Bal na Titaniku


Slom SSSR-a bio je predstavljen kao vododjelnica, kojom je završavala historija XX stoljeća i kojom je kapitalizam dobio krunu definitivnosti. “Ne postoji nikakva alternativa kapilizmu” grme složno svi mediji svijeta. No ideologija je pričanje, a historijski i ekonomski procesi su sasvim drugi par rukava. Uskoro su pobjednički urlik zbog stropoštavanja u nigdinu „crvene nemani”zamijenile vrlo konkretne brige, jer su se u kontekstu nestanka vanjskog neprijatelja pokazale pukotine unutar kapitalizma i zaoštrili svi njegovi konflikti jasnije no ranije.

prema knjizi Vladimira Gacché  „Dugo dvadeseto stoljeće”

piše: Jasna Tkalec

I dok se Evropska Unija 2002 odlučuje na Euro, najveći izazov ikad upućen dolaru kao moneti, javlja se japanska ekonomska kriza, koja će devedesetih godina obuhvatiti cijelu jugoistočnu Aziju. Samo dvije godine prije isteka milenija ista kriza obrušit će se i na Rusiju. Za to vrijeme ogromni će se kapitali sliti na Wall Street i poslužit će za stvaranje new economy. Već su tada neki analitičari upozoravali na poguban svjetski ciklus kredita, započet u osamdesetim godinama, koji bi mogao puknuti  i pasti kao zrela kruška. Naime ogroman porast NBP u SAD i nekim drugim zemljama  zasnivao se već tada na pervertiranom kreditnom ciklusu i bilo je ekonomista (Warburton), koji su govorili o pogrešnoj odluci, kad je doneseno opredjeljenje za opasno žonglidiranje kreditima.

Tada ipak nije došlo ni do kakve promjene pravca. Čak i propast new economy relativno je brzo i bezbolno absorbirana, zahvaljujući ogromnim injekcijama likvidnog novca, ubačenim u privredu nakon 11. septembra 2001 i zahvaljujući sniženju kamatne stope na posuđeni novac, rekordno niske  u posljednjih četrdeset godina.

Tu su politiku omogućavala dva faktora. Prvi je vrlo mala inflacija postizana niskim cijenama sirovina dobivanih iz zemalja u razvoju i održavanjem stalnog pritiska na plaće, čiji je rast nemilosrdno obuzdavan. Drugi značajan činilac bio je „status” dolara kao međunarodne valute, iako je trgovinska bilanca njegove matične zemlje bila pasivna već od 1976 godine. Svaka druga zemlja, koja bi tako dugo kao SAD trošila više no što proizvodi, platila bi takvu ekspanzivnu monetarnu politiku žestokom dužničkom krizom, kakvu danas prolaze zemlje u razvoju.

Niska kamata na kredite izazvala je prenapuhanost tržišta nekretnina: cijene nekretnina kao i krediti porodica iz Sjedinjenih Država podvostručili su se od 2000 do 2005. Sljedeće 2006 godine cijene počinju padati i pojavljuje se višak ponude, a to znači krizu hiperprodukcije u građevinskoj oblasti. Pojavljuje se insolventnost kod onih, koji su uzeli kredite. No problem je mnogo dublji – kako će se to pokazati 2007. godine.

Prvo je počela kriza „suprime” (kredita visokog rizika) kredita, koja je postajala sve teža i obuhvaćala sve više i više sektora. Na kraju se pokazala istina, koju nitko ranije nije htio priznati: suprime krediti samo su jedna od dirki na velikom stroju ekonomske krize, a koja je uzrokovana prevelikim kreditima na ekonomskom odnosno financijskom području.

Druga je istina da povlačenje kreditnog vala, koje je isušilo mnoge novčanike i dovelo do mnogo bankrota, nije simptom  upozorenja, već kronična bolest, čije je ime: poteškoće u valorizaciji kapitala. Hiperprodukcija kapitala i roba postala je endemska na industrijski razvijenom Zapadu. Kad profitna stopa investiranja u proizvodnju postaje nezadovoljavajuća, vlasnici kapitala preusmjeravaju ga na financijske špekulacije, gdje će ista biti daleko veća. No upravo zato što kapitalisti preferiraju likvidni novac i financijske investicije, na drugoj strani javlja se nedovoljna valorizacija kapitala investiranog u proizvodnju. Zato je nepravedno za krizu optuživati pretjerivanja u financijskoj domeni. Osnovni uzrok propasti nipošto nisu akteri, koji su upravljali financijskom ekspanzijom, jer su oni bili kako njeni regulatori tako i njeni korisnici. Nestabilnost je bila i jest strukturalne prirode.

Pad profitne stope i kriza

Kriza ima dva duboka uzroka: prvi je pad profitne stope u zemljama zrelog kapitalizma, a drugi je režim akumulacije na sjevernoameričkom području, koji je dominirao u dvadesetom stoljeću, ali u dvadeset i prvom je podbacio. Zato je kriza, koja je počela 2007 poprimila u sljedećim godinama razmjere velikog propadanja kapitala na svjetskoj skali. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata bruto proizvod cijelog svijeta godine 2009 pao je za 2,9%, dok je međunarodna trgovinska razmjena zabilježila pad od 12%, a korištenje industrijskih postrojenja smanjeno je za 70% , što je sve dovelo do bankrota najrazličitijih privrednih grana u mnogim zemljama i do 60 miliona nezaposlenih širom svijeta.

Osnovno je pitanje danas da li je dovoljno kapitala uništeno, da bi ponovo započela uzlazna epoha proizvodnje i svjetska belle époque? Na to pitanje ne zna se odgovor.

Rečeno je da je do krize došlo zbog prevelikog zaduživanja, ali dug nije smanjen već samo pomaknut sa privatnih na javne aktere. Sjedinjene Države su potrošile 2.300 milijardi dolara da bi spasile svoje financijske institucije i pokrile njihove gubitke, a Velika je Britanija u istu svrhu potrošila 700 milijardi sterlinga. To su ogromne cifre koje prati ultraekspanzivna monetarna politika. Danas je monetarna baza svijeta 18 puta veća od bruto internog svjetskog proizvoda, a godine 2007 ta je baza bila svega 13 puta veća. To znači da sada države uopće, a Sjedinje Države posebno, imaju daleko manje manevarskog prostora. Kad bi ponovo propala takva banka kao Lehman, bio bi veliki problem pokriti rupu. Planina duga naime nije otklonjena. To potvrđuje nedavna studija McKinsey-a.

Dug Velike Britanije (javni i privatni) iznosi 469% njenog BDP, dug Japana 459% BDP, Španije 342% BDP, Francuske i Italije 298% BDP, SAD 290% BDP, a Njemačke 270% BDP.

Crédit Suisse je stoga mnoge od ovih zemalja uvrstio u listu rizičnih zemalja po pitanju bankrota.

U tom svjetlu i militaristička politika Obame dobija drugo značenje. Zaboravljeno je,  i to nanjerno, da su kolosalna ratna razaranja za vrijeme Drugog svjetskog rata i gigantska mobilizacija kapitala usmjerenog na ratni napor Sjedinjenih Država – a ne Roosveltovi javni radovi – doveli do oporavka i dalnjeg zamaha privrede SAD-a i da je taj zamah uzrokovao porast profitne stope kapitala.

Ukoliko se dosadašnje uništavanje kapitala pokaže dovoljnim da zaustvi dalnje ekonomske katastrofe i u slučaju izbjegavanja dalnjeg zaduživanja zapadne zemlje čeka dugi period minimalnog ekonomskog rasta, uz ogromnu nezaposlenost, s pratećom pod-zaposlenošću, uz stalan višak proizvodnih mogućnosti.

Zato treba postaviti pitanje o racionalnosti takvog sistema, koji pretvara porast proizvodnje u prokletstvo i koji, da bi nastavio živjeti, mora računati na stalne krize i destrukciju kapitala.

Nasilno uništavanje kapitala…u svrhu samoočuvanja, najočitia je forma, u kojoj postaje jasno da je on preživio vlastito vrijeme i da mora napraviti mjesta višoj razini društvene proizvodnje” – piše Marx.

Upravo je prelaz na jedan istinski manje primordijalan proizvodni sistem u sadašnjem vremenu potiskivan s bjesomučnom žestinom. Prelaz ”na višu razinu društvene proizvodnje” skinut je sa svjetske pozornice kao totalitaristička utopija. Postojeći se sistem predstavlja ne samo kao „najbolji od mogućih,” već kao jedini moguć. A to historijsko-društveno ograničenje poprimilo je razmjere masovnog fenomena.

Zar nije vrijeme da se shvati da je prihvaćenje ovakvog gledišta postalo preskupo za sve? Možda će ova kriza dugog dvadesetog stoljeća, koja je izbila tek u prvom deceniju dvadesetiprvog, konačno dovesti do ponovnog lansiranja ideje o „udruženim proizvođačima” koji bi, prema Marksu, od privatnog vlasništva učinili istinsko vlasništvo, pretvarajući sredstva proizvodnje, zemlju i kapital, od sredstva porobljavanja i iskorištavanja ljudskog rada u sredstva slobodnog i slobodno udruženog rada?

                                                         

Oglasi

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: