Novac – izmet đavola


«…Gigantska transformacija privatnog duga u javni dug, ukoliko nije uspjela smanjiti ukupnu količinu duga ni oživjeti privredu, može pojačati premise za još intenzivniju dužničku krizu: za krizu upravo javnog duga; ona će prisiliti državu da zaduži sredstva, kojima ustvari ne raspolaže, a osim toga država će biti lišena poreznih prihoda neophodnih čak i za njezinu vlastitu administraciju. Kad se dostigne ta točka…dolazi do vrlo teške fiskalne krize države i do daljeg, još drastičnijeg smanjivanja njezine uloge u ekonomiji  i još većeg slobodnog prostora za lukrativnu djelatnost privatnih multinacionalnih kompanija…Ako se to dogodi od welfara neće ostati ništa

piše: Jasna Tkalec

Industrijska revolucija dovela je do čudovišnog napreda tehnike, ovaj do ogromne hiperprodukcije bogatstava, a intenzivna industrijalizacija uzrokovala ne neprekidni pad profitne stope kapitala. Na to su se vlasnici kapitala u globaliziranom svijetu u kojem za robu, kao i za informacije i bankovne transakcije ne postoje granice, bacili na financijeske špekulacije, izmislili bankovnu produkciju kao što su derivati bankarskih i kreditnih transakcija i učinili da zemaljskom kuglom kruži virtualno  količina novca, koja je nebrojeno puta veća od ukupne vrijednosti brutto proizvoda cijelog svijeta! Takva situacija urodila je neuravnoteženošću, koja ne samo siromašne kontinente, nego i siromašne zemlje bogatog Zapada izlaže jurišu i pljački bogatih i bogatijih od njih, a na koju ovi na to navodno imaju legalno pravo, zbog državnih obveznica, što su ih izdavale države, zadužujući se kod banaka, kako bi bar donekle održale welfare state vlastitih građana.

Sad na čelo država dolaze bankari i financijski stručnjcai – svi veliki zagovornici liberalizacija, privatizacija, destrukturalizacija i delokalizacija industrije zbog veće zarade – i donose drakonske mjere štednje i ukidanja stečenih prava, opravdavajući vlastite zahtjeve neophodnošću da države vrate dugove (jer im prijeti bankrot).

Dugove će narovno vratiti sirotinja, to jest oni koji novca ionako nemaju dovoljno za pristojan život i zato su u ovisnom i izloženom položaju, pa po staroj preporuci talijanskom komičara Alda Petrolinija: »Novac treba uzeti tamo, gdje je to najlakše: siromašnima. Oni ga doduše imaju vrlo malo, ali siromašnih ima jako mnogo…». Nema sumnje da će neke od drastičnih mjera, koje se već provode u Grčkoj, a spremaju Italiji, a zatim i u drugim zaduženim zemljama, popraviti situaciju državnog duga i rizičnost državnih obligacija (mjenica državnog zajma) i akcija na burzi, ali će te mjere – koje obuhvaćavaju ukidanje starosnih penzija, sniženje plaća državnih namještenika za 20% kao i «čišćenje pa i ukidanje lokalnih administracija i samouprava», povećanje poreza na promet i potpunu liberalizaciju radnih odnosa (čitaj mogućnosti otpuštanja bez zadrške, što se još naziva i «liberalizacijom tržišta rada») te ukidanje kolektivnih radnih ugovora i prebacivanja ugovora o radu na privatne agencije, koje s uposlenim ugovor sklapaju pojedinačno (naravno na njegovu štetu i maksimalnu korist poslodavca), uz neograničenu liberalizaciju svega i svačega i privatizaciju sveg onog što još nije privatizirano (prva je na redu voda tj. sistem njene distribuacije, a potom će možda doći i zrak), – neminovno izazvati ulične nemire i proteste stanovništva svih dobnih grupa i kategorija.

U Italiji su već prvog dana Montijeve nove vlade manifestirali studenti i đaci s parolom «Spasavajte škole i fakultete, a ne banke!».

No Montijeva vlada i njegova ekipa, uglavnim sastavljena od bankarskih stručnjaka u profesora s milanskih univerziteta «Bocconi» i «Cattolica», došla je da spasi bogate i dobro stojeće, gornji srednji sloj (zato u njoj neki vide oživjeli duh demokršćanskih upravljača), a ne široke mase stanovništva, koji služe jedino tome da se iz njih izvuče i poslednja para…Svi članovi Montijeve vlade uvjerene su pristalice aktualne Evropske Unije i mnogi su u njoj, kao i sam Monti, bili zaposleni dugo godina.

Čemu toliki novac?

U zemlji, čije su financije i institucije u kaosu, poslije neobuzdanih Berlusconijevih karnevala (i privatnog bančenja sa sumnjivim ljepoticama i maloljetnicama), oni će uvesti pristojnost i red u sistem, koji je duboko nepravedan u svojoj osnovi i ne može da proizvodi ništa drugo nego dalju nepravdu. Massimo Fini, jedan od publicista kojeg nikako nije moguće smatrati pristalicom ljevičarskih opcija, naveo je kako oko zemaljske kugle kruži tako ogromna vrijednost financijskih operacija, da se one, zbog veličine svote, teško mogu izraziti vrijednošću novca. Da bi bio slikovitiji kazao je da, kad bi se za cjelokupnu njenu vrijednost uzela cifra 100, tada bi svega 1% (dakle samo jedna jedinica) bila dovoljna da se kupi sve bogatstvo svijeta. «Možete li mi reći – zapitao je javno Massimo Fini – za koji k….služi onih ostalih 99 jedinica?».

To je žalosna istina o današnjem svijetu, u kojem milijarde ljudi podnose neimaštinu i glad u kojem dnevno umire na tisuća djece od neishranjenosti i lako izlječivih bolesti. Svijeta u kojem se ljudi na Zapadu satiru da nađu zaposlenje i da ga zadrže, iako za ogromnu većinu to postaje sve teže i teže, pa gube iz dana u dan i pristojan život i stan i sve što su ikada imali, dok se negdje neznano gdje gomilaju ogromna i ničemu služeća bogatstva. «Novac je đavlji izmet» zaključuje Massimo Fini.

Banke i njihovi marni štediše, uglavnom skromni ljudi, tvrdi Massimo Fini, služe da bi izdržavale bogataše, koji ih ustvari  nemilosrdno pljačkaju. Bogati i njihove kompanije uzimaju goleme kredite od tih istih banka za svoje velike poslove u građevinarstvu, prometu, industriji te grade po Evropi nove prometnice za vlakove, koji jure gotovo brzinom aviona, ili s NATO-om bacaju bombe po glavama azijaskog i afričkog stanovništva (za koje se “Muhamedova vjera pobrinula da bilježi  stalan i nikom potreban porast“, usprkos kasapnicama što ih podnosi), ili ulažu u naučna istraživanja, koja će proizvesti nova, još savršenija i još ubistvenija oružja. A novac za sve to uzeli su od sirotinje, koja ono malo sitniša, što joj ga udjele gazde i što s mukom odvaja od usta, uporno štedi u bankama tih istih gazda. A sad su bankari došli na čelo država ne samo i Italiji nego i u Grčkoj (čiji je predsjednik bio potpredsjednik Centralne Evropske Banke), kako bi do kraja iscijedili vlastito već ionako iscrpljeno stanovništvo i stabilizirali države i banke, obrambene tvrđave tog nepravičnog i nečovječnog poretka.

Italija je zamijenila truli kapitalizam Silvija Berlusconija za nemilosrdni kapitalizam Marija Montija i to uz uzbuđeno radovanje ljevice, koja zasljepljena rušenjem omrznutog predsjednika, više nije u stanju vidjeti ni prst pred nosom. Evropu je zavila jesenja magla, ali je ovih dana u Rimu bilo sunčano i razmjerno toplo i suncem obasjan Rim na svojih sedam brežuljaka dočekao je kao i antički «kad je država u opasnosti» (pericum res publicae) s pljeskom novog diktatora, ne kao nekad u grimiznoj togi, već u ozbiljnom tamnom odijelu. Ovaj mu je na brzinu predstavio sve svoje pretorijance – straučnjake za financije, sa dugim stažem u – za antički Rim – divljoj i barbarskoj Germaniji i Galliji: eksperte iz Berlina, Bruxellesa, Strasbourga, koji se neće boriti mačevima, već zakonskim dekretima i propisima, što će izbaciti na cestu hiljade radno sposobnih ljudi, učiniti da zaplaču starci, jer vlastitim penzijama više neće moći nabavljati ni neophodne im lijekove i navest će da zubima zaškruguće mnogi mladić, jer neće moći više plaćati školarinu za studije te će u crnoj kukuljici pri prvoj demonstraciji navali na bankomate i zastakljene urede banaka…

Na Zapadu ništa novo

Ssve to nije ni novo ni nepredvidivo za suvremeni kapitalizam. Evo teksta, koji točno u dlaku opisuje danšnju situaciju u svijetu:

«…Gigantska transformacija privatnog duga u javni dug, ukoliko nije uspjela smanjiti ukupnu količinu duga ni oživjeti privredu, može pojačati premise za još intenzivniju dužničku krizu: za krizu upravo javnog duga; ona će prisiliti državu da zaduži sredstva, kojima ustvari ne raspolaže, a osim toga država će biti lišena poreznih prihoda neophodnih čak i za njezinu vlastitu administraciju. Kad se dostigne ta točka…dolazi do vrlo teške fiskalne krize države i do daljeg, još drastičnijeg smanjivanja njezine uloge u ekonomiji  i još većeg slobodnog prostora za lukrativnu djelatnost privatnih multinacionalnih kompanija…Ako se to dogodi od welfara neće ostati ništa

To su riječi talijanskog ekonomiste Vadimira Gacché napisane 2009. godine (Uvod u K. Marxa:»Kapitalizam i kriza «Derive/Approdi, 2009, str. 49/50).

Gdje je izlaz?

 

Svakako ne u filozofiji smanjenog rasta i povratku na primitivna društva, inspirirana idealima drušvenih zajednica, koje su postojale prije industrijske i prije Francuske revolucije, na koje se pozivaju Massimo Fini i njegovi istomišljenici iz pokreta Zero (Nula), pristalice direktne demokracije. O direktnoj se demokraciji može diskutirati sa simpatijom, ali ne o drugim inspiratorima Massima Finija u sadašnjosti (kao što je Lévy-Straus ili Alain de Bennoist u Francuskoj) ili o historijskim ličnostima, čijom je filozofijom nadahnut taj pokret smanjivanja rasta, poput Julijusa Evole ili Friedricha Nietzschea, koje je prilično teško svesti na suvremeni društveni kontekst. Pozivanje na ideje Erica Latoucha i Danila Zolo-a, profesora iz Firenze, koji se obaraju na globoalizaciju i ratove, moglo bi dati neke i pozitivnije odgovore. Oni optužuju modernitet i globalizaciju, da je nivelirala sve postojeće razlike te svela svijet na banalnu prosječnost, lišavaći čovječju misao kreativnog i inspirativnog nadahnuća i podredila ga bezdušnoj sadašnjici, lišenoj intelektualne dubine te podređenu isključivo zardi novca.  Kad bi to i bilo tako, lijek za to nije zaustavljanje razvitka.Vrijeme se ne može kotrljati natrag, niti se može zaustaviti napredak. Ljudi se više ne mogu odreći tehničkih dostignuća ni vratiti primitivnom životu.  Ali se sadašnjica može osmisliti i pokušati joj dati drugačiji pravac.

Napredak treba da oslobađa ljude patnje, a ne da ih u nju uvaljuje.  Uprkos velikih neprijatelja razvoja Massima Finija i Erica Latoucha, koji tvrde da je modernitet, počevši s prosvjetiteljstvom, samo ubacivao ljude u nevolje, izbacio društvo iz ravnoteže sa samim sobom i sa prirodom i doveo do hiperprodukcije sasvim suvišnih proizvoda-smeća i duhovnih pomija te do ogromnih poremećaja i katastrofalnih ratnih razaranja, stvari ne stoje onako kako ih zamišljaju osporavatelji moderniteta. Intenzivna industrijalizacija i globalizacija  doduše svode sve na vlastitu mjeru, brišući granice i specifičnosti, namečući standarde u kojima se izgubila stvaralačka veličina ljudskog duha i opasno nagrdila priroda te dovela u pitanje klimatska ravnoteža. No kad bi sve i bilo tako, izlaz nije i ne može biti u zaustavljanju razvoja i napretka, već jedino u preraspodjeli postojećih sredstava – jedini je izlaz u promjeni vlasništva (privatnog) i upravljanja nad proizvodnim sredstvima i proizvodnjom (društvenom) uopće, odnosno u javnom i demokratskom raspolaganju prirodnim i ljudskim resursima.

Ovo što se događa zadnjih dana je posljednji pokušaj da se većina evropskih država (i ne samo evropskih), koje su se našle na rubu financijske propasti spase podruštvljenjem gubitaka privatnih banaka. Put koji je evropski establushment odabrao samo još pojačava, čineći još golemijom, destrukciju onih kapitala, koji su neophodni, kako bi se ponovo počelo s njegovom akumulacijom, što pred današnjicu dovodi zastrašujuću avet krize tridesetih godina proteklog vijeka.

Ukoliko javnom intervenicom ne dođe do preraspodjele bogatstava i do pojačane uloge države u ekonomiji, koja bi utjecala na buđenje proizvodnje investiranjem u nju i na otvaranje umjesto kresanja radnih mjesta, doći će do katastrofe u odnosu na industriju i do defaulta  (bankrota) zbog državnog duga.

A i tu katastrofu – kao i default – o tome ne treba imati nikakvih iluzija – platit će u prvom redu radnici.

Novac je đavlov izmet, ali je sam kapitalizam – đavo. Kako one koji stvaraju i žive od vlastitog rada ne bi uništio đavlov izmet, treba se boriti protiv đavla glavom. U tom slučaju, kad pobjede đavola glavom, neće više biti ni njegovog izmeta, ni izmećara, koji se  bogate njegovim izmetom – burzovnim špekulacijama novcem, odnosno vrijednosnim papirima i akcijama, dok se većina ljudi u svim zemljama stropštava u ambis.

Oglasi
Comments
One Response to “Novac – izmet đavola”
  1. A.A. kaže:

    Nesporno je da su svi društveni sistemi (i njihove varijacije) prevaziđeni, neki su prošlost, a neki se urušavaju. Nije pitanje da li ih treba menjati nego kojim uređenjem ih treba zameniti. Šta je alternativa?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: