Novi autoritarizam – Od dekadentne demokratije do tehnokratske diktature i nazad

Posted by Novi Plamen on 9 prosinca, 2011 · 2 komentara 

  ”Vlada stranih bankara, koja je konačno izravno došla na svjetla pozornice, maskirana je ideologijom koja opisuje tu vladu kao vladu koju vode iskusni tehnički stručnjaci, odijeljeni od privatnih interesa. Iza tehnokratske retorike krije se realna činjenica da ti funkcioneri, kojima je data vlast, imaju iza sebe stručnu karijeru operatora za – i – sa velikim financijskim interesima kako privatnim tako i međunarodnim.”

piše: prof. James Petras

Uvod

Živimo u vremenima  promjene režima, u dinamičnim i regresivnim vremenima. To je vrijeme u kojem se osjeća veliko ubrzanje političkih promjena i dramatično n

azadovanje legislativnih oblika socijalno-ekonomskog tipa, koje su uvedene prije pola stoljeća: sve je to izazvala duga ekonomska kriza, stalno sve dublja, kao i ofanzivni pohod koji su protiv cijelog svijeta poduzele visoke financije.

Ovaj  članak analizira kako korijenski važne promjene režima, koje su u toku, utječu na način upravljanja, na klasnu strukturu, na ekonomske namjere, na političku slobodu i na nacionalni suverenitet.

Proces političke regresije podijeljen je na dva dijela.

Prva faza predviđa prelaz od demokracije u raspadanju na demokraciju oligarhije; druga faza, sada u toku u Evropi, obuhvaća prelaz od oligarijske demokracije na kolonijalno-tehnokratsku diktaturu.

Bit će pokazane karakteristike tipične za svaki od rečenih režima, koncentrirajući pažnju  na specifične uvjete i na socio-ekonomske snage, koje stoje iza svake od tih «»tranzicija».

Prići će se objašnjavanju ključnih koncepata, i njihovom značenju na operativnom planu: naročito će se naglasak staviti na prirodu i na dinamiku «dekadentnih demokracija», oligarhijskih demokracija i na objašnjavanje «kolonijalno-tehnokratske  diktature.»

Druga polovina eseja inzistirat će na politikama kolonijalno-tehnokratske diktature, režima koji se najviše udaljio od reprezentativnog načela suverene demokracije.

Razjasnit će se razlike i elementi slični tradicionalnim vojnim i civilnim diktaturama, bilo fašističkim, bilo suvremenijim tehnokratsko-kolonijalnim diktaturama, nastojeći analizirati ideologiju «apolitične tehnokracije» kao i  upravljanje tehnokratskom vlašću, jer je ona preduvjet za ispitivanje duboko kolonijalističkog hijerarhijskog lanca u samom procesu odlučivanja.

Pretposlednji odjeljak istaknut će motive zbog kojih su imperijalne upravljačke klase i njihovi nacionalni kolaboracionisti obrnuli ranije važeću formulu upravljanja «demokratskom» vlašću i prešli na oligarhijski način upravljanja, odnosno objasnit će recept «indirektnog upravljanja», da bi se na kraju otvoreno favoriziralo ogoljeno grabljenje vlasti i moći, bez ikakvog pretvaranja i bez zaklanjanja.

Glavni dio vladajućih klasa na financijskom polju u Evropi i u Sjedinjenim Državama poduzeo je odlučan zaokret prema direktnom kolonijalnom načinu upravljanja (u suštini radi se upravo o  državnom udaru, samo što se on drugačije naziva).

Bit će vrednovan društveno-ekonomski pečat, koji su upravljanju dali kolonijalni tehnokrati, što ih je izabrao imperij, kao i razlozi zašto se upravlja putem dekreta, silom preskačući  i ne vodeći nimalo računa o prethodnom procesu uvjeravanja, manipuliranja i kooptiranja.

U zaključnom dijelu bit će valorizirana polarizacija klasne borbe u razdoblju kolonijalne diktature,  u kontekstu institucija lišenih sadržaja i izborno delegitimiranih, kao i socijalne politike iz samog korijena potpuno regresivne.

Esej će se baviti paralelenim pitanjima borbe za  političku slobodu i socijalnu pravdu naspram upravljača nametnutih od strane kolonijalnih gospodara-tehnokrata, koji su se konačno pokazali u punoj svjetlosti.

Zadatak daleko nadilazi promjenu  trenutnog  režima, on pokazuje kako identificirati temeljne institucionalne konfiguracije, koje će definirati životne prilike i ličnu i političku slobodu budućih generacija u decenijama koje će tek doći.

Dekadentne demokracije i tranzicija prema oligarhijskim demokracijama

Degeneracija demokracije vidljiva je u svakoj političkoj sferi. Korupcija je zahvatila sve sektore te se partije i njihovi lideri laktaše i međusobno natječu da zgrabe za sebe financijske doprinose bogataša i političkih moćnika; svaki položaj moći u zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti ima  određenu  cijenu; svaki dio legislativnog procesa pod utjecajem je moćnih  korporativnih «lobbies», koji troše milijone kako bi se napisali zakoni, koji im idu u korist i kako bi pronašli najprikladnije načine manevriranja, da se potom takvi zakoni i odobre.

Istaknuti poslovni maheri, koji djeluju na utjecajnim mjestima, poput sjevernoameričkog kriminalca Jacka Abramoffa, hvale se kako svaki član kongresa «ima svoju cijenu».

Glas građana baš ništa ne znači: izborna obećanja političara nemaju nikakve veze s njihovim ponašanjem, kad dobiju položaj na vlasti. Laži i prevare smatraju se za «noramlne» u političkom procesu.

Ispoljavanje političkih prava sve je više podložno policijskoj kontroli i politički aktivni građani izloženi su arbitrarnim hapšenjima.

Politička elita troši sadržaj državnog trezora na subvencioniranje kolonijalnih ratova, i zbog troškova tih vojnih avantura moraju biti eliminirani socijalni programi, javne ustanove i temeljne društvene usluge.

Zakonodavci se upuštaju u prave marionetske sukobe, ljute poput vitriola, gdje  se pred publikom kao lutke Pulcinella (Punch) i Colombina (Judy), prave da su u konfliktu na javnim manifestacijama svojih pristaša, dok privatno svi zajedno učestvuju u slavlju, hraneći se na javnim jaslama.

Pred nosom zakonodavnih institucija, koje su već potpuno diskreditirane i pred otvorenim i vulgarnim tržištem kupoprodaje javnih dužnosti, javni funkcioneri i vođe, bilo da su izabrani ili ime

novani, grabe i prisvajaju za sebe zakonodavnu i sudsku vlast.

Demokracija u raspadnom stanju preobražava se u «oligarhijsku demokraciju» tj. postaje samo-nametnuta vladavina funkcionera izvršne vlasti; preskaču se sve demokratske norme i ne obazire se uopće na interese velike većine građana. Izvršna vlast, koja se sastoji od izabranih, ali i nebiranih funkcionera, odlučuje o pitanjima rata i mira, smješta milijarde dolara ili eura i stavlja ih na raspolaganje financijiskih oligarha te istovremeno, potaknuta klasnim predrasudama, snižava životni standard miliona građana putem «paketa štednje».

Legislativna skupština se odriče vlastitih funkcija, koje se sastoje kako od legislativne tako i od funkcije kontrole, i uklanja se pred «faits accomplis»- «svršenim činom»- izvršne vlasti (vladanja oligarhije). Građanstvu je dodijeljena uloga pasivnog gledaoca – iako se među građanima sve više širi i sve ih dublje prožima bijes, gađenje i neprijateljstvo.

Izolirane glasove neslaganja njihovih pojedinih predstavnika zaglušuje sve više kakofonija mass medija, koji se ograničavaju na to da daju riječ uglednim «ekspertima» i akademicima, a sve je te kumove kupila odnosno platila financijska oligarhija, isto kao  što plaća savjetnike izvršne vlasti.

Građani se više ne obraćaju parlamentu, niti legislativnim skupštinama, kako bi dobili pomoć ili naknadu za zloupotrebe moći, koje je uspostavila izvšna vlast.

Da bi utvrdile svoju apsolutnu vlast oligarhije kastriraju ustave, pravdajući to ekonomskim katastrofsama i svud prisutnim i uvijek djelotvornim pretnjama o pojavi «terorista».

Mastodonski i stalno rastući policijski aparat države, s neograničenim vlašću, zauzadava političku i građansku opoziciju. Budući da je legislativna vlast izdušila, svi oblici izvršne vlasti šire sfere svog utjecaja i djelovanja, a još postojeće demokratske slobode bivaju reducirane putem «birokratskih ograničenja», koje određuju vrijeme, mjesto i oblike političkih akcija. Cilj im je naravno minimiziranje akcije kritičke manjine, koja bi putem simpatija mogla izazvati masovniju mobilizaciju i na taj  način postati većina.

Kako se pogoršava ekonomska kriza, oni koji drže u vlastitim rukama državne obveznice i upravljaju investicijama zahtijevaju sve veće kamatne stope, a oligarhija širi i produbljuje mjere štednje. Sve je veća društvena nejednakost i postaje sve jasnija oligarhijska priroda izvršne vlasti. Društvena baza režima se sve više sužava. Dobro plaćeni kvalificirani radnici, činovnici iz srednjeg građanskog sloja kao i slobodne profesije počinju osjećati naglo urušavanje plaća, nadnica, penzija, pogoršanje radnih uvjeta i perspektiva za vlastitu karijeru u budućnosti.

Sužavanje društvene podrške minira pretenzije na demokratsku legitimnost od strane vlade, koja vrši vlast. Pred licem općeg nezadovoljstva i masovnog diskreditiranja, kad su cijeli sektori od strateškog značenja za birokraciju građanskog društva u stanju pobune, izbijaju frakcijske borbe unutarnjih i međusobno rivalski nastrojenih krika u partijama, koje su «službeno na vlasti».

«Demokratska oligarhija» je gurana i vučena u različitim i često potpuno suprotnim pravcima: dekretima se donose  rezovi društvenih troškova, ali isti mogu dobiti samo vrlo ograničenu podršku pri vlastitoj primjeni. Dekretima se donose i regresivni porezi, koji se ne mogu utjerati. Započinju se kolonijalni ratovi, koje je nemoguće dobiti. Izvršna vlast batrga se između nasilnih akcija i kompromisa: daje vrlo čvrsta obećanja međunarodnim bankarima, a zatim, pod pritiskom masa, ponovo je sklona upadanju u stare greške.

S vremenom se pokazalo kako demokratska oligarhija nije više korisna za financijsku elitu. Njene pretenzije demokratskog pretstavništva više nisu u stanju prevariti mase. Produžavanje konfliktnog stanja između pojedinih frakcija njezinih elita nagrizaju  njenu odlučnost da u potpunosti nametne kako način tako i pravce djelovanja financijske oligarhije.

U tom je času demokratska oligarhija kao politička formula završila svoj put.

Financijska elita je već spremna i potpuno odlučna da odbaci sve pretenzije na vladavinu  tih demokratskih oligarha. Ne odriče im se dobra volja, ali se smatra da su isuviše slabi; isuviše podložni unutarnjim pritiscima pojedinih suprotstavljenih frakcija, nisu spremni na poduzmu divljačke rezove  u javnom budžetu i da još više snize životni standard te da još više pogoršaju radne uvjete.

Sada dolazi u prvi plan onaj ko iza kulisa poteže konce izvršne vlasti. Međunarodni bankari odbacuju «domorodačke vlade» i nameću svoje bankarske vlade, koje uopće nisu birane od građana – podvostručujući vlastite privatne bankare  svojim tehnokratima.

Tranzicija prema «tehnokratskoj»kolonijalnoj diktaturi

Vlada stranih bankara, koja je konačno izravno došla na svjetla pozornice, maskirana je ideologijom koja opisuje tu vladu kao vladu koju vode iskusni tehnički stručnjaci, odijeljeni od privatnih interesa. Iza tehnokratske retorike krije se realna činjenica da ti funkcioneri, kojima je data vlast, imaju iza sebe stručnu karijeru operatora za – i – sa velikim financijskim interesima kako privatnim tako i međunarodnim.

Lukas Papademos, koji je postao predsjednik vlade u Grčkoj, radio je Federal Reserve Bank u Bostonu, a bio je i na čelu Centralne  banke Grčke, pa je tako odgovoran za falsificiranje računskih knjiga i za prikrivanje odnosno za lažne bilance koje su dovele Grčku do današnje financijske propasti.

Mario Monti, označen za predsjednika vlade u Italiji, vršio je dužnosti za Evropsku Uniju i radio je kod Goldman Sachsa.

Ta imenovanja od strane banka zasnovana su na potpunoj lojalnosti imenovane gospode i na njihovom bezrezervnom angažmanu da nametnu regresivne politike, najnepravičnije za radnu populaciju bilo u Grčkoj bilo u Italiji.

Takozvanim tehnokratima partijske frakcije ne mogu ništa, a oni ni izdaleka nemaju nimalo osjetljivsti za bilo koji tip društvenog protesta. Oni su slobodni od svakog političkog angažmana…osim jednog jedinog, a taj je da osiguraju utjerivanje duga za strance, koji su posjedu državnih obveznica – te prije svega da postignu da se vrate dugovi najvažnijim financijskim ustanovama u Evropi i u Sjevernoj Americi.

Tehnokrati u potpunosti zavise od stranih banaka i za vlastito imenovanje i za ostajanje na toj dužđnosti. Nemaju ni daška odnosa s organiziranom političkom bazom zemalja, kojima su se našli na čelu. Oni su na čelu i vladaju tim zemljama, jer su strane banke prijetile bankrotom tim zemljama, ukoliko one ne porihvate njihova imenovanja. Njihova je nezavisnost jednaka nuli u smislu da su ti «tehnokrati» isključivo instrumenti i direktni predstavnici euro-američkih bankara.

«Tehnokrati» su po prirodi vlastitog mandata kolonijalni funkcioneri izričito naznačeni po komandi imperijalnih bankara i uživaju njihovu podršku.

Na drugom mjestu, niti su oni kao ni njihovi kolonijalni mentori bili izabrani od naroda nad kojima vrše vlast. Oni su nametnuti ekonomskom prisilom i političkom ucjenom.

Na trećem mjestu mjere koje oni donose imaju kao posljedicu nanošenje najvećeg bola i patnje i  sasvim će preokrenuti odnose snaga u domeni rada i kapitala, maksimalizirajući moć ovog posljednjeg da upošljava i da otpušta, da određuje visinu plaća i da diktira uvjete rada.

Drugim riječima tehnokratsko usmjerenje i djelovanje nameće im političku i ekonomsku diktaturu.

Društvene institucije i udruženi politički procesi sa sistemom osiguranja u kapitalističkoj socijal-demokraciji, korumpiranoj od strane dekadentnih demokracija, izjedenoj oligarhijskom demokracijom, nalaze se pod prijetnjom potpunog uništenja od strane sve prisvajajućih diktatura kolonijalnih tehnokracija.

«Socijalno/regeresivan» jezik pun je eufemizama, ali mu je suština sasvim jasna. Socijalni programi u domeni javnog zdravstva, javnog obrazovanja, penzija i brige o invalidima su drastiočno srezani ili potpuno eliminirani, a ostvarene «uštede» su premještene odnosno upotrebljene za plaćanje dažbina onima koji u inozemstvu drže obveznice države (banke).

Javne se službenike otpušta, produžauju se godine neophodne za odlazak u penziju, smanjuju im se plaće i ukida pravo da zadrže dosadašnju profesionalnu funkciju. Javna se poduzeća prodaju stranim ili domaćim kapitalističkim oligarsima, dok se usluge javnih službi za građanstvo grubo krešu, a zaposleni u njima brutalno otpuštaju.

Te regresibne pro-kapitalističke politike maskirane su «strukturalnim reformama».

Od vremena dominacije fašističkog Mussolinijevog režima i od vremena vlade vojne hunte u Grčkoj (1967-1973) nije još nikada bio zabilježen tako regresivan napad na narodne organizacije, napad usmjeren protiv demokratskih prava.

Usporedba između fašističke i tehnokratske diktature

Prethodne fašističke i vojne diktature imaju mnogo zajedničkog s aktualnim tehnokratskim despotima o odnosu na kapitalističke interese, zbog čije odbrane su postavljeni kao i u odnosu na društvene slojeve, koje ugnjetavaju. Ali postoje i važne razlike, koje prikrivaju i maskiraju kontinuitet.

Vojna hunta u  Grčkoj kao i Mussolini u Italiji uzeli su vlast putem sile i nasilja, stavili su van zakona sve partije opozicije, satrli su sindikate i zatvorili izabrane parlamente.

Aktualnoj «tehnokratskoj» diktaturi vlast su dale političke elite demokratske oligarhije – to je «mirna» tranzicija, bar u svojoj početnoj fazi.

Za razliku od prethodnih diktatura, aktualni despotski režimi su sačuvali izborne fasade, koje su doduše lišene svakog istinskog sadržaja i potpuno osakaćene, ali ipak postoje kao osvjedočeni entitet, protiv kojeg ne smije biti nikakvih primjedbi i na taj su način dobili neku vrstu «pseudo-legitimiteta», koji zavodi onu vrstu štampe, što se bavi financijama, a istovremeno se izruguje manjem dijelu doista glupih građana. Već prvog dana tehnokratske vlade upečatljivi slogani pokreta organiziranih širom Italije uzvikili su:»Ne vladi bankara!» dok je u Grčkoj poruka koja je pozdravila pragmatističsku marionetu Papdemosa bila :»Evropska Unijo, MMF marš van odavde!»

Prijašnje diktature počele su svoj put kao prave policijske države, od kojih ti se povraća, koje su hapsile aktiviste demokratskih pokreta kao i sindikaliste, a sve to prije no što su počele provoditi vlastite prokapitalističke politike. Sadašnji tehnokrati prvo lansiraju svoj pogubni napad i to iz svih oružja i sa svih strana na uvjete života i rada, uz parlamentarni konsenzus, a zatim pred  jakim i odlučnim otpotom kojim ih «parlamentarci s ulice» dovode u pitanje, postepeno pojačavaju represiju, koja sve više raste – što je to karakteristično za policijske države…uspostavljajući na taj način policijsku vlast stanog rasta.

Politike tehnokratskih diktatura: polje primjene, intenzitet i upotrebljene metode

Diktatorska organizacija nekog tehnokratskog režima proizlazi iz njegovih politika i njegovih političkih zadataka. Režim to čini kako bi nametnuo politike velikog transfera bogatstva , moći i  zajamčenih prava od rada i od porodica prema kapitalu odnosno u korist kapitala, naročito prema odnosno u korist stranog kapitala, pa iz toga proističe zahtjev za autoritarnim režimim, naročito ukoliko se predviđa odlučan i neumoljiv otpor.

Međunarodna financijska oligarhija ne može dugoročno osigurati «stabilan i održiv» odljev bogatstava uz neki privid  demokratske «governance» (demokratskog upravljanja), a to je tim manje održivo uz demokratsku oligarhiju koja je u raspadnom stanju.

Odatle proističe zadnje sredstvo evropskih bankara kao i bankara iz SAD-a da odrede jednog između sebe, čiji je zadatak vršenje pritiska, da on dobije prostora i da zahtijeva nametanje cijelog niza promjena širokog zamaha, regresivnih koliko i dugotrajnih. Misija tehnokrata jeste da nametnu trajnu institucionalnu sliku, koja će i ubuduće jamčiti plaćanje visokih kamata, po cijenu cijelih decenija osiromašenja, isključenja i marginaliziranja širokih narodnih slojeva.

Misija «tehnokratske diktature» nije da podrži izvjesnu jedinstvenu regresivnu politiku kratkog daha, kao što je zaleđivanje plaća ili otpuštanje nekoliko tisuća nastavnika. Namjera je tehnokratskih diktatora da obrnu cijeli državni aparat i da ga tako podese, odnosno da ga pretvore u efikasnu prešu, koja će neprekidno biti u stanju cijediti i premještati fiskalna davanja i ostale prihode, dobijene od zaposlenih i od radnika, u korist to jest u džepove vlasnika (državnih) obveznica i zajmodavaca.

Kako bi maksimirali moć kao i profite kapitala na štetu radnika, tehnokrati garantiraju kapitalistima apsolutnu moć: jamče da kapitalisti određuju uvjete radnih ugovora, bilo da se radi o primanju radnika, bilo da se radi o otpuštanju istih, ili o dužini radnog vijeka s obziorom na životni vijek, ili da se radi o radnom vremenu kao i o uvjetima obavljanja posla.

«Metoda vladanja» tehnokrata sastoji se u tome, da su im uši osjetljive samo za zahtjeve stranih bankara, za zahtjeve onih koji posjeduju državne obveznice kao i za zahtjeve privatnih investitora.

Proces odlučivanja je zarvoren i sveden na kliku bankara i tehnokrata i nije ni najmanje transparentan. A ponajviše, što je osnova svih kolonijalnih pravila, tehnokrati se moraju oglušiti na sve proteste onih što manifestiraju i protestiraju, ako je to moguće, a ako nije, moraju im razbiti glavu.

Pod pritiskom banaka nema vremena za bilo kakva poosredovanja, kompromise ili odugovlačenja, kako se to događalo pod dekadentnim demokracijama i pod oligarhijskim demokracijama.

Deset historijskih transformacija koje dominiraju usmjerenjem djelovanja i dnevnim redom tehnokratskih diktatura i njihovih kolonijalnih mentora:

1) Velika premještanja dostupnih budžetskih sredstava, kao i sredstava za javne potrebe u korist plaćanja državnih obveznica i renti.

2) Promjene velikog daha u domeni prihoda, u plaćama i nadnicama u korist profia, plaćanja kamata i renti.

3) Vrlo regresivne fiskalne politike, sa povećanjem poreza na potrošnju (povećanje PDV-a) i povećanjem poreza na nadnice, uz smanjenje poreza što ga plaćaju imaoci državnih obveznica i investitori.

4) Ukidanje sigurnosti radnog mjesta («fleksibilnost rada») uz povećanje rezervne vojske nezaposlenih ili vrlo slabo plaćenih, uz porast eksploatacije radne snage zaposlenih («povećanje produktivnosti»).

5) Novo pisanje radnih zakona, uz miniranje ravnoteže moći kapitala i organiziranog rada. Nadnice, radni uvjeti i zdravstveni problemi istrgnuti su iz ruku onih koji se bore unutar sindikata i dodijeljeni «komisijama u poduzećima» u nadležnosti tehnokrata.

6) Kljaštrenje poduzeća koja djeluju već pola stoljeća kao i javnih institucija, privatizacija telekomunikacija i energetskih izvora, privatizacija zdravstva, obrazovanja i penzionih fondova. Privatizacije u vrijednosti hiljada milijardi dolara i aktivno nad-metanje izvjesne svjetske historijske dimenzije, koja je upravo u toku. Privatni monopoli zamjenit će državne monopole, a zapošljavat će daleko manje ljudi odnosno imat će daleko manji broj radnih mjesta i pružat će daleko manji broj usluga, a da se pri tome ne ispolji nikakva nova odnosno povećana produktivnost.

7) Ekonomska se osa od proizvodnje i od usluga u korist masovne potrošnje unutarnjeg tržišta sada premješta na izvoz dobara i usluga prikladnih za strana tržišta. Ta nova dinamika zahtijeva sniženje plaća zbog «kompetitivnosti» na međunarodnom planu, a ustvari dovodi do smanjenja unutarnjeg tržišta. Nova se strategija svodi na povećanje dobiti u jakoj moneti, postignuto izvozom, kako bi se platilo dugove onima koji drže obveznice države, što će neminovno izazvati još veću bijedu i još veću nezaposlenost na domaćem planu. Prema tom tehnokratskom «modelu» bogatstvo se akumulira kod onih investitora-lešinara koji profitabilno tj. jeftino kupuju od lokalnih proizvođača, financijski zagušenih, te špekuliraju tako dobijenim jeftinim nekretninama, izazivajući na taj način još veću bijedu i još veću nezaposlenost za domaću radnu snagu. Prema tom tehnokratskom «modelu» akumulaciju blagostanja uživaju oni investitori-lešinari koji lukrativno (da se okoriste) kupuju od lokalnih investitora zagušenih financijskim opterećenjima nekretnine i zatim špekuliraju nekretninama, do kojih su jeftino došli.

8) Tehnokratska diktatura tom vrstom projekata i tim politikama, ima za cilj «bipolarnu klasnu strukturu», u kojoj velike mase kvalificiranih radnika i srednjeg sloja bivaju jako osiromašene i trpe mobilnost na dole, dok se jako bogati sloj ljudi koji imaju državne obveznice, a bogate se i vlasnici lokalnih poduzeća, koja inkasiraju plaćanja kamata i koriste jeftinu radnu snagu.

9) Deregulacija kapitala, privatizacija i centralno mjesto financijskog kapitala proizvode povećanje kolonijalnog posjeda (stranaca) zemlje, banka, strateških sektora ekonomije i «socijalnih» usluga. Nacionalni suverenitet biva zamijenjen imperijalnim suverenitetom kako u ekonomiji tako i u politici.

10)  Ujedinjena moć kolonijalnih tehnokrata i imperijalista, koji imaju u vlastitom posjedu obveznice države diktira takvu politiku, koja koncentrira moć u rukama jedne jedine elite, koja uopće nije izabrana niti birana.

Ovi upravljaju uz podršku vrlo uske društvene baze, bez ikakvog legitimiteta, koji bi poticao od naroda. Politički su ranjivi, dakle, stalno su izloženi  ekonomskim prijetnjama i nalaze se u situaciji da budu izloženi fizičkom nasilju.

Tri stadija diktatorske tehnokratske vlade

Historijska je zadaća tehnokratske diktature da natjera na povlačenje i unazadi političke, društvene i ekonomske domete, koje je radnička klasa osvojila nakon poraza kapitalizma i fašizma 1945.

Razaranje šezdeset godina historije nije lak zadatak, manje nego ikad je to lako učiniti usred ekonomske duboke socio-ekonomske krize u punom zamahu, za vrijeme koje je radnička klasa već iskusila drastična smanjenja nadnica i profita, a broj nezaposlene omladine (od 18 do 30 godina) u cijeloj Evropskoj Uniji i u Sjevernoj Americi varira između 25 i 30 %.

Dnevni red koji predlažu «tehnokrati» – parafrazirajući svoje kolonijalne mentore iz banaka – sastoji se u još drastičnijim redukcijama životnih i radnih uvjeta. Prijedlozi «štednje» ispoljavaju se pred porastom ekonomske neravnopravnosti, koja bilježi  5% bogatih i 60% pripadnika ugnjetenih klasa Sjeverne i Južne Evrope.

Pred pravcem mobilnosti prema dolje i pred sadašnjim zaduženjem srednji sloj i naročito njegovi «dobro odgojeni sinovi» indignirani su na tehnokrate, koji pretendiraju na još bolnije socijalne rezove. Ta indignacija odnosi se na sitno građanstvo kao i na poslovne ljude i na slobodne profesioniste, koji su se našli na rubu bankrota i gubitka vlastitog statusa.

Tehnokrati-u

pravljači konstantno se igraju prijetnjom nesigurnošću, koju osjećaju mase i strahom od «katastrofalnog kolapsa», ukoliko  srednje klase ne progutaju njihov «gorak lijek». Srednje su klase zapale u tjeskobu, jako prestrašene perspektivom da budu srozane na radničku klasu ili još gore.

Tehnokrati lansiraju pozive sadašnjoj generaciji da se žrtvuje, a to je ustvari poziv na samoubojstvo, kako bi se spasile buduće generacije. Držeći se skromno i ozbiljno, govore o «ravnopravnom žrtvovanju», ali takve poruke demantiraju otpuštanja hiljada i hiljada radnika kao i prodaja u vrijednosti milijardi eura/dolara nacionalne baštine bankarima i stranim špekulantima. Smanjenje javnih troškova da bi se platile kamate onima, koji imaju obveznice državnog duga  ili kako bi se potaklo i dovuklo privatne investitore, nagriza svaki poziv na «nacionalno jedinstvo« kao i na «ravnopravno žrtvovanje».

Tehnokratski režim nastoji da radi odlučno i brzo i da tako nametne svoj brutalni i regresivni program, unazađivanje šezdeset godina historijskog razvitka, te da to učini prije no što mase uspiju da se probude i da ih najure.

Kako bi spriječili stvaranje političke opozicije tehnokrati zahtijevaju «nacionalno jedinstvo» (jedinstvo bankara i oligarha), podršku partija u izbornom raspadu i njihovih leadera kao i totalno pokoravanje zahtjevima bankara kolonijalista.

Politič

ki uzlazni put tehnokrata bit će kratkog vijeka pred licem drakonskih sistemskih promjena i pred licem stvaranja represivnih struktura, koje predlažu; najviše što će uspjeti ostvariti jeste da će diktirati i nastojati provesti u život vlastite politike, a zatim će se vratiti u svoja lukrativna svetišta stranih banaka.

Tehnička vlada: prva faza

Uz jednodušan pristanak mass-media i uz potpuno podršku moćnih bankara, tehnokrati se koriste padom prezrenih i diskreditiranih političara izbornih režima iz prošlosti.

Oni proiciraju sliku vlade, koja je ispravna, govore o kompetentnom i efikasnom režimu, sposobnom za odlučne korake. Obećavaju da će zaustaviti progresivno pogoršavanje životnih uvjeta i političku paralizu nastalu zbog sukoba frakcija pojedinih partija.

Na samom početku svog dolaska na vlast tehnokratski diktatori koriste se narodnim gnušanjem, opravdanim u odnosu na privilegije političara «neradnika», i na taj način u izvjesnoj mjeri dobijaju  konsenzus masa ili bar pasivni pristanak od strane većine građana, koji se guše u dugovima i koji vape za «spasiteljem».

Treba ipak kazati da kod politički najpotkovanije i društveno najosvješćenije manjine to što se bankari utječu nekom «tehnokratskom režimu» nema baš mnogo efekta: pripadnici tih manjina smjesta su uočili da je tehnokratski režim nelegitiman, budući da njegove ovlasti proističu od stranih bankara. Te manjine zahtijevaju afirmiranje prava građana i nacionalnog suvereniteta.

Od samog početka, uprkos pokrića dobijanja vlasti u izvanrednoj situaciji, tehnokrati se moraju suočiti s jezgrom masovne opozicije.

Bankari priznaju sasvim realno da tehnokrati moraju raditi brzo i odlučno.

Šok politike tehnokrata: druga faza

Tehnokrati su lansirali »100 dana» najočitijeg i najgrubljeg klasnog sukoba usmjerenog protiv radničke klase, još od vremena vojnog fašističkog režima.

U ime Slobodnog Tržišta, u ime Imaoca obveznica državnog zajma i u ime Velikog Saveza političkih oligarha i bankara, tehnokrati diktiraju edikte i sprovode zakone, smjesta bacajući na cestu desetine hiljada javnih namještenika. Desetine javnih poduzeća su u paketu poslata na dražbu.  Potpuno je ukinuta sigurnost radnog mjesta, a otpuštanje bez pravog razloga postaje u zemlji zakon. Dekretom se nameću regresivni porezi i porodice naglo siromaše. Piramida ukupnog dohotka se izvrće. Tehnokrati proširuju i produbljuju neravnopravnost i zapadanje u bijedu.

Početna euforija, koja je pozdravljala tehničku vladu, zamijenjena je ogorčenim gradjana. Donja srednja klasa, koja je bila u potrazi za paternalističkom diktaturom, kako bi očuvala svoj status, priznaje «još jednu političku prevaru».

Koliko se više tehnokratski režim žuri da u jurnjavi kompletira svoju misiju u korist stranih bankara raspoloženje masa postaje sve kiselije, a gorčina se širi i među «pasivnim suradnicima» tehnokrata. Sa stola kolonijalista tehničkog režima ne padaju nikakve mrvice – a  taj je režim doveden na vlast kako bi maksimirao odliv državnih sredstava u svekoliku u korist onih koji drže u vlastitim rukama državni dug zemlje.

Kompromitirana politička oligarhija nastoji oživiti svoje pogodnosti i «osporava» očiti  tehnokratski «tsunami», koji upravo razara socijalnu potku društva.

Dimenzije i doseg ekstremnog političkog programa diktature i neprekidno gomilanje frustracija masa upravo su prestravili kolaboracioniste, koji pripadaju različitim političkim partijama, dok bankari novu vlast neprestano tjeraju na sve veće i sve dublje rezanje socijalnih garancija.

Tehnokrati pred rastućom narodnom olujom postaju sve manji i nastoje se uredno povlačiti. Bankari od njih zahtijevaju čvršću kičmu i nude nove pozajmice, kako bi «ostali u utrci». Tehnokrati se muče, raskidani teškoćama – neprestano zahtijevaju produljenje vlastitog vremena i nove žrtve, obećavajući potom prosperitet, koji je tu odmah «iza ugla».

Ipak najviše se uzdaju u neprekidnu mobilizaciju policije i računaju na militariziranje civilnog društva.

Svršena misija: građanski rat ili povratak na demokraciju oligarha?

Uspjeh «eksperimenta» kolonijalnog diktatorskog tehnokratskog režima teško je predvidjeti. Razlog za to je činjenica, što su primijenjene mjere toliko ekstremne i toliko široke, da gotovo istovremeno ujedinjuju protiv sebe gotovo sve važne društvene klase (osim kreme od 5%). Koncentracija vlasti u «naznačenoj» eliti  još više je izolira i ujedinjuje najveći dio građana u korist demokracije, a protiv kolonijalne podređenosti, odnosno u korist izabranih nositelja vlasti.

Mjere koje su donijeli tehnokrati moraju se sučeliti s malo vjerojatnom perspektivom da budu u potpunosti realizirane, a to je još teže zbog funkcionera i javnih službenika za koje se predviđaju otpuštanja, kresanja plaća i smanjenje penzija. Kresanje i rezanja, koja pogađaju cijelu javnu administracije miniraju taktiku «razdijeli pa vladaj».

Budući da je doseg i zamah deklasiranja toliko dubok u javnom sektoru, javlja se i osjećaj poniženja, što se služi takvom režimu, koji je očito pod kolonijalnim tutorstvom: stoga su moguće napukline i razbijanja jedinstva čak u vojnom i policijskom aparatu, naročito ukoliko dođe do pobuna naroda u kojima će se ispoljiti nasilje.

U tom času tehnokratske vlade neće više moći jamčiti da će se njihove politike i ostvariti. A ukoliko se ne ostvare, dobit će postati nesigurna, a štrajkovi i protesti prestrašit će kupce-pljačkaše javnih poduzeća. Veliko cijeđenje  i nasilan grabež naškodit će lokalnim poduzećima, proizvodnja će se smanjiti i recesija će postati još veća.

Vlast tehnokrata je po svojoj prirodi prolazna. Pred prijetnjom pobune narodnih masa novi upravljači pobjeći će u inozemstvo, u svoja financijska svetišta. Kolaboracionisti koji pripadaju lokalnim oligarhijama požurit će da nadodaju nove milijarde eura/dolara na svoje bankovne račune u inozemstvu, u Londonu, New Yorku ili u Zurichu.

Tehnokratska diktatura trudit će se na sve moguće načine da ponovo dovede na vlast političare demokratske oligarhije, pod uvijetom da zadrže regresivne promjene, koje će biti dovedene u pitanje. Tehnokratska vlada vidjet će svoj kraj kao «pobjedu na papiru», osim u slučaju inzistirnja stranih bankara na «povratku demokracije» u okviru «novog poretka».

Upotrerba sile mogla bi se pokazati kao bumerang.

Demokratski tehnokrati i oligarsi, kad ponovo budi zaprijetili ekonomskom katastrofom, ukoliko se doneseno ne ispoštuje, primit će suprotnu naredbu od stvarnosti i realne bijede te masovne nezaposlenosti, koje će se još više proširiti.

Za milione katastrofa koju proživljavaju nadjačava svaku buduću prijetnju. Buntovna većina može izabrati da se digne i  da zbaci stari poredak te da iskoristi trenutak za uspostavljanje nezavisne demokratske socijalističke republike.

Jedna od nepredviđenih posljedica nametanja diktature imenovanih tehnokrata, radikalno kolonijalističke, jeste nestanak političke panorame parazitskih političkih oligarhija i postavljanje temelja za odlučne rezove. To olakšava odbacivanje duga i obnavljanje društvenog tkiva u korist nezavisne demokratske republike.

Velika je opasnost da diskreditirani političari starog poretka ne pokušaju da se demagogijom dokopaju demokratskih zastava «anti-diktatorske i anti-tehnokratske» borbe , kako bi ponovo uspostavili ono što je Marx nazivao «starim smećem prethodnog režima».

Reciklirani politički oligarsi prilagodit će se novom «restrukturiranom» poretku vječnog plaćanja duga, kao dijelu ugovora, kako bi očuvali  postojeći proces društvene regresije bez kraja i konca.

Revolucionarna borba protiv kolonijalnih tehnokratskih vlastodržaca mora se nastaviti i treba je još pojačati, kako bi se onemogućio povratak na vlast demokratkih oligarha.

James Petras stalni je suradnik Global Research.

 Tekst preuzet sa portala: http://www.globalresearch.ca

Filed under James Petras · Tagged with diktatura, tehnokratija, tranzicija