Gomila «ljevice» plješće bankaru


”Kako ne postoji himna Centralne Evropske Banke, a ni Goldman Sachsa, na trgu Quirinala gomila je pjevala «Bella Ciao». Trg drhti, gomila drhti i navaljuje na tolerantne policijske kordone.  Svi očekuju poraženog, kako bi ponovili poniženje, koje je doživio Bettino Craxi izlazeći iz hotela San Raphael. Ali premier u ostavci izlazi na bočna vrata palače i tako je nestala prilika da ga izvižde. Međutim ljudi nose parole na kojima piše «Oslobođenje», «Kraj režima» i porede taj 12 novembar 2011. ništa manje nego sa 25 aprilom 1945…Trgom odjekuje ime novog premjera :»Monti!» Monti!» Kao da im je jedina briga da satrap, kojem je zagustilo, ne zada posljednji udarac repom, da ne pruži otpor, da zaista ode…”

piše: Marco Santopadre

Na trgu Quirinala[1] pjeva se«Bella ciao[2]». Svijet okrenut naopačke

Kako ne postoji himna Centralne Evropske Banke, a ni Goldman Sachsa, na trgu Quirinala gomila je pjevala «Bella Ciao». Trg drhti, gomila drhti i navaljuje na tolerantne policijske kordone.  Svi očekuju poraženog, kako bi ponovili poniženje, koje je doživio Bettino Craxi[3] izlazeći iz hotela San Raphael. Ali premier u ostavci izlazi na bočna vrata palače i tako je nestala prilika da ga izvižde. Međutim ljudi nose parole na kojima piše «Oslobođenje», «Kraj režima» i porede taj 12 novembar 2011. ništa manje nego sa 25 aprilom 1945.[4]..Trgom odjekuje ime novog premjera :»Monti!» Monti!» Kao da im je jedina briga da satrap, kojem je zagustilo, ne zada posljednji udarac repom, da ne pruži otpor, da zaista ode…

Nešto malo ranije šačicu mladića iz «Forza Nuova»[5]su pokrili morem zvižduka, kad su se ovi usudili pokvariti veselje optužujući Montija i društvo da rasprodaju domovinu strancima.  Novinske agencije objavljuju Bossijevu[6] izjavu:» Kako je moguće podržavati vladu koja privatizira lokalnu samoupravu –municipalitete?!» Svijet okrenut naopačke.

Na RAI-news-u dva koimentatora s «ljevice» – Marramao i Fuccillo – objašnjavaju kako se nezaposlena omladina i prekarno zaposlena mladež ne treba bojati banaka, da na kraju zajmovi nisu isuviše ružan sistem, pa ako Monti uspije, da će to biti jako dobro za sve «pa i za one kulturne radnike koji su okuipirali kazalište Valle».[7]

Jedini koji je shvatio pomalo nadrealistički karakter te gomile ljevičara, koja pjeva himne   bankarima bio je paradoksalno samo Ignazio La Russa [8]:»Nagonilo me na smijeh i zaista sam se slatko nasmijao, gledajući manifestante kako iz mržnje prema Berlusconiju slave pobjedu njihovog, teoretski, klasnog neprijatelja: Marija Montija. I s njim  slave financije, banke, kapital, gazde, jake ruke vlasti i sve ostale stereotipe ljevičarske borbe. Izvinite me, ukoliko vam se to čini malo!»

Ali istina u ustima lažljivaca izaziva vrlo čudan učinak, od nje su usta veoma gorka zbog onih na ljevici, koji otčepljuju butelje šampanjaca i koji će se, kad ih pijanstvo prođe, probuditi s teškom glavoboljom.

O apsurdnoj kontradikciji stada koje slavodobitno kliče vuku, koji će je prinesti na žrtvu, umjesto lisece razmišlja se na social networku i još na ponekom blogu, ali u dnevnicima i na TV vijestima nema mjesta onima koji žale «pokvariti slavlje». Treba se zapitati da li su Panamci kad su bombarderi s prugama i zvijezdama navodno «oslobodili» njihovu zemlju od narkotrgovca Noriege

Slavili na sličan način?

Gioliano Ferrara[9]nije govorio o bombarderima, već o tenkovima, tog jutra u ulozi pasdarana (vojnika Homeinijeve muslimanske revolucije): »Kada je uveden Euro, bio je odlučen i mehanizam upravljanja tom monetom, sazdan prema interesima Njemačke, kojoj su se pokorili i Francuzi. Da li taj sistem funkcionira? Ili, da bi profunkcionirao, treba poslati tenk s natpisom «spraed»[10] da on upravlja Italijom?»

Nemoguć Scilipoti[11], u svom bulažnjenju u Parlamentu, koje je prekinuo Fini, otvoreno govori o «državnom udaru».

A na ljevici se međutim govori o kraju režima, a poneko piše na vlastitom fb da je Trg na Quirinalu kao Trg Loreto. Da je podmetanje noge Berlusconiju došlo ponajviše od njegovih, moglo bi se govoriti, više no o 25 aprilu o 25 julu (danu pada fašizma 1943). Ali partizanima nigdje ni traga na trgu koji urla, pjeva, plješće i na kraju je gomila čak napravila vlakić i mimoilazila se držeći jedan drugog – na tom trgu mitologija nadvladava stvarnost. S druge strane jedno ispitivanje javnog mnjenja objavljeno svega nekoliko dana ranije pokazalo je da 79% glasača lijevog centra misle da je kriza prouzročena izravno  krivim potezima Berlusconijeve vlade, a čak 79% podržava bankara Marija Monti kao novog šefa vlade. «Države su spasile banke, koje su dotjerale do bankrota države. Zatim su bankari zavladali tim istim državama, koje su banke ranije dovele do bankrota. Meni miriše na krastavce…čini mi se da ćemo dobiti veliki krastavac…» komentira Crozza na jednom ekranu koji se pomalo počinje širiti Internet-mrežom.

Paradoksalno, prije no što je bio najuren, Silvio Berlusconi napravio je veliki poklon  Centralnoj Evropskoj Banci i Evropskoj Komisiji, u pokušaju da se spasi što se spasiti dade, možda u nadi da ga novi gazde zadrže na njegovom mjestu bar još malo. «Zakon o stabilnosti» je upravo na vrat na nos izglasan – a taj se zakon još donedavna nazivao financijski proračun i oko njegovog odobravanja lomila su se koplja, objavljivali štrajkovi, manifestiralo se, okupiralo i držalo straže na radnim mjestima…- a on, taj tek doneseni,  reže i masakrira radnike, prekarno odnosno privremeno zaposlene, nezaposlene i penzionere. Ali narod je obuzelo pijanstvo, ne vidi i ne čuje ništa što nije u vezi sa silaskom sa scene «diktatora». Čudan neki diktator, koji prihvata poraz bez jednog jedinog obranbenog udarca, koji ne postavlja napred vlastite pretorijance, kako bi odbranio svoj režim…

«Kad bih bio član parlamentarne opozicije zavio bi se u crno, – ma kavo slavljenje. Nema tu šta da se slavi zbog pada vlade, koju nisi uopće ti srušio, a još manje da se slavi rađanje vlade koju ti nisi  formirao, već ona predstavlja Kaligulinog konja pretvorenog u senatora; kako da se slavi, kad ne možeš davati prijedloge, već jedino  možeš nastojati da u nju postaviš vlastite ljude, proglasivši ih «tehničarima», jedino možeš prisustvovati invaziji kadrova s milanskog fakulteta «Bocconi» u vladu, u kojoj će oni postati ministri!»piše Carlo Gubitosa.

Bersani[12] i Camusso[13]mogu nastaviti dalje svoje turneje talk show-a u TV vijestima, na koje ih stalno pozivaju, kako bi osvijetlili «vlastiti doprinos izguravanju», ali oni koji pažljivo prate stvari dobro znaju, da su Berlusconiju na sljepoočnicu pritisnuli pištolj bankari iz Frankfurta i tehnokrati iz Pariza, Berlina i Bruxellesa. Pa ako je nekoć pad Craxija i Forlanija[14]otvorio put berluskonizmu, koji je trajao 17 godina, ovakva afirmacija antiberluskonizma mogla bi zemlju baciti u još mračniju i još tragičniju provaliju.

Ali jučerašnji dan mogao bi donijeti i nešto pozitivno: da je Berlusconi sišao sa scene važno je ponajviše zbog činjenice što ćemo se na kraju moći osloboditi nezdravog alibija antiberlusconizma. One parole «sve što je protiv Berlusconija jest dobro»,  koja već 17 godina zagađuje političku debatu  i oslobađa krivice vođe navodne «ljevice» od svih njihovih odgovornosti. No treba pričekati da prođe pijanstvo. Nadajmo se da neće isuviše dugo potrajati.


[1] Quirinale – trg i  raskošna palača nekad papskog, a od ujedinjenja Italije kraljevskog dvora. Danas sjedište Predsjedništva  Republike Italije i njenog predsjednika Giorgia Napolitana (u mladosti bio funkcioner KPI). Na trgu pred Quirinalom nalaze se poznate skulpture dioskura.

[2] «bella ciao» -poznata partizanska pjesma iz doba Resistenze – Pokreta otpora (spjevana na melodiju jednog «canta delle risaie» – pjesme s rižinih polja na kojima su u  teskom najamnom radu u vodi radile žene).

[3] Bettino Craxi, dugogodišnji predsjednik vlade Italije u osamdesetim godinama, kao predsjednik Socijalističke partije Italije oboren u velikoj korupcionaškoj aferi nazvanoj «tangentopoli». Kad je poslije ostavke u Parlamentu izlazio iz hotela San Raohael, pored Piazze Navona, obasuli su ga pogrdama, povicima «lopov, lopov» i bacali na njega sitan novac. Scenu je naravno snimila TV.Nakon toga neko vrijeme Socijalistička se partija, pod težinom ogromnih korupcionapkih afera i mnogih optuženih funkcionera, bila potpuno raspala. Danas postoje dvije  nevelike SPI, jedna lijeva, a jedna – desna. Na čelu su im, osim nekih bivših političara i Craxijevi sin i kćer.

[4] Dan oslobođenja Italije. Dan kad su partizani, oslobodivši Milano prije saveznika u mjestu Dongo, na jezeru Como kraj Milana, uhvatili Mussolinija,  njegovu ljubavnicu Clarettu Petacci i veliku grupu najokorijelijih fašista iz Repubblica di Salò, posljednje fašističke organizirane vlasti  (obrazovane nakon pada fašizma 25 jula 1943 i kapitalacije talijanske vojske 8 septembra 1943) poznate po okrutnostima prema partizanima. CNL (Nacionalni Komitet oslobođenja) na čelu sa Sandrom Pertinijem (kasnijim dugogodišnjim Predsjednikom Republike Italije) dao je nalog da se Mussolinija uhapsi, osudi prekim sudom i strelja. Leševi Mussolinija, Clarette Patacci i još dvadesetak fašističkih funkcionera, streljanih u Dongu, dovezeni su na milanski trg Loreto, gdje su fašisti Republike iz Saloa samo nekoliko mjeseci ranije bili objesili na bandere nekoliko desetina izmrcvarenih streljanih partizana. Gomila je nakon pobjede  navalila da pljuje i mokri po leševima fašista, pa su, da ne dođe do gužve i međusobnog gaženja, bili prisiljene leševe ubijenih dignuti na stup obližnje benzinske pumpe. Otud poznate slike Mussolinija i Petaccijeve obješenih za noge.

[5]  Forza Nuova -Najnovija (malena) najdesnija, ustvari fašistička partija.

[6] Bossi – Prvak stranke Lega Nord (Sjeverni savez) secesionista iz Lombardije.

[7] Teatro Valle –neveliko kazalište na Corso Vittorio Emanuele (tamo je često gostovao i Atelje 212) koje je već mjesecima pod okupacijom kazališnih i kulturnih radnika i umjetnika, kojima je država ukinula dotacije.

[8]  Ignazio La Russa -Berlusconijev ministar odbrane – bivši fašist i kao figura fašista ismijavan u javnosti. Zaljubljenik militarizma.

[9] Poznati TV komentator (s desnice, iako bivši šezdesetosmaš, sada pristaša Berlusconija) na RAI 1 vodi vrlo slušan politički komentar nakon udarnih vačernjih vijest:»Govorio radio London!»

[10] Spraed – Kvocijent razlike talijanske i njemačke državne obveznice, zbog čije je abnormalne visine Berlusconi  ustvari morao dati ostavku.

[11] Scilipoti, poslanik opozicije, kojeg je 14 februara 2011. Berlusconi kupio za vrijeme studentskih demonstracija, da ne bi pala vlada.

[12] Pier Luigi Bersani – šef stranke DS (nekadašnji PCI) iz Bolonje.

[13] Susanna Camusso – šef najljevijek talijanskog sindikata CGIL.

[14] Forlani – posljednji demokrišćanin –predsjednik vlade devedesetih godina minulog vijeka, uoči izbijanja velike korupcionaške afere «tangentopoli», kojom je  zauvjek uništena demokršćanska stranka u Italiji, najjača partija u zemlji od 1948, kad je na izborima 18 aprila odnijela pobjedu nad komunistima.

Oglasi
Comments
One Response to “Gomila «ljevice» plješće bankaru”
  1. zvonko novak kaže:

    Ode jedan dođe drugi….na zapadu ništa novo

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: