupno kazalište kao i za mnoge druge “nepoćudne” elemente, završila je u dimu Holokausta zauvijek u transportu sa žutom zvijedom na prsima među nebrojenim žrtvama Auschwitza. Čemu uopće memento na Pavelićevo kazalište srama u obliku najavljene knjige, kad glavna pravoslavna protagonistica čitave priče uopće nije pravoslavka?!

Sporni deo intervjua se može naći na ovoj adresi:

http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/kolijevka-paveliceva-novog-duha

Oglasi
Comments
2 komentara to “Reakcija na razgovor novinara H-Altera Tonija Gabrića sa Snježanom Banović”
  1. ivan novak kaže:

    užas što sve može bolesni um napisati opravdavajući sramotne zločine…
    moj odgovor

  2. Mate kaže:

    Koje izmišljotine gore napisane ! Spominje se odvoženje i ubojstva ljudi u jami Jadovno !
    Poznati Hrvatski speleolozi su se 1998 god spustili u jamu Jadovno i nisu našli ni jednu jedinu kost a kamoli 20-30 000 “navodno” ubačeni ljudi što govori jugokomunistička propaganda !

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: